Evo zašto ne EU!

Marjan Bošnjak, član Savjeta udruge Volim Hrvatsku

 

Nakon što se od Europske ekonomske zajednice pretvorila u Europsku uniju, novoj je državnoj tvorevini trebao novi ustav. Pokušaj donošenja novog ustava nije uspio jer su ga građani Francuske i Nizozemske odbacili na referendumima koji su ondje održani. Nakon što je narod u tim zemljama rekao da ne želi takav ustav, europski stratezi odlučili su da više ne će tražiti mišljenje naroda, da više ne će održavati referendume, nego da će isti cilj; postići obilazno. Odlučili su da će odluke o novom ustroju europske megadržave donositi političke elite, a ne narodi kojih se to izravno tiče.

I tako je sastavljen Lisabonski ugovor, iznimno zamršen i gotovo nečitak dokument na 150ak stranica, koji se zapravo sastoji od izmjena i dopuna, dakle amandmana, na druga dva dokumenta. Bez ta dva izvorna dokumenta, Lisabonski ugovor je sam po sebi nečitljiv i gotovo neshvatljiv, što je i bila namjera onih koji su ga htjeli čim lakše progurati. Kolumnist Damir Pešorda zaključuje: “Lisabonski ugovor prilično je neprohodna šuma propisa koje je nemoguće shvatiti ako se ne poznaju drugi eunijski dokumenti na koje se Ugovor poziva, stoga mnoga politička Crvenkapica u toj šumi zaluta

S obzirom na to da Lisabonski ugovor više nije nosio naziv ‘ustav’ nego samo ugovor, za njegovo prihvaćanje više nisu bili potrebni referendumi, nego samo odluke nacionalnih parlamenata, osim u Irskoj, po čijem se Ustavu ipak morao održati referendum.

Nakon što je irski narod na prvom referendumu odbacio Lisabonski ugovor, europski povjerenik za unutarnje tržište i bivši irski ministar financija, Charles McCreevy, javno je priznao da ni on nije pročitao čitav ugovor te da ne zna koja bi “zdrava” osoba to učinila u svojem slobodnom vremenu.

Njegovo priznanje navelo je irske novinare da upitaju i druge političare jesu li i oni uopće pročitali taj ugovor koji bi narod po njihovoj želji trebao prihvatiti.

McCreevy je također priznao da bi 95 posto zemalja članica reklo NE Lisabonskom ugovoru i novim institucionalnim pravilima da su mogli izaći na referendum. “Svi politički vođe znaju dobro da bi odgovor 95 posto zemalja bio NE da je to pitanje stavljeno pred njihovo biračko tijelo.” – rekao je McCreevy.

Pitanje za hrvatske političare i za sve one koji bi htjeli uvesti Hrvatsku u zajedničku nad-državu s još 27 drugih država, glasi: “Jeste li vi uopće pročitali Ugovor? Znate li uopće što u njemu piše? Znate li koje su njegove implikacije za hrvatski narod?”

A ako je hrvatska politička elita pročitala taj dokument, u što sumnjam, i razumjela ga, u što opet sumnjam, zašto hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova nije hrvatski prijevod Lisabonskog ugovora tiskalo u stotinama tisuća primjeraka i stavilo ga na prodaju u svim Narodnim novinama i svim knjižarama po Hrvatskoj?

Ako oni znaju što u tom dokumentu piše, zašto ne omoguće cijelom hrvatskom narodu da i on dozna što u njemu piše, pa da sam prosudi je li to dobro za Hrvatsku ili nije?

Hrvatska gubi važne elemente državnosti

više informacija o knjizi
“EU? – Ne hvala” potražiteovdje

Prema Lisabonskom ugovoru, koji je stupio na snagu 1. prosinca 2009., Europska unija poprima elemente federalne države u kojojzemlje članice gube važne dijelove svoga državnog suvereniteta i, u političkom smislu, postaju neka vrsta autonomne pokrajineunutar nove europske megadržave od ukupno pola milijarde građana.

To je oblik federalnog uređenja u kojem središnja država preuzima ključne elemente koji je čine državom, a to su vanjske granice, jedinstven novac, jedinstveno tržište i vrhovna zakonodavna i politička vlast nad jasno određenim teritorijem.

Ulaskom u Europsku uniju, Hrvatska bi izgubila gotovo sve atribute samostalne države i, s obzirom na svoje pučanstvo od svega 4,3 milijuna građana postala bi jedna od manjih provincijaunutar te goleme multinacionalne države.

 

HRVATSKA BI SE OTVORILA KOLONIZACIJI

Na samom početku Lisabonskog ugovora, u članku 3 (2), buduća Europska unija definira se kao politička država “..bez unutarnjih granica… u kojoj će biti zajamčeno slobodno kretanje pojedinaca…”

Članak 61, stavak 2, također govori o ukidanju unutarnjih granica, ali i o zajedničkoj politici useljavanja: Unija osigurava da se osobe pri prijelazu njezinih unutarnjih granica ne provjeravaju, i oblikuje zajedničku politiku azila, useljenja i nadzora vanjskih granica’.

Članak 69, stavak 2a, također kaže da se osobe pri prijelazu unutarnjih granica bez obzira na njihovo državljanstvo ne će podvrgavati bilo kakvoj kontroli:

Implikacije za Hrvatsku su katastrofalne jer znači da ako Hrvatska uđe u EU, gotovo pola milijarde nehrvata steći će zajamčeno pravo nesmetano se naseliti na hrvatski teritorij, gdje god žele.

Budući da Lisabonski ugovor Uniju jasno definira kao prostor “bez unutarnjih granica” Hrvatska će, ulaskom u Europsku uniju, izgubiti kontrolu nad svojim sadašnjim vanjskim granicama. Hrvatske vanjske granice postat će unutarnje administrativne granice, a, u konačnici i te će granice nestati kada se s vremenom u potpunosti ostvari ta jasna namjera Lisabonskog sporazuma za stvaranje “prostora bez unutarnjih granica”:

To je dakle ključna razlika između država koje su samostalne i suvereno vladaju svojim teritorijem i svojim vanjskim granicama, i administrativnih pokrajina koje to suvereno pravo nemaju. Gubitkom kontrole nad svojim vanjskim granicama ili, bolje rečeno, brisanjem vanjskih državnih granica, Hrvatska gubi jednu od najvažnijih sastavnica svoga suvereniteta i svoje državnosti. Od suverene i samostalne države Hrvatska postaje obična pokrajina, i to mala pokrajina, unutar jedne goleme države jer upravo Europska unija preuzima najvažnije elemente državnosti od svojih unutarnjih pokrajina.

Kada je Hrvatska istupala iz jugoslavenske države, da bi mogla biti priznata kao suverena država, morala je dokazati da ima sve atribute suvereniteta, a to su jasno definirane vanjske granice, jasno definirano državno područje, jasno definirana populacija i efektivna vlast nad svojom populacijom i svojim državnim teritorijem. A neka su mjerila efektivne vlasti vlastite oružane snage, vlastiti novac i sposobnost upravljanja i primjene zakonodavne i izvršne vlasti na svom jasno definiranom teritoriju.

One države koje na svojem teritoriju nemaju ekskluzivnu i vrhovnu vlast nego su podložne jurisdikciji drugih država ili tuđe vlasti, s međunarodnog aspekta nisu de facto suverene, pa prema tome nisu ni de iure. Da je Hrvatska 1991. imala one državnopravne atribute koje će imati u Europskoj uniji, vjerojatno ne bi po tadašnjim kriterijima Badinterove komisije uopće ni mogla biti priznata kao neovisna država.

Ulazak u političko područje bez unutarnjih granica za sobom povlači ozbiljne dugoročne posljedice, jer, kao što je već rečeno, Hrvatska će unutar Europske unije efektivno imati status obične unutarnje pokrajine bez vanjskih državnih granica, na čije će područje sasvim slobodno moći ulaziti i izlaziti svi ostali državljani EU-a i zadržavati se koliko žele. Oni koji se žele trajno nastaniti, moći će slobodno birati u kojem dijelu svoje nove europske pokrajine žele živjeti.

A što će biti s hrvatskim narodom u toj budućoj europskoj megadržavi? Kakva će biti njegova sudbina? Ako se uzme u obzir činjenica da je ukupan broj Hrvata u Republici Hrvatskoj i BiH oko pet milijuna, a da je pučanstvo Europske unije već sada dosegnulo pola milijarde, a s daljnjim će proširivanjem opet porasti, onda je jasno da će Hrvati u svojoj budućoj državi činiti manje od jedan posto ukupnog pučanstva. Dugoročna sudbina hrvatskog naroda u Europskoj uniji je katastrofalna jer je neizbježno da će se daleko mnogobrojniji Europljani naseljavati na hrvatsko područje, a neizbježno je da će se i hrvatsko pučanstvo, pogotovo mladi, s vremenom raseljavati po cijeloj Europskoj uniji.

Miješanje pučanstva “…na području bez unutarnjih granica… u kojem će biti zajamčeno slobodno kretanje pojedinaca” neizbježno je. Dapače, to je jedno od temeljnih načela i ciljeva nove europske države jer da nije, ne bi bilo tako jasno definirano već na samom početku Lisabonskog ugovora.

No svi koji možda misle da je članak 3(2) Lisabonskog ugovora malo preoštro i nepravedno protumačen, i da možda ne sadržava sve opasnosti koje mu se ovdje pripisuju, trebali bi pogledati članak 17b(2) koji ne samo potvrđuje članak 3(2) nego ga još jasnije definira pa čak i proširuje.

Prema članku 17b(2) Lisabonskog ugovora građani Unije imat će (ovo je doslovni prijevod):

a) pravo slobodno se kretati i slobodno živjeti na teritoriju zemalja članica,
b) pravo glasovati i biti kandidati na izborima za Europski parlament i na lokalnim izborima u državama članicama gdje žive, pod istim uvjetima kao i državljani te zemlje.

Dakle, prema članku 17b(2) europski kolonisti imat će ne samo pravo kolonizirati Hrvatsku, nego će automatski dobiti i ustavom zajamčena politička prava među kojima je i pravo glasovati i biti kandidat na lokalnim izborima pod istim uvjetima kao i domicilno hrvatsko pučanstvo.

Stranci koji se dosele u Hrvatsku imat će i gospodarsku moć i politička prava koja će im omogućiti da s vremenom preuzmu lokalnu vlast u onim sredinama u kojima budu koncentrirani. To će u prvom redu biti atraktivni, ali slabo naseljeni jadranski otoci te manje općine u Istri i Dalmaciji, a s vremenom i drugi, pogotovo pogranični dijelovi sadašnje Hrvatske.

Žalosna je činjenica, ali je ipak činjenica, da većina Europljana, a pogotovo pripadnika velikih i gospodarski snažnih naroda, ima više novaca od nas Hrvata i veću kupovnu moć. Ta veća kupovna moć omogućava im da po Hrvatskoj kupuju ono što je najatraktivnije i najpoželjnije. To već sada vidimo u pojedinim dijelovima Hrvatske, poput Dubrovnika, Hvara i Opatije, gdje su strani kupci toliko digli cijene da su domaći Hrvati, sa svojim skromnim primanjima i skromnom kupovnom moći, gotovo isključeni s tržišta. U Dubrovniku je gotovo cijeli Stradun već sada u rukama stranaca.

Unija preuzima politiku useljavanja i azila

Članak 61(2) Lisabonskog ugovora potvrđuje da Unija preuzima ovlasti na području useljavanja, azila i kontrole vanjskih granica. Prema tom članku, Unija će osigurati da za pojedince nema kontrole na unutarnjim granicama i izgradit će zajedničku politiku azila, useljeništva i nadzora vanjskih granica. To se ponovo potvrđuje u članku 69(a) ( 1 ) koji kaže “Unija će razviti zajedničku politiku azila…”

Dakle, osim gubitka prava nadzora nad svojim vanjskim granicama, što smo već razotkrili, i što uostalom i ovaj članak (61 (2)) još jednom potvrđuje, Hrvatska će izgubiti i pravo da određuje svoju politiku useljavanja i prihvaćanja ili neprihvaćanja azilanata.

Kao samostalna i suverena država, Hrvatska je do sada imala pravo odlučivati tko smije, a tko ne smije živjeti na njezinu teritoriju. To se pravo odnosilo i na sprječavanje nekontroliranog ulaska azilanata. Prema dosadašnjim hrvatskim zakonima, koji su bili u skladu s međunarodnim normama, Hrvatska je većinu izbjeglica i azilanata mogla vratiti u tranzitne i druge zemlje iz kojih su azilanti došli u Hrvatsku.

Ako uđe u Uniju, Hrvatska više ne će moći suvereno odlučivati ni o azilantima jer će svi izbjeglice i svi azilanti koji su ušli u EU, bez obzira preko koje granice, moći po načelu slobodnog kretanja unutar cjelokupnog teritorija Unije, doći i u Hrvatsku, i ovdje se trajno naseliti kad im Unija regulira status.

To je još jedan gubitak hrvatskog suvereniteta nad svojim teritorijem. Ni o tome nema rasprave u javnosti.

Neravnopravnost na Sudu pravde

Europski sud pravde sastoji se od 27 sudaca, jedan iz svake zemlje članice, ali sudska vijeća sastoje se od tri ili pet sudaca, a u iznimnim okolnostima sud može zasjedati u proširenom sastavu od 13 sudaca, pa čak i punom sastavu od svih 27 sudaca. Odluke moraju biti jednoglasne samo ako u Sudskom vijeću zasjeda troje sudaca, a u svim ostalim kombinacijama odluke se donose većinom.

Prema sadašnjem ustroju Europskog suda pravde, hrvatski bi sudac vrlo rijetko sudjelovao u njegovu radu, a kada bi i sudjelovao, veću bi ulogu imao jedino u tročlanim vijećima, jer bi u svim drugima bio podložan preglasavanju većine.

Osim sudaca, Sud pravde ima i jedanaest nezavisnih odvjetnika (Advocates General) koji sucima pružaju vrlo važnu savjetničku pomoć.

Šest članica imat će svoje stalne “nezavisne” odvjetnike, a to su Njemačka, Francuska, Italija, Španjolska, Engleska i Poljska. Ostalih pet mjesta popunjavat će ostale 22 članice po načelu rotacije. I ovdje se jasno vidi da sve članice nisu ravnopravne te da su favorizirane velike članice koje će, svaka, imati pravo na svog ‘nezavisnog’ odvjetnika, dok će male članice morati svoje međusobno dijeliti. I ovdje su neke članice ravnopravnije od drugih.

S obzirom na to da mandat nezavisnih odvjetnika traje šest godina i da pet mjesta popunjavaju 22 članice, Hrvatska bi imala pravo imenovati svog “nezavisnog” odvjetnika svakih 26 godina. Ako se EU proširi na nove članice, taj će se vremenski razmak vjerojatno još povećavati.

Europska policija mjerodavna i u Hrvatskoj

Lisabonski ugovor odobrava uspostavu neke vrste Europske federalne policije te uspostavu Europskog ureda javnog tužiteljstva (EUJT) koji bi imali ovlasti na cijelom području Unije, pa tako i u Hrvatskoj. S vremenom te bi se ovlasti proširivale, odlukom Vijeća ministara. Pogotovo su zabrinjavajuće za nas Hrvate ovlasti po kojima bi EUJT mogao u Hrvatskoj provoditi istrage i obavljati ulogu tužitelja pred hrvatskim sudovima, i to po pravilima koja on odredi.

 

Prema članku 69(i) (2), “Europski ured javnog tužiteljstva (European Public Prosecutor’s Office) bit će odgovoran za istraživanje, podizanje optužnica i dovođenje do suđenja, gdje je potrebno i u suradnji s Europolom, počinitelje, i njihove suradnike u povredama protiv financijskih interesa Unije”

Europski ured javnog tužiteljstva će također “…obavljati ulogu tužitelja u kompetentnim sudovima zemalja članica…”.

Lisabonski ugovor u ostatku teksta članka 69(i) daje široke ovlasti Vijeću ministara, da odredi po kojim će pravilima i zakonima djelovati Ured javnog tužitelja i po kojim će zakonima biti iznošeni dokazni materijali (rules of evidence).

Vijeće ministara ovlašteno je u budućnosti proširivati ulogu i ovlasti Europskog ureda javnog tužiteljstva i na područje “ozbiljnih kaznenih djela” koja se odnose na više od jedne zemlje članice.

Temeljne dokumente treba dobro proučiti

Kada se dobro prouči što zapravo piše u Lisabonskom ugovoru i u drugim temeljnim dokumentima Europske unije, postaje jasno da Europska unija nije onakva kakvom ju prikazuju političke elite i mediji u Hrvatskoj.

 

O HRVATIMA BI ODLUČIVALI DRUGI
Naprosto je neshvatljivo da u Hrvatskoj nema otvorene rasprave o dugoročnim posljedicama ukidanja hrvatskih državnih granica.

Neshvatljivo je da se političke elite na vlasti svim silama trude hrvatski narod uvjeriti da odustane od svoje samostalne hrvatske države i da prihvati politički podređen položaj male pokrajine unutar velike države, kojom će stvarno upravljati drugi, veliki narodi.

Međutim političke elite od hrvatskog naroda kriju još štošta.

Posebno šokantna i pogubna činjenica, koja se od hrvatskog naroda skriva, odnosi se na njegov budući gubitak političkih prava i na njegovu potpunu političku podređenost u budućoj državi.

europski parlament

Do sada, velike odluke unutar važnih tijela Europske unije, poput Vijeća ministara, donosile su se konsensusom, što znači da je za pravovaljanost neke odluke svaka od 27 sadašnjih europskih jedinica morala dati svoj pristanak. Svaka je članica tako mogla blokirati one odluke koje je smatrala posebno štetnima za svoje interese. Namjera je toga konsensusnog modela bila spriječiti mogućnost da se preglasavanjem donesu odluke koje bi možda bile u interesu većine, ali bi bile iznimno štetne za pojedine članice.

No Lisabonski ugovor donosi i nova pravila za buduće donošenje odluka, i to pravila po kojima su pojedine članice, a pogotovo manji narodi, potpuno nezaštićeni.

Prema članku 9c Lisabonskog ugovora, odluke u Vijeću ministara od 1.studenoga 2014. godine do-nosit će se većinom od samo 55 posto, uz uvjet da tih 55 posto obuhvaća najmanje 15 od 27 članica te 65 posto ukupnog pučanstva Unije.

No to je samo prijelazna faza jer, prema Deklaraciji o članku 9c, prihvaćenoj kao dodatak Lisabonskom ugovoru, od 1. travnja 2017. za kvalificiranu većinu bit će dovoljni glasovi koji predstavljaju (a) 55 posto pučanstva Unije, ili, (b) 55 posto članica.

Ovdje treba naglasiti da samo šest članica, Njemačka, Francuska, Engleska, Italija, Španjolska i Poljska, čine 70 posto ukupnog pučanstva Unije, dok ostalih 21, manjih članica, obuhvaćaju preostalih 30 posto.

Vrlo je jasno da se gotovo ni jedna odluka ne će moći donijeti mimo volje vladajuće šestorke.

Mali narodi, iako brojniji, u praksi ne će imati gotovo nikakvu političku moć, pa čak i kad bi bili savršeno ujedinjeni u svojim željama i ciljevima, jer ipak predstavljaju samo 30 posto ukupnog pučanstva. Ovdje se vrlo jasno radi o političkom modelu u kojem će veliki narodi vladati nad malima.

Za nas Hrvate i za sve manje narode u europskoj megadržavi ovaj dio Lisabonskog ugovora prava je katastrofa, jer pravo odlučivanja stavlja u ruke velikih naroda. Proeuropska propaganda naših političkih elita već neko vrijeme pokušava nas uvjeriti kako ulaskom u EU Hrvatska ne bi izgubila svoj suverenitet, nego bi ga samo “ravnopravno dijelila” s ostalim narodima Unije.

Ta je tvrdnja daleko od istine.

Hrvatska je teoretski svoj suverenitet dijelila i u bivšoj SFRJ, a svi znamo kako je to izgledalo u praksi, iako je Hrvata u toj državi bilo oko 22 posto.

U Europskoj megadržavi od pola milijarde stanovnika Hrvata će biti manje od jedan posto. Dakle, u novoj će državi jedan posto Hrvata dijeliti suverenitet s 99 posto nehrvata.

S obzirom na tu činjenicu da bi nas Hrvata bilo manje od jedan posto od ukupnog pučanstva Europske unije i s obzirom na to da će se od 2014. odluke donositi većinom od samo 55 posto, to znači da će se i najštetnije odluke moći donositi bez nas. U takvoj megadržavi hrvatski bi narod postao politički marginaliziran i obespravljen.

U Europskom parlamentu, koji sada ima 751 člana i koji bi se nakon ulaska Hrvatske malo proširio, Hrvatska može po najboljim prognozama očekivati 12 mjesta od eventualnih 763 mjesta.

Hrvati bi u političkom smislu, s obzirom na svoju marginalnu zastupljenost od manje od jedan posto, postali obična “statistička pogreška”. Veliki igrači, koji predstavljaju 70 posto ukupnog pučanstva, dogovarali bi se međusobno, a budući da Hrvati predstavljaju manje od jedan posto političke moći, vjerojatno ne bi gubili svoje vrijeme tražiti čak ni naše mišljenje.

Sa svojih jedan posto, Hrvati ne će biti nikakav čimbenik ni u jednom važnijem tijelu Europske unije, i bit će svedeni na to da stalno moljakaju druge za političku potporu jer sami, sa svojih jedan posto, ne će biti nikakav čimbenik.

više informacija o knjizi
“EU? – Ne hvala” potražiteovdje

Ovo je još jedna katastrofa za hrvatski narod, koji bi od suverenog naroda u svojoj samostalnoj državi postao podređen narod bez političkog glasa i političke snage, u tuđoj državi. Na žalost, o sadržaju Lisabonskog ugovora u Hrvatskoj nema nikakve rasprave, pa se postavlja pitanje zašto se te opasnosti skrivaju od hrvatskog naroda. Kome je u interesu vlastiti narod držati u neznanju, i zašto? Koji bi za to mogli biti motivi?

Ako je narod u neznanju, onda valjda ne će postavljati neugodna pitanja niti mu se moraju davati neugodni odgovori.

Kakvi su ti ljudi koji tako sudbonosne činjenice kriju od svog vlastitog naroda? Zar je moguće da političke elite koje nas svim silama žele uvući u EU ni same nisu svjesne u kakvu nas to državu uvlače? Ako jesu svjesne, i ako te opasnosti namjerno kriju od svoga vlastitog naroda, onda to već spada u sferu izdaje i veleizdaje.

 

NEKA ONI IDU U EU, MI OSTAJEMO U LIJEPOJ NAŠOJ

Hrvatski Sabor ponovno izgleda onako kako je izgledao do 1990. Naši političari rade i nastupaju kao članovi iste stranke. Imaju zacrtani put s kojeg ne skreću ni pod koju cijenu. Stavljanje Hrvatske u ruke birokrata EU primarni je cilj, a neće se složiti oko trivijalnih pitanja poput rasporeda stupića za zabranu parkiranja, rasporeda autobusnih stanica ili voznog reda. Bitne se odluke donose konsenzusom. U Saboru zapravo više nema podjele na vlast i oporbu, sve je stvar dogovora. Uvjereni su da ih na putu kojim su krenuli netko slijedi, no varaju se. Kad bi se malo obazrijeli vidjeli bi tek nekolicinu stranačkih sljedbenika i više nikoga. Koračaju tako oni svojim putem i nemaju nikakve potrebe provjeravati što o svemu misle birači. Što misle i žele oni koji su omogućili njihov lagodan život. Šefovi stranaka i njihovi poslušnici žive u uvjerenju da će ih mentori iz EU nagraditi s još jednim mandatom, kako bi nakon slijedećih parlamentarnih izbora konačno predali našu voljenu Domovinu u njihove gramzljive ruke.

Dok recitiraju svoju zakletvu Europskoj uniji naši političari odglume i poneki skeč za lakovjerne birače. Otvore neku bezopasnu temu i malo se prepucavaju preko medija, no iza zatvorenih vrata zagrljeni dogovaraju nove načine svoje nepromjenjivosti. Da je sve to gluma jasno je, jer nesposobna vlada sigurno ne bi opstala u ovako teška vremena da nasuprot nje stoji ozbiljna oporba. Niti jednu temu kojom bi mogao ugroziti vladu, šef najjače oporbene stranke nikada neće iskoristiti za ozbiljniji napad. Šutit će dan ili dva, a zatim će se oglasiti s blagom kritikom, izrečenom tek kao alibi prema svojim biračima. Pamtimo čak i rečenicu „ .. ne ću mijenjati vladu.“, izgovorenu nakon povratka sa skijanja, a sve to poslije Sanaderovog propalog pokušaja unutarstranačkog puča. Jadranko mirno spavaj, poručuje time on, taman da mi daš ključeve Banskih dvora ja ionako nemam pojma što bih s njima. Tih dana političari su pokazali da su vrlo složna ekipa, Jadranki je trebala pomoć i dobila ju je! Nema tog čelnika stranke koji nije stao uz nju. Ne ću ih sve nabrojati, ali spektar ide od (logične) potpore bratića Kosora II (čitaj drugog) pa sve do… vjerovali ili ne Kaina i Srba jedinih! Oporba? Što je to?
Mediji im u toj igri daju svesrdnu pomoć. Nitko ne komentira zakulisnu suradnju vlasti i oporbe, nitko ne poziva birače da stanu na kraj farsi jer i mediji su na istom zadatku. Njihovi su vlasnici položili istu zakletvu i ne skreću sa zajedničke misije. EU mi ti se kunemo pjevaju i oni.

 

VRATA ZALUPLJENA PRED NOSOM DEMOKRACIJE
Gdje je nestala demokracija? Da li je ona ikada uopće i postojala na ovim prostorima? Milanović i Kosorica, iza zatvorenih vrata, raspravljaju i dogovaraju promjenu ustava. Tema koja, u svim društvima koja za sebe drže da su demokratska, mora proći sve razine javne rasprave prije donošenja, u lijepoj našoj se tretira u najmanju ruku zavjerenički. Zašto bi se akteri te rabote, Zoki i Jadranka, uopće skrivali i od koga? Odgovori su bolno jasni i jednostavni. Od koga – od hrvatskih građana. Zašto – jer rade mimo volje istih tih građana i za tu rabotu nemaju niti mogu imati njihovu podršku.

Upravo u tom ustavu kojeg sad ushićeno zajednički čereče i režu, zasijano je sjeme demokracije, sjeme koje je bilo, nažalost, unaprijed osuđeno da istrune u ropotarnici povijesti. Umjesto stvarne uspostave demokracije politička elita igra svoje igrokaze, predstave kvalitetom na razini amaterskih družina (što u svojoj biti i jesu).
Posljednja, naizgled, vjerodostojna predstava odigrana je na splitskoj rivi. Ivo Sanader, tadašnji kandidat za premijera, zaklinjao se prisutnima na vjernost Domovini, Domovinskom ratu, braniteljima i Anti Gotovini. Vrlo brzo, preciznije,odmah nakon izbora, obratio im se riječima „predstava je završila, sad idite kućama, ne trebam vas više..“. Lijepa Jadranka, njegova vjerna sjena, tad ga je slijedila u stopu i sve bilježila u svoju tekicu. Bilježila je (naravno s štovanjem) i učila…

Jadranka je uvijek bila smjerna i dobra učenica. Prijemni ispit za predstavu „Hrvatska demokracija“ položila je kod dr.Tuđmana, a potom je zanat pekla u vladi dr.Ive Sanadera. Po njegovom iznenadnom povlačenju s političke scene, preuzima mjesto prve dame hrvatske vlade. Nakon što je prerasla učitelja, pospremila ga je u predvorje poznate ropotarnice i potražila nove mentore. Premijerka još uvijek pokušava igrati predstavu o demokraciji, a scenarij za nju sad pišu birokrati obasjani EU zvijezdicama. Uloga koju su namjenili našoj premijerki je uloga predvodnice malešnog naroda, koji na koljenima plazi u njihovu tvorevinu. Po njezinom čitanju scenarija valjda doživotno, a po njihovim planovima do trenutka čina potpisivanja učlanjenja kada nastupa kraj „gaži“. Tako planiraju pisci scenarija, no naša je premijerka puno ambicioznija. Pitajte dr. Ivu Sanadera  što misli o tome, ako nekog danas uopće zanima što on misli.

Zapravo i nije važno što Sanader misli o svojoj budućnosti, nego što građani misle o budućnosti svoje domovine i slažu li se s planovima političke elite. Iz svega što vidim i čujem, planovi Zokija i Jadranke nisu jednaki s našima, no tko smo mi da razmišljamo. Naša uloga je završila, sad lijepo svi doma, ne trebamo vas… poručuju nam to oni kroz zatvorena vrata iza kojih pregovaraju o našoj budućnosti.

Pišem ovaj tekst i polako tonem u depresiju, osjećaj je to koji je dobro poznat hrvatskom biraču. Kakva se je to sjena nadvila nad našu mladu demokraciju? Da li je moguće da je oblak toliko velik i toliko gust? Upadamo li u zamku novog jednoumlja. Stupica je postavljena krajem 90-ih, u nju smo upali i koprcamo se. Koprcanje je dobar znak, znači da se nismo predali, znači da nada još uvijek postoji. Prije nekoliko dana jedan je prijatelj tijekom svoje zdravice rekao, „dok god ima i jedan Hrvat koji zna cijeniti nezavisnost naše Domovine San neće nestati“. U stupici u koju smo upali ima nas mnogo i mnogo se nas koprca, buni. Mnogo nas još uvijek živi taj San. Mnogo nas zna vrijednost onoga što imamo i znamo da ne koračamo slijepo iza političara koji nas vode prema novoj tamnici.

Oni su se zakleli i neka idu… Kad jednom dođu do ulaznih vrata Unije kojoj su se zakleli, kad jednom zatvore sva poglavlja koja su s tolikim žarom otvarali i zatvarali, ustanoviti će da su pred vratima usamljeni. Unija ne treba njih, nego nas. Mi ćemo ostati u Lijepoj našoj, uživati u svojoj  uređenoj Domovini, a oni će i dalje kucati na zatvorena vrata. Neka kucaju, neka mole na koljenima, nitko neće otvoriti vrata. Tko treba takve ljude, takve političare? Ne znam tko ih treba, ali znam ih Hrvatska ne treba.

Oglasi
  1. Komentiraj

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: