Vratimo se na prvotni hrvatski “KORIENSKI” pravopis!

U poviesti hrvatske knjige često se javlja pitanje, da li bi hrvatske rieči valjalo pisati onako, kako se izgovaraju (zvučni, izgovorni, fonetički pravopis), ili bi se u pisanju trebalo obzirati na njihovo postanje ) korienski, etimoložki pravopis).

Pitanjem izgovornog i korienskog pravopisa u našoj prošlosti bavio se osobito dr. Tomislav Maretić (Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima, Zagreb 1889).  On je ustanovio, da nema nijednoga hrvatskog pisca od Bernardina Splićanina (1495.) do Marijana Jaića (1833.), koji bi pisao sasvim izgovorno, odosno sasvim korienski.

Izgovornim su pravopisom, ustanovljuje Maretić, naši pisci pisali uglavnom onda, kada korien rieči nije bio zdenac (stdenac), a korienskim su se pravopisom služili osobito u složenicama, u tvorbi i u mienjanju rieči, na pr. Obkoliti, šibka, vrabca (od vrabac), gdje su lako mogli osjetiti postanje pojedine rieči ili pojedinog oblika. Naši stari pisci bili su ipak više etimolizi nego fonetičari.

 

Korienski se pravopis uglavnom ogleda u čuvanju prvotnih, korienskih ili osnovnih suglasnika, a izgovorni u izjednačivanju suglasnika po zvučnosti i u izpadanju suglasnika iz nekih suglasničkih skupova, pa će za ovo naše razmatranje svakako biti od važnosti, da razgledamo, kako su to provodili naši stari pisci. Uzet ćemo prema spomenutoj Maretićevoj razpravi samo nekoliko suglasničkih skupova:

 

1-     Skup bc – pc, na pr. Vrabac, vrabca – vrapca, etimoložki piše 28 pisaca, a fonetički 2 (Kašić i Ančić).

2-     Skup bh – ph, koji se javlja samo u složenicama, na pr. Obhoditi – ophoditi, pišu svi pisci etimoložki.

3-     Skup bk – pk, koji se javlja u složenicama, na pr. Obkoliti-opkoliti, te u riečima kao šibka, šipka, ljubka – ljupka (od ljubak), pišu naši stari pisci dvojako: složenice pišu svi etimoložki, a primjer kao šibka, ljubka etimoložki pišu 32 pisca, fonetički 14, dok njih 9 koleba pišući bk i pk.

4-     Skup čb – džb, na pr. Svjedočba- svjedodžba etimoložki ima 11 pisaca, a fonetički njih trojica.

5-     Skup sb – zb, na pr. Sbor – zbor, sbližiti-zbližiti. Etimožki piše 1 (Knezović), a fonetički svi drugi. Osam pisaca koleba izmedu sb i zb.

6-     U pisanju skupa sd – zd isti je omjer kao i kod sb.

7-     Skup sg – zg, na pr. Sgoditi – zgoditi, sgledati-zgledati, etimoložki ne piše nijedan pisac.

8-     Skup tb – db, na pr. Ženitba – ženidba, etimoložki piše 20 pisac, fonetički 29, a 19 ih imaju oboje.

9-     Skup tc – c, na pr. Otca-oca, djetca-djeca pišu stari pisci dvojako: otca-oca: etimoložki 38-fonetički 12; djetca-djeca: etimoložki 12- fonetički 59, oboje 11.

10- Skup zs – s, na pr. Razstaviti – rastaviti, etimoložki 8, fonetićki 27, oboje 54.

 

Ne će biti na odmet, da se ukratko zadržimo i na odrazu glasa e, kako se on javlja kod naših starih pisaca.

Puštajući po strani ikavce (čakavci, Bošnjaci, Primorci, Slavonskci osim Leakovića) i ekavce (svi kajkavci  osim Pergošića), i kojih je taj glas, i odnosno, e, iekavci naši, Bokelji i Dubrovčani, pišu ga jednako za duge i kratke slogove i to ovako: ie – 25 pisaca, ije – 4 pisca, iye – 1 pisac, je – 10 pisac, ye – 2 pisaca, dok dvojica (Ranjina i Nenadić), razlikuju pismom dugo i kratko e, pa za dugo pišu ie, a za kratko pišu je, upravo kao i mi danas.

 

Osim toga vladala je među našim starim piscima i velika nejednakost u grafici, pa su na pr. Za naše današnje ć imali 22 znaka, i to: cch, cchi, ch, chi, chj, chy, ck, cki, cs, csi, k, ky, tch, tchi, tchy, tj, tky,, ty, i još znaka s njemačkim oštrim s, a ni kod drugih znakova nije bilo mnogo bolje.

 

Nezgodosnot ovakve pravopisne razkidanosti uvidio je Ljudevit Gaj. On je prvi uspješno uznastojao, da se stvori i uredi jedinstven pravopis, kojim bi se služili svi Hrvati, (Ljudevit Gaj: “Kratka osnova hrvatsko-slavenskoga pravopisanja poleg mudroljubneh, narodneh i prigospodarneh temeljov i zrokov, Budim 1830.).

Gaj je naime, kako je poznato, proglasio štokavski ekavski (iekavski) govor hravstkim književnim jezikom (u tomu je sliedio i staru dubrovačko – dalmatinsku jezičnu i književnu predaju), uredio latinicu za potrebe hrvatskoga jezika i zadržao korienski pravopis, kako je do onda uglavnom bio u običaju kod starih hravstkih pisaca.

Gotovo istodobno s Gajevom reformom javlja se jezična i pravopisna reforma i kod Srba, koji do onog vremena. za razliku od Hrvata, nemaju vlastite književnosti na narodnom jeziku, nego se služe crkvenoslavenskim ili slavenosrbskim jezikom.  Kod Srba je tu reformu uz pomoć Slovenca Jerneja Kopitara proveo Vuk Stefanović Karadžić. On je uzeo južno hercegovačko narječje, ijekavski govor, za književni jezik, uredio ćirilicu, prema ruskoj građanskoj, za potrebe književnog jezika i uveo izgovorni pravopis. Od tada je razlika u književnosti s obzirom na jezik i pismo između Hrvata i Srba bila u pismu (Hrvati pišu latinicom, a Srbi ćirilicom), u nekim oblicima (na pr. Dat.mn. Hrvati pišu junakom, a Srbi junacima) i u rječničkom blagu književnog jezika te u pravopis (Hrvati pišu korienski, a Srbi fonetički).

 

Sliedeći Gajeve političke težnje za ujedinjenjem, južnih Slavena, neki su hrvatski javni radnici težili za tim, da se provede barem kulturno ujedinjenje, kad nije moglo doći do političkoga. Posljedica toga nastojanja bio je t. zv. Bečki književni dogovor god.1850. Tomu dogovoru prisutstvovali su Hrvati: Ivan Kukuljević Sakcinski, Dimitrije Demeter, Ivan Mažuranić i Vinko Pacel. Srbi: Vuk Stefanović Karadžić, Đuro Daničić i Stjepan Pejaković, te Slovenac Franjo Miklošić.

 

Na temelju uzrječice, jedan narod treba jednu književnost da ima, zaključili su jednoglasno i ovo:

 

1)      ne valja miešajući narječja graditi narječje novo, kojega u narodu nema, nego je bolje od narodnih nariječja izabrati jedno da bude književni jezik;

2)      najpravije je i najbolje primiti južno narječje, da bude književno, a Vuka su zamolili, da napiše glavna pravila za južno narječje, što je on i učinio, da svaki nauči, gdje treba mjesto staroslovjenskog jat pisati ije, e ili i.

 

 

Bečkog  književnog dogovora nisu se u svemu držali ni Hrvati ni Srbi. Srbi naime od tog doba sve više pišu ekavskim govorom. Kod Hrvata su osobito ustali protiv toga dogovora Ante Starčević, Fran Kurelac i Adolfo Veber Tkalčević.

 

Starčević je polazio s političkog gledišta i nikako se nije mogao složiti s obrazloženjem, da “Jedan narod treba jednu književnost da ima”, pobijajući tako zlokobnu zabludu nakih, da su Hrvati i Srbi jedan narod, a Kurelac i Veber poricali su spomenute točke toga dogovora (1.  I  2.), naučavajući, da za književni jezik ne smije služiti samo jedno narječe, nego da književni jezik ima biti sinteza naših narječje: i štokavskog i čakavskog i kajkavskog.

 

No dok je Kurelc stvorio neki umjetni jezik držeći se pravila, “narječja treba u jedno da izplove, da se sliju u jedno korito, da se sliju u jedno telo”, dotle je Veber, priznavajući štokavsko hercegovačko narječje za temelj hrvatskom književnom jeziku, dopuštao, da i čakavski i kajkavski govor imaju pravo priskakati u pomoć štokavskom govoru tamo, gdje uztreba a ne valja, pisao je, zapustiti ni jezično bogatstvo starih pisaca hrvatskih.

 

Osim toga Hrvati ostaju pri korienskom pravopisu, što je ovdje najvažnije. Istina je doduše, da u zaključcima bečkog književnog dogovora nije bilo posebno naglašeno izgovorno pisanje, ali da se pod onim, “južno narječje” mislilo na takvo pisanje, jasno se vidi na pr. iz ovih Vrazovih rieči: “ja obilazih naše ondašnje spisatelje, ne bih li ih sklonio, da mi jedan program načinimo i da bečki priedlog tražimo malo promieniti, i Vuka barem na to sklonuti,da nas ostavi pri načinu, koji etimologiju ne ruši”.

 

I doista, hrvatski pisci i dalje pišu korienskim pravopisom.

 

God. 1862. Umiešale su se i školske oblasti u pravopisno pitanje. Te godine (29. listopada i 29. studenoga) izlaze po nalogu dvorske kancelarije naredbe, u kojima se nalaže, da se u hrvatskim školama ima upotrebljavati pravopis, koji se od godine 1836. držao uglavnom za književni. Iz primjera: vera, dete, sladko, sbor, razčistiti, bezzakonik, svetčanost, kako ih navode naredbe, vidi se, da se određuje korienski pravopis i e za slovo jat (ie – je). Slična je naredba izdana i 19. srpnja 1864.

Godine 1877., bio je sastavljen odbor, u koji su ušli članovi školskog vieća i neki poznati stručnjaci. Taj je odbor zakljčio među ostalim, da se ima pisati ie i je za glas e (diete, vjera). Dalje, iako kažu, da je stvar glede pitanja etimologijskoga i fonetičkoga premalo još iztražena, ipak ostaju pri korienskom pravopisu propisujući ga ovako:

 

A)    Korien rieči u fleksiji (mienjanje) ostavlja se uvjek netaknut, na pr. Otac – otče, dohodci, početci.

B)     Kod sastava rieči priedlogu se ne mienja suglas, na pr. Odpasti, bezkrajan, razsuti.

C)    Izvedene rieči neka pričuvaju etymon (korien), na pr. Junačtvo, bolestnik.

 

Odbor je još zaključio, da se tiska posebna knjiga, u kojoj će biti pravopisna pravila i rječnik, ali do ostvarenja toga zaključka nije došlo. Pravopisa načela uz kraće tumačenje i dalje su sastavni dio tadašnjih hrvatskih slovnica. Prvi je priručnik za korienski pravopis (uz fonetički) napisao Marćel Kušar i izdao ga u Dubrovniku godine 1889. Pod naslovom Nauka o pravopisu.

 

Tako je bilo do godine 1892., te je godine Khuenova vlada, želeći ugoditi Srbima mađaronima, sastavila odbor od pristaša bečkog književnog dogovora i jedinstvenog hrvatsko – srbskog jezika. Odbor se odlučio za fonetiku, te je izradba pravopisnog priručnika bila povjerena dru Ivanu Brozu. Njegov priručnik propisao je Odjel za bogoštovlje i nastavu iste godine za hrvatske škole.

 

Načela izgovornog pravopisa, kako ih je ustanovio Broz, a po njemu kasnije dr. Dragutin Boranić, vriedila su uz manje preinake sve do god. 1929., barem u hrvatskim školama. Te je godine beogradska vlada izdala “Pravopisno uputstvo za sve osnovne, srednje i stručne škole kraljevine SHS”, što je značilo podpunu pobjedu izgovornog pravopisa po srbskom uzoru. (1).

 

Izgovorni pravopis ipak nije pobiedio. I poslje god. 1892. Hrvatski književnici, poglavito oni oko Matice Hrvatske i Družtva sv. Jeronim, te pravaške i neke druge opozicionalne novine pišu dulje ili kraće vrieme korienskim pravopisom smatrajući ga ne samo čimbenikom hrvatske posebnosti, nego i zgodnijim za hrvatski književni jezik. Sve do svoje smrti izdržali su u korienskom pravopisu Vladimir Mažuranić (1931.) i braća Radići (jezikoslovac Ante 1919.) koji je god. 1899. Podvrgao oštroj kritici Maretićevu Gramatiku i stilistiku hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika i političar Stjepan (1928.). Nakon njihove smrti pisala je korienskim pravopisu još Seljačka sloga u svim svojim izdanjima.

 

Kad je god. 1939. osnovana banovina Hrvatska, vraćen je u Hrvatskoj prijašnji Boranićev pravopis od 1928. Dne 23. Lipnja 1941., Ministar nastave izdao je naredbu o hrvatskom pravopisu, u kojoj se među ostalim pravopisuju neka pravila korienskog pisanja. Podpun preokret u pravipisu događa se 14. kolovoza 1941,. kada je Poglavink izdao zakonsku odredbu o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu.

 

Godine 1941. Izašla je strožnim korienskim pravopisom Poglavnikova knjiga “Strahote zabluda”, a iste godine uvode koriensko pisanje Narodne novine te neki domobranski i ustaški listovi.

 

Poglavnikova zakonska odredba o hrvatskom jeziku, o njegovj čistoći i o pravipisu propisuje, da hrvatski pravopis ima biti iekavski i korienski, a u čl.8. da kaže, da će Ministarstvo nastave postaviti povjerenstvo, koje ima donjeti pravila za novi pravopis. Naredbom br. 53.119 od 30. rujna 1941., postavilo  je Ministarstvo nastave povjerenstvo, koje je izradilo pravila za pravopisne promjene i predložilo ih Ministarstvo nastave. Dne 17. lipnja 1942., pod br. U. m. 1410/42 pozvalo je Ministarstvo nastave hrvatski državni ured za jezik, da u smislu 2. zakonske odredbe o osnutku toga ureda, a na temelju pravopisnih načela, koja je izradilo povjerenstvo za pravopis, i na temelju odvojenog mišljenja jednog člana istoga povjerenstva izradi nacrt korienskog pravopisa u duhu zakonske odredbe o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu.

Hrvatski državni ured za jezik izvršivši zadatak, postavljen spomenutim nalogom, predložio je nacrt korienskog pravopisa Ministarstvu nastave, te je ono izdalo provedbenu naredbu.

 

Prema svemu, što je ovdje rečeno, jasno se vidi, da pravopis, o kojem se radi u ovoj knjižici, nije ništa novo, nego je nastavak starog hrvatskog običaja.

A.B. Klaić

 

(1.)    Zanimljivo je, što Tomislav Maretić piše o etimoložkom odnosno fonetičkom pravopisu. U prvom izdanju svoje Gramatike i stilistike hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika (1899.) na str. 29. veli: “ I jedan i drugi naćin pisanja ima svoje dobre i svoje rđave strane: fonetički je pravopis dobar stoga, što se slaže s izgovorom, te ga je narodu lako naučiti, treba samo znati slova pa pisati, kako čovjek govori; a hrđav je ovaj način stoga, što on može gdjekoje rijči tako otrcati, da nije svakome lako pogoditi, što znače. Etimologički je opet način u tome dobar, što ne raskida svezu među srodnijem riječima i oblicima, te čitatelj lako razabira značenje; a rđav je u tome, što ne odgovara izgovoru, te čovjek treba odjelito učiti izgovor, a odjelito pravopis. Loše strane jednog i drugog načina izbijaju osobito očevidno onda, kad je pretjeran, kako je na pr. staroindijski pravopis u fonetici pretjeran, a engleski i francuski u svojoj etimologiji”.

U drugom izdanju te gramatike god. 1931. na str. 32., mjesto toga piše ovako: “ Kako danas svi srpski pisci pišu fonetičkim pravopisom, a hrvatski gotovo svi, tako u naše vrijeme nije više potrebno dokazivati, da je za današnji naš književni jezik fonetički pravopis zgodniji od etimologičkoga”.

  1. Komentiraj

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: