Vječni Poglavnik

Pavelići su jedno od velikih bunjevačkih plemena, koja su iz Hercegovine doselila u Liku. Poglavnikovi roditelji, Mile i Mara r. Šojat su se iz Krivog Puta u Lici doselili u Bradinu na Ivan Planini u Hercegovini…

Ondje je 14. srpnja 1889. rođen Ante Pavelić. Ante je rođen u maloj obitelji, imao je samo jednog brata, Josipa, koji je bio profesor latinskog i grčkog jezika. Pavelići su bili tipičan primjer hrvatske obitelji u dinarskome kraju; bili su pošteni, radišni i ponosni na svoje podrijetlo. Poglavnikov otac je radio na gradnji željezničke pruge. Osnovnu školu je polazio u mnogim bosanskohercegovačkim mjestima.

Od 1902. do 1906. polazi Klasičnu isusovačku gimnaziju u Travniku, 1906. je radio kao pružni radnik na željeznici Sarajevo-Višegrad, 1907. polazi gimnaziju u Senju, 1909. gimnaziju u Karlovcu, a zatim u Zagrebu. U Zagrebu je maturirao 1910. godine, te se upisao na pravni fakultet zagrebačkog Kraljevskog sveučilišta Franje Josipa. Diplomirao je 1914. Tjedan dana po završetku pravnih nauka na sveučilištu u Zagrebu, dobio je svoje prvo zaposlenje. Poslan je u Šibenik da vodi gradnju zgrade dočasničke škole i stanova za osoblje krugovalne postaje „Marconi“, na poluotoku Mandalini. Šef gradilišta Karl Panger bio je očajan kad je saznao da su mu za voditelja gradilišta poslali pravnika, ali Pavelić ga je umirio: „Umirite se, gospodine poslovođo, sigurno je neki tehničar poslan k vojnom sudu za sudca pa je ravnotežje zadržano i Monarhija može mirno ratovati. Ja ću već udovoljiti zahtjevima koji će na mene biti postavljeni i vi ćete biti zadovoljni, a sgrade će biti gotove sigurno prije prve pomorske bitke pred Šibenikom“. To je bio njegov prvi susret s Dalmacijom, te je dobio zadaću da kao Hrvat koji poznaje zemlju i jezik nađe zidare kojih je u Šibeniku bilo vrlo malo.

U šibeniku je živio oko godinu i pol dana, a stanovao je kao podstanar u kući na šibenskoj rivi. 1915. se vratio u Zagreb i stekao doktorat prava. Ante Pavelić je putovao po cijeloj Hrvatskoj i upoznao je Hrvate iz svih krajeva, te je shvatio da regionalne podjele Hrvata samo razdvajaju braću. Imao je prijatelje i suradnike iz svih mogućih dijelova Hrvatske i iseljeništva i sve ih je jednako volio i nije pravio razlike među njima. Došao je u dodir i s a Hrvatima muslimanske vjeroispovijesti, koje je jako poštivao. Družeći se s njima još kao dijete, osvjedočio se o istinitosti nauka dr. Ante Starčevića, koji je muslimane iz Hrvatske smatrao sastavnim dijelom hrvatskoga naroda. Budući da se rodio pod seljačkim krovom i potomak je stare seljačke obitelji, još kao mladić je radio teške fizičke poslove, te se tako upoznao sa životom radnika i seljaka, i to baš u onim krajevima u kojima se živjelo vrlo oskudno. Odatle dolazi njegovo razumijevanje i poštovanje prema seljacima, koje je smatrao temeljem naroda.

Od 1915. do 1918. je radio kao odvjetnički perovođa u odvjetničkoj pisarnici A. Horvata, predsjednika Hrvatske Stranke Prava, a nakon završene prakse, od 1918. je odvjetnik u Zagrebu. Njegova žena se zvala Maria Pavelić rođ. Lovrenčević. S njom je imao troje djece – kćerku Višnju (rođ. 1922.), sina Velimira (1924.) i drugu kćer Mirjanu (1926.). Kao gimnazijalac pristupa Hrvatskoj stranci prava, Bio je vrlo inteligentan i poduzetan, te se brzo uspeo do samoga vrha Hrvatske stranke prava. 1918. ulazi u vodstvo stranke, postaje član Poslovnog odbora, zatim tajnik i potpredsjednik HSP-a. 1921. godine je izabran za gradskog zastupnika u Zagrebu, 1927. za oblasnog, a zatim, zajedno s dr. Antom Trumbićem, za narodnog zastupnika Hrvatskog Bloka koji se sastojao od Hrvatskog seljačkog republikanskog saveza, Hrvatske stranke prava, Hrvatskog radničkog saveza te Hrvatske federalističke seljačke stranke.

U krilu HSP-a ustrojio je godine 1926. Hrvatsku pravašku republikansku omladinu (HPRO), iz koje će kasnije nastati Hrvatski domobran. U ime HSP-a kontaktirao je s Nikolom Pašićem radi slabljenja Radićeve stranke. U lipnju 1927. predstavljao je zagrebačku gradsku općinu na europskom kongresu gradova u Parizu, a na povratku je u Rimu izaslaniku talijanske vlade R.F. Davanzatiju u ime HSP-a predao promemoriju u kojoj se Italiji nudi suradnja u rušenju Jugoslavije. Očekuje talijansku pomoć u uspostavi i zaštiti nezavisne hrvatske drzave, te iznosi spremnost na teritorijalno, političko, ekonomsko i vojno prilagođavanje talijanskim interesima. Na parlamentarnim izborima 1927. izabran je, zajedno s dr. Antom Trumbićem, za narodnog zastupnika Hrvatskog Bloka koji se sastojao od Hrvatskog seljačkog republikanskog saveza, Hrvatske stranke prava, Hrvatskog radničkog saveza te Hrvatske federalističke seljačke stranke. U Skupštinu je otišao nakon oštrih diskusija u Hrvatskoj stranci prava, gdje je bila jaka opozicija, da kao pravaški predstavnik ode u Beograd i tamo zaprisegne kralju. U svojim govorima u beogradskoj skupštini istupio je protiv velikosrpske politike i izjašnjavao se za hrvatsku samostalnost i neovisnost; usmjeravao je pravašku mladež i pokrenuo listove Starčević i Kvaternik.

Za vrijeme atentata na na prvake HSS-a u beogradskoj Skupštini, dr. Ante Pavelić je bio jedini koji se nije sakrio pod klupe! Nakon atentata, 20. lipnja 1928. Hrvatska stranka prava, jednako kao i Hrvatska federalistička stranka pristupa u klub Seljačko-demokratske koalicije, u jesen 1928. pokreće list Hrvatski domobran s programom ostvarenja samostalne hrvatske države i istoimenu organizaciju.

Nakon proglašenja šestosiječanjske diktature 1929. sklanja se u emigraciju na poticaj prijatelja dr. Milana Šufflaya, kojega je još 1921. zastupao kao odvjetnik. U emigraciju je otišao da se izvana bori za prava hrvatskoga naroda te da hrvatsko pitanje stavi na međunarodno poprište. 07. siječnja osniva tajnu revolucionarnu nacionalističku organizaciju USTAŠA – hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO) s ciljem razbijanja Jugoslavije i uspostave nezavisne hrvatske države uz pomoć Italije. Uzima naslov poglavnika, ustaški pokret organizira na vojnim i urotničkim načelima. Ogorčen srpskim terorom te ubojstvima hrvatskih političkih vođa i intelektualaca (Radića, Pilara, Šufflaya…), počinje shvaćati da nema kompromisa sa srpskim hegemonistima te da na ljutu ranu treba staviti ljutu travu! Prvo odlazi u Beč, zatim s Gustavom Perčecom u Budimpeštu, te u Sofiju, gdje 20. travnja 1929. s vođama makedonske emigracije potpisuje Sofijsku deklaraciju, deklaraciju o uzajamnoj pomoći Makedonaca i Hrvata u rušenju Jugoslavije i stvaranju nezavisnih država Hrvatske i Makedonije.

U Beogradu ga je Sud za zaštitu države 17. kolovoza. 1929. osudio na smrt u odsutnosti. Dobiva utočište u Italiji. 1929.. U drugoj polovici 1931. u Italiji osniva prvi logor za vojnu obuku u mjestu Bovegno u pokrajini Brescia, te inicira osnivanje drugih takvih logora u Italiji i Mađarskoj. U Glavnom ustaškom stanu 1.lipnja 1933. obznanjuje Načela ustaškog pokreta u 17 točaka i kao cilj pokreta ističe uspostavu samostalne i nezavisne hrvatske države na čitavom njezinu povijesnom i etničkom području, što se ima pravo provesti svim sredstvima, pa i silom oružja. Inicira i organizira propagandne akcije, atentate i diverzije kako bi zastrašio jugoslavenske vlasti i potaknuo Hrvate na ustanak.

Hrvatski radnici iz Italije, Belgije, Francuske, Njemačke i drugih država pristupaju ustaškoj organizaciji i stvaraju revolucionarnu vojsku, temelj buduće državne sigurnosti. U sjevernoj i južnoj Americi preko milijun Hrvata prosvjeduje protiv velikosrpske hegemonije i daje punu materijalnu i moralnu pomoć Ustaškome Pokretu. Od 1921. do 1928. nekoliko stotina Hrvata je ubijeno na području Jugoslavije zbog dizanja ustanaka protiv srpske vlasti. Godine 1932. organiziran je Velebitski ustanak, koji je bio upozorenje neprijatelju, a vodio ga je Andrija Artuković.

Poglavnik je navodno slao prijeteća pisma jugoslavenskom kralju, rekavši „da će mu odletjeti glava ukoliko ne pusti vodeće Hrvate, uključujući i Mačeka iz zatvora i ukoliko se ne ostavi Hrvatske.“ 1934. njegove su se prijetnje ostvarile, zajedno sa VMRO organiziran je atentat na srpskog kralja Aleksandra u Marseillesu, te je Poglavnik ponovno osuđen na smrt u odsutnosti. Nakon marsejskog atentata, pod pritiskom Francuske, talijanske ga vlasti 17.listopada 1934. uhićuju i zatvaraju u Torinu (1934.-1936.). Potkraj listopada 1936. dovršio je opsežniji elaborat za njemačko Ministarstvo vanjskih poslova pod naslovom „Die kroatische Frage-Hrvatsko pitanje“ (objavljen 1942. u redakciji I. Bogdana pod naslovom Dr. Ante Pavelić riešio je hrvatsko pitanje). Nakon približavanja Jugoslavije i Italije i sporazuma Ciano-Stojadinović, 1. travnja 1937. izdaje odredbu kojom razrjesava ustaše djelatne sluzbe i raspušta sve logore na području Italije; ustaše su raseljene i izolirane po cijeloj Italiji, a on je interniran u Sieni (1937.-1939.). Nakon pada M. Stojadinovića, talijanske okupacije Albanije i priprema za napad na Jugoslaviju, poziva ga talijanski ministar vanjskih poslova G. Ciano (23. siječnja 1940.) i dogovara s njim plan akcije koji ukljucuje podizanje ustanka u Hrvatskoj, talijansku vojnu intervenciju, uspostavu nezavisne Hrvatske pod talijanskom zaštitom i njezin ulazak u monetarnu i carinsku, zatim i u personalnu uniju s Italijom.

NDH, 1941. – 1945.

Sile Osovine su napale Jugoslaviju, pregazile su je munjevitom brzinom, baš zato što ju niti jedan narod nije želio braniti, bila je tamnica za sve osim Srba, koji ionako nikad nisu bili u stanju da obrane bilo što. Napokon je srušena ta tamnica hrvatskoga naroda. Nakon beogradskih događanja 27. ožujka 1941. Antu Pavelića prvi put prima Mussolini (29. ožujka). Revoluciju na području NDH predvodio je ustaški pokret, a prihvatio ju je i izveo čitav hrvatski narod, u Domovini i emigraciji. 5. travnja 1941. godine, Poglavnik poziva narod preko krugovala „Velebit“, ustaškoga radija; „Došao je čas oslobodjenja. Ustaj na noge, lati se oružja, vrstaj se u bojne redove, stupaj pod ustašku zastavu, na kojoj su ispisana slavna djela i pobjede!“ Pošto je Slavko Kvaternik u njegovo ime proglasio NDH 10. travnja 1941., Mussolini ponovno prima Poglavnika 11. 04. i odobrava mu ulazak u Hrvatsku. Na čelu skupine ustaša vratio se u Hrvatsku i preuzeo vlast. 15. travnja 1941. stigao je u Zagreb i kao poglavnik NDH imenovao prvu hrvatsku državnu vladu, u kojoj je uzeo položaj predsjednika vlade i ministra vanjskih poslova. Osniva domobranstvo i organizira upravnu i diplomatsku službu; preoblikuje Ustaški Pokret u jedinog nosioca političke volje, mijenja mu ime u Ustaša – hrvatski oslobodilački pokret (UHOP), uspostavlja Glavni ustaški stan (GUS) kao organizacijsko-političku, a Ustašku vojnicu i Ustašku nadzornu sluzbu (UNS) kao vojno-policijske poluge vlasti. Nakon pregovora s Cianom 25. travnja u Ljubljani i s Mussolinijem 7. svibnja u Tržiču 18. svibnja 1941., nemajući izbora, potpisuje Rimske Ugovore, koje je uspio maksimalno ublažiti. Talijani su Poglavniku skupo naplatili naizgled prijateljsko gostoprimstvo i pomoć, zatražili su gotovo polovicu teritorija NDH, ali je on političkom spretnošću uspio dogovoriti da im pripadnu samo dijelovi obale kod Splita, Šibenika i Zadra, te nekoliko otoka. Istra, Zadar i neki dijelovi obale su već izgubljeni Rappalskim ugovorom koji su potpisale Jugoslavija i Italija 12. studenog 1920. godine. Poglavnik je nakon nepoštenih pregovora ljutito izjavio „kada riješimo sa Srbima, riješit ćemo mi i sa njima!“(misleći pritom na Talijane). Prihvaćen je talijanski politički, ekonomski i vojni nadzor na jednom dijelu NDH, a hrvatska kruna (koja je bila čista formalnost) je ponuđena talijanskom vojvodi od Spoleta Aimoneu, koji je dobio ime Tomislav II. Nikad nije posjetio Hrvatsku, bio je kockar, ženskar, alkoholičar, te nije imao nikakvu političku moć u NDH. Ante Pavelić 6. lipnja 1941. godine prvi put posjećuje Adolfa Hitlera, sastaje se s njime u Salzburgu, a 15. lipnja 1941. u Veneciji potpisuje pristupanje NDH Trojnom paktu. Donio je rasne zakone u NDH s ciljem očuvanja čistoće arijevske krvi hrvatskoga naroda, ali ustaški rasni zakoni su bili po mnogočemu blaži od nacističkih, nacisti su se često žalili jer su ustaše prehumano i preblago postupali sa Židovima i ostalim nearijevskim narodima. Rasni zakoni u NDH su bili formalnost, te su se u praksi primjenjivali u ograničenom omjeru. Otvoreno je nekoliko radnih logora, među kojima je najpoznatiji radni logor Jasenovac, u kojem su neprijatelji hrvatskoga naroda izdržavali svoju kaznu prisilnim radom. U Jasenovcu su bile česte pobune, te je mnogo ustaških vojnika i logoraša poginulo u krvavim borbama koje su znale trajati po cijeli dan. Izvana su se često mogli vidjeti obješeni ustaški stražari na stražarskim kulama. Poglavnik je zabranio sve političke stranke, jer je u Hrvatskoj vladala pravaška i ustaška politika koja je bila najbolji izbor za cjelokupni hrvatski narod. 2. lipnja 1942. donio je odredbu osnivanja Hrvatske pravoslavne crkve (HPC) na čelu sa patrijarhom Germogenom, koji je protjeran iz komunističke Rusije. Srbe iz NDH je smatrao pravoslavnim Hrvatima i Vlasima, čak se i sam ponudio da prijeđe na pravoslavlje kako bi potaknuo hrvatske pravoslavce na to. Godine 1943. otvara veliku džamiju u Zagrebu, u čast Hrvatima muslimanske vjeroispovijesti. Nakon kapitulacije Italije 10. rujna 1943. objavljuje Državnopravnu izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, koji su držali dio hrvatskog naroda u lancima. Hrvatska država se prvi put u povijesti prostirala na cijelom svom povijesnom i etničkom prostoru, od Istre do Zemuna, od Boke do Međimurja, od Kupe do Drine, od Drave do Jadrana. Toga povijesnog dana, Poglavnik je iz hrvatske prijestolnice preko hrvatskoga krugovala rekao: „Hrvatski narode! Klikći od veselja, jer ti javljam radosnu vijest, da je naš plavi Jadran, s čitavom Dalmacijom, opet u naručju majke Hrvatske. Neprijatelj našeg naroda postao je neprijatelj čitave Evrope; sramotno je izdao svoje saveznike i pobjegao s naših dalmatinskih žala. I ja, Suveren Države Hrvatske, proglašujem pripojenje svih, silom otrgnutih, naših primorskih krajeva Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”.U hrvatske škole je vratio hrvatski jezik, stvoren je hrvatski književni pravopis, korienski pravopis. Sve strane riječi su bile zamjenjivane hrvatskim riječima, te je vraćen stari hrvatski način pisanja, tj. ukinut je srpskohrvatski pravopis Vuka Karadžića. 17. rujna 1944. godine posjećuje Hitlera u Prusiji, te mu vraća prusku zastavu koju su hrvatski vojnici oduzeli Prusima nakon bitke, kao simbol pomirbe i novoga saveza između Hrvata i Nijemaca. Vezao je sudbinu NDH uz sudbinu nacističke Njemačke, budući da Saveznici nisu željeli hrvatsku državu na Balkanu, njima je odgovarala Jugoslavija ili velika Srbija, jer je engleska kraljevska obitelj u rodu sa srpskom tj. jugoslavenskom kraljevskom obitelji. Oni su bili protiv bilo kakvog oblika hrvatske samostalnosti.

Druga emigracija, osnivanje HOP-a i smrt
Poglavnik je bio primoran ponovno se povući u emigraciju 06. svibnja 1945. godine. Dan nakon odlaska javio je hrvatskom narodu da se povuče na zapad pred hordama partizanskih bandita. Nažalost, tužna sudbina hrvatskoga naroda nije se mogla izbjeći. Dogodila se najveća tragedija u povijesti hrvatskoga naroda, stotine tisuća Hrvata otišlo je u tuđinu, a isto toliko je vraćeno i onda pobijeno i poklano u „kolonama smrti“, i u užasnim logorima i tamnicama. Hrvatska je pala pod crveno komunističko ropstvo. Poglavnik je neko vrijeme živio u Austriji, u američkoj okupacijskoj zoni i u samostanu San Girolamo u Italiji, pod zaštitom Vatikana. Uz pomoć Vatikana i nekih visokih američkih dužnosnika, oko 80 000 hrvatskih izbjeglica se uspjelo spasiti i otići u Argentinu. Krunoslav Draganović je bio zadužen za prebacivanje Hrvata i Nijemaca preko San Girolama u Južnu Ameriku, napravio je lažne dokumente za visoke ustaške dužnosnike i za Poglavnika i prebačeni su u Argentinu. Poglavnik je u Argentinu stigao na brodu SS Sestriere, koji je polazio iz Genoe. U Argentini ih je srdačno primio Juan Peron i nikome nije odao njihova prava imena. Poglavnik je u Argentini 1956. godine osnovao Hrvatski Oslobodilački Pokret (HOP), čiji je cilj bilo osnivanje hrvatske države na području NDH. U HOP-u se dogodio raskol, Vjekoslav Maks Luburić se zalagao za pomirbu Ustaša i partizana, a Poglavnik nije želio ni čuti za to. Zato je Luburić osnovao organizaciju HNO- Hrvatski Nacionalni Odbor, koja je imala otprilike jednake ciljeve kao i HOP, samo što se zalagala za pomirbu Hrvata. 10. travnja 1957. na 16. godišnjicu Nezavisne Države Hrvatske, izvršen je atentat na Poglavnika u mjestu Lomas del Palomar u predgrađu Buenos Airesa, u blizini Poglavnikovog doma, u 21 sat i 10 minuta. Atentator, koji nije identificiran, ispalio je 6 hitaca u Poglavnika, a dva su ga pogodila u leđa i prsa. Iako je bio ranjen, stigao je kući vlastitim snagama, gdje mu je jedan argentinski liječnik pružio pomoć. Čim je obaviješten o atentatu, poznati hrvatski doktor, kirurg Milivoj Marušić je došao pomoći Poglavniku. Argentinci su tek tada doznali da je čovjek koji se predstavljao kao građevinski tehničar Pablo Aranjos zapravo hrvatski Poglavnik. Odmah nakon izlaska iz bolnice u pratnji prijatelja odlazi u svoj dom u Lomas del Palomaru. Hrvatski Domobran je u nedjelju, 14. travnja ipak održao proslavu obljetnice NDH, te je tom prigodom pročitana Poglavnikova poruka: “Braćo i sestre, Hrvati i Hrvatice!Neprijatelj je bio nakanio upotrijebiti naš spomendan, 10. travnja, za svoje zločinačke namjere, a to zato, jer u domovini odlučno držanje hrvatskog naroda sve više ugrožava njegov opstanak. Namjera mu nije uspjela, ali namjere hrvatskog naroda, osloboditi se i ponovno uspostaviti Nezavisnu Državu Hrvatsku, uspjet će! Hrvatski Oslobodilački Pokret, skupa sa cijelim hrvatskim narodom, pobjedu će uskoko izvojevati! Bratski pozdrav, ZA DOM SPREMNI!”
Odmah nakon atentata pročula se vijest preko svjetskog tiska do 12. travnja 1957. godine, argentinska vlada je odbijala zahtjeve komunističke Jugoslavije za izručenje Poglavnika, tvrdili su da ne znaju gdje se Poglavnik nalazi, ali atentat je spriječio Argentince da i dalje slijede tu taktiku, pogotovo nakon što je u novinama prikazana slika Poglavnika kako pokazuje krvavu košulju argentinskome novinaru. Jedno od pitanja koje je Poglavniku postavio taj argentinski novinar glasilo je: “Kakvi su bili odnosi režima NDH s hitlerizmom?” Poglavnik je odgovorio: “Nezavisna Država Hrvatska održavala je odnose s Njemačkom, kao što je to činila i s drugim državama. Naš režim nije bio nacistički ni diktatorski, to je bio parlamentarni režim i režim za oslobođenje jedne bogate zemlje, koja danas gladuje pod vlašću jugoslavenskih komunista. Jedina stranka koja u Hrvatskoj nije bila dopuštena, bila je nacistička stranka.” Poslije neuspjelog pokušaja da se pred argentinskim sudom organizira njegova obrana, prisiljen je napustiti Argentinu. Rano ujutro, 18. travnja, s još otvorenim ranama, u pratnji osobnog doktora i dvojice najbližih suradnika, ukrcao se u auto i otišao u nepoznatom smjeru. Dan prije tog putovanja, jedan odani Poglavnikov štovatelj je Poglavniku dao svoj stan na raspolaganje. Poglavnikov lječnik je bio s njime 49 dana, od 18. travnja, do 16. srpnja 1957., sve dok mu rane nisu potpuno zacijelile. U dogovoru s obitelji, Poglavnik je odlučio napustiti Argentinu i smjestiti se u bilo koju južnoameričku državu i onda razmisliti kako će dalje. Poglavnik je 22. srpnja stigao u Rio Gallegos, ukrcao se tamo 23. srpnja na zrakoplov, te je 24. srpnja stigao u Punta Arenas, pograničnu postaju Čilea. Tamo ga je dočekao jedan hrvatski rodoljub i s njime je zrakoplovom stigao u Santiago de Chile, gdje je boravio od 24. do 27. srpnja. Zbog nepovoljnih političkih prilika u Čileu, morao je napustiti tu državu. Odlučio je otputovati u Madrid, i tako se 27. studenoga opet ukrcao na zrakoplov, i u pratnji jednog svog borca 29. studenoga stigao u Madrid, gdje ga je dočekao nadbiskup Ivan Šarić. Okončani su dugi razgovori i dogovori te je pronašao prebivalište u Madridu. Poglavnik je pozvao svoju ženu Mariju, koja se na brzinu spremila i 11. prosinca krenula parobrodom k njemu, da mu bude od pomoći. Marijino putovanje bilo je držano u najvećoj tajnosti, tako da se nije mogla ni s kim oprostiti. Poglavnik je želio da k njemu dođe i kćerka Višnja, jer ju je trebao za razne važne poslove. Ona je, također parobrodom, otputovala 3. listopada 1958, ispraćena prijateljima i znancima. Život mu se ponovno počeo odvijati normalnim tijekom. Uspostavljena je veza sa svim organizacijama HOP-a, suradnicima i prijateljima. Dolazili su njihovi suradnici iz raznih prekomorskih država. HOP je ponovno povratio snagu, svakim danom je bilo sve više njihovih pristaša, organizacija se razvijala. UDBA je raspisala nagrade na osobe iz Poglavnikove blizine, te je na sve načine nastojala pronaći njegovo boravište. Poglavnika su htjeli ukloniti pod svaku cijenu.Poglavnik je razotkrio tu spretno satkanu mrežu i neprijateljski plan, te ga je nastojao osujetiti, zakočiti mu djelovanje. Nekoliko dana pred Deseti Travnja 1959 stigao je na Poglavnikov “apartado” jedan paket. Budući da se s pošte nije podizala nikakva omotna pošiljka bez prethodne obavijesti pošiljatelja, brzo je došla vijest sa zaklinjanjem da se paket nipošto ne diže. Paket je ipak podignut, bio je nerazmjerno težak, pa je poslan na stručni pregled i tako je s neuspjehom završio još jedan pokušaj atentata. U tom svom golemom narodnom radu Poglavnik kraj sebe nije imao nikoga, nego samo svoju velevrijednu, marljivu i razboritu suprugu Mariju, te svoju milu i energičnu kćer Višnju, koju je nadasve volio. Njih dvije, najvjerniji njegovi pratioci, uvijek samo s njime i uz njega. One su ga čuvale i pratile, skrivale ga po austrijskim planinarskim kućicama i po talijanskim samostanima. One ga prate i u Argentinu. Uvijek su s njime dijelile dobro i zlo, sreću i nesreću, progone i zaštitu. One su poslije atentata u Palomaru bdjele nad njegovim životom, putovale sate i sate po noći, po kiši i oluji, samo da ih nitko ne vidi, ne primjeti, da ne otkrije boravište Tate. One su sudjelovale u najosjetljivijim pothvatima. I kroz dvije godine rada u Madridu one su ga pomagale u svakom narodnom poslu. Trpile su s njime njegove bolove, koji su mu iz dana u dan postajali sve nepodnošljiviji, i bile su mu utjehom. Bile su jedine one, na koje se mogao obratiti u najkritičnijim danima svoje bolesti. Godpođa je Marija nad njim bdjela u bolnici po čitave dane, a gospođica Višnja cijele noći, i tako je u bolnici prošao mjesec i pol dana bez odmora i spavanja. Uvijek su bile s njime i uz njega, čuvale ga, pomagale i dvorile do njegova zadnjeg časa. Život hrabroga Poglavnika se polako bližio kraju. Naboj između kralježnjaka izazvao je trovanje, koje je stvorilo tumor na jednom živcu. Bolovi su bili veliki, ali je Poglavnik odbio sredstva za ublažavanje. Poglavnik je na umoru imenovao novoga nasljednika, novoga predsjednika HOP-a, dr. Stjepana Hefera, koji je pripadao desnoj struji HSS-a, te je bio odani Radićevac, a u vladi NDH je bio ministar seoskog gospodarstva, i jedan od prvih župana velikih hrvatskih župa. Dana 18. prosinca 1959. vlč. O. dr. fra Branko Marić ispovijedio je Poglavnika, a 27. prosinca u 20 sati podijelio mu posljednju pomast. Istoga dana, sv. Otac Ivan XXIII podijelio mu je svoj posljednji blagoslov. Ujutro, 28. prosinca 1959., u 3 sata i 55 minuta, Poglavnik dr. Ante Pavelić blago je u snu preminuo. U času preminuća uz njega su se nalazili fra Branko Marić i kći Višnja. Istoga dana, u 16 sati i 30 minuta, nakon blagoslova tijela, ono je prenešeno u crkvu groblja Sacramental San Isidoro u Madridu, i tamo izloženo sve do 31. prosinca. Hrvatski državni poglavar imao je u rukama krunicu koju mu je poklonio sv. Otac Pio XII prigodom njegova službenog posjeta Sv. Stolici godine 1941. Dana 31. prosinca u 12 sati, fra Branko Marić čitao je sv. Misu “Dies obitus presente cadavere”, te je nakon toga na istom groblju obavljen pokop. Poglavnik je objavio dvije knjige, te više političkih i literarnih radova: „Aus dem Kampfe um den selbstständigen Staat Kroatien“(1931.), „Ustaška načela“(1933.), „Die kroatische Frage(1935.), „Liepa plavka“(1935.), „Strahote zabluda-Orrori ed Errori“(1938.), „Doživljaji 1 i 2“ (1946.-1948.-na talijanskom) Njegova kćerka Višnja objavila je 1968. godine njegovu knjigu sjećanja nazvanu „Doživljaji“ na hrvatskom jeziku, a „Doživljaji 2“ objavljeni su 1998. godine. Skup članaka, govora i izjava „Putem hrvatskog državnog prava“ je objavljen 1977. u Madridu,a u Hrvatskoj je objavljen 1999. godine.
Poglavnik je za života održao i objavio mnoge govore i razmišljanja, ovo su neki od njih:
“Pod znakom srpa i čekića ide onaj,koji nikada u ruci čekića imao nije.Pod tim znakom djeluju oni,koji možda svojim vlastitim očima u naravi nikada srpa ni vidjeli nisu.”
“Budimo spremni,kao da ćemo sutra odlučivati o svojoj sudbini,a radimo kao da će posao dugo trajati.”
“I,braćo,i svatko od nas mora biti prototip marljivosti,svaki od nas mora biti poput mrava,svaki od nas mora biti sabran,promišljen i požrtvovan,mora biti velikodušan,čestit i moralan.Tko po birtijama,tko po gostionicama i kavanama banči,taj u Ustašku organizaciju ne spada.Tko slavi slave,tko šegluke pravi,tko se akšamlucima bavi i tko daje zabavljati svoja osjetila s balkansko-ciganskom muzikom i razbijanjem čaša,taj je neprijatelj hrvatskog naroda,jer taj truje njegovu krv, i njegovu dušu.”
U Ustaškom pokretu nema razlike izmedju staleža,nema razlika vjerskih,jer nas sve spaja samo dobro naroda,opstanak i sigurnost države.Spajaju nas rad,borba i ustaška načela,u kojima je sažeto sve,što jedan narod može sebi želiti.
“Rekli smo,da samo borbom,teškom i krvavom borbom možemo uspjeti.Čeka nas teška i krvava borba.Mi ćemo je započeti i u njoj izdržati,pa makar nas stajalo i života.Hrvatska je vječna,ona ne može propasti dok ima sinova,koji će ići putem Starčevića i Rakovice. Znamo da nas čeka i nemojmo se previše zanositi.Ne znamo da li ćemo brzo završiti borbu,nu mi moramo pobijediti ili ćemo izginuti.Izabiremo put časti,put ponosa,put borbe.Započinjemo naš križni put,koji nas nije mogao mimoići.”
“Mora prestati politika Hrvata,na čije mjesto neka dođe politika Hrvatske!”
˝… što se tiče Bosne i Hercegovine, neka Beograd znade, da su to stare hrvatske zemlje, te da hrvatski narod neće nikada dozvoliti, da se naše zemlje odcijepe od matere zemlje Hrvatske, te da bismo prije izginuli svi do jednoga, nego li dopustili, da nam velikosrpski moloh njih proguta. Neka Beograd ne zaboravi, da je u Bosni starodrevno hrvatsko Duvanjsko polje, neka ne zaboravi, da je u Bosni i Hercegovini hrvatska većina katoličko-muslimanska, i neka Beograd znade, da će cjelokupno hrvatstvo povesti boj do zadnje kapi krvi za te svoje zemlje, te sigurno odsjeći gramzljive beogradske ruke, koje pruža za tim hrvatskim biserom. Bosna je hrvatska i nikada je nećemo dati˝
„Ja sam došao raditi, a ne vladati!
Neka je pokoj duši našeg junačkog Poglavnika, dr. Ante Pavelića, vođi Nezavisne Države Hrvatske, koju je on svojom neustrašivom borbom uspostavio, a svojom krvnom žrtvom za sve vijeke zapisao kao neodoljivu težnju čitavog hrvatskog naroda! On je bio jedan od najvećih sinova Hrvatske, i on bi nam trebao biti uzor, jer je cijeli svoj život dao za Hrvatsku, za dobrobit svoje obitelji i svoga naroda, do smrti su mu na umu bili Bog, obitelj i Domovina, jedine tri stvari o kojima Hrvat treba razmišljati. Njegovo ime će zauvijek ostati sinonim za hrvatstvo.

 

Prva emigracija, od osnutka UHRO do 1941.
  1. Komentiraj

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: