Mladen Schwartz:Manifest diversizma

Platforma za Novi Eon

Mladen Schwartz ©

DIVERSIZAM

Diversizam je ime za svjetonazor koji, na filozofijskim temeljima i s političkim konzekvencama, nasuprot svakom egalitarizmu, zastupa stajalište razlikâ (diversitates). U našemu svijetu, dominiraju i važne su razlike, a ideologijom jednakosti one se nasilno suzbijaju. Jednakost je nepravedna, pravda se protivi jednakosti. Razlike valja ustvrđivati, priznavati, potvrđivati, poštovati, čuvati, braniti, jačati, razvijati i produbljivati.

TEMELJNE RAZLIKE

Razlikuju se, ponajprije, Bog i svijet, svijet i čovjek, čovjek i Bog, onaj i ovaj svijet, duh i tvar, duša i tijelo, život i smrt, sloboda i nužnost (ili robstvo), vječnost i vrijeme. To je temeljna razlika, dvojstvo, dual: razlika transcendencije i imanencije. Uvid u navedene razlike spašava nas od pogibli idolatrije (čovjeka), panteizma (poistovjećivanja Boga sa svijetom) te materijalizma (koji niječe duh).

OSTALE RAZLIKE

Razlikuju se međusobno stvorenja ili slojevi bitka: kamen, biljka, životinja, i svaka ta vrsta u samoj sebi. Od svih njih razlikuje se čovjek. I međusobno ljudi su stubokom različiti: netko je žena, netko muškarac; netko je svetac, netko genij ili junak; prorok ili mučenik; luđak, zločinac ili mediokritet. Netko je velik, netko mali: ne samo stasom, nego i duhom, značajem, osobnošću. Različitima ih je stvorio Bog, svakom je dao njegove darove, da ih na Zemlji različito očituju, a stajalište po kojima su ljudi jednaki pridržao je samo za Svoju visinu. (Ljudi se razlikuju i djelovanjem svojih specifičnih grijeha.) Nadalje, različite su ljudske pasmine, ne samo po boji kože. Različiti su kontinenti i njihove duše, narodi, njihovi jezici i uljudbe, različite su vjere, uvjerenja, ideje – i sve su te razlike bogodane. Time se ne tvrdi da je sve to različito ujedno i jednako vrijedno: i vrijednosti su različite.

ŽENA

Žena se od muškarca razlikuje anatomski, fiziološki i duševno. Temeljem tih razlika nadaje se i potreba socijalnog razlikovanja, različitih uloga spolova. Feminizam, koji ženu hoće mehanički i nasilno prispodobiti muškarcu, najveći je zločin protiv žene. Zdravo društvo mora naći puta povratu spolova u njihove naravno-tradicionalne okvire, radi njihova skladnog, solidarnog suživota, obnove obitelji, te urednog odvijanja društvovnoga života u cijelosti.

KOLEKTIVIZAM I INDIVIDUALIZAM

Diversizam predstavlja rješenje vječne dileme između kolektivizma i individualizma. Za mase: kolektivizam; za heroje: individualizam!

ODNOS SPRAM BOGA

Koliko god nas izvanjski svijet, nutarnjost vlastite duše i ljudsko tvoriteljstvo mnogostruko putili Bogu te nam ukazivali na Nj (bogokazi), izravnoga dokaza Božje opstojnosti u strogom smislu nema, niti nam je Božja daljina uvijek bliska. Budući da On svoju neupitnost čovjeku ne nameće, čovjek je mora tražiti; kada je nađe, našla je i ona njega. Iz te se okolnosti, s onu stranu dogmatskog teizma, ateizma ili agnosticizma, nadaje dužnost bogotražiteljstva, koje znači Put prema Bogu, Apsolutu, Svemu. Time se temelji ljudski odnos prema Transcendenciji.

KRŠĆANSTVO

Ako je tek filozofija, ideologija, ljudski svjetonazor – Kršćanstvo se mora napadati zbog njegova univerzalizma i egalitarizma. Ali uvijek je moguće da je istina, štoviše, mnogo govori tomu u prilog, da je Krist uistinu uskrsnuo. Ako je tako, Kršćanstvo je Božja istina i s njome se ne polemizira, nego se u njoj traži dublji, viši, Božji smisao. Pa ipak, ako i propovijeda jednakost, Kršćanstvo to čini s Božje visine. Na Zemlji, ono prihvaća razlike ljudi i naroda, različitost darova i poslanja – kako ih je Bog stvorio.

TRANSCENDENCIJA I HIJERARHIJA

Priznavajući Transcendenciju, priznajemo i Hijerarhiju koja u njoj korijeni: Bog je, naime, htio razlike i različitu vrijednost Stvorenja.

INTUICIJA

Najdublju istinu o Bogu, o svijetu, o samome sebi, čovjek kojemu je dodijeljen dar spoznaje doseže intuitivno, a ne iskustveno, razumski. Intuicija, u jedinstvu s iracionalnim, voljnim i vjerskim, s meditacijom, kontemplacijom i mistikom – jedina je naša poveznica s Bitkom.

ZNANOST

Shvaćena kao empirijska i racionalna disciplina, znanost je zaokupljena područjem imanencije; pitanja transcendencije ostaju joj strana. Znanstvena svijest, uza svoju tehničku uporabu, orisava ozračje ovosvjetskoga života. Mogućnosti znanstvene spoznaje su beskrajne. Tek ostaje odgovoriti na pitanja poput onoga o skrajnjoj strukturi tvari, o nastanku života – a napose ljudskoga -, o cilju velikog svemira, ako je Zemlja jedina oaza smisla u njemu. Jesmo li na početku ili na kraju povijesti, što još ljudskomu rodu preostaje? Hoće li čovjek opstati i naseliti čitavi kozmos? Što li ćemo o njemu, na fizikalnom planu, još doznati? Ali, sva se ta pitanja tiču ovosvjetskog opstanka. Problemima duhovne biti, svrhe i smisla, općeg i nužnog, vječnog, apsolutnog i nepromjenjivog, Boga i duše, slobode i besmrtnosti, posljednjih stvari i onoga života – može se tražiti odgovora samo od religijske vjere i filozofijske intuicije.

ČOVJEK U SVIJETU

Ukoliko je kao duh potekao od vječnoga, Božjeg duha, koji je duh vječnosti, čovjek se, radi autentičnosti svoje egzistencije, mora odupirati slučajnom, promjenjivom i nametnutom duhu vremena. Višem čovjeku svojstveno je i zadano njegovati prijezir spram svega robskog, podaničkog i pokorničkog. Malograđanski konformizam i oportunizam predmetom su njegova najdubljeg gnjušanja. On ne kalkulira i ne taktizira, ne sklapa kompromise, nije sklon udobnom životu, nego se otvoreno zalaže za istinu i pravdu, ne bojeći se sebe ni svojih ideja. Svjestan je da se zalaže za ciljeve koji se ne smiju izdati pokoravanjem nižim interesima. Viši čovjek nije mekan, on je tvrd. Svjestan je svoje konačnosti, svjestan kontingencije (slučajnosti), nesavršenosti, ne-sretnosti zemaljskoga života, ali ne zaboravlja na svoje zemaljsko poslanje, niti na pouzdano nebesko utočište.

NOVI ČOVJEK

I Kršćanstvo i komunizam i fašizam htjeli su poboljšati vrstu čovjek, nastojeći usavršiti ono što mu je imanentno, ali i prekoračiti njegove granice u smjeru utopijskog. Kršćanstvo čovjeka usavršava osobnim obraćenjem, komunizam vjeruje u «totalnog čovjeka» budućnosti posredovanjem revolucije, a fašizam vjeruje u Nadčovjeka, koji je već i do sada na djelu u velikim ljudima: misliocima, umjetnicima i narodnim vođama. Granice se ljudske naravi ne mogu prijeći, ali poticati ono više u čovjeku koji je rođen za ono više, pomoći ozbiljenju maksimuma ljudske naravi, moguće je i potrebno.

NEMA UNIVERZALNE ETIKE

Za različite ljude primjerene su različite moralke: ne traži se od svih isto, niti su svi istovrijedni predmet ćudorednoga postupanja. Razni ljudi – razni životni ciljevi; neki vrijedni, neki bezvrjedni, ili nepostojeći. S druge strane, nije svaki čovjek apsolutni cilj; samo je Bog Apsolut. Kada ne bi bilo tako, bilo bi nemoguće, štoviše, nezamislivo, tražiti od pojedinca da se, u ratu ili u miru, žrtvuje za Dom, da posluži kao sredstvo višega cilja. Dakle: ne od svih jednako, i ne prema svima jednako!

HEROJSKI ETOS

Višoj, plemenitoj, otmjenoj ljudskosti pripada etos ispunjenja višega cilja, traganja za smislom i vrijednošću. Život nema smisla ako nije posvećen nečemu što ga nadilazi i za što se uvijek može mrijeti, i zato je život običnoga čovjeka, nepreglednih masa običnih ljudi, život posvećen pukom preživljenju, bitno besmislen. Viši je pak život avantura i rizik, žrtva i askeza, hrabro i odgovorno ispunjenje dužnosti. On se ne prosuđuje po sitnim slabostima (mane, poroci, grijesi… jer, čovjek nije dobar), kojih svak imade, nego po skrajnjoj svrsi i mjeri odanosti koja joj se posvećuje.

ŽRTVE

Potrebno je rehabilitirati ideju masovnih žrtava za velika djela, za spas ostalih, za budućnost, za uzvišeni cilj, za simbol, za uščuvanje našega svijeta, za Božje ime. Čovjek je smrtan, no ako se, inače možda i beznačajan, ugradio u veliko djelo, ostat će besmrtan i na Zemlji i na Nebu. Kako bi nastajala veličina, kako bi njezini tvorci bili slobodni od životnih pritisaka, opravdano je robstvo ljudi koji nisu kadri živjeti stvaralačkim životom.

ESTETSKO PROTIV ETIČKOGA

Život nije dobar, ali je lijep. On nema ćudorednog ispunjenja: uvijek ostaje konačan, nesavršen i mučan. Ali on može imati estetskog opravdanja: u njemu je moguće stvaralaštvo kojim nastaju velika djela. Stoga vrijedna umjetnina ili umotvorina može biti važnija od pojedinačnoga ljudskog života.

EKSTREMIZAM

Za dobar, važan, veliki cilj uvijek valja biti radikalno i ekstremno; dobro nije dobro kada je umjereno dobro.

SPOLNI KODEKS

Kako je čovjek, po mogućnosti, i nad-životno, duhovno biće, važno je olakšati odvijanje višega sloja u njemu neometanog nižim porivima. Svi prostori i sva vremena zauzdavali su stoga ljudsku spolnost, da čovjek ne bi postao robom naslade i sveo se na stroj za zadovoljavanje nagona. Seksualna etika štiti dostojanstvo i višeg i nižeg čovjeka, jer i onaj niži može naći primjereno, premda neizravno ispunjenje u dosluhu s Božanstvom, obavljajući pošteno svoje dnevne dužnosti te rađajući djecu koja će ga rangom možda nadići.

Čovjeku je primjerena spolnost koja produljuje vrstu, čak i ako tome u svakom svojemu očitovanju ne služi. Stoga je homoseksualnost nedostojna čovjeka, no sve dok predstavlja nastranost naravi, može se i mora tolerirati kao privatna stvar. Organiziranje, institucionaliziranje, propagiranje homoseksualnosti pak, politički pritisci homoseksualaca u službi emancipatorne ljevice, zavođenje mladeži, homomanija – neprihvatljivi su. Nasilno pometnuće («abortus») prvorazredni je zločin, dočim pojave poput pornografije ili prostitucije spadaju među spolne prekršaje, koje zdrava država mora suzbijati.

PRAVA SU RAZLIČITA

Postoje nebeska i zemaljska prava u smislu različitih prava višeg i nižeg čovjeka. Ideologija fantomskih «ljudskih prava» nije drugo negoli sredstvo političkog pritiska i ucjene u službi prava jačeg, ili sredstvo mekšanja zdrave nacionalne substance. Ali, prava nisu zapisana na inteligibilnom nebu, nego ih formuliraju različiti interesi. Čovjek napokon ima samo ona prava koja je vlastitom snagom uspio uzurpirati. U državi ne treba biti nekog univerzalnog i egalitarnog prava (kako se je to uvriježilo po revolucionarnom prosvjetiteljstvu XVIII stoljeća), već konkretnih pravica i odmjerenih sloboština (na način Srednjega Vijeka), sukladnih općemu probitku.

PRAVDA

Čovjek čovjeku ne može suditi (ne može mu dosuditi ne samo smrt, nego ni zatvor, pa čak niti globu), ako to nije u Božje ime. Bog kažnjava preko nas, preko onih među nama koji za to dobiju snage i ovlasti. Svaka kazna je odmazda, to je njezin najdublji smisao. Zato kazna mora biti prispodobiva zločinu. Gdje nema države, ili gdje ona zakaže, odmazdu u Božje ime smije provesti pojedinac.

SMISAO POVIJESTI

Svjetska povijest je ponajprije, sama po sebi, baš kao i pojedinačni ljudski život, besmislena; ona nema cilj, ne predstavlja jednosmjerni put napretka, i ništa se uistinu bitno u njoj ne mijenja. Ona se odvija više ciklično i spiralno negoli linearno. Nakon jednog opadanja uvijek slijedi novi uspon, i obratno. Glavnim svojim tijekom, ona je pustinja kojom teče široka rijeka krvi. Ali, u njoj postoje oaze smisla, vrijednosti, veličine. Te su oaze velika ljudska djela, plodovi genijalnosti i junaštva koji se mogu pojaviti u svakom vremenu. Povijest se dovršava tek s onu stranu povijesti.

SENTIMENTALNA POVIJEST

Moralizam i dekadencija osuđuju povijest zbog njezinih zločinstava, ne shvaćajući da ona pripadaju u okvire ljudske naravi i same biti povijesti, te da su neizbježiva popratna pojava svemu velikom. Život je okrutna borba. Povijesti se ne može suditi sa stajališta plačne sentimentalnosti. Povijesne žrtve tiču se samo njihovih bližnjih, te naroda u kojemu se dogode. Povijesti sudi samo Bog, a povijesnim velikanima Bog, povijest i narod. Inscenacija sudova za osuđivanje pobijeđenih (ili čak pobjednika) i sama služi uspostavi ili učvršćivanju jačega, koji nije sentimentalan.

RAT

Čitava je ljudska povijest jedan neprekinuti rat. Ništa veliko, ništa do čega je ljudima stalo, nikada nije nastalo bez rata. Nakon 1945, kada su masonski gospodari svijeta sebi bili umislili, ili odhinili, da više ne smije biti ratova, vođene su do danas stotine oružanih sukoba. Uza sve nevolje što ih sobom donosi, kao i popratne zločinačke pojave, rat uzdiže ljudsku narav, oplemenjuje čovjeka, čini ga stegovnim, hrabrim, pokornim autoritetu i hijerarhiji, pripravnim na žrtve, sve do žrtve vlastita života. Rat je najprokušanija škola bolje ljudskosti. Bez rata ne će se moći okončati niti veliki povijesni prevrat što predstoji svijetu.

TEROR

Svaki je rat ujedno i teror – on zastrašuje, zastrašuje sila oružja i silna vojska pod zastavama. Ali teror u užem smislu način je ratovanja onoga koji nema mogućnosti da bi vodio rat, nema države koja bi ga organizirala i naoružala. Teroristički pokreti i akcije u suvremenom svijetu plod su nenarodnih despocija i tiranija, nepravdi u međunarodnim odnosima, nacionalnog tlačenja, imperijalnog širenja bahatih velesila bez ovlasti na hegemoniju. Terorizam je uvijek odgovor na državni teror, poticao ovaj od vlastite ili strane države.

NAJNOVIJA POVIJEST

Prema načelu væ victis, demokratski su ratni pobjednici 1945, uz brahijalnu vojnu silu, poslijeratni teror, te politički ustroj (istočna pučko-komunistička demokracija, zapadna parlamentarno-liberalna demokracija), nametnuli i svoje tumačenje povijesti XX stoljeća. Tim tumačenjem, protudemokratski su fašistički pokreti proglašeni apsolutnim zlom, a demokratski ustroji apsolutnim dobrom. Demokracije su, osobito one zapadnjačke, svaki pokušaj revizije pobjedničkih dogmi kriminalizirale, zaprijetivši neovisnim povjesničarima strogim kaznama. Ipak, jedan od preduvjeta nadvladavanja aktualne krize jest i slobodno djelovanje historiografskoga revizionizma unatoč svim zaprekama.

DRŽAVA

Država nije povijesna kategorija. Ona temelji u Božjoj volji i ljudskoj naravi. Stoga ona, kao i svi drugi stupovi našega svijeta, kao i svi drugi vidovi ljudskoga tvoriteljstva pod Božjim okriljem, sama sobom nosi nešto sveto. Ipak se time ne želi zagovarati teokracija, nego se, dapače, smatra potrebitim da se država oslobodi zajedništva s bilo kojom zemaljskom crkvom: ako je država autentična, Bog će u njoj uvijek biti izravno na djelu. Autentična pak država ima biti jaka, stroga i pravedna, korporativna i organska, stališka i kastinska (ali bez nepremostivih međukastinskih granica), nacionalna, socijalna i solidaristička. Ima biti elitna i aristokratska, utemeljena na načelima autoriteta i hijerarhije. Ima biti totalna, totalitarna, što znači da mora odgovorno skrbiti za sve odjeljke narodnoga života. Država uzdiže nesvjesni narod na razinu samosvijesne nacije, uzdiže ga na višu razinu Bitka.

VLADAJUĆI SLOJ

Njegovi bi predstavnici morali u sebi ujediniti svećenika, filozofa i ratnika, genija, junaka i sveca, brahmana i kšatriju, samuraja i mandarina, odanog transcendenciji i hijerarhiji – sve u jednom. Oni će u sebi imati i nešto od faraona i cezara, od starih i novih diktatora, apsolutnih monarha… – budući gospodari Zemlje! Taj se tip mora izgraditi kao zamjena za današnje bljedunjave i sive mediokritete, kakve su samozvani judeomasonski gospodari svijeta delegirali da nam uništavaju narode i države, ljude i prirodu, pa i same svete temelje našega opstanka.

NACIJA I NACIONALIZAM

Nacije se, kao i ljudi, rađaju i umiru, ali one su ipak naravni okvir ljudskoga zajedništva, jer pojedinac ne može opstati sam, dočim je čovječanstvo preširok abstractum. Zapravo ne rađa nacija nacionalizam, nego obratno, svijest, volja i osjećaj konstituiraju naciju (inače u pravilu mješavinu raznih etnikuma) kao usudbenu zajednicu tla i krvi, povijesti i uljudbe. Nacija je stoga nešto kvazi-transcendentno; nije poput Boga vječna, apsolutna i nepromjenjiva, ali je daleko trajnija i čvršća od svojega pripadnika; nalik Bogu, kategorično nadilazi pojedinca i očekuje od njega bezuvjetnu odanost, te, načelno i prigodice, i žrtvu osobnoga života. Nacionalna zajednica uključuje sve naraštaje: uz današnje, i one prošle i buduće, i svima je odgovorna. Kozmopolitsko dokidanje nacija duboko je protivno ljudskim instinktima i potrebama. Nasuprot tomu, potrebno je ozračje međunarodnog suživota različitih nacija, slobodnih i suverenih, samostalnih i nezavisnih, protiv imperijalne nadvlade neke od njih nad ostalima.

REGIONALIZAM

Suvremeni je regionalizam nastao, s jedne strane, kao izraz obnovljenog osjećaja vezanosti za iskonsku krv, za tlo i dijalekt, a s druge, kao simptom iscrpljenosti modernih nacionalizama. Veći narodi mogu, organski obuhvaćajući narod u jedinstvenu cjelinu, pojedinim regijama lakše pružiti doziranu autonomiju negoli manji, kojima regionalizam razbija nacionalno jedinstvo. Regije su svakako jedna od sastavnica kontinenta, navlastito europskoga, ali su nadnacionalna suradnja i povezivanje regija štetni, čak i pogubni. Nacija je važnija i temeljnija od regije, no one mogu suopstajati u dijalektičkom odnosu. U Africi, pak, temeljna je etnička jedinica pleme, i jedan je od preduvjeta ozdravljenja afričkoga kontinenta revizija umjetnih kolonijalnih granica pojedinih država, u kojima bi se našlo i više međusobno zavađenih plemena, dočim su njihovi dijelovi ostali u drugim državama. Etnički i jezično prilično homogeni (hispano-indijanski) južnoamerički podkontinent treba što je više moguće – i kao protutežu sjevernoameričkom imperijalizmu – politički ujediniti, a australsko prapučanstvo zaštititi. Azija, uz oslon na Europu, s Rusijom kao posebnom euroazijskom jedinicom, treba se usredotočiti na okupljanje oko tri stožerne zemlje: Japana, Kine i Indije.

VOJSKA

Vojska je drugo lice države; ona je država prema vani, ali i prema unutra. Zato politiku treba militarizirati, a vojsku politizirati.

GOSPODARSTVO

Politika je uvijek iznad ekonomije. Već i sam izbor gospodarskoga modela i sustava stvar je političke odluke. Osim toga, na gospodarstvo utječe i duhovni habitus, pa i religijska svijest. Država ne teži profitu nego veličini, ali svi pripadnici države moraju biti oslobođeni bijede, ponajprije svojim pravedno plaćenim radom.

OKOLIŠ

Ljudska je dužnost sredstvima politike štititi Božje stvorenje: radi Boga, svijeta, ljudi i posebnih naroda. Ekologija je ključno sredstvo u uščuvanju, u konzerviranju, posuđenoga nam, danog i zadanog svijeta. Ekologija je stoga bitna sastavnica desne politike, premda ju je u XX stoljeću uzurpirala radikalna ljevica, koja je, pozivajući na zaštitu svake ptice i svakoga stabla, u istom dahu zločin nasilnoga pometnuća nježno nazivala «pravom žene na svoj trbuh». Na zaštiti okoliša moraju surađivati države i narodi, jer ugrozba okoliša ne zna za granice.

KONZERVATIZAM

Nije konzerviranja, uščuvanja, vrijedno što god. Ono što naprosto jest, što je u ovom ili onom vremenu bilo, može biti i bezvrijedno. Ne valja konzervirati puki status quo. Konzervirati treba ono što je vrijedno uščuvanja. Ako takvoga nema, treba ga stvoriti, pa onda konzervirati.

MONARHIJA

Tradicionalno i arhetipski, monarhija se čini naravnim političkim ustrojem. Monarhija se ne suočava s problemom naslijeđa, omogućuje kontinuitet vlasti, te načelno jamči nacionalno jedinstvo i svim stališima blisku očinsku vlast. Svakako, oduvijek je i posvuda bilo dobrih i loših monarha; loše se nije moralo trpjeti, nego ih se moglo i svrgnuti, kako nam pokazuje povijest. Nakon pobjede protumonarhističkih revolucija od XVIII do XX stoljeća, stvari ne stoje dobro za apsolutnu nasljednu monarhiju. Neke njezine prednosti mogu preuzeti različiti oblici izbornih autokracija i karizmatskih diktatura.

ARISTOKRACIJA

Posve je naravno da oni koji vladaju ne budu osrednji ili loši, da moraju biti najbolji, jer samo tako najbolje će se služiti općem probitku. Uz tradicionalnu monarhiju ide i nasljedno plemstvo, koje je – do faze dekadencije – zaslužno za ono najviše što ga je čovjek kroz povijest stvorio. Elite valja prihvaćati, obnavljati ili stvarati na svim razinama: političke i gospodarske, duhovne i moralne.

DEMOKRACIJA

Antička demokracija nije uključivala čitav narod (primjerice, robovi i žene nisu imali politička prava), a moderna demokracija neizravna je, što će reći da ni u njoj ne vlada cjelina naroda, nego oligarhija najčešće manjevrijednih delegiranih predstavnika. Laž je demokracije u pretpostavci da su ljudi jednaki i da je većina u pravu, te da su brojka i snošljivost vrijednije od istine i pravde. Suvremena parlamentarna demokracija komplicirana je, pokvarena je i skupa, brblja a ne odlučuje, te svojim strankama razbija nacionalno jedinstvo. Službenim demokratskim pravovjerjem pak ograničava i progoni slobodni duh. Narodu ne treba demokracije, nego vođe. Pogodnosti demokracije valja svestrano koristiti kako bi se ona dotukla. Poželjna je samo organska demokracija, u kojoj autentični vođa besvjesni narod uzdiže nad njega samoga, izražavajući i štiteći njegov pravi probitak.

LIBERALIZAM

Liberalizam je protiv slobode, on ne podnosi slobodnog čovjeka. Liberalizam nas nježno porobljava, stvarajući iluziju slobode. Njegov govor o slobodama i pravima je neiskren. On je totalitarno i inkvizitorski protivan svakomu ne-liberalnom svjetonazoru ili političkom pokretu. Izvorno nastavši kao korektiv demokracije, on se s njome stopio u neraskidivi amalgam. Pod izlikom slobode i prava, liberalizam čovjeka iskorijenjuje iz njegove naravne organske zajednice, pretvara ga u apsolutni individuum i prepušta ga samome sebi. Nakon smrti komunizma, liberalizam, u sprezi s parlamentarnom demokracijom, najveći je neprijatelj čovjeka i njegova svijeta, podliji negoli što je to komunizam uopće mogao biti.

KOMUNIZAM

Komunizam je bio moderna eklektična mješavina plebejske demokracije, oligarhijskog pseudoelitizma, tiranije centralnog komiteta, terora KP i utopijske iluzije. Komunizma više nema: i marksistička teorija nakon sloma konkretnih režima izgubila je na utjecaju i posve se marginalizirala, a raspadom SSSR-a više ne prijeti ni komunistička varijanta imperijalizma. Smrt komunizma širom je otvorila vrata nadiranju liberal-demokracije u još neosvojena područja, te uspostavi njezine globalne prevlasti. Bilo bi bolje da je komunizam odumro postupno, oslobodivši se svojih najslabijih strana – primitivnog dogmatskog ateizma, državne ideologije i isključivo planske privrede, a zadržavši ono zdravo: jaku državu i vojsku, narodno jedinstvo, autoritarnu i hijerarhijsku vlast te strogo pravosuđe, pa i stanovito prihvaćanje nacionalnog načela (jer komunistički internacionalizam, za razliku od građanskog kozmopolitizma, nije bio bezostatno protivan naciji). Kroz unutarnju reformu komunističkog ustroja naskoro bi se iskristalizirale nove, svježe elite. Ovako će biti neusporedivo teže ozbiljiti isti model rušenjem neosjetne, blage, dekadentne liberal-demokratske terorističke tiranije.

ANARHIZAM

Hvalevrijedna je anarhistička strast slobode, opiranja opresiji, volja za autonomnim određenjem pojedinca. No, za najveću većinu ljudi anarhistički ideal neostvariv je i nepoželjan. Tek iznimni čovjek ima pravo izreći ono «non serviam» (ne, ne ću ti služiti!), ali i to samo ljudima, a nikako Bogu. Anarhizam niječe svaki autoritet, i državu i religiju, vjeruje da su ljudi dobri, jednaki i da mogu u spontanoj zajednici opstati bez države. Sve su to zablude i iluzije. Anarhistički ideolozi i borci osporavali su političke ustroje, te izvodili atentate na okrunjene i neokrunjene glavešine. Međutim, kada im se, u španjolskom građanskom ratu, vlast valjala ulicama, nisu je bili kadri uzeti – jer su protiv svake vlasti.

FAŠIZAM

Nastavši prvih desetljeća XX stoljeća, fašistički su pokreti obećavali ponuditi uvjerljivu i djelotvornu alternativu tiranskom komunizmu i jednako tiranskoj, ali ujedno dekadentnoj demokraciji. Da nije igrom ratne sreće izgubio rat, fašizam bi uspio u svojoj misiji. Kada je jednom poražen, lako ga je bilo od mnogo gorih protivnika optuživati za diktaturu, ratne zločine, rasizam, imperijalizam (u kojem su fašiste daleko nadmašili liberal-demokrati i komunisti!), kič obnove Rimskoga Carstva… Fašizma više nema, ali od njega ostaje patos idealizma, aristokratizma i ljudskih razlika; volje, borbe i žrtve; dužnosti i hrabrosti, muževne stege i otpora ženstvenoj sentimentalnosti. Pod terorom ratnih pobjednika riječ «fašizam» postala je kukavnom poštapalicom za sve što se antifašistima ne sviđa. Fašizam po mnogim značajkama ostaje najbolje što je u svojoj politici iznjedrilo XX stoljeće. Valja, međutim, razlikovati ono što je u fašizmu živo od onoga što je u njemu mrtvo.

DIKTATURA

Svaki je oblik vladavine diktatura manjine nad većinom, pa i u demokraciji, koja se nazivlje većinskom vladavinom, vlada zapravo klika slučajnih odabranika. Potrebna je, međutim, odgovorna, požrtvovna, benigna diktatura, oslobođena tradicionalnih manjkavosti despocija i tiranija – kako bi povela narod u smjeru njegova dobra, te ga uzdigla na višu razinu Bitka. Narod sam sebi pomoći ne može, sobom vladati ne umije, a demokracija ga kvari i izopačuje.

POSTMODERNA

Već zadugo ideolozi pripovijedaju o «smrti ideologija». Danas, na početku Trećega tisućljeća, svijetom ipak vlada ideologija – jedna jedina, liberal-demokratska, agnostička, pluralistička, relativistička i permisivistička. Ništa ne znamo, nema čvrstih dogmi, i zato je svakomu dopušteno misliti i činiti što ga je volja, miješati ideje i ideale kako god hoće, ne vjerovati čvrsto ni u što, samo ne smije dovesti u pitanje antidogmatsku dogmu demokracije. Ovakvo stanje duha uglavnom je istovjetno s takozvanom Postmodernom. Jedan od proizvoda Postmoderne jest i eklektična umjetna religija New Age. Postmoderna je posljednji akord Moderne na izdisaju, i sada je riječ o tome da se obje nadvladaju.

DEKADENCIJA

Naše kasno postmoderno vrijeme sekularno je i demokratsko, ono je vrijeme egalitarne emancipacije i lijevog totalitarizma, vrijeme otuđenja od autentične ljudskosti (koja je uvijek različita za različite vrste ljudi), napokon, vrijeme posvemašnje dekadencije, opadanja, sustajanja, iscrpljivanja i linjanja. Nema više duhovne discipline, velikih vizija, velikih ideja i ideala, uzvišene umjetnosti, duboke filozofije. Zamiru stroge kreposti, karakter i volja kapituliraju, utočište se, umjesto u Bogu i stvaralaštvu, pronalazi u banalnom užitku, niskim požudama i strastima. Norme ne obvezuju, sve je dopušteno i legitimno. Razvrat se proglašava poželjnim, dobiva aureolu kreposti. Pacifizam i okultizam postaju obvezatnim člancima vjere. Problem je svjetskoga trenutka kako dokrajčiti dekadenciju koja je obuzela naš svijet. Uspije li se u tom naumu, svijet je do daljnjega spašen. Ako li ne, općenita je propast neizbježiva. Ipak, dekadencija nije samo propadanje svega vrijednog; ona i sama propada, iscrpljujući se u sebi. Ne znajući pak kako će se i kada to zbiti, moramo je dotući.

GLOBALIZAM

Oduvijek je bilo nadnacionalnih, protunarodnih, internacionalističkih, pače, kozmopolitskih projekata. Obijesni čovjek umislio si je da između njega kao pojedinca i apstraktnog «čovječanstva» ne treba posrednika. Ali još nikada ta nastrana zamisao nije kao danas dospjela mogućnosti ostvarenja. Neprijatelji naroda hoće svjetsku državu. U njoj bi razmjerno brzo nestale sve bogodane razlike ljudi, naroda i rasa, političkih ustroja, tradicija, običaja i ideja. Globalizacija je uzela maha: narodi se udružuju u unije, liberal-demokracija postaje svjetski propisani svjetonazor, amerikanizam univerzalna kultura, a engleski jezik lingua franca čitavoga svijeta. Pošasti globalizacije može se suprotstaviti samo globalno, na njezinu terenu.

ŽIDOMASONERIJA

Židovi su zagonetan narod. Ako ih je Bog uistinu izabrao, onda ih je kroz čitavu povijest, nevjerne, On i kažnjavao. Od samoga početka ostali su im narodi bili neskloni. U Antici su bili zazorni zbog neštovanja poganskih božanstava, od Kršćana su proganjani kao ubojice Spasitelja, u moderno vrijeme kao narod drugačiji od ostalih, opterećen osebujnim usudom, dospjeli su na udar rasizma i nacionalizma. Nakon izlaska iz geta, nakon emancipacije što im ju je donijela Revolucija, Židovi se postupno infiltriraju u narodni život svojih gostoprimaca, često hineći asimilaciju, a zapravo stvarajući potajnu državu u državi, kako bi neopaženo promicali svoje globalne vlastite probitke. U XIX, a osobito XX stoljeću, Židovi su postali financijski, politički i duhovno moćan čimbenik zapadnoga svijeta, što je izazvalo naravne reakcije ugroženih naroda. Svoja, dobrim dijelom samozavrijeđena i mnogostruko pretjerana stradanja tijekom II Svj. rata iskoristili su za pljačkanje, vrijeđanje i ponižavanje «gojskih» naroda. Osobito nakon osnutka židovske države na tuđem prostoru, ojačale su ponovno obrambene protužidovske reakcije. U sprezi s masonskim pokretom, koji i sam potječe iz starih židovskih rituala, pa se sa Židovstvom prigodice i izravno povezuje, a u koaliciji sa židoljubnim i Židovima impregniranim USA, Židovi su danas suodlučitelji svjetskoga usuda. Ako teorije urote i pretjeruju govoreći o njihovu utjecaju, on je ipak golem. Dok je tako, bit će i antisemitizma.

NOVI EON

Veliki su pokreti na pomolu, velike kataklizme i katastrofe. Nadolazi novo, titansko vrijeme, opasno, strogo i tvrdo, neumoljivo i nesentimentalno, muževno vrijeme borbe i nejednakosti, vrijeme uzvišenog i svečanog patosa. Kroz te porođajne muke mogao bi se izroditi novi, čovjeku primjereniji i njega dostojniji svjetski poredak. Početak Trećega milenija mogao bi označiti uspostavu Novoga Eona, junačke obnove autoriteta i hijerarhije, aristokracije i elita. Pobjeda ne će biti laka: postoji i drugi pol. Ako ga se pravodobno ne onesposobi, zlo se piše našemu starom svijetu. Pred nama je neviđena gigantomahija, grandiozni rat za spas časti i dostojanstva ljudskoga roda.

KAKO DO NOVOG EONA

Eda bi se zakočila navala nivelatorskog, protunarodnog judeomasonskog globalizma, treba također djelovati globalno, ali uvijek misliti «lokalno», nacionalno. U tom cilju valja udružiti pojedinačne pokrete u smjeru nacionalnih revolucija i nacionalnih diktatura, s uspostavom općenite, jake i djelotvorne nacionalističke internacionale. Kada se potoci sliju u veliku bujicu, nadošao je čas za veliki svjetski prevrat koji će, vođen velikom vizijom i nepokolebljivom voljom, pomesti naplavine lažne povijesti te radikalno nadvladati globalni status quo, eda bi otvorio put da nastane Sve Novo, da iz kaosa izraste kozmos. Bit će to svakako i obnova prošlosti: i Grčke i Rima, i Srednjega Vijeka i Renesanse, i Istoka i Zapada, svega zdravog što su ga donijela predmoderna tisućljeća, ali uz ono Novo i još neviđeno. Bit će to ispunjenje Trećega milenija i priprava ljudskoga roda za neuništivi život u Vječnosti.

EURO-REICH

Na europskom planu, Novi se Eon ima očitovati kao uspostava novoga europskog carstva, Euro-Reicha, koji će nadovezati na trostruku tradiciju Reicha (Karla Velikog, Srednjega Vijeka te njemačkoga Reicha iz zamisli Konzervativne Revolucije i prakse njemačkoga nacional-socijalizma), ali uz uklanjanje njihovih manjkavosti te uzdizanje na višu razinu. Europa će (a) biti konfederalna zajednica slobodnih, samostalnih, suverenih, nezavisnih nacionalnih država, (b) u jedinstvu općeg (kontinentalno), posebnog (nacionalno) i pojedinačnog (regionalno, ali u organskoj ukorijenjenosti u nacionalno), (c) uz ulogu središnje, njemačke nacije kao jednoga primus inter pares, (d) sa simboličnom carskom krunom potomka neke od velikih i/ili važnih dinastija (Hohenzollern, Habsburg, Sachsen-Coburg-Gotha, Bonaparte, Bourbon…) (e) u sudbinskoj i ključnoj sprezi s azijskim kontinentom, hispanoameričkim podkontinentom i arapsko-islamskim svijetom – kao protutežama sjevernoameričkom imperijalizmu. Ozbiljenje ove europske vizije uključuje, dakako, i destrukciju današnje tehnobirokratske, judeomasonske, liberal-demokratske, centralističke, lijevo-totalitarne i protunarodne Pseudoeurope.

ULOGA FILOZOFIJE

Može li se goleme svjetske promjene postići temeljem čiste misli, velikih nacrta, te dobre i jake, udružene i organizirane volje, – ili su potrebne «objektivne okolnosti»? Štoviše, mora li se sve prepustiti samo odvijanju slijepe i neumoljive «povijesne nužnosti»? Na materijalu dosadašnje povijesti uvjerljivo se pokazalo da strogi zakoni ne djeluju, a da objektivne okolnosti nisu neizmjenjive. Ljudske strasti, povijesni narodi, veliki pojedinci – i determinist Hegel drži da oni određuju povijesni tijek. Jedan Hegelov učenik u mladosti je sročio formulu koja veli da su «filozofi do sada svijet tumačili, no riječ je o tomu da ga se mijenja». On je to zamislio u sklopu uvjerenja da je filozofija povijesno dovršena, te da je se može i treba nadvladati revolucionarnom akcijom na uspostavi «savršenoga društva». Filozofija, međutim – kako se i vidjelo u međuvremenu što nas dijeli od toga umnika – nije iscrpila svoju ulogu. Njezina je uloga, dapače, ključna u pripravama za uspostavom Novoga Eona. Od nje dolaze poticaji, zamisli i vizije, od nje razradba ciljeva i sredstava, napokon, razumijevanje cjeline pothvata što je sadržan u svjetskomu veleprevratu. Ovaj je moguće provesti u djelo tek kada se udruže ideja i mač, kada duh krene u akciju, a akcija se oduhovi.

U OSVIT NOVIH DANA

Nama je palo u dio svjesno i odlučno preuzeti odgovornost za cjelokupnu budućnost svijeta, kako bi mogli disati svi njegovi dijelovi, svaki prema svojemu načinu. Ne vjerujemo u napredak, tek se vraćamo onomu uistinu velikom i vrijednom, koje u sebi nosi zrno neuništive vječnosti – ali u isti mah vjerujemo i da se lažne proroke lažnoga napretka, koji znači smrt, može pomesti s lica Zemlje. Vjerujemo u obnovu ispravnog odnosa spram Transcendencije i u vrednote Hijerarhije, u jedinstvo klasičnog i romantičnog ideala, Helade i Germanije, Antike i barbarstva, u spregu duha i strasti i volje, uma i intuicije, ljepote i ekstaze. Uspijemo li uz Božju pomoć u svojoj nakani, ostvarit će se Novi Eon, slavno razdoblje svijeta. Uzvišena je to svrha, za koju vrijedi živjeti i mrijeti.


  1. Komentiraj

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: