Paket mjera “R-7” (Ružinih sedam) KOALICIJA HSP AS-HČSP

GOSPODARSKI RAST

 

 

 

Ekonomska filozofija po kojoj se vjerovalo da će tržište, kao regulator, samo od sebe proizvesti razvijene i uređene ekonomske odnose – pokazala se promašenom!  Tako smo se na globalnom tržištu, uz agresivnost snažnijih ekonomija i zbunjenost domaće ekonomije, doveli u poziciju uvozničke zemlje koja, iako s neporecivim potencijalima npr. u poljoprivredi, ima negativnu uvozno-izvoznu bilancu poljoprivrednih proizvoda.  Ovakvih i sličnih apsurda nekorištenja prirodnih potencijala i tradicionalnih znanja naših ljudi – kao što su ribarstvo, pomorstvo, brodogradnja i sl.-  previše je ako se želi ostvariti kakav-takav gospodarski rast.

 

Mjere:

 

Gospodarski rast RH mora se temeljiti na međunarodno konkurentnoj industrijskoj i poljoprivrednoj proizvodnji, te naravno turizmu – uz smanjenje rashoda javnog sektora i odgovornu fiskalnu politiku.

 

To su temelji za dugoročni razvoj našeg gospodarskog rasta i to je polazište razvojnog ekonomskog programa kojeg ćemo zastupati u Saboru ili provoditi u izvršnoj vlasti.

 

Naša program gospodarskog rasta podupire plan da se državna politika sustavno opredijeli za određene strateške grane industrijske i poljoprivredne proizvodnje, prerađivačke industrije i turizma. Planski ih  treba povezivati s malim i srednjim poduzetništvom i podupirati odgovarajućom zakonskom regulativom, poreznom politikom i ostalim državnim intervencijama u sklopu kojih bi bilo i osnivanje jake nacionalne banke.

 

Da bi se u uvjetima visoke nezaposlenosti potaknuo i ubrzao gospodarski rast treba pokrenuti novi investicijski ciklus mobilizacijom svih raspoloživih sredstava za poticanje investicija i privlačenje, odnosno aktiviranje kapitala, te smanjiti proračunsku potrošnju.

 

Pri tom ne mislimo samo na novo zaduživanje, već i na angažiranje postojećih dobara koji su za sada, iz razloga koji se samo naslutiti mogu, dobro skriveni od javnosti. Tako npr. samo u Agenciji za upravljanje državnom imovinom leže neaktivne atraktivne nekretnine ili se na krajnje netransparentan način koriste. Sasvim je jasno da bi se golem dio unutarnjeg duga koji čine potraživanja domaćih poduzeća prema javnim poduzećima mogao riješiti i kompenzacijama baš s tim nekretninama (odmarališta, hoteli, vojarne i sl.), a ne treba naglašavati da bi to potaklo nove vlasnike i na dodatna ulaganja, te aktiviranje tih „mrtvih kapitala“.

 

Proračunsku potrošnju, za početak treba uravnotežiti s prihodima što je propisano i Zakonom. Tome je nužno pristupiti dosljedno, ne samo pri usvajanju proračuna, već i tijekom proračunske godine. Zbog loše situacije u gospodarstvu i globalne recesije, rasta javnog duga te skromnog rasta BDP-a ne ostvaruje se plan proračunskih prihoda i stranka će se u Saboru ili izvršnoj vlasti zalagati za uravnoteženjem proračunskih prihoda i rashoda. Zalagati ćemo se i za pojačanom kontrolom rashoda javnih poduzeća i naplate poreza od dijela društva koji uživa natprosječan standard a nominalno ima skromne prihode.

 

Postavlja se pitanje, pri promišljanju privlačenja stranih investicija, je li hrvatski radnik skup?

 

Točan odgovor bi glasio: Ne, hrvatski radnik nije skup – skup je hrvatski proizvod kojeg čine cijena rada radnika uvećana za enormne troškove javne uprave i kojekakvih parafiskalnih nameta. Naša stranka će se zalagati za odvajanje „žita od kukolja“. Parafiskalne namete treba, radi reda na tržištu, revidirati i drastično smanjiti, a cijenu rada izdvojeno prezentirati.  Neophodni servis gospodarstvu, kakva je javna uprava, mora smanjiti rashode uz istodobno povećanje svoje efikasnosti.

 

Na navedenim osnovama i efikasno reformiranoj javnoj upravi, držimo da se može temeljiti znatno smanjenje nezaposlenosti i siguran gospodarski rast iz kojeg bi se razboritom politikom mogla i morala uspostaviti i socijalna pravednost u društvu.

 

ISKLJUČIVI GOSPODARSKI POJAS

Republika Hrvatska je svojim prirodnim, kulturnim i povijesnim bogatstvom pomorska zemlja, čije su glavne gospodarske djelatnosti (turizam, pomorstvo, ribarstvo) vezane za more. Darovnica koja potječe iz 986. – 999. g., kojom zadarski plemići ustupaju Samostanu sv. Krševana u Zadru svoje pravo ribarenja na otocima Molat i Dugi otok je najstariji spomen ribarstvu u Hrvata.

Danas je Hrvatska jedna od malobrojnih obalnih država u svijetu koja još nije proglasila svoj gospodarski pojas. Prostranstva Jadrana koja bi, u skladu s međunarodnim pravom mogla iskorištavati samo i isključivo Hrvatska, još su uvijek prepuštena bezobzirnom osiromašivanju.

Republika Hrvatska se svojevoljno odriče ne samo prirodnih bogatstava, nego i niza važnih suverenih prava i jurisdikcijskih ovlaštenja koja joj u tom pojasu daje međunarodno pravo mora.

Uslijed nejasne i nedefinirane pomorske orijentacije zemlje, Hrvatski Sabor se odrekao bezuvjetnog diskrecijskog prava na proglašenje gospodarskog pojasa. Ovakva odluka ugrožava održivo gospodarenje i iskorištavanje ribljeg bogatstva i biološke raznolikosti. Posljedice nebrige za prirodna bogatstva koja baštinimo više su nego očite. Prošle godine ulovljeno je 30 % manje plave ribe, more je sve zagađenije. Talijanski ribari godišnje izlove u našem gospodarskom pojasu oko 300 milijuna eura. Talijanske inspekcije u našem gospodarskom pojasu vrše nadzor nad hrvatskim ribarima, dok talijanski ribari koriste nedostatke naših službi te nesmetano vrše ribolov. Nije zanemariva ni činjenica da 10 000 ljudi radi u ribarstvu, dok  250 000  direktno ili indirektno živi od ribarstva. Potrebno je udovoljiti potrebama sadašnjih naraštaja bez ugrožavanja mogućnosti budućih naraštaja da ispune vlastite potrebe.

Mjere:

a)Žurno proglašenje isključivog gospodarskog pojasa

Donošenje odluke je jednostavan čin propisan Pomorskim zakonikom RH i poduprijet međunarodnim konvencijama, među kojima je ključna Međunarodna konvencija o pravu mora iz 1982. godine, s apsolutno diskrecijskim pravom svake obalne države da na pripadajućem dijelu mora, jednostranom odlukom proglasi isključivi gospodarski pojas što znači da nije potrebno tražiti ničije odobrenje i suglasnost.

U isključivom gospodarskom pojasu obalna država ima:  suverena prava s ciljem istraživanja i iskorištavanja, zaštite i upravljanja prirodnim bogatstvima, bilo živim ili neživim, u vodi, na morskom dnu ili u podzemlju, te s obzirom na druge aktivnosti ekonomskog iskorištavanja i istraživanja kao što su proizvodnja energije iz vode, morskih struja i vjetra, stoji u čl. 56 Konvencije.

Obalna država ima jurisdikciju s obzirom na podizanje i uporabu umjetnih otoka, instalacija i struktura; znanstveno istraživanje mora; zaštitu i očuvanje morskog okoliša.

b)  zaštiti riblji fond

Zabraniti svaki izlovi ribe u području isključivog gospodarskog pojasa na period od 3 god. u području glavnih mrjestilišta.

Ova mjera neće pogoditi naše ribare budući da 80 % ribe ulove u teritorijalnom moru.

 

REGIONALIZACIJA I DECENTRALIZACIJA

 

 

 

Republika Hrvatska regionalno je podijeljena na 20 županija i grad Zagreb.  Lokalna samouprava broji 127 gradova i 429 općina. Budući da Republika Hrvatska broji blizu 4 i pol milijuna ljudi, ovoliki broj jedinica  regionalne i lokalne samouprave je apsurdan i nesvrsishodan.

 

Hrvatska je funkcionalno i financijski  visoko centralizirana zemlja. Proračunska potrošnja dijeli se u omjeru 90 % središnjoj državi, 10 % lokalnoj samoupravi, dok je europski prosjek 70%:30%.

 

Zanimljivo je napomenuti da je u Europi jedino Grčka centraliziranija zemlja od Hrvatske.

 

Mjere:

 

1.Ukidanje županija i podjela Hrvatske na šest regija: Dalmacija, Istra i Primorje, Središnja Hrvatska, Slavonija, Lika i Grad Zagreb.

 

Na taj način dobivamo šest funkcionalnih cjelina, a koje su u europskim, pa i svjetskim okvirima prepoznate kao brend, što otvara bolje perspektive u marketinškom smislu. Osim toga,ukidanjem županija oslobađa se i oko 400 mil. kuna godišnje u državnom proračunu, a koje se mogu utrošiti u realnom sektoru.

 

2. Reorganizacija lokalne samouprave na način da se po nekoliko  manjih općina grupira pod jednu zajedničku upravu, dok općine     djeluju volonterski.

 

Na ovaj način broj općina ostaje isti, a znatno se smanjuju izdavanja iz državnog proračuna za rad općina od kojih velik broj nema financijsko opravdanje za postojanje.

 

3. Financijska, funkcionalna i upravna decentralizacija.

 

Potrebno je postupno povećati udio lokalne samouprave u prihodima opće države sa sadašnjih 10 % na 30 %, koliko iznosi europski prosjek. Osim financijske decentralizacije potrebno je decentralizirati i nadležnosti (obrazovanje, velik dio zdravstva itd.). Potrebno je uvesti i pravedniji sustav plaćanja poreza na dohodak ondje gdje se taj dohodak i ostvaruje a ne ondje gdje je registrirano sjedište tvrtke. Na taj način postigla bi se pravednija i ravnomjernija raspodjela financijskih sredstava, a samim time i ravnomjerniji razvoj hrvatskih regija.

 

REFORMA JAVNE UPRAVE

 

Hrvatska ima jedan od najglomaznijih i najneučinkovitijih državnih aparata u Europi. U javnom sektoru u Hrvatskoj ukupno radi čak oko 30 posto svih zaposlenih ili oko 400 000 ljudi, što je preko 10 % ukupnog stanovništva.  U Austriji je, primjerice, u javnom sektoru zaposleno 4,4 posto ukupnog stanovništva, dok u Njemačkoj u tom sektoru radi samo 5,5, posto ukupnog stanovništva.

 

Prosječna plaća zaposlenih u hrvatskom javnom sektoru je za oko 40% viša nego plaća zaposlenih u privatnom sektoru, što je odudaranje od jednog od temeljnih pravila na kojima počiva tržišna ekonomija, a to je da su plaće u privatnom sektom, uobičajeno za radnika rizičnijem poslovnom okruženju koji više trči za rezultatom i svuda u svijetu ekonomiju vuče naprijed, više od onih u javnom, tradicionalno sigurnijem sektoru. Posljedica je bacanje privatnog sektora na koljena, daljnje i još brže zaduživanje države i kontinuirano urušavanje zemlje na ljestvici konkurentnosti.

 

Ipak, najveći problem čak nije u evidentnom nerazmjeru plaća. Veći je problem od toga neefikasnost javne uprave kao i manja učinkovitost zaposlenih u tijelima javnog sektora nego u privatnom sektoru.

 

Mjere:

 

a/ Vanjsko zapošljavanje u javnom sektoru (tzv. Outsourcing) primjenjiv je i stimulativan prije svega za same djelatnike tog sektora da se osamostale i onda kao vanjski suradnici obavljaju usluge institucijama u kojima su prije djelovali.  Budući dobro poznaju ustroj i osoblje, te stimulirani -izravnom naplatom od korisnika- mogu biti učinkovitiji.  Nešto slično već imamo u konceptu javnobilježničkih ureda, samo ga treba aplicirati i na druge dijelove tromog javnog sektora uz odgovarajući računalni nadzor.

 

b/ Uspostaviti stručne nadzore nad svim javnim investicijama koje se provode po Zakonu o javnoj nabavi angažiranjem licenciranih članove odgovarajućih strukovnih komora (sada je to slučaj samo za radove s građevinskom dozvolom). Njih treba organizirati kao poludržavne službe, po principu javnobilježničkih ured, koji bi grubom greškom u radu gubili licencu. Na ovaj način sve bi javne investicije imale siguran i jasan insajderski monitoring, pa bi afere tipa: „izmišljeni naknadni radovi“, „bojanje tunela“ , „zlatni zahodi“ i sl. bile isključene.

 

c/ Uspostaviti platne razrede u javni sektor pravično i stimulativno za sve djelatnike.  Platni razredi bi trebali jasno oslikati uvjete za prijelaz iz nižeg u viši, odnosno što se od djelatnika traži u njegovu radnom vijeku i što mu se za uzvrat nudi. Tako bi dokinuli velike razlike u primanjima, ovisno o tome gdje se tko zaposlio, kod uposlenika javnog sektora iste razine obrazovanosti i iskustva. Stimulativni karakter za cjeloživotno obrazovanje bio bi izražen, a jasno bi se definirali uvjeti educiranju o trošku javnih ustanova i poduzeća pa potom prijelaz u privatna- što je sad nerijetka pojava i proizvodi ozbiljne štetne učinke.

 

d/ Uspostaviti sustav povratne informacije (feedback) javnom sektoru za ocjenjivanje djelatnika i tako ih staviti u uzročno-posljedičnu službu građana i gospodarstva, pa njihovo nagrađivanje (osobni dohodak) bazirati prema ukupnom efektu i učinku.

 

Na ovaj način djelotvorno bi se smanjila korupcija (zdravstvo, sudstvo i sl.), arogancija (uredi državne uprave, ministarstva i sl.), nezainteresiranost (školstvo i sl.) i sporost (sudstvo i sl.) javnog sektora!

 

NACIONALNA BANKA

 

 

 

Na hrvatskom tržištu posluju 32 poslovne banke, dvije štedne banke, HBOR (Hrvatska banka za obnovu i razvij) te pet stambenih štedionica. Bankovni sektor se smatra stabilnim,razvijenim i dobro kapitaliziranim. Dobit  banaka za prvih devet mjeseci 2011 godine iznosila je 3,1 milijardu kuna, od čega čak 60% pripada ZAB-i i PBZ-u što jasno pokazuje razinu centralizacije bankovnog sektora. U vlasništvu stranih banaka nalazi se čak 95% banaka. Banke u Hrvatskoj  primarno su usmjerene na kreditiranje potrošnje bilo da se radi o kreditiranju stanovništva ili poduzeća. Time, u skladu s izostankom politike industrijskog razvoja, izravno podržavaju uvoz i posredno unazađuju hrvatsku ekonomiju.

 

Međutim, bitno je napomenuti, HSP-Dr. Ante Starčević stoji na stajalištu da nisu poslovne banke glavni krivac za aktualno stanje, već je to loša politika prepuštanja nacionalne ekonomije strancima i divljem liberalnom kapitalizmu. Glavni krivac su sve hrvatske vlade od uspostavljanja neovisnosti, te HNB koja je potpuno podbacila u svojoj ulozi na održanju likvidnosti sustava i sudjelovanja u ekonomskoj politici razvoja konkurentnosti hrvatskog gospodarstva. Smatramo da bankama glavni cilj i treba biti što veća profitabilnost, jer bez profitabilnog i stabilnog bankarskog sustava nema naprednog gospodarstva.

 

Mjere:

 

– Stvaranje jake banke u državnom vlasništvu, razvojem HPB-a uz potencijalno uključivanje Croatia Osiguranja i FINA-e u koncern. Ciljani tržišni udio takve institucije bi bio barem 30%. Prebacivanje poslovanja države i javnih kompanija je jedan od instrumenata. Ovime bi se jamčila sigurnost kapitala u domaćim rukama i umanjile posljedice postupaka kao što je nedavno izvlačenje iz zemlje milijarde eura dobiti austrijskih banaka. Domaća banka bi poslovala isključivo po tržišnim principima-nužno je potpuno isključenje politike iz odluka o odobravanju kredita. Uz ispravnu gospodarsku politiku, novac će otići tamo gdje je najpotrebniji. Bankari su najsposobniji procijeniti isplativost projekata.

 

– Usklađivanje politike HNB-a s politikom vlade RH. Selektivnom kreditnom politikom i poreznim mjerama se kreditiranje može bez nepotrebne prisile od potrošnje usmjeriti na proizvodnju. Primjerice stopa obvezne pričuve može za potrošačke kredite iznositi 20%, a ona na kredite usmjerene u proizvodnju 0%. Također, uvođenje poreza na dobit banaka treba postojati kao moguća opcije i pregovarački instrument vlade. Vrijeme je da država preuzme uzde u svoje ruke, umjesto što besmisleno kritiziramo visinu dobiti banaka i tražimo da same od sebe budu socijalno osjetljivije. HNB mora odgovarati saboru RH,  nedopustivo je da guverner putem medija polemizira s vladom.

 

-Ukidanje valutne klauzule na nove kreditne plasmane. Ugovoreni krediti ne smiju se na silu mijenjati- to nalaže kultura poštivanja prava i postojećih zakona.

 

OBRAZOVANJE I ODGOJ

Od uspostave samostalnosti sve Vlade RH su izgubile «obraz» na obrazovanju, između ostalog i zbog zaborava vlastitih programskih načela ili deklaracija o ulozi znanosti i školstva u prosperitetu države, te zbog toga što resorna ministarstva do danas nisu odredila prioritete u reformiranju odgojno-obrazovnog sustava na svim razinama.

 

Predloženi zakoni o visokom obrazovanju, sveučilištu i znanstvenoj djelatnosti napisani su bez šire rasprave u akademskoj zajednici. Pored toga, obrazovne i znanstvene promjene trebaju biti usklađene s projekcijama razvoja tržišta, a ne da se reforme donose bez usuglašavanja s potrebama tržišta rada i društvenih potreba.

 

Obrazovanje i znanost su ključne pretpostavke razvoja gospodarstva i ukupnoga društva. Sadašnje stanje u pojedinim područjima visokog obrazovanja, (posebno stručnog), toliko je nesređeno, u nekim slučajevima gotovo kaotično, da je nužno što prije donijeti nove zakone o visokom obrazovanju, sveučilištima i znanosti.

 

U visokom obrazovanju Bologna je nametnuti čin i predstavlja, u kontekstu kvalitete –  povratak u srednju školu. Ništa pozitivno s nametnutom Bolognom, osim ekspanzije visokoškolskih ustanova, na štetu kvalitete. Na primjer, završavanje  prvoga stupnja studiranja kvalifikacijom „prvostupika“ bez diplome ne odgovara ranijoj  diplomi više stručne spreme, te isti ne mogu konkurirati za posao. Problemi implementacije Bolonjskog procesa se nezaustavljivo množe s preopterećivanjem profesora i studenata, snižavanjem kriterija studiranja, iscjepkanosti kolegija, izostankom (u Deklaraciji predviđenog) mentorskog rada, veće mobilnosti nastavnika i studenata, nepotrebnim administrativnim poslovima, nemogućnošću zapošljavanja prvostupnika, segmentiranje studija s nekritičkim otvaranjem veleučilišta.

 

Vlade RH samo deklarativno obrazovanje i znanost tretiraju kao prioritete „društva znanja“. To se ne vidi u izdvajanju i/ili permanentnom smanjivanju bruto nacionalnog dohotka  za ta područja. Udio ulaganja u znanost i obrazovanje kontinuirano zaostaje za europskim prosjekom. U Hrvatskoj ne postoji dovoljna razvijenost visokih škola i veleučilišta da bi iste u kraćem razdoblju mogle preuzeti potpunu odgovornost za razvoj svih stručnih studija.

 

Hrvatska nema vizije za mladu generaciju. Umjesto da razvijamo i potičemo preventivne programe, institucije stvaraju probleme ili se nude tek palijativne – „vatrogasne mjere“.

 

Pored toga, problem je sve veća odgojna atrofija škole. U Hrvatskoj u ovom trenutku imamo 6 posto osnovnih škola koje rade u tri smjene. Sadašnje, tzv. „pedagoške mjere“, odnose se na problematične učenike. «Vidljivi» su učenici koji su pod sankcijama. Isti postaju „heroji“ škole (u očima djece i mladih).

 

Mjere:

 

–        Definiranje obrazovnih promjena i strategija razvoja trebaju se simultano        usuglasiti s prijedlozima stručnjaka, predstavnicima poslodavaca i sindikata,   akademske, odnosno školske zajednice te izvršne ili zakonodavne vlati.

 

–        Usuglasiti i donijeti nove zakone o visokom obrazovanju, sveučilištima i znanosti.

 

–        Bolonjska reforma se treba temeljito preispitati i moguće- ukinuti.

 

–        Izdvajanja za znanost se trebaju povećati na 3 % posto BDP-a.

 

–        Prilagoditi hrvatsko školstvo i znanost potrebama gospodarstva te socijalnoj, odnosno demografskoj «karti» države.

 

–        Nacionalni program znanstvenog i tehnološkog razvitka mora osigurati   drugi model financiranja i stimuliranja istraživačkih znanstvenih projekta.

 

–        Osnivati Centre izvrsnosti u svim sveučilišnim centrima.

 

–        Besplatno školovanje za studente koji redovito izvršavaju obveze.

 

–        Poboljšanje društvenoga i materijalnog položaja nastavnika i uvjeta rada u školama.

 

–        Jedan od strateških zadataka treba biti povećanje izborne i fakultativne nastave, a smanjiti tzv. obvezne predmete u osnovnim i srednjim školama i kolegija na fakultetima.

 

–        Uvesti obavezno devetogodišnje obrazovanje. Odgojne predmete (tjelesni, likovni, glazbeni odgoj)  ocjenjivati opisno.

 

–        Odgojno obrazovni sustav treba razvijati sustav izvrsnosti i razvoja alruizma i empatičnosti kod djece i mladih.

 

–        Do 2020. sve škole u RH trebaju raditi u jednoj smjeni.

 

–        Sve škole u RH trebaju do 2016. imati popunjen tim stručnjaka u tzv. pedagoško -razvojnim službama škola.

 

–        Oformiti nove područne jedinice Agencije za školstvo i njoj pripadajuće jedinice u Zadru, Varaždinu, Dubrovniku, Bjelovaru, Puli i Gospiću.

 

–        Poticati osnivanje centara za izvannastavne i izvanškolske aktivnosti i centre za nadarenu djecu i mladež.

 

–        Potrebno je otvarati škole odgovornog roditeljstva, (razvoj mreže usluga obiteljskog savjetovališta u svakoj općini, gradu i županiji).

 

–        Otvoriti Centre za mlade u svim gradovima i općinama te u svim županijama Poliklinike za zaštitu djece od nasilja te najmanje tri, (na nivou Države) kampa za djecu i mlade – ovisnike o internetu

 

ZAŠTITA I RACIONALNO KORIŠTENJE PRIRODNIH BOGATSTAVA

 

Jedna od komparativnih  prednosti Republike Hrvatske su i njeni prirodni resursi i trebali bi biti generator gospodarstva, a svjedoci smo kako se ti resursi uništavaju ili se ne koriste adekvatno. Ne koriste se adekvatno jer građani nemaju mogućnost koristiti prirodne resurse, nego se resursi „čuvaju“ za krupni kapital. Krupni kapital najčešće i uništava prirodne resurse i generira djelatnosti koje zagađuju okoliš za što imamo primjere po cijeloj RH. Tako već imamo mnoga kritična područja koja su ekološki devastirana, a na mnogima se još planiraju zagaditi zrak, voda, kopno, more, a sve u suradnji s „institucijama“ koje bi trebale štititi građane i njihovu dobrobit i zdravlje. Jedan od izrazito negativnih primjera je prepuštanje upravljačkih prava INA-e mađarskom MOL-u, pogotovo ukoliko znamo da INA ima istraživačka prava na preko 70 izvora vode u RH.

 

Programski se zalažemo za ulaganje dodatnih napora kako bi se očuvali preostali prirodni resursi i stavili u službu svih hrvatskih građana, jer možemo očekivati da nakon privatizacije privrede preostaje još jedna „hrvatska“ privatizacija. Privatizacija prirodnih resursa, voda, kopna, šuma. To je potrebno spriječiti pod svaku cijenu.

 

Sve hrvatske regije imaju značajne prednosti za održiv razvoj i racionalno iskorištavanje prirodnih resursa, te mogućnost da se nadopunjuju kako bi se stvarala dodana vrijednost i korist za sve hrvatske građane.

 

Mjere:

 

Predlažemo mjere koje bi uz mala ulaganja i održiv razvoj omogućili građanima dugotrajni prosperitet:

 

–         Propisati izdavanje koncesija na izvorišta vode i šume samo onim tvrtkama sa  kojima  Republika  Hrvatska ima pravo na udio u dobiti (javno – privatno  partnerstvo).

 

–         Potrebno je pojednostavniti trenutne propise (Pravilnik o korištenju obnovljivih izvora (nn 67/07)) kako bi se omogućilo prosječnim građanima da jednostavno i uz mala financijska ulaganja proizvode energiju iz obnovljivih izvora (mikro i mini postrojenja posebice za iskorištavanje energije sunca i vjetra) i postanu kooperanti hrvatske elektroprivrede.

 

–         Promovirati ekološku poljoprivredu poticanjem njenog plasmana u turizmu. Kada bi ekološka poljoprivreda i dobrobit seljaka bili strateški interes Republike Hrvatske vrlo lako i brzo bi se mogla smanjiti uvozna ovisnost društva i neravnopravni položaj hrvatskih poljoprivrednika. Na primjer, uredbom da hoteli s 4 zvjezdice trebaju imati 60% ekoloških namirnica, a oni sa 5 zvjezdica i 85% (naravno, uz neko prijelazno razdoblje), osnažila bi se ekološka poljoprivreda u RH koja bi se vrlo brzo okupila u klastere kako bi zadovoljila potražnju. Turizam bi kao naša glavna gospodarska grana također profitirao, jer ukoliko smo usmjereni ka povećanju kvalitete ponude, ne možemo to izvesti bez kvalitetnih namirnica i sirovina.

 

–         Spriječiti projekte koji mogu uništiti prirodne resurse i zagaditi vodu (Centar za gospodarenje otpadom u Lećevici), zrak, more i kopno (dozvole za uvoz otpada i njegovo spaljivanje, …

 

–         Pojednostavljenje procesa dodjele koncesija za zemljišta pod nadzorom Hrvatskih šuma (nerazvijena šumska zemljišta) za podizanje višegodišnjih nasada, nasada ljekovitog bilja, itd.

 

–         Realizacija  odvojenog prikupljanja otpada i izgradnja sustava otpadnih voda za sva naselja.

 

Oglasi
  1. Komentiraj

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: