Družtvovni nazori Ustaškog pokreta-za dobro Hrvatskog Naroda!

Dr.ing.Vilko Rieger

Ustaško shvaćanje družtva je po svojoj zamisli universalistlčko, a ne individualističko. — Po ustaškim načelima narod predstavlja jednu nedje­ljivu cjelinu, narodnu zajednicu, u kojoj pojedini stališi imaju dužnost su­djelovati u prvom redu na izgradnji cjeline (države), a tek u drugom redu imaju zaštićivati vlastite probitke.

 

Družtvovna se politika može razumjeti i pojmovno obuhvatiti samo u okviru poredka, u kojem nastaje ili u vezi s poredkom, koji želi ostvariti. Tako je potrebno, prije određenja hrvatske družtvovne politike, govoriti o družtvovnom poredku i družtvovnoj ideologiji ustaške Hrvatske. Kako je poznato, hrvatski ustaški oslobodilački pokret vodio je težku i krvavu borbu s tuđinskom vlasti u Hrvatskoj. Njegovi napori bili su prije svega usmjereni protiv političkog, a onda i protiv gospodarskog izrabljivanja hrvatskoga naroda. Cilj ustaškoga pokreta bio je u uklanjanju neprija­teljske vlasti iz Hrvatske putem oružanog ustanka, ako to bude potrebno, te uzpostava samostalne i nezavisne hrvatske države. Borba je bila težka i u toj se borbi opetovano izticalo sa strane predstavnika ustaškoga po­kreta, da se t. zv. družtvovno pitanje ne može tako dugo s uspjehom rješavati, dok se narod nalazi pod vlašću tuđina.

Dok se dakle s jedne strane svim silama nastojalo, da bi se u hrvat­skom narodu razpirila razredna borba i njega kao cjelinu oslabilo, dotle je ustaški pokret dosljedno zastupao misao, da se prava drultvovna poli­tika može voditi samo u oslobođenoj domovini. Reklo se, da se narod mora najprije osloboditi politički, da bi se mogao i gospodarski osloboditi i riešiti svoja najvažnija družtvovna pitanja. Radi toga je ustaški pokret imao kao svoj prvi cilj političko oslobođenje hrvatskoga naroda. Uzprkos te borbe hrvatski ustaški oslobodilački pokret nije ni časa zaboravio svoj družtvovni program. Već 1. VI. 1933. objavio je Poglavnik iz Glavnog ustaškog stana načela hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta, ponovno objavljena dne 16. IV. 1941., koja sadrže medu ostalim i družtvovnu ideolo­giju ustaške Hrvatske, na temelju koje se ima izgraditi kod nas novi druž-tvovni poredak. Iz te ideologije proizlaze sliedeći zahtjevi:

a) Političko osiguranje

Time, što je Nezavisna Država Hrvatska uzpostavljena, nisu još izpunjeni svi potrebni preduvjeti za ostvarenje onakvog družtvovnog poredka, kakav se želi oživotvoriti. Prije svega potrebno je stvorenu državu učvrstiti i osigurati, — istom onda je moguće voditi totalnu družtvovnu politiku. Tamo, gdje nema političke sigurnosti, nije moguće urediti uzpješno gospodarstvo, a prema tome niti izpuniti družtvovne zahtjeve, koje se bez dalj­njega smatra opravdanim.U tom cilju političkog učvršćenja i osiguranja vodi se borba još i danas, da bi se uklonile sve zapreke materialnom i moralnom ojačanju naroda i tako stvorile i one posljednje predpostavke za uspješnu družtvovnu politiku. Te političke mogućnosti treba uviek imati na umu, kada se razpravlja o družtvovno-političkirn mjerama, ali ne može i ne smije se zaboraviti niti na gospodarske mogućnosti, kojima je neki narod prolazno bi trajno vezan u svojoj družtvovnoj politici. Prema tome jasno je. da se družtvovni program ustaškoga pokreta ne može odmah izvršiti onako, kako bi to bilo potrebno, nego se često mora proći mučan postepen put, da bi se postiglo željeni cilj.

b) Važnost rada

Iz točke 14. ustaških načela proizlazi misao, da je temelj svake vried nosti rad, a da je temelj svakoga prava dužnost. Stoga u hrvatskoj državi ima rad označivati stupanj vriednosti svakoga pojedinca i ima predstavljati temelj cjelokupnog narodnog blagostanja. Prema tome nitko ne može imati nekih posebnih prava, nego svakom samo dužnosti prema narodu državi daju pravo na osigurani život. U propisniku »Ustaše« iztiče se tako đer, da se visoko poštuje svaki radnik, bilo duhovni bilo tjelesni (§ 7., t.c.)

Misao, da je rad temelj svake vriednosti i cjelokupnog narodnog blagostanja ne predstavlja neku novu misao. Nju su zastupali u znanstveno književnosti i u političkim programima već i prije, a prihvatili su je u ovom ili onom obliku i drugi europski pokreti naroda, koji idu za obnovom svog narodnog života. U kapitalističkom gospodarskom sustavu bila je ta misao podpuno zabačena, jer se tu rad smatrao robom, kojom s trguje po zakonu ponude i potražnje kao i sa svakom drugom robon.Što više, išlo se čak tako daleko, da se rad smatrao sramotom, dok su kapitalisti vidjeli u radu samo predmet, koji njima donosi koristi. S onimi koji rade, postupalo se kao sa stvarima, tako da se drugim činbenicima proizvodnje pridavala veća vriednost nego radu. U hierarhiji družtvenih vriednosti na prvo se mjesto stavljao kapital. I tako je mrtva stvar vladala nad živim čovjekom.

Suvremeni družtvovni pokreti, kao što su nacionalni socializam, fašizam i hrvatski ustaški oslobodilački pokret, obračunali su s tim i takvin shvaćanjem rada (izp. propisnik »Ustaše«, § 8., al. d.). Tako si je opet probila put spoznaja, da je rad temelj narodnoga gospodarstva i da nara može samo utoliko živjeti u blagostanju, ukoliko mu uspije organizirat rad, t. j. upotriebiti do posljednjega one radne snage, koje mu stoje na razpolaganju.

Koliko ustaška Hrvatska cieni rad, došlo je osobito do izražaja i tome, što je ustanovljen posebni blagdan rada (1. svibnja) prema zakonskoj odredbi od 24. IV. 1942., kada ima mirovati čitava priradna djelatnost, tako da taj blagdan ima slaviti čitav narod, a ne samo oni, koji tjelesno rade. Donesene su i druge zakonske odredbe, koje imaju svrhu zaštititi radnike od nepravednosti i učiniti ih ravnopravnim člano­vima naroda. Tako je donesena dne 30. IV. 1942. zakonska odredba o ure­đenju radnih odnosa, u kojoj se (§ 1.) veli, da svaki državljanin ima pravo i dužnost raditi i da samo rad može biti temelj obstanka i mjerilo svake vriednosti. Svaki je rad samo tada dopušten, ako uspjeh toga rada ne donosi štete državi i narodu, nego služi njihovu napredku i dobrobiti. A u § 2. istog zakona veli se, da sadržaj, svrhu i način svakoga rada nadzire država, koja nadzire i način i veličinu koristi i nagrade za izvršeni rad, te određuje i kaznu za neizvršavanje, onemogućivanje ili otežčavanje rada.

U cilju zaštite rada i radnika donesene su još sliedeće zakonske od­redbe: zakonska odredba o naučnicima, mladim radnicima i mladim namje­štenicima od 30. IV. 1942., zakonska odredba o pomoćnom osoblju u posebničkim kućanstvima od 10. IV. 1942., zakonska odredba o obiteljskim do­platama radnika i namještenika od 25. IV. 1942., itd.

 

                                                                                         c) Pravo na rad i dužnost rada

Prema već spomenutoj zakonskoj odredbi o uređenju radnih odnosa svatko nema samo dužnost raditi, nego za sve članove naroda postoji i pravo na rad. To znači, da se država obvezuje zaposliti svakoga, tko može raditi. To je dužnost države. U suvremenoj državi ne smije biti neza­poslenosti, koja je toliko teretila u prijašnja vremena neke dielove naroda, prije svega radnike i narodnu inteligenciju. Danas je u Hrvatskoj neza­poslenost uklonjena i pravo na rad ostvareno u cjelini. Tu su djelomice pomogle i ratne prilike, ali i u budućnosti ostaje dužnost države ostvari­vanje toga prava. Ono je moguće trajno ostvariti samo u upravljanom gospodarstvu, gdje se planski rukovodi radnom snagom, a nikako ne u liberalističkom gospodarstvu, gdje se radom trguje kao robom.

A upravo to je jedna od prvih i najglavnijih predpostavki, da neko narodno gospodarstvo razvije sve svoje snage u korist cjeline, u korist čitave narodne zajednice. Svaki pripadnik naroda mora uviek naći mogućnosti da se zaposli. Ostvarenje prava na rad znači ujedno i ostvarenje slobode rada. Dosad je rad imao služiti kapitalu, odsad ima kapital služiti radu. Iz toga načela proizlazi nadalje zahtjev, da se radu odnosno radniku osigura minimum egzistencije (zakonska odredba o minimalnim nadnicama od 15. VII. 1941., različite oblastne odluke ureda za oblikovanje ciena i nadnica). Ali iz toga načela ne proizlazi nikako pravo, da se svakom dade upravo onaj posao, koji tri on sam sebi zaželio. U tom smislu je pravo na rad nemoguće provesti.

A da bi se svatko već u mladosti naučio raditi, donesene su zakonske odredbe o vojničkoj prednaobrazbi i radnoj službi mladeži od 3. V. 1941. i zakonska odredba o državnoj častnoj radnoj službi od 30. VII. 1941., kojima je radna služba uvedena kao obća i obvezatna za mužku mladež od navršene 15. do navršene 18. godine u trajanju od 4 mjeseca (uklju­čivši vojničku prednaobrazbu), a za obveznike obojeg spola od navršene 19. do navršene 25. godine u trajanju od jedne godine. I ovdje se poka­zuje, da se u hrvatskoj državi tjelesni rad cieni i da je dužnost svakoga Hrvata, da se upozna s tjelesnim radom. Osim toga važna je zadaća radne službe, da se različiti dielovi naroda što više približe jedni drugima, tako da se u životu ostvari prava narodna zajednica.

 

d) Pravo na sreću i blagostanje

Prema točki 9. ustaških načela ima hrvatski narod kao cjelina i svaki pojedini Hrvat kao član te cjeline pravo na sreću i blagostanje. Iztiče se, da se to pravo može ostvariti samo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj kao vrhovnoj organizaciji hrvatske narodne zajednice, jer bi u svakom dru­gom slučaju hrvatski narod bio podređen kojem drugom narodu, a to znači ne samo politički, nego i gospodarski podređen. Pravo na sreću i blago­stanje priznaje se i svakom pojedincu, ukoliko to nije na štetu narodne cjeline. Pod riečju blagostanje ili narodno blagostanje razumije se ono trajno stanje zemaljske podpunosti, u kojem ljudima stoje na razpola-ganju dovoljna materialna sredstva za zadovoljenje njihovih stvarnih razum­nih potreba, koje su određene prirodom i kulturom, te obćim životnim običajima stališa (Pesch). Taj pojam narodnog blagostanja nije istovjetan s pojmom bogatstva. Bogatstvo je jedan još viši stupanj blagostanja, koji označuje osobito povoljan odnos između potrebnosti i raspoloživih dobara. Taj stupanj blagostanja nije moguće priznati, jer bi to značilo utopizam. Ali može se svakom priznati pravo, da u okviru svojih staliških običaja podmiri svoje potrebe materialnim dobrima. U tom smislu načela hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta žele ostvariti pravo na sreću i blago­stanje za svakog člana naroda.

Iz toga načela proizlazi dalje, da se ima voditi briga za nemoćne, siro­mahe, zapuštenu djecu, izbjeglice i t. d. i u tom smislu donesena je zakon­ska odredba o osnutku »Pomoći« kao posebne oblasti ministarstva udružbe od 29. IX. 1941. kao i zakonska odredba o osnutku družtva Hrvatski Crveni Križ u Zagrebu od 5. VIII. 1941. I »Pomoći« i »Hrvatskom Crvenom Križu« povjerena je ta briga za one dielove naroda, koji si nisu kadri sami pomoći, dakle za nemoćne, starce, siromahe, zapuštenu djecu, izbjeglice i t. d.

U okviru je osiguranja blagostanja za svakog pripadnika naroda i već spomenuta mjera, da se svakome osigura najniža nadnica (plaća), od 15! VII. 1941., kao i zakonska odredba od 28. IV. 1942., kojom se mienjaju neki propisi zakona o osiguranju radnika i to u korist osiguranika.

 

e)Pitanje vlastničtva

Iz točke 13. ustaških načela proizlazi, da su sva stvarna i duhovna dobra u hrvatskoj državi vlastničtvo naroda, te da je on jedini vlastan njima razpolagati i njima se koristiti. Prirodna bogatstva hrvatske domo­vine, napose njezine šume i rude ne mogu biti predmetom posebničke trgovine. Zemlja može biti vlastničtvo samo onoga, koji je obraduje sam sa svojom obitelju, t. j. seljaka. Ova načela su podpuno jasna za svakoga, tko razumije suštinu ustaške ideologije.

Načelo, da su sva tvarna i duhovna dobra u hrvatskoj državi vlast­ničtvo naroda i da je on jedini vlastan njima razpolagati, ne znači, da ustaški pokret ne priznaje posebničko vlastničtvo. Doduše, ustaški je po­kret jednom za uviek obračunao s rimsko-pravnim shvaćanjem posebničkog vlastničtva, koje je u vlastničtvu vidjelo pravo neograničena razpolagati ja. Ali ustaški pokret priznaje posebničko vlastničtvo i to kao službu prema narodnoj zajednici (cjelini). Radi se dakle o družtvovnoj funkciji vlast­ničtva, što znači, da nitko ne može posebničko vlastničtvo upotrebljavati tako, da bi to bilo na štetu cjeline. Pojedinac se mora podrediti cjelini, obći probitci moraju biti iznad posebničkih probitaka. To je smisao ovog načela, koje ne traži, da se posebničko vlastničtvo ukine, što više, u ustaš­koj se Hrvatskoj ide za tim, da što više ljudi, koji rade, ima svoje vlast­ničtvo, t. j. da ne bude prevelikih razlika u posjedovnim odnosima. Na liniji te politike nalazi se i zakonska odredba o izgradnji hrvatskih radničkih obiteljskih domova od 29. IV. 1941., kojom je Poglavnik odobrio iznos od 100 milijuna Kuna za izgradnju radničkih domova, koji nakon stano­vitog vremena prelaze u vlastničtvo radnika.

Time, što se stalo na stajalište, da zemlja može biti samo vlastničtvo onoga, tko je obraduje, t. j. seljaka, zauzeto je načelno stajalište protiv latifundija, veleposjeda i protiv zakupa zemlje, smatrajući sasvim izpravno, da samo zdrav i za život sposoban seljački stališ može narodu osigurati sretnu budućnost.

 

f) Uloga seljačtva

Prema točci 12. načela ustaškog pokreta, seljačtvo je temelj i izvor svakog života, pa je kao takvo prvi nosilac svake državne vlasti u hrvat­skoj državi. I kraj toga svi stališi hrvatskoga naroda sačinjavaju jednu narodnu cjelinu, budući da i ostali stališi u hrvatskom narodu, čiji su članovi .pripadnici hrvatske krvi, imaju ne samo svoj korien i porieklo, nego i trajnu obiteljsku vezu sa selom. Tko u Hrvatskoj ne potječe iz seljačke obitelji, veli se dalje, taj u devedeset slučajeva od stotine, nije hrvatskoga ;poriekla ni krvi, već je doseljeni stranac.

Hrvatsko seljačtvo ima biti temelj hrvatske narodne zajednice, ne samo zato, što je ono naš najbrojniji stališ, već u prvom redu zato, što je ono bioložki izvor narodne snage. Da bi se seljački probitci u svim prav­cima što bolje unapriedili, osnovan je 25. studenoga 1941. Hrvatski savez seljaka, kao stališka postrojba hrvatskoga sela. Dne 16. veljače 1942. objavljen je propisnik toga saveza, koji se temelji na ideji o hrvatskom seljačkom domu. Taj savez obuhvaća obvezatno kao svoje članove sve hrvatske seljake, kao i sva družtva, kojima je svrha zastupanje i zaštita probitaka sela (§ 9. propisnika). Seljaci nisu izravno članovi toga saveza, nego tek preko svojih seljačkih domova, kojima je na čelu glavar. Se­ljački domovi jednog sela sačinjavaju hrvatsku seljačku zajednicu toga sela, a sve mjestne seljačke zajednice čine obćinsku seljačku zajednicu,

Ali i seljačtvo, premda mu se u shvaćanju ustaške države daje tako “visok položaj, nema samo prava, nego i dužnosti prema narodnoj zajed­nici. Ta se dužnost u prvom redu sastoji u tome, da se u skladu s državnim zakonima i propisima brine za obskrbu onih dielova naroda, koji se bave drugim poslovima, a ne oru zemlju. Seljačtvo ne može živjeti bez tih dielova naroda, kao što ni oni ne mogu živjeti bez seljačtva. Oni su upu­ćeni jedni na druge, tako da svi stališi naroda stvaraju jednu nedjeljivu narodnu zajednicu.

 

g) Smisao stališke organizacije

Dne 25. XI. 1941. određeno je Poglavnikovom odredbom osnivanje Glavnog saveza staliških i drugih postrojbi, kojemu je na čelu državni savezničar. Ta odredba nadopunjena je kasnijom odredbom od 1. V. 1942;, kojom je prvotna odredba dobila zakonsku moć. Prema spomenutoj zakon­skoj odredbi nalazi se u glavnom savezu 18 saveza, ali je predviđeno, da će se po potrebi osnivati i drugi savezi. Svrha je stališke organizacije narodnoga života, da se »osiguraju Nezavisnoj Državi Hrvatskoj vjerni suradnici u radu na ostvarenju svih njezinih zadataka u skladu s nače­lima hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta i probitcima hrvatskoga naroda i da svom stališu i svojim članovima prema načelu samopomoći omoguće unapređenje njihovih probitaka u svim pravcima, a napose u gospodarskom, stručnom, prosvjetnom, družtvovnom i stahškom. U tu svrhu moraju sve stališke i druge postrojbe surađivati s postrojbama hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta i brinuti se za ćudoredni, narodnostni i obće prosvjetni odgoj svojih članova, te gajiti osjećaj i vjer­nost prema hrvatskoj narodnoj i državnoj zajednici«. Od svih saveza uz već spomenuti Hrvatski savez seljaka, najveća se važnost u družtvovnoj politici podaje Hrvatskom radničkom savezu, Hrvatskom savezu poseb­ničkih namještenika, Hrvatskom savezu obrtnika, Hrvatskom savezu slo­bodnih zvanja i Hrvatskom savezu državnih namještenika. Stališke orga­nizacije osnovane su na načelu, da svatko mora biti član svoje stališke organizacije.

Premda se ideja stališki organizirana naroda provodi i u drugim zemljama, može se ipak reći, da se ustaško shvaćanje stališke organi­zacije ipak od njih u mnogočem razlikuje. To je osobito došlo do izražaja u Hrvatskom savezu seljaka, koji je u cielosti osnovan na zasadama, koje odgovaraju duši i razpoloženju našega naroda, a bitno se razlikuje od sličnih organizacija u drugih naroda. Kako se stališka organizacija još nalazi u izgradnji, to će vjerojatno doživjeti i stanovitih promjenat ali se u biti ne može mnogo promieniti. U svakom slučaju ne može se reći, da bi stališke organizacije u ustaškoj Hrvatskoj predstavljale začetak »stališke države« u onom doktrinarnom smislu, kako to zastupaju teoretici stališke države, već imaju samo poslužiti narodnoj zajednici, da bi ona svoje ciljeve postigla lakše i svrsishodni je. Stališi nisu kod nas sami sebi svrhom.

 

h) Gospodarstvo u službi naroda

Prema točki 16. ustaških načela industrija, obrt, kućno rukotvorstvo i trgovina imaju biti ruka pomoćnica sveukupnom seljačkom i obćem narod­nom gospodarstvu. Te grane života imaju biti polje častnog rada i vrelo dostojnog života radnika, a ne sredstvo gomilanja narodne imovine u ru­tama kapitalista (glavničara). U tim su riečima sadržana vrlo važna načela za daljni razvitak narodnoga života. Gospodarstvo nema i ne smije služiti nekolicini pojedinaca kao sredstvo njihova obogaćivanja, nego se ima podvrgnuti narodu, omogućiti podmirenje njegovih potreba. Ono ima radnicima omogućiti častan rad i dostojan život. Cjelokupno narodno gospodarstvo ne smije se više dati voditi idejom posebničkog rentabiliteta, nego ima služiti obćim narodnim probitcima. Onaj, tko tako ne radi, već smatra, da njegova trgovina ili njegova tvornica ima služiti njemu samom kao sredstvo zarade, dok ga se oni koji rade mnogo ne tiču, taj se sam u smislu ustaških načela izključuje iz narodne zajednice.

Ustaška ideologija protivna je kapitalističkom izrabljivanju, jer smatra, da samo onaj narod može živjeti u blagostanju, gdje takva izrabljivanja nema i gdje narodni život počiva na radu, kojemu kapital služi, a ne obrat­no. Ona odbacuje ono shvaćanje družtvovne politike, po kojem je njezin cilj u tome da donosi samo toliko mjera u korist radnika, koliko je po­trebno, da se sprieči pobuna i prevrat.

 

i) Prvotnost narodne zajednice

Prema točci 9. ustaških načela »hrvatski narod ima pravo na sreću i blagostanje kao cjelina, a isto takvo pravo ima i svaki pojedini Hrvat kao član te cjeline«. — U tim načelima sadržana je misao narodne zajednice, koja je opetovano i na drugim mjestima naglašena, prema kojoj pojedinac, pripadnik naroda, utoliko zavređuje sreću i blagostanje, ukoliko je član narodne cjeline, u koliko sudjeluje u radu za tu cjelinu i ukoliko svoje dje­lovanje i svoj rad usmjeri prema probitcima narodne zajednice. Ta narodna zajednica uvjetovana je zajedničtvom podrietla i zajedničtvom sudbine.

Ustaško shvaćanje družtva je po svojoj zamisli universalistlčko, a ne individualističko. — Po ustaškim načelima narod predstavlja jednu nedje­ljivu cjelinu, narodnu zajednicu, u kojoj pojedini stališi imaju dužnost su­djelovati u prvom redu na izgradnji cjeline (države), a tek u drugom redu imaju zaštićivati vlastite probitke. A upravo to i jest misao suvremene družtvovne politike, koja u svom nastojanju ne ide sa stajališta pojedinih družtvovnih skupina, nego sa stajališta cjeline. Prava družtvovna politika je ono, što koristi narodnoj zajednici. A ako nešto koristi pojedinoj družtvenoj skupini, a ne koristi cjelini, onda to nije družtvovna politika, nego skupinska politika, koja se sa obćeg stajališta ima odbaciti.

To dakle znači, da misao narodne zajednice (uzp. propisnik »Ustaše«, § 9., al. a i b), koju zastupa hrvatski ustaški oslobodilački pokret, znači ujedno odbacivanje ideologije razredne borbe, koja je pravu sreću naroda vidjela u nesmiljenoj borbi između pojedinih narodnih skupina (uzp. pro­pisnik »Ustaše«, § 8, al. c). Međutim, očito je, da se prava sreća naroda i njegovo blagostanje ne mogu nikako ostvariti u unutarnjoj borbi, koja razara narod kao cjelinu, nego samo u unutarnjoj suradnji i skladnosti.

*

To su glavna načela hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta, koja se tiču družtvovne preobrazbe naše države. U pogledu nekih, kako smo već pokazali, učinilo se dosad mnogo, te su doneseni zakonski propisi, koji su se počeli provoditi u praksi. Međutim, uzprkos tih mjera ne može se reći da bi novi družtvovni poredak bio kod nas već ostvaren. Naprotiv, on se nalazi istom u povojima i treba još mnogo toga učiniti, da bismo se njemu približili. Kapitalistički (glavničarski) gospodarski sustav i previše je dugo bio na vlasti, a da bi se njegove ustanove mogle promieniti od danas na sutra. Činjenica je ipak, da kapitalizam pomalo odlazi sa svjetske pozor­nice i da ga zamienjuje novi gospodarsko-družtvovni sustav. Taj se sustav može nazvati bilo kako mu drago, — u svakom slučaju on nastaje u sva­kom narodu i poprima njegove značajke, odnosno oblikuje se u .duhu pokreta, koji u nekom narodu živi. Pri tom treba imati na umu, da će taj sovi sustav zadržati u sebi i neke oblike kapitalističkog poredka, isto onako, kao što je ovaj sačuvao neke oblike prijašnjih gospodarskih sustava* Ali što je najvažnije, promienit će se i već se mienja duh toga gospodar­skog poredka, prije svega shvaćanje o funkciji gospodarstva i njegovoj ulozi u narodnom životu. Družtvovne promjene ne može se više izbjeći, iako one ne moraju biti krvave, a njihovo trajanje nije Više ni bitno ni od« točno za činjenicu, da se družtvovni poredak novoga vremena zaista stvara. On ne mora i ne može biti savršen, ali će sigurno biti bolji od starog po­redka. U tom je njegova prednost pred starim.

Da se dođe do toga novog poredka, treba kod nas još mnogo toga učiniti, što je ovaj čas utoliko težko, jer se nalazimo u ratnim prilikama, kada je obično vrlo nezgodno doba za provođenje velikih družtvovnih reformi. Neke se družtvovno-političke mjere mogu i danas donieti bez većih potresa, a na neke se mora čekati, dok političke i gospodarske prilike toliko sazriju, da ih se može uvesti u život .No već i ono, što je dosad na družtvovnom polju kod nas učinjeno, pokazuje, da postoji najbolja volja, da se učine takvi družtvovno-politićki zahvati, koji su u korist narodne zajednice, a s time i u korist svih onih, koji predstavljaju objekt nove družtvovne politike.

 

 

  1. Komentiraj

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: