Oduprimo se sekularizaciji na svim razinama!

Osnovno polazište svih teorija o sekularizaciji jest organska povezanost sekularizacije i modernizacije. Teorije o sekularizaciji ovise o samom određenju religije (supstancijalne i funkcionalne definicije religije), uglavnom polaze od supstantivnog određenja.

 

Odnos između moderniteta i religije bitno je označen teorijama o procesu sekularizacije. Smatralo se da razvoju modernog društva, utemeljenom na ideji napretka, znanstvenoj metodi, racionalnoj spoznaji i tehnologiji, liberalnoj demokraciji i tržišnoj ekonomiji, religija nije potrebna.

 

Moderno društvo se razvija u određivanju razlika i raskida spram tradicionalnog društva. Uglavnom negativno određivanje moderne spram religije jasno je s obzirom na činjenicu da je upravo religija imala važnu ulogu u održavanju i legitimiranju tradicionalnog društva.

 

Sam pojam sekularizacija dolazi od latinski saeculum (razdoblje, svijet, ovosvjetovno). Značenje sekularizacije kao «svjetovnog» javlja se između 4. i 5. stoljeća n.e., između ostalog i kao proširenje ideje o «duhu vremena». U tom razdoblju razvija se dvostruko značenje tog pojma: poprima značenje «nesvršenog vremena» u smislu prijevoda s latinskog «in saecula saeculorum» koje se javlja u kršćanskim molitvama («u vijeke vjekova»); ili može označavati svijet «tamo izvan» u smislu razlikovanja života monaha koji su «zatvoreni» pod strogim «pravilima života» i života župnih svećenika koji služe ljudima «vani u svijetu».

 

Kasnije je pojam sekularizacije poprimio značenje razlikovanja građanskog i crkvenog (prava, zemlje, imovine itd.) (Swatos, Christiano, 1999:211).

 

Korijene sekularizacije možemo tražiti u samim temeljima judeo-kršćanske tradicije. Naime, upravo je ta monoteistička religijska tradicija, postavljanjem dihotomije između «svetih» i «profanih» aspekata stvarnosti, stvorila jedan intelektualni okvir za razvoj ideje i teorije sekularizacije (Gilbert, 1980:17-18).

 

Općenito, teorije sekularizacije karakterizira naglašavanje smanjivanja (i nestanka) društvene, institucionalne i individualne važnosti religije, te prijelaza iz religijskog svijeta (tradicionalno društvo) u nereligijski svijet (moderno društvo).

 

James Beckford navodi šest teorijskih pristupa sekularizaciji. Prvi pristup temelji se na procesu strukturalne diferencijacije kao temeljnom principu društveno-evolucijske promjene. Kao predstavnike ovog pristupa Beckford navodi «klasike» sociološke misli Saint Simona, Augusta Comtea, Herberta Spencera i Emilea Durkheima. U osnovi ovaj pristup, pod utjecajem evolucijske paradigme Charlesa Darwina i biologizma, analizira društvene promjene od jednostavnih prema složenijim društvima. U tim promjenama od jednostavnih ka složenijim društvima religija prestaje biti regulacijski kod za cijeli društveni život i postaje odvojena institucija s ograničenim funkcijama. Drugi pristup proizlazi iz razvoja same znanosti i empirizma, gdje se naglašava slabljenje svjetonazorske funkcije religije i jačanje mišljenja temeljenog na iskustvu i razumu. Predstavnici ovog pristupa su francuski prosvjetitelji i engleski empiristi. Treći pristup analizira unutrašnju dinamiku religije (kršćanstva). Kao predstavnike ovog pristupa Beckford navodi Maxa Webera i Ernsta Troeltscha koji istražuju složenost interakcije kulturnih i materijalnih čimbenika za obrazloženje ideal-tipskog razvoja unutar religije. Troeltsch analizira «religijsku entropiju» socijalne etike liberalnog protestantizma, a Weber odnose između religije i racionalnosti. Četvrti pristup proizlazi iz liberalnih vizija društvenog i političkog poretka, individualnih prava i kršćanske teologije. Osnovni predstavnici ovog pristupa su Jonh Locke i John Stuart Mill. Peti pristup je marksizam koji u općem smislu naglašava potrebu pune emancipacije i ostvarenja ljudskih potencijala oslobađanjem od religijsko-teoloških «okova». Šesti pristup proizlazi iz teorija Sigmunta Freuda («Budućnost jedne iluzije») koji je smatrao da će odrastanjem i racionalnošću ljudska bića nadići neurotičnu ovisnost o religijskim fantazijama i mitovima (Beckford, 2003:35-39).

 

Larry Shiner (1967:51-60; prema Jukić, 1997:188) navodi pet odrednica sekularizacije:

 

1. Sekularizacija kao povijesno propadanje religije, shvaćeno kao gubitak važnosti religije u društvenom i političkom životu.

 

2. Sekularizacija kao desakralizacija svijeta – laicizacija društva i objašnjenja svega izvan religijskih tumačenja.

 

3. Sekularizacija kao podudarnost i suglasje religije sa svijetom. Povećanje opće ravnodušnosti religijskih skupina i njezinih članova spram društva.

 

4. Sekularizacija kao oslobođenje društva od religije. Proces privatizacije religije, porast izvaninstitucionalnih vjerovanja i gubitak prihvatljivosti religijskih tumačenja društva i svijeta.

 

5. Sekularizacija kao premještanje sadržaja vjerovanja i modela vjerskog ponašanja iz «religijskog» u «svjetovno» područje.

 

Povezanost sociologije kao znanosti o društvu i procesa sekularizacije vidljiva je, prije svega, iz jednog specifičnog društveno-povijesnog konteksta 19. stoljeća, označenog ubrzanim razvojem ekonomije i tehnologije i znanosti, te liberalne demokracije. S obzirom na mnoge društvene promjene toga vremena javlja se potreba za znanstvenim obrazloženjem tih promjena, što otvara prostor i sociologiji i sekularizaciji.

 

SAMO PODSJEĆANJE – Začetke teorijskog utemeljenja procesa sekularizacije možemo naći već kod Augusta Comta u njegovom zakonu o tri stupnja društvenog razvoja. Kao opći zakon socijalne dinamike Comte navodi tipologiju razvoja «ljudskog duha» kroz teološki, metafizički i pozitivni stadij.

 

Bez obzira na naznačeni put razvoja društva («ljudskog duha») Comte je uočio društveni značaj religije, te je posebno isticao važnost socijalne angažiranosti sociologije kao znanosti smatrajući da će upravo sociologija zamijeniti religiju, a sociolozi postati «novi svećenici» te «pozitivističke crkve».

 

 

 

 

 

 

 

Max Weber

 

«raščaravanje», koji, kako je poznato, posuđen od Friedricha Schillera dolazi iz sociološke misli Maxa Webera. Temelje «raščaravanja svijeta» Weber pronalazi u procesu racionalizacije (prosvjetiteljstvo), a početak u Reformaciji. Podsjetimo da Weber smatra kako «Rastuća intelektualizacija i racionalizacija prema tome ne označava porast općeg poznavanja uvjeta života u kojima se živi. Ona znači nešto drugo, to jest da znanje o tome ili vjerovanje u to da samo ako se hoće, može se u svako doba saznati, da načelno govoreći nema, dakle, tajanstvenih neproračunljivih sila koje ulaze u igru, da se štoviše – u načelu – može svim stvarima vladati putem proračuna. To znači – lišavanje svijeta začaranosti. Ne mora se više pribjegavati magičnim sredstvima da bi se vladalo duhovima ili ih se zazivalo, kako je to činio divljak za kojeg su postojale takve sile. To rade tehnička sredstva i proračun. To prije svega znači intelektualizacija» (Weber, 1989:264).

 

Iz daljnje Weberove analize, kao i kod nekih kasnijih autora, npr. Petera Bergera i Rodneya Starka, proizlazi da se korijeni sekularizacija nalaze u samim temeljima judeo-kršćanstva. Naime, uspostavljenjem vjere u jednog Boga, dihotomije sveto-svjetovno, i stroge hijerarhije Crkve, uspostavlja se i jedna racionalizirana etika koja otvara prostor procesu sekularizacije. Za Webera, proces «raščaravanja svijeta» je proces uklanjanja magijskog i spiritualnog misterija iz svijeta, gdje priroda nije «začarana», već se njome upravlja i duhovno gubi društveni značaj, a legitimacija institucija i zakona više se ne temelji na religiji. U tom kontekstu možemo reći da je kršćanstvo (ili konkretnije Katolička crkva), barem djelomično, «zaslužno» za prvi dio ovog određenja.

 

U analizi teorija o sekularizaciji izdvojili smo nekoliko važnijih predstavnika kao što su Bryan Wilson, Steve Bruce i Karel Dobbelaere.

 

Za Wilsona sekularizacija prije svega znači smanjivanje društvenog značaja religije, te odvajanje političke moći i vlasništva od religijskih čimbenika, sekularno preuzimanje kontrole nad različitim djelatnostima i funkcijama religije, opadanje vremena, energije i resursa koje ljudi posvećuju nad-empirijskim čimbenicima, opadanje utjecaja religijskih institucija (Wilson, 1982:149).

 

Prema Wilsonu proces sekularizacije možemo svesti na sedam točaka: 1. Promjena crkvene u civilnu kontrolu vlasništva i upravljanja vlasništvom; 2. Promjena crkvene u civilnu kontrolu socijalizacijskih čimbenika (lokalna vlast, sustav obrazovanja, porezni sustavi); 3. Opadanje obveza naroda (ekonomskih i moralnih) spram nadprirodnih uzroka; 4. «Opadanje religijskih institucija»; 5. Promjena od «religijskih» prema «tehničkim» motivima individualnog ponašanja; 6. Promjena svijesti iz jednog općeg religijskog okvira prema «empirijskoj, racionalnoj i instrumentalnoj orijentaciji», povezano s opadanjem važnosti religijskih simbola i obreda; 7. Odvajanje osjećaja i razuma od percepcija i analize (Wilson, 1982:153-168). Timothy Crippen ovih sedam točaka svodi na dvije ključne točke kojima obrazlaže proces sekularizacije: opadanje uloge religijskih čimbenika u svakodnevnom životu i provođenju javnog autoriteta i opadanje značaja nadprirodnih («nad-empirijskih») «stvari» kao temelja moralnog poretka i s time povezano jačanje racionalne i empirijske moralne orijentacije (Crippen, 1988:319).

 

 

 

Steve Bruce pak polazi od supstantivnog određenja religije po kojemu religiju čine «vjerovanja, djelovanja i institucije temeljene na postojanju bića s moći djelovanja (bogovi) ili na postojanju neosobnih moći i procesa koji posjeduju moralne svrhe (primjerice karma u hinduizmu) koje mogu postavljati uvjete ili djelovati na ljudske stvari» (Bruce, 2002:2).

 

Kao i drugi autori, u izradi teorije o sekularizaciji Bruce polazi od modernizacije, te ističe kako želi pokazati način na koji opadanje društvenog značaja religije uzrokuje opadanje broja religioznih ljudi i stupnja do kojeg se ljudi smatraju religioznima. Uspostavljanje naznačenih korelacija naziva se «ortodoksni model» sekularizacije. Za Brucea sekularizacija označava društveni kontekst kojeg karakterizira opadanje važnosti religije za odvijanje ne-religijskih uloga i institucija (država i ekonomija), opadanje društvenog ugleda religijskih uloga i institucija, te opadanje stupnja uključenosti u religijske prakse, iskazivanja religijskog vjerovanja i utjecaja religijskog vjerovanja na druga područja ljudskog života.

 

Bruce početak procesa sekularizacije povezuje s nastankom i razvojem reformacije u 16. stoljeću. No sam začetak sekularizacije utvđuje, kao i mnogi drugi, u korijenima judeo-kršćanske tradicije, odnosno u monoteizmu.

 

Formaliziranje načina ugode Bogu omogućilo je odvajanje moralnosti i etike od vjerovanja u nadprirodno. Bruce smatra da su time racionalne tendencije kršćanstva stvorile prostor i za sekularne alternative. Poznato je da je upravo protestanska etika, po Weberu, pomogla razvoju «duha kapitalizma» kao tipu «ovosvjetskog asketizma» unutar kojeg se materijalno bogatstvo shvaća kao znak «Božje milosti». No, Bruce upozorava da ekonomski razvoj po sebi donosi slabljenje religijskih obveza. Nadalje, procesi modernizacije donose strukturalnu i funkcionalnu diferencijaciju, odnosno fragmentaciju društvenog života i specijalizaciju uloga i institucija za posebne funkcije koje je prije obavljala jedna uloga ili institucija. Strukturalna diferencijacija povezana je sa socijalnom diferencijacijom jer, suprotno Durkheimovim stajalištima, sve veći stupanj specijalizacije funkcija u društvu donosi i sve veći stupanj odvojenosti ljudi. Vjerodostojnost jednog moralnog univerzuma unutar kojeg svi ljudi imaju svoje mjesto ovisila je o relativno stabilnoj (i statičnoj) društvenoj strukturi. Razvojem novih društvenih uloga i povećanom mobilnošću tradicionalne integracijske koncepcije zajednice i moralnog i nadprirodnog poretka počinju se raspadati. Bruce nadalje ističe da logika protestantizma potiče princip dobrovoljnosti i individualnosti u pitanjima religije. Negirajući poseban status svećenstva i otklanjajući mogućnost prijenosa religijskih zasluga s jedne osobe na drugu, Martin Luther i Jean Calvin su vratili ideju implicitno sadržanu u ranom kršćanstvu, a to je ideja da su svi ljudi pojedinačno (a ne skupno) jednaki pred Bogom. Jednakost pred Bogom postavila je temelje i za civilnu jednakost, odnosno za jednakost pred zakonom. Jednake obveze pred Bogom vremenom postaju jednaka prava i obveze pred zakonom. Proces societalizacije, kako ga Bruce naziva, označava promjene od koncepcije zajednice prema koncepciji društva u Tonniesovom smislu. Posljedica procesa diferencijacije i societalizacije je opadanje vjerodostojnosti jednog sveobuhvatnog moralnog i religijskog sustava, kojeg zamjenjuju kompetitivne koncepcije. Te kompetitivne koncepcije sve više se povezuju s privatiziranim, individualiziranim iskustvom, i raskidaju veze s društvenim ulogama i djelovanjem društvenih sustava. Religija je u tom smislu zadržala subjektivnu vjerodostojnost za neke ljude, no izgubila je svoju činjeničnu ozbiljnost i objektivnost. Religija više nije stvar nužnosti, već pitanje izbora. Time dolazi i do jačanja različitih religijskih skupina (sekti) koje zahtijevaju slobodu vlastitog načina «traženja Boga». Između ostalog, Bruce obrazlaže važnost društvene i kulturne različitosti za proces sekularizacije. Naime, odvajanje države i crkve jedna je od posljedica tih različitosti, a druga je raskid između zajednice i religijskog svjetonazora. Upravo razvoj društvene i kulturne različitosti (u demokratskim društvima) čini razliku između «narodne» sekularizacije i državne supresije religije. Ključnim elementom sekularizacijske paradigme Bruce označava individualni odgovor na procese diferencijacije, societalizacije i pluralizma. Privatizacija i individualizacije religije vode u relativizam. Oslanjajući se na prethodnike, posebno na Wilsona, Bruce ističe da individualizam, različitost i egalitarizam u kontekstu liberalne demokracije potkopavaju autoritet religijskih vjerovanja (Bruce, 2002:2-30). Karel Dobbelaere je svakako jedan od poznatijih teoretičara sekularizacije. Dobbelaere analizira proces sekularizacije kao više dimenzionalni koncept na tri razine: društvenoj, organizacijskoj i individualnoj. Prva razina societalne sekularizacije označava proces funkcionalne diferencijacije, odnosno proces razvoja pod-sustava koji su strukturalno različiti i obavljaju različite funkcije u društvu. U tom procesu religija postaje jedan od pod-sustava i time gubi svoju prijašnju dominatnu ulogu. Organizacijska sekularizacija odnosi se na promjene društvenog položaja religijskih organizacija (crkvi, denominacija, sekti i novih religijskih pokreta). Individualna sekularizacija referira odnose između normi religijskih grupa i stavova njihovih članova (Dobbelaere, 2002:24-25). U izlaganju svog teorijskog koncepta sekularizacije, kojeg više karakterizira sustavno analiziranje različitih stajališta, Dobbelaere napominje da pojam societalne sekularizacije implicira komparativnu povijesnu perspektivu, odnosno jedno povijesno utemeljenje. Osim toga, kao i svaka druga teorija sekularizacije, i ova teorija, između ostalog, ovisi o odabiru definicije religije. U prvom slučaju, povijesne perspektive, Dobbelaere referira Srednji vijek i tadašnju religijski prožetu kulturu i društvo. Pritom se poziva na Sorokina i njegove indikatore sekularizacije: 1. Opadanje kršćanskih dogmi, vjerovanja, obreda i moralnih imperativa, od statusa Božjeg «otkrivenja» bezuvjetnih moralnih zapovijedi i svetih vrijednosti do sekularnih, ljudskih i upitnih pravila ponašanja i promjenjivih ljudskih vjerovanja i relativnih (i relativiziranih) vrijednosti; 2. Opadanje inspiracijske moći kršćanstva u animiranju, oblikovanju i određivanju sadržaja i stila umjetnosti Zapada; 3. Opadanje kršćanske religije u području morala, odnosno u kontroliranju morala i zakona u zapadnim društvima u posljednjih petsto godina; 4. Pad kršćanske Crkve kao društvene institucije u smislu raskida srednjovjekovnog jedinstva Crkve i odvajanja populacije Zapada od institucionalne religije kršćanstva (Sorokin, 1966:10-24, prema Dobbelaere, 2002:46). Nakon kraćeg razmatranja ograničenosti supstantivnog i funkcionalnog određivanja religije Dobbelaere definira religiju kao «jedinstveni sustav vjerovanja i praksi upućen na nad-empirijsku, transcendentnu stvarnost koja ujedinjuje sve koji joj pripadaju u jednu moralnu zajednicu» (Dobbelaere, 2002:52). U smislu societalne sekularizacije Dobbelaere drži da postoje dva osnovna usmjerenja: prvo, koje proizlazi iz Durkheimovog pristupa i naglašava  kontinuiranu važnost religije u društvu i drugo, koje proizlazi iz Weberovog pristupa i koje naglašava smanjivanje utjecaja religije na društveni život. Veći dio razvoja sociologije religije nisu obilježile samo teorije o sekularizacije, već i kritička stajališta o tim teorijama. Možemo reći da je rasprava o sekularizaciji dominirala područjem sociologije religije od sredine 19. stoljeća sve do osamdesetih godina 20. stoljeća.

 

U analizi kritičkih stajališta spram sekularizacijskih teorija navest ćemo tek nekoliko autora. Prvi je Jeffrey K. Hadden koji ističe kako je sekularizacija više doktrina nego teorija, te da je ideja sekularizacije u sociologiji postala sakralizirana. Hadden teži pokazati kako je došlo do toga. Osnovna teza Haddenove kritike jest da su sekularizacijske teorije prije svega proizvod društvenog i kulturnog konteksta Europe sredinom 19. stoljeća, s dominacijom evolucijskog modela modernizacije i sukoba između religije i liberalne kulture. Sučeljavanja nadolazećeg poretka liberalne demokracije i tržišne privrede i starog poretka stvorila su klimu za prihvaćanje pretpostavke o «nestanku» religije, bez ikakvih znanstvenih dokaza. S druge strane to je i razdoblje crkvene reakcije u smislu tzv. «utvrđenog katoličanstva» i Prvog vatikanskog koncila. Za razliku od Europe, u SAD-u je bila drugačija situacija jer se interes za sociologiju razvio iz praktičnih i pragmatičnih razloga. Čini se da su europski sociolozi od sekularizacije stvorili vlastitu «religiju». Hadden ističe nekoliko osnovnih elemenata za kritiku sekularizacije: Prvo, teorija o sekularizaciji je prije skup neprovjerenih ideja nego sustavna teorija; Drugo, postojeći rezultati empirijskih istraživanja uglavnom ne potvrđuju naznačene trendove; Treće, pojava i razvoj novih religijskih pokreta, od šezdesetih godina 20. stoljeća do danas, ukazuje na suprotne zaključke od onih sadržanih u teorijama sekularizacije; I četvrto, u svijetu raste broj zemalja u kojima je religija bitno uključena u društveno-politička događanja. Nadalje, Hadden navodi kako se na temelju rezultata empirijskih istraživanja ne može potvrditi, ali ni pobiti sekularizacija.

 

Pri kraju Hadden ističe kako razmatranja o pitanjima religije i sekularizacije u modernom društvu upućuju na jasan zaključak da je to u što ljudi vjeruju i kako prakticiraju svoju religiju stalno promjenjivi proces (Hadden, 1987:588-602). Jedan od poznatijih kritičara teorija o sekularizaciji je Rodney Stark koji u općem smislu navodi pet ključnih točaka koje se odnose na «proročanstva o kraju religije»: 1. Sve teorije o sekularizaciji ističu bitnu povezanost procesa modernizacije i sekularizacije, odnosno da su procesi modernizacije pokretač sekularizacije. No ta obrnuto recipročna veza nije dokazana u stvarnosti, posebno s obzirom na SAD-e. Time se u raspravi o sekularizaciji, osim određivanja same religije, javljaju i prijepori oko određivanja moderniteta; 2. Sekularizacijske teorije ne ističu samo institucionalno diferenciranje i «puko» odvajanje crkve i države, već često naglašavaju povezanost opadanja društvene važnosti religije i smanjivanja religioznosti pojedinaca. Tako postavljeni, tzv. «ortodoksni model» sekularizacije nema potporu u suvremenim religijskim promjenama (npr. razvoj novih religijskih pokreta); 3. Većina sekularizacijskih teorija ističe znanost kao područje koje ima «napogubnije posljedice za religiju». U općem smislu to znači da porastom utjecaja znanosti i znanstvenog pogleda na svijet u društvu opada utjecaj religije i religijskog pogleda na svijet. No, jasno je da su znanost i religija dva komplementarna, a ne suprostavljena područja promišljanja stvarnosti, te da inzistiranje na njihovom sučeljavanju, koliko god imalo smisla sredinom 19. stoljeća (ili ranije), danas poprima oblik stereotipa; 4. Smatra se da je proces sekularizacije ireverzibilan, odnosno negira se mogućnost religijske revitalizacije. Društveno-političke promjene u većem dijelu istočne Europe pak ukazuju na suprotno; 5. U raspravama o sekularizaciji, koje se uglavnom odnose na Zapadni svijet i kršćanstvo, posljedice sekularizacije se često primjenjuju globalno, bez jasnog razlikovanja kršćanstva i drugih religija. U daljnjoj kritici sekularizacijskih teorija Stark razlaže dva mita, mit o «opadanju religioznosti» i mit o «pobožnoj prošlosti». U razlaganju mita o «opadanju religioznosti» Stark upozorava da je David Martin još sredinom šezdesetih godina predlagao odbacivanje teze o sekularizaciji iz socioloških rasprava, te da nema znanstveno valjanih dokaza dugoročnog pada religioznosti. S tim u vezi Stark navodi primjer SAD-a i visok stupanj individualne religioznosti u dijelovima Zapadne Europe. Mit o «pobožnoj prošlosti», kako ga Stark naziva, predstavlja bitan dio sekularizacijskih teorija i uglavnom se svodi na stajalište o vrlo religioznoj Europi koja se, kroz procese modernizacije, sekularizira. Stark teži pokazati kako srednjovjekovna Europa i nije bila toliko religiozna, ili konkretnije, ističe da je religijska praksa u sjevernoj i zapadnoj Europi bila vrlo niska i prije «naleta modernizacije». Pozivajući se na nalaze povjesničara religije srednjeg vijeka Stark upozorava da nikada nije postojalo (zlatno) «doba vjere» koje pretpostavljaju teorije o sekularizaciji. Stark u potpunosti odbacuje teorije o sekularizaciji i zbog toga što, kako iznosi pozivajući se na Greeleya, pokršćanjenje Europe nikada i nije provedeno u onoj mjeri koja bi dopuštala raspravu o «raskršćanjenju». S tim u vezi i u skladu s «tržišnom teorijom» religioznosti koju zastupa, Stark ističe i da je kršćanstvo bilo više usmjereno na vladajuće elite, nego na «široke mase» (Stark, 1999:249-263).

  1. Komentiraj

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: