Crtice iz povijesti Hrvata u Americi

VINKO GECAN
“Naš heroj”
U starovjekovnim vremenima heroji su bili slavljeni kao polubogovi, a umrijeti u borbi herojskom smrću bio je ulazak u slavu besmrtnika.  Danas herojima smatramo ljude koji nesebično riskiraju i/ili polože svoj život za drugog, za bližnjega.  A tko je moj bližnji? Sjetimo se one iz Novog zavjeta – svaki čovjek.
Istinsko junaštvo nije planirano, ono se događa u teškim životnim okolnostima.  To su trenutci kad se iz neke misteriozne pobude pojavi ljubavi za druge, one u opasnosti i potrebi.  Klica te ljubavi je u svima nama, ali su samo neki spremni riskirati sve, pa i život za druge.
Sva teška i bremenita vremena kroz ljudsku povijest imala su svoje junake i junakinje. Takvih muževa i žena je bilo i bit će, ali mnogi od njih su ostali i ostaju nezapaženi, a drugi opet zaboravljeni.

Ovdje ću podsjetiti na junaka i Hrvata u Chicagu koji je već odavno pao u zaborav, ali su Hrvati u ovom velegradu unatrag gotovo stotinu godina na njega bili itekako ponosni, a građani Chicaga bar za kratko vrijeme o njemu govorili, divili mu se i smatrali ga herojom svoga grada.
Čovjek, junak i Hrvat o kome je riječ bio je Vinko Gecan.  Iz njegova života poznati su nam sljedeći podatci:  Rođen je 5. travnja 1862. u mjestu Praputnjak, Primorsko-goranska županija, u obitelji od šestero braće i dvije sestre.  Odslužio je mornaricu u Puli i zatim (1884.) krenuo u svijet, tražeći stabilnije uvjeta života.  Došavši u Chicago radio je na polaganju tračnica na željezničkim prugama (Chicago Union Traction Company).  Bio je to mukotrpan posao i život, ali ipak se radilo i ponešto zarađivalo.  Nakon tri godine (1887.) Vinko se vratio u rodno mjesto i tokom kraćeg boravka isprosio je sebi zaručnicu.  Nije on htio bračnog druga “po narudžbi”, nego iz ljubavi.  Prije povratka u Chicago Vinko se vjenčao s Uršulom Štiglić i svoju svadbu proslavio u rodnom mjestu u krugu svojih najbližih.  Mlada Uršula je ostala u Praputnjaku i rodila mu sina Stjepana, a Vinko se za njih brinuo s velikom ljubavlju i požrtvovnosti iz daleke Amerike.

Poslodavci su vidjeli da je Vinko uzoran i odgovoran čovjek i radnik pa su ga stavili za predradnika, a kasnije i za generalnog predradnika skupini Hrvata i drugih emigranata koji su s njim radili.  Žrtvovao se i pristojno naučio engleski, koliko je god mogao pomagao svojim sunarodnjacima i drugim radnicima, davao savjete i preporučivao ih za bolje poslove.  Bio je to karakteran čovjek, cijenjen od radnika i poslodavaca.  Godina 1890. bila je posebice radosna, jer obitelj je konačno bila na okupu; Uršula i Stjepan tada su stigli u Chicago.
Vinko je također bio djelatan u tadašnjoj hrvatske zajednice u Chicagu.  Bili su to početci masovnijeg dolaska Hrvata u Ameriku i potrebe su bile velike, pa su se ljudi počeli udruživati da bi pomogli jedni drugima u teškim okolnostima i u tuđem svijetu.  Vinko je bio među prvim članovima Hrvatskog dobrotvornog društva “Hrvat Primorac”, koje je kasnije postalo odsjekom broj jedan Hrvatske zjednice u Illinois i odsjek 53 Narodne hrvatske zajednice (kasnije poznata kao Hrvatska bratska zajednica).
Ali Vinka Gecana je krasila duboka čovjekoljubivost koja je nadilazila ljubav za njegovu obitelj, ljude s kojima je radio, društva kojima je pripadao, a bila je jača i od ljubavi za vlastiti život.  On se tri puta suočio sa smrću da bi spasio svog bližnjeg i, nažalost, treći put herojski dao život u spašavanju drugih.

Jednog hladnog dana (1896.) Vinko je radio, odnosno predvodio radove oko postavljanja tračinica na jednom od mostova (North Avenue Bridge) preko rijeke Chicago koja teče kroz centar grada.  Ljudi su zamjetili da je u rijeku pao neki dečkić.  Kako je pao s velike visine probio je led na rijeci i nestao iz vida.  Vinko nije čekao na policiju ili vatrogasce, na one koji su zaduženi spašavati građane u nevolji, nego je uskočio, u čizmama i zimskom kaputu, za šestogodišnjim djetetom i spasio mu život.  Godine 1901. Vinko je ponovo stavio život na kocku kad je u blizini mjesta gdje je radio sa skupinom radnika počela gorjeti kuća, bolje rečeno sirotinjska kućica.  Opet naš Vinko ne čeka, nego ulijeće u dim i oganj i nepoznatu ženu i dijete spašava, kako vele lokalne novine, od sigurne smrti.

Ali kad je Vinko po treći put riskirao život za druge i sam je poginuo.  Glavne chicaške novine, Chicago Tribune, od 25. siječnja 1916. izvjestile su o teškoj nesreći koja se dogodila dan prije.  Naime, prema zadnjim kolima tramvaja na Lawrence aveniji jurio je vlak u brzini od 40 milja (64 km).  U blizini, na tračnicama, radio je Vinko sa skupinom radnika.  Novine dalje izvješćuju: “Vincent Gecan, predradnik, vidio je nadolazeći vlak.  Skočio je na stražnju platformu tramvaja i putnicima vikao da idu naprijed.  Mnogi su to i učinili, ali Gecanova nastojanja da spasi njihov život stajala su ga vlastitiog života.”  Vinko je poginuo, a jednog od njegovih radnika ubio je komad metala od razbijenog tramvaja.  Zahvaljujući Vinku poginuo je samo jedan od putnika.  Isti članak spominje kako je Vinko spašavao živote i prije.

Vinko je pokopan 27. siječnja 1916. Sprovod je pošao iz Hrvatske katoličke crkve Sv. Jeronima na Princeton Ave. u Chicagu, a  vodio ga je fra Leo Medić.  Bio je to veličanstven ispraćaj na groblje Mt. Olivet.  Čitamo da je predsjednik tvrtke za koju je tad radio (Chicago Surface Lines) u svom nagovoru među ostalim svjedočio da je Vinko imao “karakter od čistog dragulja.”  Na lijepom kamenom nadgrobnom spomeniku među ostalim, stoji uklesano: “Our Hero” (Naš heroj).
Mi Hrvati imamo puno heroja, ali ih olako zaboravljamo, čak i one živuće, kao što puno ne držimo ni do svoje nedavne i davne prošlosti.  Zato ovdje podsjećam na čovjeka čije ime ne ćete naći u povijesnim knjigama i enciklopedijama, ali je bio heroj, dao je život za drugog, za one koje nije ni poznavao.  Ima darova koji nas ništa ne stoje, ali dati život za drugoga je neprocjenjivo.  Vinko je i danas “naš heroj” čije je ime utkano u život i povijest hrvatskog i američkog naroda.

Usput napominjem da je Vinkov sin Stjepan odrastao i (1914.) oženio Rosaliju Zielinski.  Imali su troje djece: Floru (1914.), Vincenciju (1916.) i Vincenta (1920.).
Što je sve bilo s njima i ostalim Vinkovim potomcima?  Bog zna!

Ante Čuvalo – Chicago
www.cuvalo.net

  1. Komentiraj

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: