cropatriot

This user hasn't shared any biographical information

Homepage: https://cropatriot.wordpress.com

Jurčić o Škegrinoj ideji totalne privatizacije

“Hrvatska je u vrlo teškoj situaciji. Očito je da ova Vlada ne vodi dobro državu. Sasvim je sigurno da je kapital, na kojem se dosad razvijala politika u Hrvatskoj i njeni lideri, nestao. Privatizirali smo što smo imali i kad se tu iz određenih razloga više nije moglo dalje, nastavili smo se zaduživati”, naglašava Jurčić.

Ideja Borislava Škegre o prodaji odnosno privatizaciji državnih poduzeća naišla je na podijeljena mišljenja u javnosti. S jedne strane postoje ljudi koji se slažu s njegovim mišljenjem, dok s druge postoje oni koji smatraju kako je vrijeme privatizacije prošlo.

Ekonomist Ljubo Jurčić spada u ovu drugu skupinu, protivnika daljnje rasprodaje državnih tvrtki.

“Privatizirali smo sve živo, a nalazimo se u sve lošijoj situaciji. Sve se više zadužujemo, manje radimo, a sve više privatiziramo. Trebamo na vlastitom iskustvu shvatiti da te stvari više ne smijemo činiti”, rekao je u intervjuu za Net.hrJurčić.

Dodao je kako je jedan od razloga zbog kojeg je cijela zemlja u teškoj situaciji upravo politikanstvo koje je inzistiralo na privatizaciji. “Najveći teret toga će snositi hrvatski građani. Ako imaju sreću i posao, više će raditi za manju plaću u sustavu kad politika ne upravlja nego samo rasprodaje. Tko im to priušti bit će im najveći neprijatelj”, smatra Jurčić.

Najavljeno pokretanje gospodarstva kroz infrastrukturne projekte, Jurčić ne podupire. Ističe kako je uglavnom riječ o kapitalnim investicijama koje u svojoj realizaciji neće riješiti problem nezaposlenosti, već će samo povećati zaduženost zemlje jer država nema dovoljno sredstava za te investicije.

“Hrvatska je u vrlo teškoj situaciji. Očito je da ova Vlada ne vodi dobro državu. Sasvim je sigurno da je kapital, na kojem se dosad razvijala politika u Hrvatskoj i njeni lideri, nestao. Privatizirali smo što smo imali i kad se tu iz određenih razloga više nije moglo dalje, nastavili smo se zaduživati”, naglašava Jurčić i dodaje kako je zbog toga Hrvatska rasprodana i zadužena zemlja.

On smatra kako bi prije bilo kakvog investicijskog ciklusa trebalo vidjeti što proizvoditi i za koga.

“Zato nam je potrebna velika transformacija iz postojećeg sustava u sasvim novi, koji je puno konzistentniji”, zaključio je na kraju Jurčić.

Oglasi

Komentiraj

Ne bih se baš reklo….

Škegro: Privatizacija je spasila Hrvatsku

– Usprkos katastrofalnim domaćim ocjenama privatizacija je omogućila gospodarski uzlet koji se manjim dijelom osjetio već u devedesetim godinama, a većinomm posljednjih godina – izjavio je Borislav Škegro, član Uprave investicijskog fonda Quaestus pri kraju prezentacije svog rada pod nazivom ‘Kako je privatizacija spasila Hrvatsku’

Bivši ministar financija priznao je da je prezentaciju osmislio prije otkrića korupcijskog skandala u Fondu za privatizaciju, no rekao je da je očito da je u privatizaciji bilo nezakonitih postupaka, ali ni više ni manje nego u ostalim sferama poslovanja s državom. Škegro je demantirao da je bivši predsjednik Franjo Tuđman ikada spomenuo koncept privatizacije jačanjem 200 moćnih obitelji i da je on osobno ikada imao udjel u Luri.

Za lošu sliku o privatizaciji djelomice su, ustvrdio je Škegro, odgovorni mediji, ali ipak najviše politički konkurenti tadašnje HDZ-ove vlade. Izvješće Državne revizije o pretvorbi i privatizaciji proglasio je ‘stavljanjem pečata na unaprijed zadanu lažnu opužbu o kriminalnoj privatizaciji’. Prezentacija je održana u sklopu konferencije ‘Izazovi dugoročnog razvitka Hrvatske u konkurentnom okružju’ koju je organizirala Zagrebačka škola ekonomije i menadžmenta. (Hrvoje Mateljić)

Komentiraj

Srbija je upravljala agresijom na Hrvatsku

Dokumenti o umije šanosti Beograda u agresiju na Republiku Hrvatsku (1)  (from:HIC.HR)

Pi še: Andrija Bauer

Tek šesnaest godina od velikosrpske agresije na Hrvatsku i početka obrambenog Domovinskog rata u kojem Hrvati osim otpora hegemonističkoj politici nisu imali drugog izbora, u pravnu terminologiju raznih sudi šta već se godinama nepovratno uvodi kvalifikacija ne samo o nekakvoj podijeljenoj krivnji “strana u sukobu”, nego se, svježem pamćenju i zdravom razumu usprkos, gotovo mijenja uloga žrtve i agresora.

Manipulatori javnosti dobivaju sve vi še sljedbenika koji spremno iznose “dokaze” kako je velikosrpska agresija bila “obostrani ratni sukob u kojem nitko nije bio nevin “. Ali baš iz razloga što nam slike iz ratnih devedesetih jo š titraju pred očima i što su p rizore nezamislivih velikosrpskih zločina odaslale u svijet mnogobrojne tv-kamere, sada tim vi še neshvatljivim se čine kojekakve zajedljive konstrukcije i izmi šljotine o našem nužnom suočavanju s tim navodno neslavnim danima i događajima iz Domovinskoga rata. Nedopustiv je pristanak na nekakvu podijeljenu krivnju jer u hrvatskom slučaju ima itekako dovoljno dokaza poput onih javnosti nedostupnih transkripata Vrhovnog vijeća obrane SRJ

Poslije vojnoredarstvene operacije “Oluja” na oslobođenom području terorističke tvorevine RSK zatečeno je mno štvo dokumenata, korespondencije, transkripata, koji nedvojbeno dokazuju da je Srbija ne samo sudjelovala nego i upravljala ratnim događajima u Hrvatskoj. Neke od njih donosimo ovdje u preslici.

Beogradski recepti obračuna poreza u Kninu

Financijski i kadrovski, a prije svega obilatim osiguranjem ratne tehnike velikosrpskim eksponentima u Hrvatskoj i BiH, tzv. Krajina bila je sredstvo jedne beskompromisne ekspanzionističke politike Beograda. Tako, ratno-vojna komunikacija na relaciji Knin-Beograd u onih četiri godine okupacije besprijekorno je funkcionirala.. U jednom od mnogobrojnih međusobno izmijenjenih dopisa s “Ministarstvom za financije SAO Krajine – Knin”, načelnik Uprave za planiranje i financije Saveznog sekretarijata za narodnu obranu, general-major Dane Ajduković poja šnjava iz Beograda svojoj filijali u Kninu kako se obračunavaju porezi i doprinosi na naknade vojnim obveznicima za vrijeme njihove vojne slu žbe u uvjetima neposredne ratne opasnosti. Svojim pod ređenima general-major Ajduković poja šnjava kako u vezi s obvezom plaćanja poreza “prema propisima Republike Srbije se “porezi i doprinosi ne plaćaju na naknadu u vezi s izvr šavanjem prava i dužnosti koje proizlaze iz propisa o općenarodnoj obrani, civilnoj za štiti i zaštiti od elementarnih nepogoda”. Pod oznakom “službena tajna – povjerljivo” ministar obrane tzv. RSK izdaje naredbu širih razmjera gdje se s teritorija “Sjeverne Dalmacije” premještaju vojnici na službi u “Vojsci Jugoslavije ” u “Srpsku Vojsku Krajine “, a naredbom je obuhvaćen popis od 130 vojnika.

Zločin agresije ostaje neka žnjen

Kao što se mogao osvjedočiti i prosječan poznavatelj ukupnih prilika na ovda šnjim prostorima u drugoj polovici osamdesetih prošloga stoljeća, kada se od Vojvodine prema Kosovu i potom prema Hrvatskoj nezaustavljivo počela valjati ugro žavajuća mitingaška lavina s projektom “svi Srbi u jednoj državi”, da bi se već od ljeta 1990. do proljeća 1991. pretvorila u zastra šujuću neman koja je ubijala sve što joj se našlo na putu, tako je od prvoga do posljednjeg dana ratnih događanja u biv šoj SFRJ bilo posve jasno kako zločini u tim ratnim zbivanjima nisu mogli biti istoznačni. Jer u stvaranju velike Srbije radilo se o monstruoznim zločinima, jer se rat vodio da bi se uni štio drugi narod i da bi se “očistio” određeni prostor. Posve je druga vrsta zločina koji se pripisuje svima u ratu i mo že ga učiniti i agresor i žrtva. To su zločini koji su se dogodili u ratnim situacijama i za njih mogu odgovarati pojedinci, ali se zato pojedinačni zločini ne mogu izjednačavati sa zločinima agresora kao što se to već uhodano radi na Haa škom tribunalu i zbog čega prosječan hrvatski čovjek doživljava dodatne frustracije.

Nedopustivo je daljnje ustrajavanje u postizanju osjećaja podijeljene krivnje između “naroda u regiji”, umjesto objektivne potrebe ka žnjavanja bivšeg političkog i vojnog jugoslavenskog vodstva zbog velikosrpske agresije na Hrvatsku o čemu postoje nepobitni dokazi. Nakon posljednjeg slučaja blama že glavne Haaške tužiteljice zbo g njezine nagodbe sa Srbijom o prikrivanju inkriminiranih dokaza, to bi mogao biti poticaj aktualnim hrvatskim vlastima za poku šaj preuzimanja konačne inicijative u obrani nacionalnih interesa. Međutim, sudeći po toliko puta viđenom, ova će nakana ostati neostvarena želja.

RS je zalog buduće velike Srbije

Iako je dakle i posljednjem prosječno informiranom stanovniku ovih prostora kristalno jasno da je velikosrpska ekspanzionistička politika polazila i zavr šavala u Beogradu i da su zloćudne tvorevine jedne takve politike u Banja Luci, Kninu i dalje po Hrvatskoj izravno potpomagane i vođene iz Beograda, nije na odmet u prilog takvoj tvrdnji uvijek koristiti raspolo živu dokumentaciju. A što se tiče djelotvornosti sustavnog srbijanskog prodora na zapad i k tomu nerijetkog ovda šnjeg zanemarivanja takvih ekspanzinističkih te žnja, upravo je njihov najnoviji ostvareni projekt Republike srpske na polovici teritorija BiH, de facto za štićen na globalnom međunarodnom planu, dokaz dugoročne opasnosti kontinuirano prijetećeg velikosrpskog plana.

Treba li zato čuditi uvijek iznova rastuća inicijativa koju institucionalno na razini slu žbene hrvatske politike promiču srpski zastupnici kao legalni koalicijski partneri sredi šnje državne vlasti o nužnom vraćanju na pozicije prijeratne Hrvatske kada su u postotku stanovni štva prelazili 11 posto te umjesto nacionalne manjine namjeravaju postati “konstitutivan narod”? Što bi takav međunacionalni tretman na razini RH značio u skoroj budućnosti nije te ško pretpostaviti, doda li se ovom sa svakim izborima postupno širenje i preuzimanje vlasti srpske manjine na sve većem dijelu nekada okupiranog teritorija. Unatoč tomu što utjecajni mediji, koji svi redom rade po strogim naputcima anacionalno lijevo-liberalno orijentirane elite i neprestance podgrijavaju potrebu “odgovornosti hrvatskog političkog i vojnog vrha” za navodne zločine u akciji “Oluja”, te time praktički brišu razliku između agresora i žrtve, vjerujemo da nije uzaludno zastupati pravednu stvar i na stranicama manje utjecajnih medija.

Zato je vrijedno predočavati dokumentaciju koja i formalno ukazuje na karakter pogubnog velikosrpskog re žima u vrijeme kada je Hrvatska za dlaku izbjegla totalnu amputaciju po sredini međunarodno priznatog dr žavnog teritorija. Dokumenti o umije ša nosti Beograda na ratna zbivanja u Hrvatskoj i BiH, na formiranje i egzistenciju samoprogla šene okupacijske vlasti tzv. republike srpske krajine toliko su očigledni i brojni da ih je jednostavno nemoguće mimoići. No, za što su prešućivani u hrvatskoj javnos ti?

Dokumenti o umije šanosti Beograda

Tako u Izvje šću o radu za prvo polugodište 1994. načelnik “Ministarstva odbrane, odelenja za BiH” , pukovnik Neđo Krajnović iz Knina 2. srpnja 1994., među ostalim, pi še svom “ministru odbrane” kako je “Odelenje za finansije i bud žet MO knstituisano i počelo sa radom u septembru 1993. godine”. Ka že da u tom odjelu “rade 4 lica”, primljena u radni odnos kod ministarstva obrane u rujnu 1993. “i 1 AVL – načelnik Odelenja koji je došao iz Vojske Jugoslavije krajem novembra 1993. godine “. Navodi kako je nakon tromjesečnog uhodavanja početkom 1994. odjel uz poslove gotovinskog i bezgotivnskog platnog prometa počeo izvr šavati ostale funkcije financijske službe, da je praćenje stanja i promjena financijskog knjigovodstva preneseno na “elektronski računar”, i time bitno povećana a žurnost, točnost i djelotvornost poslovanja. Pukovnik Krajnović izvje šćuje svoga pretpostavljenoga da je u ožujku 1994. izrađen prijedlog financijskog plana “Srpske vojske krajine i MO” u iznosu od 412 milijuna bezvrijednih novih dinara, a da je “Skupština RSK” usvojila financijski plan u iznosu od 337 milijuna dinara tako da je bio potreban rebalans bud žeta na zahtjev ministarstva financija. Uz opis poslova koje si načelnik pripisuje u zaslugu, a odnose se na kontrolu poslovanja “kod Uprave MO Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem “, žali se kako u “RSK” ne funkcionra platni promet s po štanskom štedionicom i da nitko ne prima čekove Poštanske štedionice Beograd, te kako za sve osobe koje plaću primaju od Vojske Jugoslavije njegov odjel obavlja sve po štanske poslove na tekućim računima, napominjući kako problem nefunkcioniranja platnog prometa između “RSK i SRJ” treba riješiti pošta, ministarstvo financija i vlada tzv. RSK.

Nisu primili platu

Ministar u vladi tzv RSK pukovnik Stojan Španović dana 13.siječnja 1993. iz Knina šalje žurni zahtjev na adresu Računskog centra Vojske Jugoslavije u Beogradu i tra ži da se radi obračuna uplate porezi i doprinosi civilima i vojnicima u tzv. RSK.

U jednom drugom dokumentu gdje “ministarstvo finacija vlade SAO krajine ” korespondira s Financijskom upravom bivšeg Saveznog sekretarijata za narodnu obranu u Beogradu, s dopisom poslanim iz Knina 21. studenog 1991. problematizira se uplata poreza i doprinosa iz i na osobne dohotke radnika u rezervnom sastavu biv še JNA. Odmah na početku dopisa u kojem glavnina predstavlja numerologiju iz oblasti vrsta poreza, osnovici i stopi po kojoj se obračunava, počinje patetično kako je “svim dobronamjernim ljudima za očuvanje, pa i makar smanjene Jugoslavije, dobro poznato da počev ši od juna mjeseca 1991. godine ogroman dio radnika sa područja SAO Krajina nalazi se u rezervnom sastavu JNA. Ponosni smo na takvo stanje, jer taj čin za kraji šnike znači očuvanje Jugoslavije za one narode koji žele da nastave njen kontinuitet”. Upozorava se da za očuvanje “naše Jugoslavije” krajišnici i članovi JNA ne štede svoje živote. Ističući kako je potrebna još bolja konsolidacija “naše Armije i našeg naroda ” na putu do željenog cilja, a on je sloga i s loboda, nagla šava se kako su preduvjeti za demokratske odnose i ugled “kakav je Srbija već imala” stvoreni kroz želju, htjenje, glas i borbu naroda i vojske. Ostaju im završne operacije za ostvarivanje narodnih želja, a zato je pored moralnih motiva potreb na i materijalna osnova. Ovo malo “neborbenog” stanovništva što je ostalo, nadprosječnim naporima, nastoji odr žati minimalnu proizvodnju i tako im pomoći u njihovu svetom cilju, ka že se u dopisu “Vlade SAO Krajine” sponzorima u Beogradu. Stoga im već u narednoj rečenici pi šu kako im je nužno financiranje javnih potreba kao što su obrazovanje, unutarnji poslovi, tužiteljstvo, sudstvo, socijalna za štita, kao i mirovinsko osiguranje, zdravstvena zaštita, doplatak za djecu, zapo šljavanje i slično koje je već po stalo kritično. Navodeći poznate razloge koji su doveli do te ške materijalne situacije “ministar financija Sao Krajine ” Milan Bauk apelira na nadređene institucije u Beogradu da jedino one mogu rije šiti postojeće probleme, pošto “za čitavo vrijeme otkad se radnici SAO Krajine nalaze u rezervnom sastavu JNA, od iste nisu primili platu. JNA nam niti dinara nije uplatila poreza i doprinosa iz ličnih dohodaka “, piše “ministar” navodeći prilo ženu specifikaciju za obračun, dodajući na kraju kako će nakon pristigle uplate “Ministarastvo financija izvršiti prepračune poreza i doprinosa i uplatiti ih na odgovarajuće žiro račune općina SAO Krajine”.

Umije šanost Srbije u vojnu, financijsku i kadrovsku potporu pobunjenim Srbima u Hrvatskoj i BiH nikada nije bila dvojbena kao ni njezin izravni utjecaj na agresiju i počinjeni genocid za koji jo š uvijek ne odgovara.

Dokumenti o umiješanosti Beograda u agresiju na Republiku Hrvatsku i BiH (2)

“Jedinstvena svesrpska armija” protiv Hrvatske 
Piše: Andrija Bauer

Obrađujući dokumentaciju koju su hrvatske vojno-redarstvene snage zatekle na oslobođenom području poslije akcije “Oluja”, nastavljamo s objavljivanjem dokumenata iz kojih je vidljivo kako je Srbija izravno upravljala ratnim operacijama u Hrvatskoj i BiH

Koliko je zapravo premještanje i raspoređivanje vojnika na terenu, ovisno o potrebi vojnih djelovanja, na okupiranom hrvatskom teritoriju poprimilo oblike “jedinstvene svesrpske armije” kojom se koordinirano zapovijedalo iz Beograda, Knina ili Banja Luke, pokazuje Naredba ministra Dušana Rakića od 8. rujna 1994. u kojoj pod oznakom “službena tajna, povjerljivo”, a na temelju Uredbe Predsjednika Republike od 10. veljače 1994. naređuje premještaj iz MO RSK u Srpsku Vojsku Krajine CL (civilne osobe, o.a.) na službi u Vojsci Jugoslavije s teritorija “Sjeverne Dalmacije”.

Premještaj vojnih obveznika na okupiranim područjima

U VOd Knin premještaju se: Popović Ratko, Kantar Nevenka, Šuša Milojko,, Đorđević Milan, Radaković Danijela, Bjedov mIrko, Žeželj Dragiša, Vujanić Mirko, Gaica Ratko, Popović Sava, Vejnović Milica, Savatović Dmitar, Sladić Snježana, Bačkonja Đuka i Llunić Marija.

U odjeljak Benkovac upućuju se: Tampolja Gojko, Sanković Mane, Gagić Miloš, Petković Drago i Mimić Jovanka.

U odeljak Obrovac : Šukara Mirko, Čude Đorđe i Paravinja Branko.

U VOd Korenica: Žakula Željko, Ratković Stevo, Prica Biljana, Opsenica Milan, Vukobratović Marinko, Bogdanović Stevo, Kalember Milenko, Žigić Milan, Mrkobrada Miloš, Šolaja Mirjana, Petričić Zora i Vukadinović Mirjana.

U odeljak Gračac : Sovilj Milorad, Dukić Nikola, Munižaba Bogdan, Maoduš Mirko, Stojsavljević Sofija, Prodanović Čedo i Kuprešanin Vesna.

U odeljak Lapac : Tišma Stevo, Opačić Stevo i Rašeta Jovo.

U odeljak Plaški : Janjatović Nikola, Mrkaić Danica,Tatalović Jovo i Mileusnić Mara.

U Vojni odsek Vojnić: Vorkapić Boro, Ivošević Dušanka, Jović Čedomir, Pavić Dragan, Kresojević Mile, Milivojević Miroslav, Malobabić Mile, Živković Dušan, Romčević Mile, Marić Marija i Miljenović Nada.

U odeljak Slunj : Cimeša Savo.

U odeljak Vrginmost : Pavlović Miloš, Romić Evica i Stanojčić Mile.

U odeljak Krnjak : Šimunlija Đorđe, Stević Milka i Peurača Dragoslav.

U vojni odsek Petrinja :Prečanica Dušan, Tubić Nikola, Ćorić Vojislav, Kalambura Adam, Potkonjak Milan, Zec Dušan, Ranić Milja, Lončarević Milan, Maljković Dušan, Popović Mihajlo i Budrovac Nada.

U odeljak Glina : Korać Gojko, Blajković Slobodan i Mitić Nikola.

U odeljak Dvor na Uni: Nožinić Simo, Borčić Nikola i Đurić Rade.

U odeljak Kostajnica : Davidović Branko i Birač Ljuba.

U odeljak Caprag : Pletikosić Željko, Đurić Nikola i Puškar Željko.

U vojni odsek Okučani : Lemić Čedomir, Vukomanović Milenko, Džodan Petar, Miljević Radmila, Draga Dragoljub, Kočić Radana i Keleuva Dragomir.

U odeljak Pakrac : Dupljanin Jovanka i Rusmir Darinka.

U vojni odsek Erdut : Poznanović Stevan, Janković Neven, Babić Veselko, Zorić Mihajlo, Milanković Savo, Vujovićć Miroljub, Radulović Željko, Tripković Jasminka, Ištaković Zlata i Kalić Milka.

U odeljak Vukovar : Vidović Jelica, Kovačević Momčilo i Jurišić Snežana.

U odeljak Beli Manastir : Petrović Milutin, Nikić Miroslavka, Ljuština Mirjana, Bekić Mile, Vucelić Boško i Vuković Lazar.

U odeljak Mirkovci : Savić Milovan i Milanović Joka.

U odeljak Dalj : Vujko Đorđe, Naradžić Slobodan i Gašparević Vesna.

U odeljak Tenja : Vukasanović Milenko

Ratni put u otežanim uvjetima

Zanimljiva je Izjava zastavnika prve klase Slavka Vukovića, datirana u Kninu 5. travnja 1994. pri Ministarstvu obrane tzv. RSK. U svezi s ostvarivanjem prava na naknadu za službu “pod otežanim uslovima” u Vojsci Jugoslavije. Zastavnik Vuković piše da se nalazi u garnizonu Knin na dužnosti glavnog dispečera u komandi 9. korpusa kada su njihove jedinice izašle na položaje da bi spriječile upad jedinica MUP-a Republike Hrvatske u Knin. Petnaest mjeseci poslije prešao je na dužnost referenta općih poslova u automobilskom bataljunu i vršio dužnost sve do povlačenja JNA iz Knina 3. srpnja 1992., jer je na razini “svesrpskih zemalja” procijenjeno da je vojska tzv. RSK posve spremna braniti zaposjednute granice u Hrvatskoj, te se JNA može dislocirati na važnije borbene položaje u BiH. Tako se i zastavnik Vuković raspoređuje u brigadu milicije u Kninu i tamo ostaje do 26. studenog 1992. kada se kao višak prekomandira u SRJ garnizon Beograd. Međutim, već 12. travnja 1993. postavljen je u 75. PB garnizon Knin na dužnost komandira odjeljenja u automobilskom vodu, a osam mjeseci poslije u Ministarstvo obrane.

Koliko su velikosrpski ideolozi bili sigurni u trajni ostanak na tada okupiranim područjima pokazuju svi podatci prikupljeni iz toga vremena. Oni su jednostavno ustaljeni obrazac koji je vladao u JNA samo proširili na zauzeti hrvatski teritorij s potpunim uvjerenjem da će se njihov utjecaj dalje samo širiti, a ne smanjivati. O tome svjedoči i izjava pukovnika Neđe Krajnovića premještenog iz JNA u Srpsku vojsku tzv. RSK, napisana u Kninu 30. ožujka 1994. Pukovnik ležerno iznosi svoj ratni put i od svojih nadređenih traži odgovarajuću nadokandu za “ostvarivanje prava na naknadu za službu pod otežanim uvjetima”. Navodi kako je od početka oružanih sukoba u RH 1990. i 1991. bio na službi u vojnoj pošti 5027 Zagreb na dužnosti referenta u Odsjeku za planiranje i financije 5. vojne oblasti. Ističe da su zbog zategnute vojno-političke situacije od 20 siječnja 1991. uvedene povišene mjere borbene gotovosti u svim jedinicama 5. vojne oblasti, te kako su “hrvatske paravojne formacije” izvršile blokadu vojarni i mosta u Zagrebu nakon prikazivnaja na TV filma o krijumčarenju naoružanja iz Mađarske u organizaciji Martina Špegelja. Navodi dalje kako je u veljači 1991. došlo do prvih oružanih sukoba u Pakracu, krajem ožujka na Plitvicama, početkom svibnja u Splitu i Borovu naselju itd. Nakon što je dalje jedno vrijeme s JNA proboravio na odredištima između Sarajeva i Beograda, pukovnik Krajnović dodaje i da je u vremenu od 27. siječnja do 15. kolovoza 1993. proveo na dužnosti u “Glavnom štabu Srpske vojske Krajine” i zaključuje kako je do početka 1994. “na službi pod otežanim uvjetima proveo ukupno 24 mjeseca” te zato zahtijeva odgovarajuću nadoknadu.

DOKUMENTI O UMIJEŠANOSTI BEOGRADA U AGRESIJU NA RH I BIH (3)
Pripreme za ujedinjene “zapadnih srpskih zemalja” 
Andrija Bauer
Raspisivanje referenduma

Koliko su narasli apetiti srpske nacionalne manjine u RH o bezuvjetnom otcjepljenju od Hrvatske i postupnom pripajanju velikoj Srbiji bilo je vidljivo već prvih dana oružane pobune, a naročito dvije ili tri godine poslije kada su mnogi već smatrali da je postojeće stanje na terenu (znači gotovo trećinu hrvatskog teritorija) najjednostavnije prihvatiti kao gotovu činjenicu, jer naknadnim ulaskom u otvoreni ratni sukob s dobro naoružanim Srbima i iskusnom JNA iza leđa ranjivu bi Hrvatsku još više mogao unazaditi. Nije takve stavove zastupao bilo tko nego glasna hrvatska ljevica u Saboru zanoseći se imbecilnim sugestijama kako će navodno zbog gospodarske zaostalosti na duži rok napetost popustiti, a time i okupacija teritorija. Dakako to se nikada ne bi dogodilo samo od sebe, ne znam kakvim nagovaranjem ili ekonomskim ustupcima da nije bilo akcije “Oluja”. Srbi su sve prijedloge za reintegracijom zauzetih područja redom odbijali držeći sigurnim kako im više ništa ne stoji na putu stvaranja nove kvazi države. Stoga su i nastojali predstavljati se svijetu kao već formirana regionalna cjelina. Tako 5. lipnja 1993. tzv. Republika srpska krajina donosi odluku o raspisivanju referenduma i izjašnjavanju građana RSK. Na dnevnom redu je bilo pitanje “Da li ste za ujedinjenje RSK i Republike srpske u jedinstvenu državu uz mogućnost ujedinjenja s ostalim srpskim zemljama”? Referendum je, uz neupitno očekivani pristanak javnosti, zakazan za 19. i 20. lipnja 1993. Za provođenje referenduma osnovana je komisija s predsjednikom Milošem Vojnovićem, a članovi su bili Dušan Starčević, Siniša Puškar, Slavica Filipović, Dragan Vojnović, Miloš Čičak, Boro Martinović i Drago Bulj. Odluku o referendumu je potpisao Mile Paspalj predsjednik RSK u Kninu 5. lipnja 1993.

Usuglašavanje s JNA

U sigurnoj zavjetrini UNPROFOR-a srpske snage nastavljaju redovne aktivnosti u formiranju paradržave koristeći stalne upute i pomoć glavnog štaba bivše JNA i centrale u Beogradu. Uime ministarstva obrane RSK, Milan Počuča kao pomoćnik ministra 20. listopada 1993. šalje dopis Glavnom štabu Srpske vojske krajine u Kninu u kojem izvješćuje kako je na osnovi programa mjera na jačanju i učvršćivanju obrane zemlje, a koje se odnose na usuglašavanje zakona RSK sa zakonima SRJ, MO raspolaže s usvojenim zakonom o vojsci SRJ. U obavijesti se napominje kako isti tekst zakona nije usvojen na oba vijeća Skupštine SRJ. Međutim, razlike koje postoje nisu prepreka da se tekstovi zakona RSK i SRJ o vojsci ne usuglase. Ističe se da je zakon o obrani u SRJ usvojen i to na oba vijeća Skupštine, ali s međusobno velikim razlikama tako da po ustavu SRJ oba vijeća moraju ponovno glasovati o Zakonu o obrani nakon usuglašavanja teksta. Imajući u vidu sve navedeno pomoćnik ministra Počuča predlaže nadležnom ministarstvu pravosuđa i uprave da formiraju zajedničku komisiju koja će raditi na usuglašavanju jednog i drugog zakona. U ime MO RSK predlaže Sinišu ?akića, načelnika pravnog odjela MO za predsjednika komisije i \eljka Milijevića za člana. Navodi kako će dva člana komisije imenovati GŠ SVK, a jednog člana ministarstvo pravosuđa i uprave.

Pečat prije ujedinjenja

Fingirajući formu prave države predvodnici velikosrpske tvorevine u Hrvatskoj i BiH htjeli su osobine svoje državnosti pokazati u svakoj mogućoj zgodi. Tako u pripremi ujedinjenja RSK i RS objavljuju “Nacrt Zakona o pečatu državnih i drugih organa”. Navode kako u vršenju poslova iz svoga djelokruga “republički organi i organi opština” koriste pečat čiji se sadržaj i oblik utvrđuje spomenutim zakonom. Takav pečat koriste i poduzeća, ustanove i druge organizacije kada obavljaju polsove državne uprave “koje im povjeri Ujedinjena Republika Srpska”. U nacrtu zakona dalje se navodi da pečat sadrži naziv ujedinjenje republike srpske, naziv i sjedište republičkog i drugog organa itd. “Pečat sadrži i naziv organa u sastavu, a može da sadrži i naziv i sjedište organizacione jedinice u republičkom i drugom organu, ako je jedinica zakonom ovlašćena da odlučuje u upravnom postupku ili u drugim pojedinačnim stvarima. Pečat ima oblik kruga u čijoj sredini je grb Nemanjića predstavljen dvoglavim bijelim orlom u uzletu, sa krunom na glavi i crvenim štitom sa bijelim krstom i četiri ocila na prsima”. U članu 4. stoji kako se tekst pečata ispisuje na srpskom jeziku, ćiriličnim pismom u koncentričnim krugovima oko dvoglavog bijelog orla u uzletu, dok se u vanjskom krugu pečata ispisuje naziv “Ujedinjene Republike Srpske”. Koliko su ambiciozni bili tvorci ove neprirodne tvorevine na hrvatskom državnom teritoriju i kako su bili vješti u nasilnom izvrtanju i krivotvorenju povijesnih činjenica pokazuje i njihovo donošenje “Prostornog plana Republike Srpske Krajine 1996.-2015. (!) Odmah u uvodu toga monstruozno koncipiranog dokumenta stoji kako “Prostorni pan RSK radi se paralelno sa Prostornim planom Republike Srpske u cilju stvaranja zajedničke prostorno-planske dokumentacije za potrebe cjelovitog razvoja Zapadnih srpskih zemalja”. O tome više u sljedećem nastavku.

Dokumenti o umiješanosti Beograda u agresiju na Republiku Hrvatsku i BiH (4)
Andrija Bauer
Plan o trajnom komadanju Hrvatske
Vrhunac cinizma u rastakanju hrvatskog državnog teritorija uslijedio je neposredno pred “Oluju” objavom jednog čudovišnog dokumenta nazvanog “Prostorni plan Republike Srpske Krajine 1996.-2015. godine”

Vješto krivotvorenje povijesnih činjenica u velikosrpskoj režiji nema kraja. Čim obave jednu obmanu odmah nastavljaju s drugom, uvjerljivo se služeći svim mogućim sredstvima kojih se dokopaju. Vrhunac cinizma u rastakanju hrvatskog državnog teritorija uslijedio je neposredno pred “Oluju” objavom jednog čudovišnog dokumenta nazvanog “Prostorni plan Republike Srpske Krajine 1996.-2015. godine”. Nositelj pripreme plana pripao je tzv. Ministarstvu za urbanizam, stambeno-komunalne poslove i građevinarstvo RSK.

“Prostorno-planska rješenja”

U uvodu se odmah pojašnjava kako se prostorni plan RSK radi paralelno s prostornim planom Republike Srpske u cilju stvaranja zajedničke prostorno-planske dokumentacije za potrebe cjelovitog razvoja “Zapadnih Srpskih zemalja”. A prostorno-planska rješenja u okviru navedenih planskih dokumenata bit će usuglašena i sa srodnim planovima za Republiku Crnu Goru i Republiku Srbiju i to u cilju stvaranja potrebnih planskih uvjeta za prostorno-plansko usmjeravanje razvoja svih “Srpskih zemalja”.

Kako bi plan djelovao što uvjerljivije, piše kako se izrada prostornog plana RS bazira na rezultatima dosadašnjih istraživanja (prikazanim u objavljenim ili neobjavljenim studijama ili ekspertizama), na planskim dokumentima ranije donesenim u okviru nekadašnje SR Hrvatske, pod uvjetom da nisu u suprotnosti sa srpskim interesima, i sadašnje RSK, kao i na rezultatima novih istraživanja koja će biti realizirana tijekom 1994. i 1995.

Posebno prepoznatljiv rukopis velikosrpske hegemonije sadrži pasus u kojem se prostor planiranih novih istraživanja tijekom 1994. i 1995. za potrebe izrade prostornog plana RSK smatra cijeli onaj prostor na kojem su Srbi u bilo kojem trenutku u posljednjih 100-150 godina bili u većini u naseljima na području nekadašnje Vojne krajine i okolnih prostora koji su, u manjoj ili većoj mjeri zahvaćali “Slavoniju, Hrvatsku i Dalmaciju”.

Dalje se navodi kako je istraživački prostor “oivičen” crtom dodira s RS (Dinara, Una, Sava) s jedne, i linijom koja se približno poklapa sa zapadnim granicama nekadašnje Vojne krajine (Novi, Srpske Moravice, Karlovac, Kupa, Novska, Ivanić Grad, Križevci, Koprivnica, Virovitica) ukinute 1881.

Navedena “zapadna” granica nekadašnje Vojne krajine je crta do koje su, kako stoji u planu, Srbi ne samo “nesmetano” živjeli na svojim privatnim posjedima i to u okviru Vojne krajine, kao administrativne tvorevine s određenim državnim (autonomnim) značenjem. Prava na privatni posjed i život na ovim prostorima Srbi su sticali nekoliko stoljeća unatrag i zato ta prava Srbi ne mogu izgubiti jednostavnim i stalnim protjerivanjem i povremenim masovnim ubijanjem od Hrvata i njihovih vojnih, političkih i duhovnih zaštitnika, stoji u neprovedenom srpskom planu.

“Genijalni dometi” planiranja

Pripisujući sebi prava koja, primjerice, nijedan drugi narod nigdje ne može ostvariti osim u vlastitoj državi, u tzv. prostornom planu otkrivamo genijalne domete za velikosrpsku uporabu. Jer, zašto bi oni imali manja prava od Hrvata? Pa kažu: “Iz prethodnog slijedi da ako Hrvati polažu neka prava na neki prostor onda to pravo imaju i Srbi. To pravo Srba se, vjerovatno, i povećava ako se ima u vidu da su oni vjekovima sticali pravo da čuvaju taj i prostor zapadno od njega, a da Hrvati taj prostor žele osvojiti i staviti pod svoju vlast uz prethodno uništavanje Srba.”

U nastavku slijedi kako su prostori o kojima je riječ samo “radnog karaktera za potrebe i izrade Prostornog plana RSK”. Jer navedena granica za potrebe drugih istraživanja nije bitna s obzirom na to da “Srba i srpskih naselja, u vidu manjih autonomnih etničkih oaza, ima i zapadnije od te granice – Ozalj, Bela krajina, okolica Maribora, itd. kao i da su se, naročito u posljednih 40-50 godina Srbi doseljavali i u Zagreb i druga naselja zapadno od granice nekadašnje Vojne krajine.”

Dalje čitamo kako za razliku od prostora istraživanja, koji ima trajno značenje i “neograničenost”, prostor planiranja je manji i “ograničen” je linijama koje bi u budućnosti trebale postati granice države RSK, samostalne ili autonomne u okviru neke (najbolje Srpske) federacije ili konfederacije. Imajući u vidu sadašnju geo-političku situaciju u okviru bivše SFRJ i bivše SRH prostor planiranja se, još uvijek, ne može definirati kao “konačno ograničen”. Zbog toga se za potrebe izrade prostornog plana RSK “koriste” privremene (radne) granice Republike definirane odlukama Skupštine RSK.

“Radne granice” tzv. RSK

Naglašava se da, tijekom sadašnje faze rada na prostornom planu, privremene granice RSK treba tretirati samo kao “radne”, a svaka nova odluka Vlade ili Skupštine Republike koja se bude odnosila na pitanje granica bit će odmah uzimana u obzir u slijedećim fazama izrade Prostornog plana. Usvajanjem Prostornog plana Skupština republike će potvrditi i svoj stav o granicama i prostoru planiranja države.

S kolikom je sigurnošću velikosrpska ekspozitura u Hrvatskoj odbila čak i Plan Z-4 (za RH izrazito nepovoljan) i bila sigurna u trajno komadanje Hrvatske moguće je shvatiti ako u cijelosti analiziramo kontekst ondašnjih zbivanja. Zato su se i mogli razmetati kojekakvim dokumentima. Ili argumentima poput ovog: “Imajući u vidu obavezu praćenja procesa razgraničenja Republike Srpske Krajine s ostatkom nekadašnje SR Hrvatske radni tim će obaviti sve potrebne analize o ocjene pojava i procesa u okviru svih onih prostora za koje postoji manja ili veća vjerovatnost da će biti i konačno tretiran kao prostor planiranja u završnom dokumentu Prostornog plana RSK za razdoblje 1996. do 2015. godine”.(!)

1. lipnja 2007.
DOKUMENTI O UMIJE ŠANOSTI BEOGRADA U AGRESIJU NA REPUBLIKU HRVATSKU I BIH (5)
Nevjerojatni velikosrpski argumenti 
Andrija BAUER
Ponosan što ga snima televizija, jedan je njihov oficir tijekom napada na Dubrovnik u uključenu kameru izjavio kako “treba sve da nestane, jer posle Srbi mogu da naprave jo š lepši i još stariji Dubrovnik”!
U jeku općeg mete ža na početku Dom ovinskog rata kada su pobunjeni Srbi i JNA razarali po Hrvatskoj sve do čega su stigli, i kada je u u šima još uvijek odzvanjala ona monstruozna Kadijevićeva izjava kako za slamanje Hrvatske na brzinu treba pobiti deset-dvadeset tisuća ljudi i da će nakon tri dana brujanja svijet sve to zaboraviti, a pobjednik će postići svoj cilj, zanimljiva je i jedna bla ža ali tipično srpska izjava. Ponosan što ga snima televizija, jedan je njihov oficir nadomak Dubrovniku na upit, bi li bilo bolje usporiti s napadima jer se razaraju nenadoknadiva kulturna dobra, u uključenu kameru izjavio kako “treba sve da nestane, jer posle Srbi mogu da naprave jo š lep ši i još stariji Dubrovnik”! Upravo ovako nevjerojatno djeluju velikosrpski argumenti koji se odnose na ono vrijeme, a cilj im je bio fikciju pretvoriti u stvarnost. Jer tkogod nije bio aktivnim sudionikom onda šnjih događaja, a i iz bilo kojih razloga dođe pod utjecaj beogradske propagande imat će neobjektivnu i bitno iskrivljenu sliku iz na še bliske povijesti. Među svim ti m nebulozama raznih dokumenata koji su kao na beskonačnoj vrpci posredstvom Beograda nastajali u Kninu i drugim okupiranim hrvatskim mjestima, krajem 1994. i početkom 1995. vladalo je uvjerenje da Hrvatska vi še nema ni volje ni snage bilo što na zemljovidu mijenjati osim “u duhu nadolazećih mirnodopskih dobrosusedskih odnosa poku šati neke sitne zahvate korigovati, ako oni budu i u interesu srpske strane”. Sve ono što su agresijom zauzeli predstavlja se kao “vekovna srpska zemlja”, a Hrvate u vlastitoj domovini prikazuju kao osvajače i progonitelje srpstva.

Izmi šljanje dokumentacije

Ne sluteći promjenu ratne sreće, Srbi su žurili s pripremom svekolike dokumentacije kojom je što uvjerljivije svijetu trebalo pokazati kako su oni zapravo u granicama tzv. krajine autohtoni narod i da Hrvati nemaju pravo na te prostore. U tu svrhu je poslu žio i tzv. Prostorni plan tzv. RSK predviđen za razdoblje od 1996.-2015.! Koji je to prostor? U dokumentaciji navode kako je riječ o prostoru čija je povr šina određena Vanceovi m planom iz 1991., a riječ je o području veličine 13.200 četvornih kilometara. “To je prostor kojim su obuhvaćene nekada šnje (u okviru bivše SRH) općine Beli Manastir i Vukovar i dijelovi općina Osijek i Vinkovci, zatim Grubi šno Polje, Daruvar i Pakrac i dijelovi općina Novska i Nova Gradi ška, kao i općine Petrinja, Kostajnica, Dvor, Glina, Vrginmost, Vojnić, Slunj, Korenica, Donji Lapac, Gračac, Knin, Benkovac i Obrovac.”
Uz to, sastavni dijelovi tzv. radnog prostora planiranja tijekom izrade prostornog plana RSK smatra se i prostor drugih općina u kojima su Srbi “oduvijek” bili u većini i “oduvijek” bili na svojim privatnim posjedima. Riječ je o dijelovima općina koje su “Srbi oslobodili od hrvatske vlasti”, a kako stoji u prostornom planu to su: Sisak (srpska naselja uključena u novu općinu Caprag i općinu Kostajnica), Karlovac (nova općina Krnjak), Ogulin (nova općina Pla ški), Otočac (nova općina Vrhovine), Gospić (s Teslingradom), Zadar (nova općina srpski Zadar), Šibenik (srpska naselja priključena opć ini Knin), Drni š i Sinj (srpska naselja priključena općini Knin). S navedenim srpskim etničkim prostorima ukupna povr šina RSK je oko 16.400 četvornih kilometara, ali ona se ovisno o prilikama mo že i povećati.

“Kontaktna linija”

Da sve bude u stilu, slijedi dodatna argumentacija. Konačno, ako Hrvati i njihovi zapadni saveznici priznaju “neprikosnovenost prava na privatnu imovinu”- srpski etnički prostor, imajući u vidu samo prostor s naseljima s većinskim srpskim stanovni štvom prema rezultatima popisa iz 1981. ima ukupnu povr šinu od oko 20.450 četvornih kilometara. Proširenja se odnose na “srpske zemlje” u Slavoniji, Moslavini, Bilogori i istočnom dijelu Gorskog Kotara.

Izmi šljanjem, raznim konstrukcijama i nevjerojatnim lažima malo se tko slu ži kao Srbi. Tomu u prilog idu sljedeće rečenice: “Jedan od izuzetno va žnih kriterija za utvrđivanje konkretnih linija između Srba i Hrvata na prostorima biv še SRH je linija koja oivičava prostor u nutar koga su Hrvati, tokom Drugog svjetskog i sada šnjeg oslobodilačkog rata, izvr šili ubijanja (i klanja) srpske djece, žena, nemoćnih i starih ljudi, a to znači genocida.” A dalje se navodi kako je ta “kontaktna” linija vrlo jasno izra žena u prostoru. Podudara se s linijom do koje su Srbi živjeli do pred Drugi svjetski rat. Za njih ta crta predstavlja zapadnu granicu rasprostranjenja autohtonih Srba u naseljima i na privatnim imanjima stečenim tijekom posljednjih 1200 (!?) i vi še godina i potvrđenim od države Austrije i Austrougarske u okviru Vojne krajine. Doda li se ovom da Srbi tek u posljednjih dvjesto godina u uporabu uvode prezimena i da kao plemenska zajednica ne mogu imati tradiciju drugih kulturnih naroda, te da njihova pro šlost nije u nekom čvrstom odnosu s činjenicama, ne trebamo se iznenaditi ako neka nova “arhelo ška iskapanja” pokažu da su na lokalitetima diljem Hrvatske pronađeni njihovi grobovi koji se podudaraju s onima Staroga Rima. Jer takvo trabunjanje nema bitne razlike od sastavljanja nekakvog prostornog plana u kojem se navodi da su Hrvati izvr šili zločine genocida nad srpskim narodom na prostorima srpskih krajeva Dalmacije, Like, Slavonije, Srijema, Baranje… te da utvrđivanje veličine ili visine duga Hrvata Srbima do sada nikada nije obavljeno s jasnim međunarodnim pravnim obvezama. “U miru (od 1945. do 1990.) srpski narod se nije organizovao da naplati dug iz prethodnog rata, a u sada šnjem oslobodilačkom ratu mora da se brani kako se taj dug ne bi povećavao”. Zato, stoji dalje u nimalo bezazlenom prostornom planu, dok se ne utvrdi točna vrijednost hrvatskog duga srpskom narodu, “granicama” RSK prema Hrvatima smatramo one linije do kojih su i rasprostranjeni (pre živjeli) potomci autohtonih Srba i do kojih su rasprostranjena srpska naseljaj do 1990. i do kojih Srbi imaju pravo od Hrvata tra žiti vraćanje du gova. Pribli žno, te crte se poklapaju sa zapadnim granicama nekada šnje Vojne krajine. “Do tih linija će se tokom 1994. i 1995. godine realizovati brojna istra živanja i analize za potrebe izrade Prostornog plana RSK za period do 2015. godine”, navodi se u spriječenom velikosrpskom planu trajnog uni štavanja Hrvatske.

8. lipnja 2007.
DOKUMENTI O UMIJE ŠANOSTI BEOGRADA U AGRESIJU NA HRVATSKU I BIH (6)
Povijest na srpski način 
Opisujući neka kulturna dobra u tzv. Prostornom planu RSK za razdoblje od godine 1996. do 2015. stoji kako je prostor, tada obuhvaćen političkim pojmom RSK, bivao u pro šlosti jednako značajan kao što je danas. Sve je njihovo, gdje god bace pogled

Andrija BAUER
Srbima je u laganju malo tko ravan. Okupirani hrvatski teritorij preimenovan u tzv. RSK oni predstavljaju kao nekakvu povijesnu cjelinu koja korijene svoje egzistencije ima daleko u pro šlosti, u davnim predkršćanskim vremenima! Opisujući neka kulturna dobra u tzv. Prostornom planu RSK za razdoblje od godine 1996. do 2015. stoji kako je prostor, sada obuhvaćen političkim pojmom RSK, bivao u pro šlosti jednako značajan kao što je danas. Sve je njihovo, gdje god bace pogled. “Dolina Dunava je od najstarijih vremena bila Koljevka kultura. Nalazi se na lokalitetima Vučedol, Sarva š, Sotin, Erdut, brdo Spas kod Knina potiču iz ok o 3500 godina p.n.e.”

Izmi šljanje povijesti

Odmah u sljedećoj rečenici navodi se kako se primjeri ne što mlađe japodske kulture nalaze na području dana šnje Like. Najreprezentativniji nalazi su oni upravo kod Teslingrada, Široke kule, Drenova Klanca. Na j ugu srećemo primjere Glasinačke kulture na području Kričaka, Kosora i Oti šića, a Liburske kulture na području Benkovca (Podgrađe). Grčka komponenta antičke kulture do šla je u ove krajeve posredno, osvajanjem ovih oblasti od strane Rima. Širok pogled zasniv anja kr šćanskog pogleda na svijet tekao je iz najranijeg doba i u na šim krajevima se nalazi veliki broj srednjovjekovnih ostataka, temelji crkava (kasno srednjevjekovna srpska crkva Joakima i Ane). Krajem 15. i početkom 16. stoljeća ovdje su jo š uvijek živ jele nacionalne tradicije kako u sferi duha, tako i u materijalnom stvaranju. Crkva je uvijek inzistirala na dosljednosti pravoslavnog učenja, na srpskom jeziku, ćiriličnom pismu i što je najvažnije trudila se da ne preuzima tuđe kulturne obrasce, već da š to je moguće vjernije podr žava duh kulture što je nesmetano od srednjeg vijeka upražnjavan u srpskoj dr žavi, stoji u naglasku kulturnih dobara prostornog plana. A da sve to bude još dojmljivije neizostavno se na srpski način reinterpretiraju događaji iz Drugog svjetskog rata te se do iznemoglosti plasiraju priče o pljačkanju, pale ži, ru šenju crkava “od strane Hrvata”. Propagandni stroj tu ne staje, nego i dalje, u vrijeme mučnog trajanja okupacije i agresije na RH, upozorava “svoju i inostranu javnost” kako su Hrvati “na žalost u toku sadašnjeg rata nastavili s ru šenjem pravoslavnih hramova”.

Jedan u nizu sastanaka velikosrpskog rukovodstva na okupiranim područjima koje je određivalo dinamiku priprema za realizaciju plana o “ujedinjenju svih srpskih zemalja”, a iz čega je nastao opisani “prostorni plan RSK”, svakako je kninska zajednička sjednica “Vlada RS i RSK” odr žana 19. srpnja 1993. U zapisniku stoji kako je sjednicu vodio predsjednik”Vlade RSK” Đorđe Bjegović i da je pod patronatom SRJ na zgusnutom dnevnom redu trebalo iznaći hitan model o životvorenja i spajanja u jednu državu dviju srpskih republika, one u BiH i ove u RH. Nakon postizanja dogovora o ujedinjenju i stvaranju jedinstvenog pravnog sustava, imenovana je komisija za izradu ustava i svih drugih poslova vezanih uz ujedinjenje. Kako bi sve imalo veći učinak na neizbje žne i uvijek prisutne međunarodne subjekte dogovoreno je konstituiranje zajedničke kreditno-monetarne, fiskalne, porezne, devizne i carinske politike kao i jedinstveno djelovanje “Narodne banke RS i Narodne banke RSK”, te dogovor o zajedničkom istupanju prema trećim dr žavama. Stvoreni su uvjeti za objedinjvanje velikih sustava, kao što su RTV i PTT i druge vrste komunikacija i transporta. Bez ustezanja je prihvaćena realizacija zajedničkih ciljeva u oblasti obrane i unutarnjih poslova. S odu ševljenjem je prihvaćen plan objedinjavanja proizvodnje naoru žanja, municije i vojne opreme. Izražena je spremnost u sagledavanju prirodnih resursa te postignut dogovor o izradi prostornog plana RS i RSK. Po kratkom postupku pao je dogovor o zajedničkom “obezbjeđenju” odnosno povezivanju i kori štenju energetskih potencijala nabavom neophodnih sirovina i obavljanjem drugih ekonomskih aktivnosti u oblasti trgovine, opskrbe i u pogledu osiguranja robnih zaliha. Također je pripremljen jedinstveni sustav obrazovanja i omogućeno povezivanje u oblasti znanosti, kulture i fizičke kulture.

“Predsjednici i eminencije”

Sadr žaj dnevnoga reda zasjedanja “dviju vlada” jednoglasno je usvojen, a prije rasprave pozdravnu je riječ odr žao predsjednik vlade RSK Đorđe Bjegović. Nakon njega riječ su dobili sve sami “predsjednici i eminencije”: predsjednik RS Radovan Karad žić, predsjednik skupštine RS Momčilo Krajišnik, predsjednik RSK Goran Had žić, predsjednik skupštine RSK Mile Paspalj, vladika Dalmatinski Longin, predsjednik SO Knin Milan Babić i predsjednik vlade RS Vladimir Lukić. Svi navedeni izrazili su zadovoljstvo što su se našli najviši predstavnici “dvije dr žave”, izrazili nadu i želju za skoro ujedinjenje i po ž eljeli uspje šan rad “vladama RS i RSK”.

Bjegović je naglasio kako za polaznu osnovu treba uzeti zaključke Skup štine iz Prijedora i Novog Grada, a Lukić se pozabavio osnovnim pitanjima postupka ujedinjenja RS i RSK i to svrstao u polazni materijal koji treba poslu žiti grupi eksperata da nastavi rad i pripremi nacrt jedinstvenog ustava. Ministar Slobodan Jarčević je sugerirao kako bi vlada trebala odmah zauzeti stav “kakav sistem hoće da gradi”. Treba napraviti teritorijalnu podjelu da se “op štine ujedine u srezove ili u županije, da bi smo izbili Hrvatskoj adut iz ruke da poka že pravo na jednu federalnu jedinicu, ukoliko se odlučimo da gradimo federaciju, što se meni ne čini dobro i zalažem se za jedinstvenu dr žavu”. Lukić je podrupro njegovo izlaganje naglašavajući kako se i on zalaže za jedninstvenu dr žavu bez federalnih jedinica. Potpredsjednik vlade RSK Stojan Španović naglasio je kako moraju biti spremni na mogućnost ako ne dođe do produ žetka mandata UNPROFOR-a i u tom slučaju moraju biti spremni istoga dana postati jedna dr žava. Riječ je konačno dobio i famozni ministar Milan Martić koji je prisutne upozorio na opasnost zbog pro širenja Vanceova plana Rezolucijom VS 815, zbog čega će “svijet vagati kako da nas vrati Hrvatskoj”. Ali odmah poslije njega tračak vedrine unio je ministar Borivoje Sandić konstatacijom kako je “buduća dr žava” jedna od bogatijih zemalja. Imaju 1,7 do 1,8 milijuna stanovnika, a u RS imaju p šenice, krumpira, ulja, duhana i više nego što im treba. Ka že, ne trebaju čekati na rokove, n ego odmah napraviti plan i program razvoja jer nema nezavisne dr žave ako nema vlastitu hranu. Na kraju sjednice zaključeno je da je problem što trenutačno prema trećim državama može nastupati samo RS, jer joj je dana mogućnost dr žavotvornosti. A to RSK još nema, međutim ona se sve vi še prihvaća kao realnost u svijetu, jer njihovo je mjesto u skupini nasljednika SFRJ. Stoga ih je umirila spoznaja kako i dalje stvarno sjedi šte Vlade treba ostati u Beogradu i tu praksu nastaviti i poslije ujedinjenja, s tim da u Banja Luci i Kninu ostanu vladine ispostave o čijem formalnom se nazivu trebaju dogovoriti. Nastavlja se

Hrvastko slovo 15. lipnja 2007.
DOKUMENTI O UMIJE ŠANOSTI BEOGRADA U AGRESIJU NA REPUBLIKU HRVATSKU I BIH (7)
Put prema tzv. Ujedinjenoj Republici Srpskoj 
Andrija Bauer
Uljuljani u svoje dr žavničke snove hrvatski su Srbi krojili plan o konačnom spajanju tzv. zapadnih srpskih zemalja s maticom u Beogradu. Zagreb vi še ni teoretski nije dolazio u obzir ni za koji oblik reintegracije
Takvo je stanje vladalo u Kninu ubrzo nakon pobune, a pogotovo 29. lipnja 1995. u kabinetu tzv. predsjednika tzv. RSK Milana Martića. U njegovo ime, kao tajnik kabineta, potpisan je Milenko Sanković koji šalje predmet Prednacrta Zakona o ujedinjenju Komisiji za pripremu akata ujedinjenja RSK i RS, a na ruke Du šana Vještice. Obavještava ga u ime predsjednika Martića da su razmotrili paket od šesnaest zakona koji je izradila zajednička komisija nadle žna za ujedinjenju dviju “država”. Konstatira, na teme lju komparacije postojećih zakona i zakonskih rje šenja, organizacije i mehanizama funkcinioranja dr žavne uprave, kao i drugih ključnih državnih institucija u tzv. RSK, te s načelima i rje šenjima predviđenimu prednacrtima zakona, da su organizacija, način funkcioniranja kao i koncentracija vlasti gotovo identični s postojećim zakonskim rje šenjima u RSK, s tim što će se novi zakoni odnositi na čitavi teritorij Ujedinjene Republike Srpske.

Planirano sredi šte

Predviđen je centralizirani oblik vlasti s minimalnim stupnjem lokalne samouprave. Martić smatra da su ponuđeni zakoni opravdani, sadr žajno i normativno kvalitetni i da na njih kao takve uglavnom nema primjedbi. Ističe kako je u razgovorima koje je vodio s najvi šim predstavnicima d r žavne vlasti RS načelno dogovoreno da budući administrativni centar Ujedinjene RS bude u Banjoj Luci. Stoga tra ži od članova Komisije za pripremu akata i drugih tijela, da ubuduće inzistiraju na tom postignutom dogovoru i da se takvo rje šenje ugradi u konačne zakonske akte gdje god je to potrebno, kao što je slučaj u članu 2. Nacrta zakona o Narodnoj banci URS gdej stoji: “Sjedi šte Narodne banke je u Kninu”. Ka že, nema potrebe posebno naglašavati koliki je interes građana RSK da administratvini centar buduće URS bude u Banja Luci.

Dr žavnički maniri

Svojevrsna prethodnica Martićeve predsjedničke inicijative o ujedinjenju bila je jedna u nizu sjednica vlade RSK, i to pod rednim brojem 77, od 4. do 11. o žujka 1994. u Kninu. Sjednicu je vodio predsjednik Vla de Đorđe Bjegović. Prva točka dnevnoga reda bila je Informacija o provođenju Programa rekonstrukcije monetarnog sustava i ekonomskog oporavka SRJ na teritoriju RSK. A da se primire socijalne tenzije već u prvom dijelu zasjedanja donesena je Odluka o visini akontacije osobnih dohodaka za tekući mjesec iste godine, a potom i plan proljetne sjetve. Prihvaćena je suglasnost o davanju ovlasti graničnoj inspekciji za za štitu bilja SRJ, te utvrđen prijedlog amandmana na Ustav RSK i Prjedlog dopune zakona o Srpskoj vojsci krajine (SVK). Kako bi se u cijelom sustavu stekao dojam dr žavničkih manira, donesena je među ostalim i odluka o davanju na kori štenje Ministarstvu obrane za potrebe vojno-pravosudnih tijela prostorija u potkrovlju zgrade pravosudnih organa u Kninu. Ali je isto tako i Vojni sud u Glini dobio na kori štenje prostoriju ministarstva obrane.

Izvje šća Beogradu

Kad se već vrhu ška tranzicijske unutarsrpske države uhodala u maratonskom zasjedanju, zamjenik guvernera Narodne banke RSK Ratko Veselinović informirao je nazočne članove kninske vlasti o potpisanom Protokolu kojim je RSK u šla u jedinstveni monetarni i platni sustav SRJ. Jedina emisijska ustanova sada je Narodna banka SRJ, a NB RSK je filijala. Od 1.3.1994., rekao je bankar Veselinović, pored na še g starog dinara je novi jugodinar. Osnovna je koncepcija anuliranje svih bud žetskih deficita i razdvajanje moneterne i fiskalne politike. Program polazi od toga da funkcionira fiskalni sustav i odmah treba napraviti ono što nije učinjeno u vezi specifičnos ti u odnosu na SRJ. Suglasni su da treba hitno odrediti robne re žime i uspostaviti deviznu kontrolu. Nastao je tajac kada su čuli da takav program treba shvatiti krajnje ozbiljno jer im je poručeno kako u slučaju minusa prilike za popravni nema.

Martićev bliski suradnik s titulom ministra Vojin Peurača dotakao se zakona o bud žetu i zakona o zajmu za potrebe obrane RSK i predložio kako bi do usvajanja zakona o Skup štini, Uredbe sa zakonskom snagom trebao potpisivati predsjednik Martić, što je i usvojeno. U raspravi je bilo govora o potrebi formiranja štaba za koordinaciju praćenja Programa rekonstrukcije monetarnog sustava koji bi činili najodgovorniji ljudi u RSK. Rečeno je da je već formiran jedan štab na čelu kojega je Nebojša Pavković i čiji zadatak je r ad na terenu, a ovaj štab za koordinaciju bi trebao zasjedati svakodnevno i podnositi izvje šća Beogradu. Na kraju prvoga dijela sjednice atmosfera je postala znatno opu štenija zahvaljujući ponuđenoj šljivovici koja je razgalila dotad prilično sputane krajinske du žnosnike. Stoga su u tom dijelu i zaključili da se od Glavnog štaba i Ministarstva obrane zatraži odgovor po kojoj osnovi su AVL (aktivna vojna lica) i CL (civilna lica) u Vojsci Jugoslavije dobili sredstva namijenjena za plaće iz proračuna RSK. ( Nastavak slijedi)

22. lipnja 2007.
DOKUMENTI O UMIJE ŠANOSTI BEOGRADA U AGRESIJU NA REPUBLIKU HRVATSKU I BIH (8)
Za plaću od vrećice šećera, sol i ulje 
Andrija Bauer
Predsjednik Martić je istaknuo da vlada mora raditi vi še nego ikad i da mora biti u stalnom zasjedanju

Na maratonskoj sjednici predsjednik Vlade tzv. RSK Đorđe Bjegović je zaključio da ostaje problem vezan uz Uredbe sa zakonskom snagom koje je potpisao bivi ši predsjednik Goran Hadžić i koje bi morala verificirati Skup ština. Vrhovni savje t obrane tra ži od Vlade da ga o zauzetom stavu obavijesti. Prije kraja sjednice Bjegović je upoznao članove Vlade da je na njihovu savjetu obrane donesena odluka kojom se preko Žitnića dopušta prijelaz logistike i postavljeni su uvjeti za prelazak Jordanskog bataljuna.

Što se tiče pregovora na općoj razini, zaključeno je da općine mogu razgovarati ali ne mogu donositi nikakve odluke. One na svakom sastanku moraju pisati zaključke i dostavljati ih Vladi. Također je zaključeno da na cijelom teritoriju tzv. RSK treba provesti akciju či šćenja skloništa, a za to je zadu žen Republički štab civilne zaštite na čelu sa Savom Milovićem.

Nakon što je ministar Brnović obrazložio plan proljetne sjetve riječ je uzeo predsjednik Bjegović. Naglasio je kako plan o deponiranju šest tisuća tona nafte nije uspio zbog nemogućnosti uvoza. Nekoliko su puta, rekao je, posuđivali od Srbije po jednu tisuću tona nafte pa onda to vraćali. Povećanje proizvodnje nije provedeno onako kako se to obećavalo u “Naftnoj industriji Krajine” (NIK), nego je čak smanjeno, tako da je zaključeno da realna proizvodnja NIK-a ne bi smjela biti manja od 400-500 tona nafte, a ostale potrebe bi se rije šile uvozom.

Što se tiče gnojiva iz Srbije je osigurano deset tisuća tona, ali je to daleko ispod krajinskih potreba. Dio financiranja je najveći problem jer nema primarne emisije.

Među hrpom odluka i zaključaka na sjednici je doneseno i rje šenje o određivanju luka za utovar u prijevozu određene robe na brodove koji prometuju na redovnim linijma u međunarodnom prometu.

Ministar prosvjete Milan Kne žević govorio je o završnom ispitu i maturi 93/94. te je zatra žio da se po uzoru na Srbiju tiskaju svjedodžbe i diplome, ali je zaključeno da ne treba ići na novo tiskanje iz razloga što ima onih iz pro šle godine – samo su svjedod žbe s grbom bez krune. Potom je nastavljena rasprava o planu upisa za školsku godinu 94/95. čiji je rok pomaknut s 31. o žujka na 30. travnja 1994., te o nabavi udžbenika i pokušaju da se za osnovce nabave besplatno ud žbenici, a to bi se rij e šilo preko javnog poduzeća “Krajina šume”, te o prijedlogu Vlade Upravnom odboru “Belje” i Izvršnom savjetu općine Beli Manastir o dodjeli katastarskih čestica Poljoprivrednom fakultetu prema popisu katastarskih čestica i zaključno da ministarstva pravosuđa i urbanizma daju mi šljenje.

Plaće “u robi”

U nastavku famozne 77. sjednice od 11. o žujka 1994. predsjednik Vlade tzv. RSK Đorđe Bjegović se pohvalio da su podijeljene akontacije plaća za o žujak u iznosu od 20 dinara, a za siječanj i veljaču 1994. ići će se na model u robama, tako da svaki radnik dobije dvije litre ulja, dva kilograma šećera i jedan kilogram soli, uz zaostatak iz studenog i prosinca od dvije litre ulja. Osvrnuo se i na provedbu Programa rekonstrukcije monetarnog sustava i vezano za tu inforamciju da je oformljena vladina komisija za raspored na radnu obvezu. S tim da tko do 1. travnja ne bude na radnoj obvezi bit će u jedinici.

Ministar obrane admiral Du šan Rakić posebno je bio zabrinut oko odugovlačenja s iseljenjem UNPROFOR-a iz vojnih objekata i s njim se slo žio predsjednik Bjegović ističući da na tom slučaju imaju strahovite probleme. Zaključeno je kako treba rije šiti mrežu njihova smještaja i “krajinskih dr žavnih” potreba. Savjet vojske krajine mora znati koji su njezini objekti, rečeno je. U ovaj je zadatak uz ministarstvo obrane uključeno naknadno i ministarstvo urbanizma. Ipak su se slo žili da ovaj problem treba pokušati rije šiti tim na čijem je čelu general Novaković, a njemu će se priključiti i ministar Budić. Nakon toga se sjednici vlade pridru žio i “predsjednik” države Milan Martić. Nakon što je “predsjednik” Bjegović pozdravio “predsjednika” Martića, predlo žio je da se raspravlja o programu rekonstrukcije monetarnog sustava i s tim u svezi naredbi koju je Martić potpisao. Martića je potom informirao i ministar Peurača o tome što je napravljeno na provođenju Programa rekonstrukcije monetarnog sustava i što još treba napraviti. Založio se da se ovom programu posveti veća pozornost u sredstvima informiranja i da se organiziraju seminari za građanstvo.

Počela panika

Na pitanje “predsjednika” Martića što je s njegovom naredbom za uključenje žena u rad inspekcijskih službi ministar Peurača je odgovorio da do danas o tome nema povratnih informacija iz općina. U raspravi su potom sudjelovali gotovo svi nazočni na sjednici vlade, a nakon izlaganja Veselinovića, zamjenika guvernera narodne banke, zaključeno je kako treba tra žiti pismenu izjavu ministra informiranja zbog čega je predstavnicima NB zabranjen nastup na televiziji. Na kraju sastanka predsjednik Martić je istaknuo da vlada sada mora raditi vi še nego ikad i da do izbora novoga mandatara i nove vlade ova vlada mora biti u stalnom zasjedanju. Pred sam kraj zaključenja sjednice usvojeno je izvje šće delegacije RSK o prisustvovanju pr oslavi Dana za štitnih snaga Rusije od 21. do 26. veljače 1994. te su verificirane slijedeće odluke: Odluka o odobrenju deviznih sredstava za slu žbeni put u Rusiju, Moskvu. Odluka o odobrenju deviznih sredstava za vozne karte na relaciji Beograd – Moskva. Odluka o odobrenju razlike deviznih sredstava za vozne karte Beograd – Budimpe šta – Moskva.

Međutim, nenadano je splasnula pompa s razvikanim putovanjima po svijetu i tra ženju sponzora za učvršćivanje vlasti velikosrpske bulumente na okupiranom hrvatskom teiritoriju, pa je krajinske Srbe sredinom godine 1995. naglo zahvatila panika. Počelo se ne što neobično događati ali malo tko je zapravo znao kako će se situacija u konačnici odvijati. Umjesto puta u Moskvu i poku šaja uspostave dublje suradnje te planirani h posjeta Kini i nekim zemljama Bliskog i Srednjeg istoka srpska se vrhu ška morala zadovoljiti znatno kraćim jednosmjernim “dr žavničkim rutama” u pravcu Banja Luke i nakon toga Beograda. O tome svjedoči i putni list “Ministarstva pravosuđa i uprave” koje 6. srpnja 1995. (jedan mjesec prije “Oluje”) izdaje naloge o “trebovanju vozila” za slu žbeni put u Banja Luku.

(Nastavak slijedi)

29. lipnja 2007.
Dokumenti o umije šanosti Be ograda u agresiju na Republiku Hrvatsku i BiH (9)
“Oluja” pomela povijesnu sjednicu 
U proljeće 1995. politička klima među vladajućom klikom na okupiranom hrvatskom teritoriju bila je takva da je bilo kakva zamisao s njihove strane o povratku u hrvatski dr žavnopravni okvir bila nezamisliva i stoga nijedna opcija u tom smjeru nije dolazila u obzir. Zanimljivo je stoga spomenuti neke izvatke sa sjednice tzv. Vlade RSK na izvanrednoj sjednici četiri mjeseca prije “Oluje”
Andrija Bauer

Formalno povezivanje dviju srpskih tvorevina, s ove strane Drine, u jednu dr žavu, preduhitrila je “Oluja”, savršeno izvedena akcija hrvatskih oru žanih snaga. Gledajući danas na cijelu ovu problematiku, koja dobiva nove obrise svojim pravnim valoriziranjem na haa škom tribunalu, postaje vidljivo koliko je primjerice bitan podatak što je “Oluja” (bez obzira na to koliko bila inkriminirana) izvedena početkom kolovoza, a ne mjesec ili dva kasnije. Da se to dogodilo, danas nas ne bi trebalo čuditi kada bi na haa škom sudu osvanuo “dok az” da se akterima “Oluje” stavlja na teret i to što su svojim “neselektivnim i prekomjernim djelovanjem onemogućili egzistiranje zajedničke dr žave nastale ujedinjenjem RSK i RS”.

Jedina “istina”

Upravo su srbijanske okupatorske strukture na dr žavnom teritoriju RH svakom zgodom tra žile povoda da se u ondašnju kompleksnu političku svakodnevicu uvijek iznova nametne takav formalnopravni okvir koji kod manje upućenih, a pogotovo kod većine ravnodu šnih stranih promatrača, stvara dojam kako je upravo jedina istina ono što čuju od njih i na čemu inzistira srpska strana. Zato je bilo va žno svaku odluku, dogovor, ili sjednicu toliko razglasiti da se ona kao nekakav uistinu prvorazredan događaj oda šilje na sve strane, a naročito promatračima međunarodne zajednice koji su ionako na ove prostore pristigli s unaprijed stvorenim predrasudama.

Tako je s iznimnom pozorno šću dočekano izvješće jednog marginalonog protokola o “privrednom povezivanju novosadske regije i RSK” datirano 25. siječnja 1995. Tamo stoji kako je na inicijativu Regionalne privredne komore Novi Sad, sistema “Melbat” i Privredne komore RSK u Novom Sadu odr žan sastanak ovlaštenih predstavnika Regionalne privredne komore Novi Sad, privrednika ove regije i Privredne komore RSK.

Na sastanku se raspravljalo o aktivnostima koje treba poduzeti u cilju o življavanja gospodarstva na području RSK kao i čvršćem ekonomskom i poslovnom povezivanju s gospodarstvom novosadske regije. U tom cilju je dogovoreno da se oformi stručni marketin ško-projektantski tim koji će činiti predstavnici svih zainteresiranih gospodarskih subjekata. Rad ovog tima, spominje se u izvje šću, vodit će stručnjak kojeg će delegirati “Melbat”. Osnovna zadaća tima je da utvrdi postojeće stanje u gospodarskim subjektima u RSK te da napravi elaborat za svaki gospodarski subjekt posebno.

“Vlada” uoči Oluje

U proljeće 1995. politička klima među vladajućom klikom na okupiranom hrvatskom teritoriju bila je takva da je bilo kakva zamisao s njihove strane o povratku u hrvatski dr žavnopravni okvir bila nezamisliva i stoga nijedna opcija u tom smjeru nije dolazila u obzir. Zanimljivo je stoga spomenuti neke izvatke sa sjednice tzv. Vlade RSK na izvanrednoj sjednici od 30. o žujka 1995., dakle četiri mjeseca prije “Oluje”. Na samom početku priopćenja sa sjednice ističe se kako je vlada u skladu sa svojim ovlastima razmatrala nacrt Rezolucije Vijeća sigurnosti UN koji je VS predlo žila Kontaktna skupina i usvojila slijedeće zaključke:

1. Vlada RSK jo š jedn om ističe svoje opredjeljenje da se svi sporovi rje šavaju mirnim putem i pregovorima i pozdravlja angažiranje Organizacije UN na tra ženju mirnog rješenja jugoslavenske krize na načelima nepristranosti i ravnopravnosti svih subjekata krize.

2. Mirovna operacija UN u Jugoslaviji poznata i kao Vanceov plan prihvaćena je u RSK na temelju sadr žanog načela kao dogovor u cilju stvaranja uvjeta za mir i sigurnost potrebnih za pregovore o sveobuhvatnom rje šenju jugoslavenske krize koja ne bi prejudicirala ishod tak vih pregovora. Predviđeno je da bi operacija trajala dok se rje šenje sukoba ne ostvari pregovorima.

Žrtva koju je narod Srpske krajine podnio za realizaciju dosada šnjeg mandata snaga UN-a je odlazak vojske i institucija države Jugoslavije u čijem je sastavu bio i prepu štanju svoje sigurnosti u nadležnost UN u okviru zona pod za štitom UN. Iako UNPROFOR nije katkad ostvarivao potpunu za štitu, on je omogućio uspostavljanje trajnijeg mira između Hrvatske i Srpske krajine i omogućio ostvarenje određenih ekonomskih aran žmana i time stvorio pretpostavke za pregovore o rje šavanju i ostalih otvorenih pitanja između Srpske krajine i Hrvatske.

3. Vlada RSK ocjenjuje da ne postoji niti jedan razlog da se okonča dosada šnji mandat zaštitnih snaga UN koji je VS UN osnova lo Rezolucijom 743 od 21. 2. 1992., te od VS očekuje da se dosada šnji mandat zaštitnih snaga produ ži.

4. Vlada RSK smatra da novo predlo žena operacija UN-a (UNCRO) mo že doprinijeti učvršćenju mira ukoliko se utvrdi kao nasatavak i proširenje mirovne operacije UN-a utvrđene Rezolucijom 743, odnosno principima i osnovama dosada šnjeg mandata zaštitinih snaga u RSK i zonama pod zaštitom UN.

5. Prijedlog da operacija UN, shodno paragrafu 5.predlo ženog nacrta Rezolucije bude “privremeni aran žman za stvaranje uv jeta koji će dovesti do sporazumnog rje šenja, a koje će biti u skladu s teritorijalnim integritetom Republike Hrvatske”, ukoliko se odnosi na teritorij RSK je apsolutno neprihvatljiv. RSK je suverena dr žava srpskog naroda i svih građana koji u njoj žive, n ije u sastavu nikakve dr žave Hrvatske, te neće prihvatiti nikakav aran žman UN koji bi je mimo njene volje doveo u takav položaj.

6. Vlada RSK smatra neprihvatljivim anga žiranje mirovnih snaga UN na svom teritoriju ako bi one u svom nazivu prejudicirale politička rje šenja na štetu srpskog naroda i RSK.

7. Vlada RSK ne mo že dopustiti blokadu granica od bilo kojih oru žanih formacija koja bi bila u suprotnosti s načelima dosadašnjeg mandata za štitinih snaga UN-a.

“Povijesna sjednica”

Konačno, prije same akcije “Oluja” teroristi su na području koji se prozvao RSK, sa svojim istomi šljenicima u BiH, sastavili radni materijal za “povijesnu sjednicu” na kojoj je svečano trebalo biti progla šeno ujedinjenje “dviju srpskih dr žava”. Tamo piše kako polazeći od prava s rpskog naroda na samoopredjeljenje i dr žavno ujedinjenje koje je utvrđeno u ustavima RSK i RS, ostvarujući opredjeljenje srpskog naroda iz obje republike da se dr žavno ujedini i sa ostalim dijelovima srpskog naroda ostane u saveznoj dr žavi Jugoslaviji, izra ženo neposredno i izričito na referendumima u RS u svibnju 1993. i RSK u svibnju iste godine, kao i u Deklaraciji sa zajedničke sjednice skup ština dviju republika u Prijedoru iz listopada 1992. i potvrđeno odlukama skup ština o prihvaćanju projekta srpske federacije iz studenog 1994. i travnja 1995., u namjeri da obrani i učvrsti rezultate svoje oslobodilačke borbe i da izgradi jedinstvenu, suverenu i demokratsku dr žavu, Skupština RSK i Narodna skupština RS na zajedničkoj sjednici od …(određivanje datuma pokvarila “Oluja” op.p.) 1995., nakon prethodne suglasnosti skup ština obje republike donosi Odluku o dr žavnom ujedinjenju RSK i RS u jedinstvenu državu – Ujedinjenu republiku srpsku. Ova Odluka stupa na snagu danom dono šenja na zajedničkoj sjednici RSK i RS.

(Nastavlja se)

Hrvatsko slovo, 6. srpnja 2007.
Dokumenti o umije šanosti Beograda u agresiju na Republiku Hrvatsku i BiH (10)
” Štab civilne zaštite” na sto muka 
Andrija BAUER
Kao vjerni eksponenti velikosrpske ideje stavili su se u slu žbu smrtonosnog aparata jedne okupacijske sile čije su se iluzije, ali i sav onaj opaki naum, rasplinuli u “Oluji”

Iako su Srbi planirano napustili okupirani hrvatski teritorij obuhvaćen vojnoredarstvenom akcijom “Oluja”, o čemu su do sada izneseni brojni odkazi, ipak su posve krivo procijenili dotada općeprihvaćenu tezu o superiornosti svojih ratnih formacija naslonjenih na JNA u odnosu na Hrvatsku vojsku koja je uz fantastično visoku motiviranost u međuvremenu toliko ojačala da je s vojnog gledi šta teško bilo naći zadatak koji ona u tom razdoblju ne bi bila u stanju obaviti. Uostalom stopiranje ulaska hrvatskih oru žanih snaga u Banju Luku te uspostava vojne ravnote že u BiH rezultat je onodobnih silnih diplomatskih napora svjetskih političkih moćnika i njihova utjecaja na hrvatsko dr žavno vodstvo da tako stečenom prednošću ne ojača svoje pregovaračke pozicije. Na žalost, to se i ostvarilo. Vjerujući u usmena obećanja koja su mahom dolazila s britanske i ne što manje s francuske strane, hrvatska je službena politika, umjesto obećane nagrade za kooperativnost, ubrzo (već u Daytonu) obilje žena kao de žurni krivac za većinu stvarnih ili izmišljenih problema na prostorima bivše dr žavne zajednice.

Muke sa žabi cama

Gledajući s odmaka od dvanaest godina na događaje uoči akcije “Oluja” nemoguće je ne uočiti razinu obavije štenosti ondašnjih krajinskih vojnih i političkih struktura koje kao da su u podsvijesti uvijek imale osjećaj krivnje zato što su bili svjesni k ako u hrvatskoj dr žavi manirom običnih terorista uzurpiraju vlast i provode metode koje ne bi neka žnjeno prošle ni u jednoj prosječno uređenoj zemlji. Dakako, unatoč tomu ispravnost svojih postupaka oni ni u jednoj prilici nisu dovodili u pitanje. Kao vjerni eksponenti velikosrpske ideje stavili su se u slu žbu smrtonosnog aparata jedne okupacijske sile čije su se iluzije, ali i sav onaj opaki naum, nadajmo se na du že vrijeme, rasplinuli u “Oluji”. Zato danas u određenoj mjeri čitanje pojedinih dokumenata iz vremena tzv. RSK mo že se činiti zabavno i šaljivo. Tako načelnik “Štaba civilne zaštite” “Ministarstva odbrane RSK” iz Obrovca, Milan Milić, 6. svibnja 1995. šalje “Zahtjev za pomoć oko pronalaska žabicaza sajlu f 6″, Mirku Bjedovu, načelniku Uprave “Sjeverna Dalamacija”. Milić ga upozorava kako su počeli graditi splav na rijeci Zrmanji namjenjen za “evakuaciju stanovni štva u slučaju usta ške agresije, a u nemogućnosti za dovršetak splava zbog nedostatka žabica za sajlu f 6, a iste ne mo žemo pronaći u našo j op štini stoga se obraćamo Vama za pomoć da nam pomognete i poku šate preko vaših radnih organizacija pronaći 70 žabica za sajlu f 6.” Načelnik iz Obrovca pi še kninskom načelniku za “Sjevernu Dalmaciju” kako se nada da će mu i ovaj put pomoći kao što mu je i do sada vi še puta izašao u susret te će pronaćižabice , pa mu se zato unaprijed zahvaljuje.

Nakon djelomičnog ispunjenja zahtjeva i nekoliko međusobnih kontakata regionalnih centara, iz Glavnog štaba civilne zaštite za “Sjevernu Dalmaciju” u Kninu od 1. srpnja 1995. na ime Republičkog štaba civilne zaštite i njegov šefa pukovnika Babića dopis potpisuje načelnik Mirko Bjedov. On prosljeđuje obavijest koju je dobio od Općinskog štaba civilne zaštite Knin, a “koja se odnosi na određeni broj problema za koje ovaj Štab ne može dati odgovor”. On spominje kako mo že navesti i zahtjeve kojima su se “i druge Opštine u regiji obratile Regionalnom štabu, a traže: goriva za potrebe evakuacije (1. faza) 700 litara , nabavku vatrogasne opreme kao i vatrogasna crijeva, 20 komada, mlaznice 3 komada, komplet za izolacioni aparat 1 komad i naprtnjača 10 komada.” Sljedeći dio zahtjeva načelnik Bjedov sa žima ovako: “Kao ključno pitanje za koje treba hitan odgovor predstavlja razmi šljanje kako stvoriti najnu žniju kvotu rez ervi hrane, odjeće i dr. za zbrinjavanje cca 12.000 žena, nejake djece, starih i nemoćnih lica koji su u planu izvlačenja (evakuacije) iz rubnih dijelova svih op ština u Regiji “S. Dalmacija”. Uvjeren sam da će Republički štab CZ razmotriti problematiku koj a je navedena i usmjeriti ovaj Štab u pravcu razrješenja iste”, tvrdi Bjedov.

Rezervni mrtvački sanduci

Kako je zapravo sredi šnja vojna i politička vlast u Beogradu instruirala svoje ni že strukture koje su u skladu s tim najavljenu evakuaciju razumjele kao vje što izvedeni igrokaz nakon kojeg će “rasterećeni balasta žena staraca i nejači udru žena srpska vojska i JA slomiti otpor ustaške vlasti, očistiti teren i tako stvoriti uslove za daljnji normalan život svim stanovnicima koji prihvaćaju legitimitet srpske vlasti”, pokazuju dokumenti iz kojih je vidljivo da mno štvo sadržaja iz tadašnje korespondencije treba stvoriti famu o legalitetu nasilno stvorene i umjetno odr žavane političke tvorevine na hrvatskom dr žavnom teritoriju. Jedan iz mnoštva papira zalu talih u prostoru i vremenu svakako je i onaj od 6. srpnja 1995. koji je imao stvoriti privid “redovnog stanja u dr žavi”. U njemu u ime “Ministarstva odbrane RSK, načelnik Regionalnog štaba civilne zaštite”, Drago Vujatović šalje obavijest općinskom štabu u Kninu dajući do znanja kako “socijalna i pravna dr žava” nije prestala funkcionirati. Ka že kako im skreće pažnju na nekoliko neriješenih pitanja u djelokrugu njegova štaba. Prvo pitanje odnosi se na neriješen status radnika u “Crvenom krstu koji obavljaju poslove oko ishrane izbjeglica, snabdjevanje kampova, vozače i sve ostale radnike”. Ističe kako je naredbom iz studenog 1994. izvr šena “demobilizacija svih tih lica iz CZ, a većina je nastavila obavljati poslove za materijalnu naknadu iz Crvenog krsta”. Potom problematizira pitanje koje se odnosi na jedinicu koja štiti objekte “Republičkog i Opštinskog Crvenog krsta, a to su lilca koja obavljaju čuvanje objekta sa oru žjem”. Napominje kako u dosada šnjim dogovorima nije nađeno rješenje o njihovu statusu, a CK ih ne mo že voditi naoru žane kao svoje radnike. Treće pitanje se odnosi na izradbu mrtvačkih sanduka za civilne žrtve rata. “Ovaj zadatak do sada je obavljalo Stolarsko preduzeće Knin, a potreban materijal nabavljalo je Ministarstvo odbrane. Isto se odnosi na osiguranje potrebnog broja PVC vreća za le ševa nastradalih. Sve do nedavno bilo je u rezervi i sanduka i vreća. Četvrto pitanje je skladi šte za potrebe ovog štaba. Štab je imao skladište na dva mjesta. Jedno je uzeto za potrebe VRSK, a drugo je nasilno uzeo SUP-Knin.” Kao peto nerije šeno pitanje naveo je “način ishrane evakuisanog stanovni štva” jer iz “Robnih rezervi RSK” nisu pokazali interesa za ovu temu. Vujatović na kraju dodaje kako smatra da se neka od ovih pitanja odnose i na ostale štabove regij e pa ih moli da to razmotre i pismeno mu odgovore, a posebno ističe “rje šavanje statusa lica u jedinici civilne odbrane i radnika u Crvenom krstu, kako u Republičkom tako i u Op štinskom”.

(Nastavak slijedi)

Hrvatsko slovo, 20. srpnja 2007.
Dokumenti o umije šanosti Beograda u agresiju na Republiku Hrvatsku i BiH (11)
Zati šje pred Oluju 
Srbi su živjeli u uvjerenju da im uporište u Be ogradu i stečena pozicija u međunarodnim odnosima daje jamstvo za daljnje totalno ignoriranje hrvatske dr žavne vlasti u Zagrebu
Andrija Bauer
Takozvana republika srpska krajina u predstavljanju svijetu koristila je razna međunarodna nju škala i što se viš e bli žio dan “D” početkom kolovoza 1995., rasla je njihova arogancija spram svega što je nosilo hrvatski predznak ili bi bilo kojim sredstvima dolazilo do njih iz smjera slu žbene hrvatske politike. Tako je srećom bila pro šla i ponuda iznuđenog plana “Z 4” čije je odbijanje konačno rezultiralo američkim prihvaćanjem hrvatskoga zahtjeva na legitimno poduzetu i odmah potom briljantno izvedenu vojnoredarstvenu akciju “Oluja”. Kako SAD-u, tako je i rijetkim čimbenicima međunarodne zajednice koji su prikriveno simpatizirali hrvatsku borbu za neovisnost bilo posve jasno da djelotvorno razrje šenje pitanja vi šegodišnjeg okupiranog hrvatskog teritorija ne će više ići nikakvim pokušajima mirovnog sporazumijevanja, nego odlučnim udarom na terorističke strukture samoprogla šene paradržavne tvorevine nazvane RSK. Međutim, što je vrijeme dalje prolazilo Srbi su sve vi še živjeli u uvjerenju da im uporište u Beogradu i stečena pozicija u međunarodnim odnosima daje jamstvo za daljnje totalno ignoriranje hrvatske dr žavne vlasti u Zagrebu. Upravo u tim međunarodnim relacijama bio je vje što stvoren dojam kako je činjenično stanje na terenu takvo da Hrvatska nema nikakvih izgleda poku ša li se upustiti u vojnu avanturu i izravno napasti Srbe koji, uz to štu “ovladali ratničkim vješti nama imaju iza sebe JNA, treću vojnu silu na svijetu”. Upravo je ta spoznaja trebala poslu žiti kao orijentir svima onima koji bi se upustili u moguće kalkulacije rje šenja ovoga problema vojnim putem i, dakako, hrvatske planove i te žnje za oslobađanjem vlastitog teritorija smjestiti u sferu nemoguće misije. Stoga je i privid redovitog stanja u “srpskoj dr žavi” trebalo uvijek iznova održavati. Tomu u prilog su i šle razne aktivnosti, a uz one spkektakularne o vojnim vježbama “svesrpske vojske”, kao jamcu očuvanja dosegnutih zapadnih granica, formu je morao zadovoljiti i uvid u dru štvene objekte koji će poslužiti “za sklanjanje stanovni štva u slučaju ratnih dejstava”. Već u prvim mjesecima 1994. u Kninu je uvedena pojačana evidencija objekata koja mogu poslu žiti kao skloni šta u ratu. Pregledom dotičnih objekata u “Mjesnoj zajednici Knin I i II” utvrđeno je kako izgrađena skloni šta nisu izgrađena po propisima i pravilima tehničke struke i nema takvih skloni šta gdje bi se stanovništvo moglo skloniti u slučaju ratni h djelovanja za du že vrijeme, a objekti koji su izgrađeni su mali i nesigurni za za štitu ljudi u ratnim okolnostima.

Neuređena skloni šta

Dalje se navodi kako su postojeće podrumske prostorije u objektima neuredne, a otvori (prozori i vrata) nisu za štićeni vrećama s pijeskom i drvenom građom potrebnih dimenzija gdje je to potrebno i moguće drugim materijalom. Ističe se da u podrumskim prostorijama nema alata (kramp, lopate) i drugog potrebnog pribora za pru žanje prve pomoći, rasvjetu i td. U objektima također nema ni vatrogasnih cijevi i mlaznice u kojima je projektom to bilo predviđeno, a u ni jednom stambenom objektu nema ni vatrogasnih aparata. U većem dijelu podrumskih prostorija koje su izgrađene za sve stanare u stambenim zgradama su preuređeni u stanove.

Za potrebe zbrinjavanja izbjeglica predstavnici Općinske organizacije Crvenog kri ža, Centra za socijalni rad i gradskih vlasti u Kninu zaključeno je da se popisi izbjeglica moraju a žurirati svaki dan i to: za svaki kamp posebno, isto tako za mjesnu zajednicu u odnosu na privatni smje štaj. Svi takvi popisi moraju se dostavljati Centralnom štabu za izbjeglice, dok materijalno stanje pomoći u skladi štu Crvenog križa mora biti pismeno utvrđeno svaki dan. Kako bi se “uime organa samostalne dr žave” imalo čime mahati međunarodnim promatračima, propisano je da na temelju normativa UNICEF-a svakodnevno treba utvrditi potrebe izbjeglica i taj podatak pismeno dostaviti mjerodavnoj koordinaciji, za što se zadu žuje Slobodan Perić. Crveni križ se obvezuje odrediti količinu hrane i druge pomoći koju će staviti na raspolaganje Centru za socijalni rad za zbrinjavanje socijalno ugro ženog stanovništva te se u tom smislu nala že obraditi sve novo podnesene zahtjeve za socijalnu pomoć te donijeti odgovarajuće rje šenje.

Zamolbe i dopisi

Uz formalnu brigu o ugro ženom stanovništvu, posebno je zanimljiv dopis načelnika Mirka Bjedova iz Regionalnog štaba civilne zaštite “Sjeverne Dalmacije” od 19. svibnja 1995. U njemu od Slu žbe za pozadinu Glavnog štaba Srpske vojske u Kninu traži pomoć u zaštiti i spašavanju. Navedeni su problemi koji se javljaju u općinama Obrovac i Benkovac. Ističu kako u Obrovcu za potrebe evakuacije stanovni štva putem splava kanjonom Zrmanje ned ostaje 20 komada željeznih bačava, pa ih mole da im odmah odgovore mogu li im u tome pomoći.

U slučaju Benkovca stoji kako je u hladnjači u Benkovcu za potrebe proizvodnje pohranjeno 8.000 litara amonijaka, te u slučaju bombardiranja postoji potencijalna opasnost trovanja od navedenog plina. Zato Općinski štab Civilne zaštite Benkovac planira ostaviti 2.000 litara amonijaka za svakodnevnu uporabu, a 6.000 litara pretočiti i disperzirati daleko od grada na sigurnije mjesto. Da bi se taj posao obavio potrebna je cisterna zapremine 6.000 litara , pa ih zbog toga mole da im odgovore na Regionalni štab civilne za štite za “Sjevernu Dalmaciju” Knin jesu li im u stanju pomoći.

Kako bi na ši mlađi čitatelji, a i oni stariji koji su možda zaboravljiviji, bolje stekli uvid u karakter rata koji su na hrvatskom teritoriju vodile razne srpske formacije s ove i s one strane Drine, zavirili smo u jedan od brojnih dokumenata iz onda šnjeg vremena. U njemu Radomir Kužet, tzv. ministar pravosuđa i uprave RSK, šalje dopis Općins kom sudu u Ljigu kod Valjeva u Srbiji. Tra ži od njih odgađanje izvršenja kazne zatvora u predmetu Milivoja Tomića. Opisuje kako se Milivoje obratio njegovu ministarstvu s molbom da urgira kod Općinskog suda u Ljigu za odgađanje izdr žavanja kazne zatvora ko ja mu je izrečena presudom Vrhovnog suda Srbije od 24. lipnja 1993. Podsjeća ih kako je njihovim rje šenjem već jednom odgođeno izdržavanje kazne za tri mjeseca i to na molbu osuđenog. Ne ulazeći u prirodu djela koje je počinio, ministar Ku žet ističe kako s e spomenuti Tomić nalazi na rati štu u RSK, te da je “iz dokumenata pretpostavljene komande imenovanog vidljivo da se radi o hrabrom i savjesnom borcu, spremnom da život da za svesrpstvo u bespoštednoj borbi sa usta šama”. Dodaje kako kraj rata na prostorima m RSK ni izbliza nije vidljiv, a borci kao Tomić daju izniman doprinos pravednoj borbi srpskog naroda. Radi toga se ministar pridru žuje molbi Milivoja za odgodu izdržavanja izrečene kazne zatvora za kraj godine 1994. “Ovakav stav gradimo isključivo na dokumentima komande Tomićeve jedinice iz kojih je vidljivo da se radi o izuzetnom borcu, patrioti. Pritom cjenimo da odgoda izdr žavanja kazne može pozitivno utjecati na osuđenog i ujedno značiti doprinos u borbi srpskog naroda na ovim prostorima kroz lik i prisustvo Tomića na rati štima u RSK”, uz zahvalu zaključuje ministar.

26. srpnja 2007.
Dokumenti o umiješanosti Beograda u agresiju na Republiku Hrvatsku i BiH (12)
Pokretanje Srba u bežaniju – Bežmo braćo pobeda je naša
Mile Mrkšić uoči Oluje predstavio je vojnu paradu na poligonu u Slunju i poručio “ustašama, da ne bi možda više pokušali ugroziti pedalj RSK,” jer ako to pokušaju njegova će vojska “dejstvovati po Zagrebu, Zadru, Šibeniku i Splitu”

Po nekim izvorima preko 90 posto hrvatskih državljana ima odbojnost prema odlazećoj glavnoj haaškoj tužiteljici Carli Del Ponte. Valjda s razlogom. Nešto je manji postotak onih koje spominjanje njezina imena odmah podsjeća na nešto što je izrazito suprostavljeno Hrvatskoj i što zalazi u osjećaj gađenja. No, ne bi nas trebalo iznenaditi, ako za koji mjesec ili godinu, negdje u javnosti i to u “privatnom aranžmanu” od nje dočekamo šokantnu izjavu kako je recimo neshvatljivo i nedopustivo da Hrvate, kao evidentne žrtve srpske agresije, “međunarodna zajednica” percipira kao velike krivce za rat u bivšoj Jugoslaviji! Bi li to značilo da Del Ponte u neku ruku želi sa sebe sprati onaj grubi sloj nečiste savjesti i barem dijelom uvidjeti da je kao tužiteljica dugi niz godina bila u zabludi inzistirajući većim dijelom na optužbama protiv Hrvatske? Nipošto, njezine naknadne izjave uopće nisu relevantne za posao koji sada obavlja, a još manje bi pogodili, ako bi smo time pomislili kako “demantiranjem” sebe ona daje oduška opterećenoj savjesti.

Pogodak u prazno

U idealnim uvjetima možda bi se ova priča uvelike poklapala s istinom, ali u slučaju Haaškoga suda i bilo koje njezine tužiteljice, ili tužitelja, ovakve pretpostavke baš i ne egzistiraju u stvarnosti. Haaški sud je dio jednog sasvim određenog projekta i nije tajna tko i s kakvim političkim ciljem iza njega stoji, pa imati iluziju da ćemo na njemu dobro proći koristeći se samo pravnim zavrzlamama ili, još gore, misleći da nas ne podnosi njegova tužiteljica pogodak je u – prazno. Ona je jednostavno dio sustava, kao na koncu i mi, i ide tako daleko koliko joj netko dopusti. Jer nije ona iz neke velike ljubavi prema Srbima pristala da se zatamne oni dokumenti koji ih terete za genocid, a Hrvatima pakira gdje god stigne, nego je to rezultat političkog utjecaja pojedine države i diplomacije u onoj domeni suda u kojoj su upravo prihvatljivi politički, a ne toliko pravni argumenti.

Sjećamo se hrvatskog slučaja s ministrom Šuškom i sub poenom kada je suočen s odlučnim stavom države isti ovaj Haaški sud svojim partnerima iskazao dužan respekt. Na tom je putu bilo i inzistiranje na tome da “Oluja” i “Bljesak” ostanu isključivo pod ingerencijom samo hrvatskoga pravosuđa, međutim, onda je uslijedio prevrat 2000. u kojem je koalicijska vlast upravo po nalogu izručivala sve što je bilo pogodno za što veće kompromitiranje Hrvatske. No vratimo se onoj mogućnosti većspomenute tužiteljičine izjave, ali i ispraznosti koju će ona tada predstavljati.

Planirano napuštanje “Krajine”

Baš kao i njezina bivša glasnogovornica Florence Hartmann, koja u svojoj knjizi “Milošević, dijagonala laufera” zaključuje: “Svaki izbeglica mogao je potvrditi da je stanovništvo bežalo na poziv svoga rukovodstva, svaki vojnik mogao je svedočiti o namernom povlačenju srpskih vojnika, o nepristizanju noćnih smena na frontove sa kojih su dezertirali oficiri, o organizovanom povlačenju teškog naoružanja. Ukratko, o svesno planiranom napuštanju Krajine”. Kada se osvrnemo na ove riječi i one koje je u službeni mikrofon Tužiteljstva u Den Haagu do nedavno zastupala ova ista osoba, pomislimo je li to moguće. Kako spojiti ovu istinitu tvrdnju o organiziranom srpskom napuštanju krajine uoči “Oluje” i toliko puta Hrvatima ponavljane optužbe o “etničkom čišćenju Srba” tijekom Oluje i to od strane iste glasnogovornice, u različitim situacijama?

Hartmann nije promijenila mišljenje, niti je u međuvremenu došla do novih činjenica pa se i njezina retorika tome priklonila. Sve ono što piše u svojoj knjizi znala je vrlo dobro od prvoga dana kada se počela baviti haaškim optužnicama u predmetu “Oluja”. Kao što i Del Ponte provjereno zna da su Srbi organizirano otišli i da nije u pitanju nikakav zločinački pothvat Hrvata, te da je naročito general Ante Gotovina bio iznimno korektan i etičkim načelima privržen borac. Elitni zapovjednik koji se gnušao svih ratnih prljavština, u većoj ili manjoj mjeri, mogućih u svakom ratu. Kako naivno, ili možda neodgovorno, nakon svih tih spoznaja o zadanoj političkoj pozadini haaških optužnica još djeluju izjave s hrvatske strane u kojima se kaže da će “u Haagu dobiti pravnu bitku”. Možda je i danas potrebno po tko zna koji put proći ono krajnje nezavidno iskustvo o skupom učenju na vlastitim pogrješkama. Možda, ako se za neko razumno vrijeme izvuku iz toga dragocjene pouke. A do tada podsjetimo se i za ovu obljetnicu “Oluje” nekih zanimljivih naglasaka koji svjedoče o srpskom “pokretanju naroda u bežaniju”.

Organizirana evakuacija

Odluka tzv. Vrhovnog savjeta obrane RSK u Kninu javno je priopćena 4. kolovoza 1995. u 20 sati. Glasila je: “Vrhovni savjet odbrane RSK donio je na današnjoj sjednici odluku da se zbog preventivnih i bezbjedodnosnih razloga organizuje evakuacija civilnog stanovništva Sjeverne Dalmacije i južnog dijela Like. U organizaciji evakuacije i pratnji stanovništva aktivno će učestvovati pripadnici mirovnih snaga UN-a, uz Civilnu zaštitu RSK. Na ovaj potez Vrhovni savjet odbrane se odlučio kako bi se zaštitilo civilno stanovništvo od eventualnih daljnjih napada hrvatske artiljerije i kako bi srpski borci, koji drže linije odbrane, bili rasterećeni brige za svoje porodice. Vrhovni savjet odbrane apeluje da građani Krajine, na području sa koga se organizuje evakuacija stanovništva, ne preduzimaju samoinicijativne akcije i da ne nasjedaju na hrvatsku propagandu”.

Srpski general i član “Glavnog štaba vojske RSK”, Milisav Sekulić, u svojoj knjizi “Knin je pao u Beogradu”, tvrdi da je “Odluka Vrhovnog savjeta odbrane kapitulantska, iako je izbegnuta reč kapitulacija”. Pa je za njega “Odluka isto što i naređenje za prekid otpora i pokretanje naroda u bežaniju”. Kakva je situacija bila u Kninu uoči “Oluje” primjetio je i tamošnji časnik UNPROFOR-a Anrew Leslie. On je, kako kaže dr. Dražen \ivić, izjavio da nigdje nije mogao naći ni Martića ni Babića. Nakon što su s njima pokušali stupiti u kontakt, shvatili su da su oni jednostavno otišli, a da su ostavili jednog ostarijeg pukovnika i jednog starog kapetana da ih zamole za pomoću evakuaciji civila. Istaknuo je da je u trenutku ulaska hrvatske vojske Knin bio napušten.

Manji od makova zrna

Milisav Sekulićočajava nad sudbinom “izdate” krajine. Iako je dotad s obožavanjem gledao na “pravog vojnog stratega” generala Milu Mrkšića, koji je nakon “Bljeska” došao za zapovjednika srpske vojske kako bi “zaustavio daljnje prodiranje hrvatskih snaga i podigao moral svojim vojnicima”, Sekulićna koncu sumnja i u njega. Očajan je što “spasilac Krajine” nema rješenja kako “zaustaviti ustaše”. Kaže kako Mrkšićtek verbalno prosvjeduje kod zapovjednika Unprofora, tražeći da se o hrvatskoj agresiji na “RSK” izvjesti glavni tajnik UN-a. Ruga se kako Mrkšić4. kolovoza piše i drugo pismo i novi prosvjed zapovjedniku Unprofora. Oni koji su se godinama iživljavali na tolikim ratištima ali i stratištima diljem Hrvatske i koji su navikli samo na silu, odjednom gle čuda, ostali su paralizirani saznavši da na njih ide hrvatska vojska.

Manji od makova zrna, skupio se jedan naprasiti Mile Mrkšićkoji je još koji dan prije toga javnosti raskošno predstavio svoju vojnu paradu na poligonu u Slunju i poručio “ustašama, da ne bi možda više pokušali ugroziti pedalj RSK,” jer ako to pokušaju njegova će vojska “dejstvovati po Zagrebu, Zadru, Šibeniku i Splitu”. Odjednom Mile skrušeno piše pisma. Tako, u pismu predstavniku Unprofora od 4. kolovoza naglašava da “Srpska vojska Krajine još uvek pokazuje suzdržljiovst i ne vrši odmazdu po dubini teritorija Republike Hrvatske” i da se u svemu “pridržava ženevskih konvencija”. Sekulićnakon svega sumnja u ulogu generala Mrkšića u “scenariju agresije na RSK” jer ovaj, pretvarajući se u humanitarca, moli Zapovjednika Unprofora da svojim autoritetom zaštiti civilno stanovništvo “RSK” i pripadnike UN-a! Šalje čak i prijedlog da se to učini angažiranjem snaga NATO.

Andrija BAUER

(Zadnji nastavak u sljedećem broju)

Dokumenti o umiješanosti Beograda u agresiju na Republiku Hrvatsku i BiH (13)

Kraj Republike srpske Krajine

I ovoga 5. kolovoza podno razvijene dvadesetmetarske hrvatske trobojnice, započet će na Kninskoj tvrđavi službeni program obilježavanja dvanaeste obljetnice “bitke svih bitaka” – pobjedonosne “Oluje”. Pogled na zajedničku povijesnu fotografiju otprije dvanaest godina nameće pitanje što mi to slavimo ako su ključni sudionici toga događaja oslobađanja Hrvatske od velikosrpske okupacije već nekoliko godina proskribirani?

Nitko s te poznate fotografije više nije podoban za službenu državnu politiku koja nekritički prihvaća svaki zahtjev koji se od strane inozemnih nalogodavaca pred nju postavi. Jedino u narodu još živi duh ponosa na slavne dane iz Domovinskog rata. Stoga političari, naročito s približavanjem izbora, nastoje što djelotvornije iskoristiti činjenicu koja donosi glasove. Jer u protivnom kada bi doista zastupali ono što propagiraju, usprotivili bi se, pa Tribunal ne bi bio u stanju suditi “Oluji” i njezinim akterima, nego onima koji su poput zaštićenog Save Štrbca odgovorni za ratni zločin genocida i etničkog čišćenja, a umjesto u zatvoru, postali su pomagači i suradnici tužiteljstva. Kad bi sud u Den Haagu doista bio pravedan sud, onda bi uz Štrbca, koji je dokazani sudionik planiranog velikosrpskog zločina u Hrvatskoj, pred sudom bili optuženi i neki istaknuti namještenici UN-a u Hrvatskoj koji su namjerno propustili zaštititi hrvatske civile. Jedan od njih je Yashusi Akashi, zapovjednik snaga UN-a za prostor bivše Jugoslavije koji se nashvatljivo zbližio sa srpskim agresorima kako u Beogradu tako u BiH i Kninu. I njemu i Štrbcu je mjesto u zatvoru.

Prekomjerno lansiranje laži

Na temelju pronađenih autentičnih fotografija i videozapisa, Akashi se sprijateljio s ratnim zločincima poput Mile Martića i drugih. Pod “zaštitom” UN-a, u takozvanim UNPA-ružičastim zonama koje su trebale zaštititi u prvom redu rijetki hrvatski živalj koji je preostao na prostorima pod srpskom okupacijom, ubijeno je najmanje 700 hrvatskih civila. Za to je odgovoran zapovjednik UN-ovih snaga. Yashusi Akashi bio je pasivni sudionik u ratnom zločinu nad nemoćnim civilima. Među optuženima morao bi biti i Andrew Leslie, kanadski časnik iz sastava UNPROFOR-a koji je prvi lansirao besmislicu o “prekomjernom granatiranju Knina”. U izjavi danoj 1996., tvrdio je da je HV po nalogu generala Gotovine na Knin ispalila više od 30 tisuća topničkih projektila što je bezočna laž. Knin je bio maksimalno pošteđen razaranja.

U gradu osim toga nije bilo ni uličnih borbi prsa u prsa jer su se “hrabri” četnici po Martićevu nalogu na vrijeme dali u organizirani bijeg “sveg za borbu nesposobnog stanovništva”. Neki od njih, poput generala srpske okupacijske vojske Mile Novakovića u kukavičjem su bijegu sa svojim oklopnim jedinicama pregazili srpske kolone kod Dvora na Uni. Leslievu laž je porekao i mjerodavni švedski ratni institut.

Rušenje velikosrpske kule od karata

“Oluja” je trajala od 4. do 7. kolovoza 1995., a uz “Bljesak” je ključna akcija koja je dovela do kraja Domovinskog rata. U operaciji je oslobođeno 10.400 četvornih kilometara ili 18,4 posto ukupne površine Hrvatske.

Nakon teških okršaja Domovinski rat početkom 1992. ušao je u “mirnu fazu” u kojoj se s jedne starne naš la RSK , srpska tvorevina u okupiranim područjima Hrvatske, a s druge strane legitimna hrvatska vlast, dok su ih razdvajale mirovne snage UN-a (UNPROFOR i kasnije UNCRO). Većina Hrvata na okupiranom području protjerana je ili ubijena. U toj fazi, koja je trajala do jeseni 1994., HV je djelovala u pograničnim područjima s BiH, te je 1993. izvršila dvije manje operacije protiv ponunjenih Srba: u siječnju na širem području Zadra (operacija Maslenica), a u rujnu u okolici Gospića (Operacija Medački džep). Maslenica je bila pretpostavka za osiguranje hrvatske državotvornosti jer je tzv. srpska krajina slomljena na Maslenici. Oluji je prethodila akcija “Zima 94.” Od 29. studenoga do 24. prosinca 1994. kako bi se zasutavila srpska ofenziva na Bihać te za stvaranje povoljnog strategijskog prostora za oslobađanje okupiranih dijelova. Srbi su poraženi na Dinari i oslobođen je teritorij od 200 červornih kilometara, potom je akcijom “Skok-1” od 7. travnja 1995. oslobođeno dodatnih 75 četvornih kilometara. Hrvatske snage su se proširile bočno prema zapadnoj strani pa je time sigurnost postrojbi na Dinari postala stabilnija, a posebice sigurnost Livanjskog polja. Operacija “Bljesak” uspješno je izvedena u svibnju. Od 4. do 11. lipnja 1995. na Dinari je izvedena akcija “Skok-2”. Njome je oslobođen prostor od 450 četvornih kilometara te je pod nadzor stavljeno cijelo Livanjsko polje. Akcijom “Ljeto 95” od 25. do 30. srpnja 1995. oslobođeni su Bosansko Grahovo i Glamoč, ukupno 1.600 četvornih kilometara. Srbi su u sjevernoj Dalmaciji dovedeni u poluokruženje, sa samo dva moguća izlaska prema BiH. Stvoreni su preduvjeti za oslobađanje Knina, sjeverne Dalmacije i Like.

Knin je oslobođen

Početkom kolovoza 1995. dobar dio srpskih okupacijskih jedinica nije bio spreman odgovoriti na odlučnu akciju HV-a. Ona se nije ni očekivala jer se Hrvatskoj stalno prijetilo sankcijama ako se odluči sama oslobađati. Presudno je bilo akciju završiti u manje od tjedan dana, jer “Bljesak” je vojno trajao manje od 48 sati, i rekacije iz svijeta su bile pozitivne. Ratno stanje na cjelokupnom području “Krajine” proglašeno je 28. srpnja.

Mirovne snage UNCRO-a koje su bile razmještene uz bojišnicu unaprijed su obaviještene o početku operacije. Konačno, počelo je 4. kolovoza u 5 sati ujutro. Prije samog napada kopnenih snaga Hrvatsko ratno zrakoplovstvo napalo je neprijateljska središta veze i zapovjedna mjesta. Predsjednik Tuđman javno je pozvao vojnike SVK da se predaju i zajamčio im da će bit amnestirani po hrvatskim zakonima. Svi koji nisu djelatno sudjelovali u pobuni pozvani su da ostanu i dočekaju hrvatsku vlast. Operacija “Oluja” bila je najopsežniaj vojna operacija u Europi od svršetka II. svjetskog rata. HV je vodila operaciju na 630 km bojišnice. 5. kolovoza oko 9.30 sati ostvaren je najveći uspjeh operacije: 7. i 4. gardijska brigada ušle su u napušteni Knin. Bio je to kraj RSK. Unatoč neprestanim pozivima predsjednika Tuđmana, najveći je broj Srba iz RSK na zahtjev svoga vojnog i političkog vodstva napustio Hrvatsku.

Tijekom “Oluje” hrvatske snage nisu srušile ni jedan vjerski (pravoslavni) objekt, dok je iz lako objašnjivih razloga izrazito povišenih emocija bilo pojedinačnih slučajeva u kojima su zapaljene neke napuštene kuće. Iako operacijom “Oluja” nije oslobođena cijela zemlja, ona je najpoznatija i najveća akcija Hrvatske vojske i jedan od simbola Domovinskog rata. Ona se upravo računa i kao kraj rata u Hrvatskoj, dok je u BiH odigrala ključnu ulogu oslobađanjem bihaćkog džepa. Njome se promijenio strateški odnos snaga u cijeloj regiji, u kojoj se HV pokazala kao vojnički nadmoćna sila. To je rezultiralo porazom koncepta Velike Srbije na tlu Hrvatske i stvaranje pretpostavki za svršetak rata u BiH. Dvanaest godina poslije realnost nažalost pokazuje da su vrijednosti simbolizirane “Olujom” neshvatljivo zanemarene. Jedino tješi spoznaja kako hrvatski narod na ovom primjeru odgovornije postupa od velikog dijela predstavnika legalne vlasti i možda je to i jamac da predstojeće velike kombinacije “regionalnih” i kojekakvih drugih aranžmana ne će tako lako proći.

Komentiraj

Ratni spomenar-2

Dogodilo se 1. veljače

1990.
– Na Kosovu i dalje dramatično, demonstracije u gotovo svim mjestima, Prištinu i Podujevo nadlijeću avioni i helikopteri Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva, na ceste izišle oklopne jedinice JNA.
– Prema podacima prištinske Kirurške klinike, za četiri dana u toj klinici evidentirano 11 preminulih i 64 ranjena demonstranta.
– Na mitingu u Novom Sadu najavljeno 5.000 dobrovoljaca za Kosovo, te zahtijevano od Srbije da ih naoruža, obuči i pošalje na Kosovo.
– U Karlovcu osuđuju najavu jednonacionalnog okupljanja Srba u tom gradu, kojeg organiziraju Srbi iz Vojvodine, jer bi to moglo imati pogubne posljedice po međunacionalne odnose Hrvata i Srba.

1991.
– Predstavnici Hrvatske i Slovenije zatražili da se razmotri uloga Jugoslavenske narodne armije u razrješenju političke krize.
– U zajedničkoj izjavi SDP Hrvatske, SK-SDP BiH, SK-SDP Makedonije i SDP Slovenije zatraženo da se JNA depolitizira.

1993.
– Predsjednik dr. Franjo Tuđman pisao američkom predsjedniku Clintonu u svezi oslobađanja šireg područja Maslenice.
– Mirovne snage UN neće se povući s teritorija u okolici Zadra, okupiranog od strane Srba, izjavio u Kninu direktor civilnih poslova UNPROFOR-a Cedric Thornberry.
– Silovit četnički napad topništvom na postrojbe Hrvatske vojske u oslobođenim selima oko Zadra.
– Hrvati iz sedam sela općine Doboj referendumom se pripojili općini Derventa.
– Lord Owen izjavio u Bruxellesu da su supredsjedatelji već dobili bitnu podršku od Moskve.
– U Canberri otvorena ambasada Republike Hrvatske.
– Izetbegović izjavio u Sarajevu da neće putovati u New York, čime je opovrgao izjavu lorda Owena da je dogovor o postizanju mira u BiH vrfl blizu.

1994.
– Ministarstvo vanjskih poslova Hrvatske uputilo pismo posebnom izaslaniku glavnog tajnika UN Yasushiju Akashiju, u kojem prosvjeduje zbog posjeta Vladimira Žirinovskog Vukovaru bez suglasnosti Vlade Republike Hrvatske.
– Francuski general Bertrand de Lepresl imenovan novim zapovjednikom UNPROFOR-a na području bivše Jugoslavije.
– Predsjednik SDA Hrvatske Šemso Tanković rekao na konferenciji za novinare u Zagrebu “da bi legalne bosanskohercegovačke vlasti, kao izraz dobre volje, mogle ponuditi Republici Hrvatskoj koridor preko općine Neum”.
– Mobilna bolnica namijenjena muslimanskom pučanstvu na lijevoj obali Neretve, nakon višemjesečnih problema, stigla u istočni dio Mostara.
– State Department okrivljuje Miloševića “za proširena, brutalna i sustavna kršenja ljudskih prava i represiju”.
– UN i SAD optužili Hrvatska da je uputila u BiH “tri do pet tisuća vojnika”, a ako se pokažu te informacije točnima, Europska unija će raspravljati o eventualnom uvođenju sankcija protiv Hrvatske.

1995.
– U intervjuu za njemački “Die welt” hrvatski ministar vanjskih poslova dr. Mate Granić istaknuo da Srbi u Hrvatskoj ne mogu dobiti nikakvu “državu u državi”, kako je izjavio ruski posrednik Čurkin.
– Vođa srpskim radikala Vojislav Šešelj, u intervju televiziji Studio B, izjavio da je za rata u Hrvatskoj Milošević slao tegljače oružja s kojim su se naoružavali dobrovoljci.

1996.
– Ministar financija Božo Prka u ime Vlade Republike Hrvatske i američki veleposlanik Peter Galbraith u ime Vlade SAD-a potpisali ugovor o reprogramiranju hrvatskog duga u sklopu Pariškog kluba prema SAD-u.

 

Dogodilo se 2. veljače

1993.
– Četnici u Zadar željezničkom prugom uputili vagon pun eksploziva, koji je, na sreću, eksplodirao pred tunelom u selu Debeljak.
– Ministarsko vijeće EZ podržalo Vance-Owenov plan o BiH i zaprijetilo Srbiji jačim sankcijama.
– Stalno odgađanje primjene Vanceova plana izaziva veliko i opravdano ogorčenje hrvatske javnosti, stoji u pismu Odbora za vanjsku politiku hrvatskog Sabora parlamentima prijateljskih zemalja.
– Srbi će se morati pomiriti s porazom u zadarskom zaleđu, ili će morati pretrpjeti nove poraze, rekao u intervjuu za “Der Spiegel” dr. Franjo Tuđman.
– Slomljena nova četnička agresija na zadarsko zalede, izjavio za Hrvatsku televiziju zapovjednik Glavnog stožera Hrvatske vojske general zbora Janko Bobetko.
– Izetbegović prešućuje istinu u pismu kojeg je uputio dr. Tuđmanu stoji u priopćenju HVO Hrvatske zajednice Herceg-Bosna iz Mostara.
– Pripadnici HVO u Busovači uhitili više od 200 snajperista, među kojima nema civila.
– Šef austrijske diplomacije Alois Mock izjavio u Bruxellesu da je plan za BiH “neprovediv”.
– Washington sumnjičav prema Vance-Owenovom planu za BiH jer bi mogao ozakoniti srpsko etničko čišćenje.
– Predsjednik “SRJ” Dobrica Ćosić u pismu predsjedniku Rusije Borisu Jeljcinu istaknuo “ulogu demokratske Rusije u jugoslavenskoj krizi”.

1994.
– Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman primio u Predsjedničkim dvorima predsjednice vlada Turske i Pakistana, Tansu Ciler i Benazir Bhutto, nakon njihovog posjeta Sarajevu.
– Vlada HR Herceg-Bosne ocijenila neutemeljenim tvrdnje da je Republika Hrvatska uputila svoje regularne trupe u BiH.
– Do sada su zaustavljena tri konvoja jer nisu imali urednu dokumentaciju, a 500 humanitarnih konvoja je nesmetano prošlo – izjavio za “Večernji list” Martin Raguž, predstojnik Ureda za prognanike i izbjeglice HR Herceg-Bosne, u povodu sve češćih optužbi da Hrvati ne propuštaju humanitarne konvoje u BiH.
– Njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel izjavio novinarima u Bonnu da “u Bosni ima hrvatskih dragovoljaca, ali nema regularnih hrvatskih trupa.”
– UNPA područja u Hrvatskoj su pod kontrolom “teško naoružanih i agresivnih Srba”, a i u prošloj godini “nastavljeno je etničko čišćenje nesrba”, stoji u godišnjem izvještaju State Departmenta američkom Kongresu o stanju ljudskih prava u svijetu u 1993. godini.

1995.
– Za ratnih sukoba iz BiH prognano oko 400 000 Hrvata, a od potpisivanja Washingtonskog sporazuma više od 50 000 Hrvata, kaže se u pismu Zajednice prognanika Herceg-Bosne predsjedniku Tuđmanu.
– U Parizu tvrde da je šef njemačke diplomacije Klaus Kinkel telefonski pristao na održavanje nove međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji.
– Plan kontaktne skupine Z4 “krojili” su veleposlanici: Peter Galbraith (SAD), Leonid Kerestedžijanc (Rusija), Jean-Jacques Gaillarde (Francuska), Geert Ahrens (Ženevska konferencija), Alfredo Mattcota Cordella (Ženevska konferencija), a glavni mu je dio “Ustavni sporazum o Krajini”, koji praktički daje Srbima u Hrvatskoj “državu u državi”.

1996.
– Belgijski general major Josef Schoups, koji bi trebao zapovijedati vojnim snagama za zaštitu Prijelazne uprave Ujedinjenih naroda za istočnu Slavoniju (UNTAES), predviđa da će na to hrvatsko područje doći do kraja veljače.

 

Dogodilo se 3. veljače

1991.
– Naoružani Srbi pritiscima na Muslimane u istočnoj Hercegovini silom i ucjenama žele etnički očistiti te krajeve.

1992.
– U Škabrnji, selu blizu Zadra, četnici zvjerski ubili i masakrirali 52 mještana Hrvata, evidentirano na zadarskoj patologiji.
– Jugoarmija ostavila u benzinskim rezervoarima kasarne “Pleso” u Zagrebu 300 000 komada streljiva i velike količine napalm-praška, koji bi, da su aktivirani, imali posljedice kao da su napalm-bombe bačene na šire područje južnog dijela Zagreba.
– Pod pritiskom četnika i jugovojske, istočnoslavnoski gradić Ilok moralo napustiti 5 000 Hrvata.
– Prema izvješću Glavnog sanitetskog stožera Hrvatske, u ratnim sukobima u Republici Hrvatskoj od 17. kolovoza 1991. do danas poginulo 3 127 a ranjeno 16 863 osobe. U Vukovaru poginulo oko 600 hrvatskih branitelja i oko 1 100 civila.

1993.
– SAD i službeno otkrivaju zlodjela Srba u Hrvatskoj i BiH.
– Potpredsjednici hrvatske Vlade Vladimir Šeks i dr. Mate Granić u pismu upućenom Boutrosu Ghaliju traže njegovo zalaganje za hitno i bezuvjetno oslobađanje svih zatočenika.
– U Vojnom sudu u Splitu počelo suđenje srpskim “novinarima” Ognjenu Tadiću i Milovanu Pejanoviću koje je Hrvatska vojska kod Peruče uhitila s arsenalom oružja.
– Britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd u Strasbourgu oštrim riječima govorio protiv međunarodne vojne intervencije u BiH.

1994.
– U pismu glavnog tajnika UN Boutrosa Ghalija Vijeću sigurnosti optužuje se Hrvatska za vojnu prisutnost u BiH.

– Američki Senat izglasio amandman kojim preporučuje predsjedniku Clintonu da razmotri mogućnost uvođenja gospodarskih sankcija protiv Hrvatske zbog “kršenja suvereniteta BiH i slanja tisuća hrvatskih vojnika u tu zemlju”.
– Na konferenciji za novinare u Helsinkiju predstavnik UNICEF-a izjavio da se djeca u BiH koriste kao taoci, da kopaju rovove, a neka su uključena i u borbe.

1995.
– Pariški “Le Monde”, pišući o islamizaciji Bosne, ističe da je Izetbegovićeva SDA tijekom rata prisvojila sva ključna mjesta u zemlji, u vladi, u vojsci, u administraciji, u glasilima, samo se grad Tuzla još opire takvoj dominaciji.
– Hrvatski pravni stručnjak dr. Smiljko Sokol izjavio za “Večernji list” kako je Z4 ustvari probni konfederalni balon međunarodne zajednice za Hrvatsku, ali da je predsjednik Tuđman tu jasan: postoji crta preko koje se ne može ići, nema federalizacije Hrvatske niti države u državi.

1996.
– Bosanski Srbi povukli svoje snage iz sarajevskog naselja Grbavica, koje će biti vraćeno Federaciji BiH.

 

 

Dogodilo se 4. veljače

1990.
– Kongres SKJ je za SK Slovenije završen, zaključak je Prve konferencije SK Slovenije, a SK Slovenije od danas definitivno djeluje kao samostalna politička organizacija s vlastitim članstvom, Programom i Statutom.
– Održan miting Srba u Karlovcu, na kojem je optuženo hrvatsko i slovensko rukovodstvo za pomoć Albancima na Kosovu, a najavljen je i novi miting Srba na Petrovoj gori, 4. ožujka.

1992.
– Prvi hrvatski ambasador u Bonnu Ivan Ilić predao vjerodajnice njemačkom predsjedniku Richardu von Wezsackeru.
– Ambasador SR Njemačke dr. Hoorst Weisel predao u Zagrebu vjerodajnice predsjedniku Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu.
– Iz Vojvodine se dosada pod prisilom iselilo oko 12 000 Hrvata, a svaki dan ih još oko 150 stiže u Hrvatsku, izjavio predsjednik Zajednice izbjeglih Hrvata dr. Milan Bićanić.
– Vođa Srpske demokratske stranke u Hrvatskoj dr. Jovan Rašković najavio u Beogradu povratak i obnovu rada SDS u Zagrebu, Splitu, Šibeniku i drugim hrvatskim gradovima, tvrdeći da je ta stranka sačuvala mostove prema hrvatskom narodu i da mu pruža ruku.

1993.
– Zbog rata u BiH međunarodna zajednica donekle zapustila rješavanje problema u Hrvatskoj, izjavio novinarima u Zagrebu Cedric Thomberry.
– Tijekom siječnja na ličkom bojištu neprijatelj 90 puta narušio primirje.
– U pismu Alije Izetbegovića upućenom dr. Franji Tuđmanu iznesene neistinite tvrdnje i predstavljaju grubu objedu HVO, stoji u priopćenju iz ureda člana Predsjedništva BiH Mire Lasića.
– Komisija UN za istraživanje ratnih zločina na području bivše Jugoslavije bez stručnjaka i novca, a rad je uglavnom dobrovoljan.
– U New Yorku počeli neformalni razgovori Vancea i Owena s predstavnicima triju nacionalnih zajednica u BiH – Bobanom, Silajdžićem i Karadžićem.
– Rusija i Ukrajina međusobno se optužuju i prebacuju odgovornost za isporuke goriva Srbiji.
– Srpskom zločincu Radovanu Karadžiću američke vlasti odobrile tjedan dana boravka u New Yorku u deset blokova oko zgrade UN.

1994.
– U predsjedničkoj izjavi Vijeća sigurnosti UN oštro se osuđuje Hrvatska zbog vojne prisutnosti u BiH i prijeti joj se sankcijama ako odmah ne prekine sve oblike uplitanja u Republici Bosni i Hercegovini.
– Agencija France-presse prenosi izjave europskih diplomata prema kojima su Europljani rezervirani prema uvođenju sankcija Hrvatskoj, unatoč ozbiljnom upozorenju Vijeća sigurnosti Zagrebu.
– U Banjoj Luci od 32.000 Hrvata, koliko ih je bilo prije rata u tom gradu, nakon etničkog čišćenja koje su proveli bosanski Srbi, ostalo ih je manje od tisuću, i to uglavnom starih i bolesnih.
– U sarajevskoj četvrti Dobrinji Srbi granatirali red za humanitarnu pomoć, a od granata poginulo devet osoba, među poginulima i troje djece.

1995.
– “New York Times”, Hrvatskoj inače nesklon, izravno optužio Miloševića da je nagovorio “krajinske” Srbe da odbiju mirovni plan Z4, te da je pokazao svoje pravo lice, lice varalice.

1996.
– Ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske dr. Mate Granić otputovao u višednevni posjet Narodnoj Republici Kini.
– Prva američka žrtva u BiH: od eksplozivne mine u sjevernoj Bosni poginuo narednik Donald Dougan iz Ohija.

 

Dogodilo se 5. veljače

1990.
– U sekretarijatu za pravosuđe i upravu SR Hrvatske registrirane sve političke stranke koje su podnijele zahtjev – SKH, SSRNH, HSLS, SDSH, HKDS, Radikalna stranka za sjedinjene evropske države, HDS I HDZ – čime je učinjen prvi konkretni korak legalizaciji višestranačja u Hrvatskoj.

1991.
– Hrvatski narod nikome ne prijeti, nikoga ne ugrožava, njegovo vodstvo ne vodi nikakvu agresivnu fašistoidnu, ustašoidnu i nikakvu protusrpsku politiku, kako mu se danas imputira iz dogmatsko komunističkih i hegemonističko-unitarističkih redova, naglasio hrvatski predsjednik dr. Tuđman u odgovoru na pismo dr. Borislava Jovića.

1992.
– U 18 logora u Srbiji i 20 u Hrvatskoj koji se nalaze na okupiranim područjima zatočeno 4 500 Hrvata.
– Snažna eksplozija oštetila bosansku stranu mosta na Savi između Slavonskog i Bosanskog Šamca, već mjesecima jedine cestovne i željezničke veze između Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
– Peticija žena Vukovara predana lordu Carringtonu, predsjedniku mirovne konferencije o Jugoslaviji, u zagrebačkom hotelu “Esplanade”.
– U okupiranom Cavtatu kretanje stanovnika ograničeno na strogi gradski dio. Crnogorski rezervisti razorili i opljačkali sela Konavala. Zaposleni s aerodroma Tivat u Crnoj Gori opljačkali dubrovački aerodrom Ćilipi.
– Na prostoru bivše Jugoslavije još se nisu stekli svi uvjeti za akciju mirovnih snaga UN, sažetak je najnovijeg izvještaja glavnog tajnika UN Boutrosa Ghalija.
– U Lipiku počelo mučno otkopavanje lešina čistokrvnih lipicanaca iz lipičke ergele, koje su četnici pobili u listopadu prošle godine.

1993.
– Branu Peruču spasio engleski časnik, koji je prije eksplozije 30 tona eksploziva podigao preljevni kanal, rečeno na konferenciji za novinstvo u Hrvatskoj elektroprivredi u Zagrebu.
– Pri podjeli nasljeđa bivše Jugoslavije Hrvatska zastupa stav da predmet sukcesije može biti samo onaj dio infrastrukture koji je građen zajednički nakon donošenja Ustava 1974. godine, jer je tada infrastruktura podijeljena po republikama, ističe za “Večernji list” koordinator hrvatskog projekta sukcesije Božo Marendić.
– Armija BiH ponovno napala Busovaču i Gornji Vakuf.

1994.
– Dosad najveće krvoproliće civila u Sarajevu: na glavnoj gradskoj tržnici Markale od granate, za koju se vjeruje da su je ispalili Srbi, poginulo 66 a ranjeno 197 Sarajlija.
– Hrvatska je spremna i zahtijeva međunarodni nadzor o stvarnom stanju i istinitosti navoda o navodnoj prisutnosti Hrvatske vojske u BiH, stoji u priopćenju sa sjednice Predsjedničkog vijeća obrane i nacionalne sigurnosti u Zagrebu.
– Njemački vojni ataše pukovnik Peer Schvan, u iznenadnom posjetu šibensko-zadarskom zaleđu, uvjerio se da je Sedma gardijska brigada HV na tlu Hrvatske a ne u BiH, kako to muslimanska strana izvješćuje Ujendinjene narode.

1995.
– U Münchenu, u sklopu 32. konferencije o sigurnosti, razgovarali ministri obrane Hrvatske i SAD, Gojko Šušak i William J. Perry, a Šušak razgovarao i s članovima američkog izaslanstva koje je vodio predsjedatelj Konferencije o Federaciji BiH Richard Holbrook.
– München bio i domaćin Konferencije o Federaciji Hrvata i Muslimana u BiH, hrvatsku delegaciju predvodio dr. Mate Granić, a bosansku premijer Haris Silajdžić i predsjednik Federacije BiH Krešimir Zubak.
– Kontaktna skupina za BiH u Münchenu postavila zahtjev Beogradu da prizna Hrvatsku i BiH u njihovim međunarodno priznatim granicama.

1996.
– Utemeljena hrvatska općina Usora.

 

Dogodilo se 6. veljače

1990.
– U demonstracijama na Kosovu ubijeno 26, ranjeno 94, a uhapšeno 1.000 Albanca, iznesen podatak na izvanrednog sjednici Skupštine SAP Kosovo.
– “Washington Post” objavio dosad najopširniji napis o temi Jugoslavija, a Miloševićevu politiku naziva politikom represije i manipulacije.
– Milošević, na sjednici Predsjedništva SR Srbije, optužio Hrvatsku i Sloveniju za podršku “kontrarevolucionarima i teroristima na Kosovu”, a Predsjedništvo SFRJ optužio za kašnjenje “u donošenju odluka u skladu sa svojom odgovornošću za integritet zemlje”.

1991.
– Najnovije, strogo povjerljive informacije, koje su u potpunosti provjerene, posebno su zabrinjavajuće: JNA je u gotovosti i spremna izvršiti vojnu intervenciju na Sloveniju, stoji u pismu Lojzeta Peterlea američkom državnom tajniku Jamesu Bakeru.
– Nakon mitinga u središtu Belog Manstira, kojeg je organizirala Srpska demokratska stranka, a za koju policija nije dala odobrenje, u Baranji više nema mira – govornici su vrijeđali hrvatski narod i njene vrhovnike, prijetili s JNA i dobrovoljačkim odredima iz Srbije te tražili rušenje vlasti u Hrvatskoj.

1992.
– Između Hrvatske i Slovenije potpisan u Zagrebu ugovor o uspostavi diplomatskih odnosa, odnosno sporazum o gospodarskoj i financijskoj suradnji. Naše dvije države trebaju biti sastavni dio zapadnog svijeta, rekao tom prigodom predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman.
– Turska priznala neovisnost Hrvatske, Makedonije i Bosne i Hercegovine, izjavio turski ministar inozemnih poslova Hikmet Ćetin.

1993.
– Mirovni plan za BiH čeka odluku Washingtona.
– Vance izjavio u New Yorku da je mirovni plan UN i EZ “najbolji mogući plan”, a lord Owen u intervjuu za BBC rekao da “SAD ne mogu blokirati jedini postojeći plan i objavljivati da neće sudjelovati u snagama UN”.
– Srbi kod Karlovca pokušali srušiti njemački zrakoplov s humanitarnom pomoći za Sarajevo.

1994.
– Skup Hrvata u Sarajevu, koji je podržala muslimanska vlast, založio se za teritorijalnu i institucionalnu cjelovitost BiH, koja bi bila transformirana u složenu državu s kantonima i nenacionalnim republikama.
– Židovska zajednica evakuirala iz Sarajeva, u dva konvoja, prema Lukavici i Makarskoj, 300 osoba, što je 11. evakuacija iz Sarajeva što su je organizirale židovske organizacije.
– Nakon masakra u Sarajevu, Iran najavio spremnost da pošalje svoje snage u BiH.
– Zapovjednik UNPROFOR-a general Michael Rose izjavio u Sarajevu da nema dokaza tko je ispalio granatu na sarajevsku tržnicu.

1995.
– U Zagrebu jučer preminuo inž. Drago Stipac, predsjednik Hrvatske seljačke stranke od njenog ujedinjenja 1991. do prosinca 1994., kada je izabran za prvog počasnog predsjednika HSS-a.
– Srbi iz Hrvatske uvijek su bili trojanski konj “velike Srbije” – napominje u intervjuu za “Vjesnik” dr. Mirko Valentić, direktor Instituta za suvremenu povijest u Zagrebu.
– U Hrvatskoj nema stranih plaćenika, već samo dobrovoljaca, zaključak je posebnog izvjestitelja UN Enriquea Bernallesa Ballestrosa.

1996.
– Ukinute vize za državljane Federacije BiH, priopćilo veleposlanstvo Republike Hrvatske u Sarajevu.
– Belgija odlučila preuzeti zapovjedništvo nad 5.000 pripadnika “plavih kaciga”, koji će biti raspoređeni u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu.
– Bosanskohercegovačka policija uhitila između 20. siječnja i 2. veljače osmoricu visokih oficira vojske bosanskih Srba, među kojima i jednog generala, za koje se sumnja da su učinili ratne zločine, priopćio glavni stožer IFOR-a u Sarajevu.

 

Dogodilo se 7. veljače

1991.
– Predsjednik Slovenije Milan Kučan na primanju priređenom u Ljubljani za konzule akreditirane u Sloveniji najavio mogućnost da Slovenija istupi iz jugoslavenske federacije.
– Ako ne uspije dogovor o saveznu suverenih država, Hrvatska će, kao i Slovenija, biti za izlazak iz Jugoslaviji – rekao na konfereciji za strane novinare u Zagrebu predsjednik Tuđman.

1992.
– Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda prihvatilo rezoluciju broj 740, u kojoj se traži od glavnog tajnika UN da ubrza pripreme za mirovnu operacije “plavih kaciga” u bivšoj Jugoslaviji.
– Kraljevina Belgija priznala Hrvatsku.
– Vlada tzv. republike srpske krajine propisala način naseljavanja okupiranih zadarskih mjesta i poziva Srbe da usele u kuće protjeranih Hrvata.
– Na mostu između Slavonskog i Bosanskog Broda prihvaćeno 55 od ukupno 64 zarobljenika s popisa koji je hrvatskoj strani ponudila okupatorska jugovojska. Prema sporazumu od 26. siječnja trebalo je biti pušteno iz srbijanskih logora 1.200 zarobljenika.

1993.
– U Hrvatskoj održani izbori za Županijski dom Sabora i lokalna predstavnička tijela.
– Njemački zrakoplov ‘Transal C 160″, koji je prevozio humanitarnu pomoć u Sarajevo, pogođen projektilom, izjavio u Zagrebu pukovnik Hope Reinhardt, zapovjednik transportne jedinice. I mnogi Karlovčani potvrdili da je humanitarni avion UN, čim je prešao rijeku Koranu, nakon pucnja iz protuzrakoplovnog topa počeo gubiti visinu uz čudan zvuk motora.
– Njemačka do daljnjeg obustavlja sve humanitarne letove u Sarajevo.
– Srbija nastoji promičbenim ratom u američkim medijima učiniti nemoguće – izmijeniti sadašnji zločinački imidž Srbije.
– Istekao rok koji su Vance i Owen odredili bosanskim Muslimanima i Srbima da prihvate cjelovit plan o BiH. Hrvati plan prihvatili još u Ženevi.
– Alija Izetbegović u Sarajevu izjavio da odbija mirovni plan za BiH, jer on “nagrađuje agresiju i etničko čišćenje, što provode bosanski Srbi”. “Oni koji budu u Vijeću sigurnosti digli ruku, glasovat će za etničko čišćenje”, istakao Izetbegović.

1994.
– Nakon sarajevskog pokolja, 68 mrtvih i 195 ranjenih osoba, glavni tajnik UN Butros Ghali uputio zahtjev NATO-u da odobri uporabu zračnih snaga za napade na položaje srpskog topništva oko Sarajeva.
– Predstavnici skupa Hrvata u Sarajevu osnovali Hrvatsko narodno vijeće.
– U Ženevi objavljeno da vođa bosanski Srba Radovan Karadžić prihvaća pregovore o demilitarizaciji i uspostavljanju kontrole UN nad gradom.

1995.
– UNPROFOR u Zagrebu priznao da srpski zrakoplovi i helikopteri polijeću s Udbine za Bosnu, a to su činili čitav prošli tjedan.
– Sastanak predsjednika Tuđmana, Izetbegovića i Miloševića trebao bi se održati u Parizu, izjavio francuski ministar vanjskih poslova Alain Juppe:

1996.
– Sa svjetskog ekonomskog foruma u Davosu Holbrooke poručuje kako mirovnim sporazumom BiH nije podijeljena, iako u stvarnosti jest, a njezina ponovna integracija ne ovisi više o međunarodnoj zajednici, već o Sarajevu, Zagrebu i Beogradu.
– Nakon Koschnickova dekreta o ustroju Mostara, (šest općina i središnja zona, koja nije predviđena u Daytonskom sporazumu) Hrvati nezadovoljni, jer je odluka o upravno-teritorijalnom uređenju grada, koja u najvećoj mjeri ispunjava zahtjeve bošnjačke strane, proizvela neizvjesnu situaciju u gradu. Pred hotelom “Ero” napadnut i sam Koschnik u blindiranom BMW-u..

 

Dogodilo se 8. veljače

1990.
– Predsjedništvo SR Hrvatske odbacilo jednoglasno sve insinuacije o “izdaji” i “veleizdaji”, koje su bez argumenata izrečene čak i od službenih predstavnika SR Srbije.

1992.
– Republika Hrvatska i Sveta Stolica odlučile zajedničkim sporazumom uspostaviti međusobne diplomatske odnose na razini veleposlanstva i apostolske nuncijature.
– Oko 55.000 Hrvata s područja Hrvatske zajednice Srednja Bosna izići će 29. veljače i 1. ožujka na referendum za neovisnu i suverenu Bosnu i Hercegovinu.
– Hrvatska banijska sela Glinsko, Novo Češko Selo, Mala i Velika Solna ponovno gore. Neprijatelj ne pristaje na dolazak promatrača EZ na Baniju.

1993.
– Hrvatska će sve učiniti za mirno rješenje krize, no to ne znači da će unedogled trpjeti okupaciju, a da ima snaga i za drukčija rješenja, Hrvatska je pokazala u zadarskom zaleđu, rekao na redovitoj mjesečnoj konferenciji za novinare u Zagrebu dr. Franjo Tuđman.
– Prema privremenim rezultatima glasovanja za Županijski dom Sabora, Hrvatska demokratska zajednica dobila 59 posto zastupničkih mjesta.
– UNPROFOR u Istočnom sektoru opskrbljuje četnike robom iz slobodnih dijelova Hrvatske, pišu nezadovoljni prognanici osječke općine generalu Satishu Nambiaru.
– Četnici iz istočne Hercegovine protjerali 20.000 Muslimana i Hrvata i to pred očima promatrača i UNPROFOR-a, koji šute.
– Zračni most sa Sarajevom ponovno uspostavljen, nakon što je nedavno prekinut zbog napada Srba na zrakoplov UNHCR kod Karlovca.
– Vijeće sigurnosti preuzima teret odlučivanja o ratu u BiH, nakon propasti Vance-Owenovog plana o mirnom rješenju krize u BiH.
– Rusija ostaje uz plan Vance-Owen, jer je on jedini realan za miran put rješenja krize u BiH, izjavio u Moskvi ruski ministar inozemnih poslova Andrej Kozirev.
– Izetbegović iz Kaira pozvao islamske zemlje da zatraže ukidanje embarga na isporuke oružja BiH.

1994.
– Zastupnički dom Hrvatske Republike Herceg-Bosne u Livnu, kao jedina legitimna zakonodavna vlast hrvatskog naroda u BiH, donio Deklaraciju u kojoj se zauzima za očuvanje države BiH u Uniji republika Bosne i Hercegovine.
– Predsjednik HR Herceg-Bosne Mate Boban, nakon uvodnog izlaganja na zasjedanju Zastupničkog doma HR Herceg-Bosne, u Livnu, odlučio da se povuče s mjesta predsjednika HR Herceg-Bosne.
– Hrvatsko narodno vijeće, utemeljeno na sarajevskom saboru Hrvata, čiji će predstavnici ići u Ženevu u delegaciji BiH koju predvodi Alija Izetbegović, na konferenciji za novinare u Zagrebu izjasnili se za BiH kao saveznu državu s autonomijom kantona.

1995.
– Šef jugodiplomacije Vladimir Jovanović objavio uvjete Beograda za međudržavna priznanja: državni kontinuitet i međunarodno pravni subjektivitet “SRJ”.

1996.
– Britanski prestolonasljednik princ od Wallesa Charles doputovao u Dubrovnik.
– Predsjednik Federacije BiH Krešimir Zubak ocijenio da je odluka Hansa Koschnicka samovoljna i suprotna Daytonskom sporazumu.

 

Dogodilo se 9. veljače

1992.
– Samozvani krajinski vođe odupiru se dolasku mirovnih snaga UN zato što su bili organizatori pobune protiv hrvatske vlasti, rekao predsjednik Tuđman u intervjuu španjolskoj TV.
– Mi inzistiramo da mirovne snage uđu u Hrvatsku, ali ne radi čuvanja granica nepostojeće krajine, već zbog mira, izjavio predsjednik Izvršnog odbora HDZ Stjepan Mesić.
– Narod Banije i Korduna slaže se s dolaskom “plavih kaciga”, ali samo na granicu između Republike Hrvatske i republike srpske krajine, rekao u Beogradu na sjednici “krnjeg” Predsjedništva Jugoslavije Mile Paspalj, tzv. predsjednik skupštine tzv. republike srpske krajine.
– Na temelju analiza, Hrvatska izgubila u ratu gotovo 19,000 goveda, 144,000 svinja, 213 konja i oko 5,000 ovaca, miljun peradi…. Sveukupna vrijednost ukradene stoke procijenjena na više od 37,3 milijuna DEM.

1993.
– Srpska strana nije došla u New York na sastanak s predstavnicima Vlade Republike Hrvatske jer ne želi mir, priopćila stalna misija Republike Hrvatske pri UN u New Yorku.
– Muslimanski čelnici i dalje iznose na radiju i televiziji najteže optužbe na račun Hrvata u svezi sa sukobom Armije BiH i HVO-a u Prozoru.
– Američki ambasador i član Komisije UN za ljudska prava K. Blackwell izjavio u Ženevi kako ima sve više dokaza da su viši srpski oficiri u BiH naredili sustavno silovanje Muslimanki.
– Vance i Owen, u svojoj novoj inicijativi o statusu Sarajeva, zahtijevaju da se glavni gradi BiH podijeli između Muslimana, Srba i Hrvata, piše njemački list “General Anzeiger”.
– Čitava Srbija bruji o Teslinom “tajnom srpskom oružju”, kojim bi se u jednom potezu “potopila Šesta flota” ili “preorali neprijateljski gradovi”.

1994.
– Na sastanku u Ženevi hrvatski i bosanski ministar vanjskih poslova, dr. Mate Granić i Haris Silajdžić, dogovarali prekid muslimansko-hrvatskog sukoba u BiH i trajno rješenje muslimansko-hrvatskih odnosa.
– Nakon odluke da Mate Bobana da svoju funkciju stavi na raspolaganje Saboru Herceg-Bosne, Hrvate iz BiH u Ženevi predstavljat će Mile Akmadžić.
– U agresiji na hrvatske enklave u srednjoj Bosni Muslimani već godinu dana upotrebljavaju bojne otrove, a svijet, koji o tome ima nedvojbene dokaze, šuti – zadnji u nizu napada bojnim otrovima dogodio se 7. veljače kada su Muslimani ispalili na Novi Travnik petnaestak granata punjenih klorom.
– Francuski general Bertrand Guillaume de Sauville de Lapresle potvrđen kao novi vrhovni zapovjednik UNPROFOR-a.
– U Bruxellesu, na ministarskom sastanku NATO-a, izglasan ultimatum NATO-a bosanskim Srbima, koji moraju povući svoje teško oružje 20 kilometara od Sarajeva do 21. veljače.
– Hrvatske izbjeglice mogu ostati u Njemačkoj i poslije 30. travnja, odlučila Konferencija ministara unutarnjih poslova 16 njemačkih pokrajina. Izbjeglice iz razorenih ili okupiranih područja mogu ostati u Njemačkoj do 30. lipnja 1995., a iz sigurnih hrvatskih područja do 31. listopada ove godine.

1995.
– Pod predsjedanjem predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana u Predsjedničkim dvorima održana sjednica hrvatske Vlade na kojoj su usvojeni zaključci o provedbi državne politike.
PRISTANKOM na plan Z-4 kontaktne skupine Hrvatska bi se našla u kolonijalnom položaju, zaključak je Komisije za Ustav, Poslovnik i zakonodavstvo Županijskog doma hrvatskog Sabora.

1996.
– U Hrvatskom Podunavlju pod okupacijom pobunjenih Srba vlada kaos i kriminal, a sve, prema pisanju srpskog tiska, ukradeno nosi se u Srbiju.

 

Dogodilo se 10. veljače

1991.
– Kamenovane kuće Hrvata u sarajevskoj općini Ilidži.

1992.
– Vrhovno državno vijeće drži da tzv. Vanceov plan bitno zadovoljava zahtjeve Hrvatske postavljene od samog početka izbijanja ratnih sukoba te njegova provedba znači poraz srpske i armijske politike.
– Talijanski ministar pravde Claudio Martelli dao nalog javnom tužitelju da istraži istinitost i zatraži odgovornost za rušenje helikoptera EZ, pri čemu su poginuli 4 Talijana, i jedan Francuz, promatrači EZ, koji je oborio MIG jugovojske.
– Predsjednik Tuđman odlučno u intervjuu britanskom “Guardianu” ustvrdio da se Hrvatska neće odreći autoriteta nad srpskim enklavama ako tamo budu razmještene snage UN.

1993.
– Poznati potpuni rezultati izbora za Županijski dom Sabora Hrvatske, HDZ-u 37 mandata, oporbi 26 mandata.
– Četnici u istočnoj Slavoniji “legaliziraju” zločine “odobrenjima” za pljačku, koja izdaju tzv. srpska oblast Slavonije, Baranje i zapadnog Srema.

1994.
– U Zagrebu se ujedinile Socijaldemokratska partija Hrvatske i Socijaldemokratska stranka Hrvatske.

1995.
– Ne odstupamo od bitnih nacionalnih interesa, u planu Z-4 za Hrvatsku je prihvatljivo samo to što se traži mirno rješenje u okviru granica Republike Hrvatske, rekao na konferenciji za novinare u Zagrebu predsjednik Tuđman.
– Hrvatski i bosanski Srbi, zajedno s Abdićevom vojskom, silovito napadaju Bihać, javlja sarajevski radio.
– Na bihaćko ratište ovih dana stiglo 2.000 specijalaca iz Kraljeva u Srbiji, koji su bez problema prešli granicu na Drini pokraj promatrača UN.
– UN sumnjiči Srbiju da namjerno ometa promatrače na granici između Srbije i BiH kako bi dalje mogla opskrbljivati bosanske Srbe ratnim materijalom.
– Zašto primjer autonomije Aalandskog otočja nije primjenljiv u Hrvatskoj: Šveđani na Aalandu svoj spor s Finskom riješili su političkim putem, dok su Srbi digli ustanak u cilju odcjepljenja dijela Hrvatske, počinivši pritom najteže zločine, komentira ponuđeni plan Z-4 u “Večernjem listu” dr. Ljubomir Antić.

1996.
– Predsjednik Federacije BiH Krešimir Zubak u pismu upućenom Predsjedništvu BiH upozorava na kršenje Daytonskog sporazuma, te upozorava da novonastala Agencija za istraživanje i dokumentaciju služi političkim interesima bliskim Predsjedništvu BiH i Aliji Izetbegoviću, ističući da je riječ o neformalnoj službi sigurnosti.
– U Međugorje stiglo 100 hrvatskih policajaca, koji bi, po dogovoru hrvatskog ministra unutarnjih poslova Ivana Jarnjaka i europskog upravitelja Hansa Koschnika, trebali biti raspoređeni u Mostar.

Komentiraj

Ratni spomenar -nastavci

Dogodilo se 21. siječnja1990.
– Drugog dana rada 14. kongresa SKJ duboke, otvorene i prikrivene, razlike izlaze sve više na vidjelo, nastavljena velika svađa između slovenskih i srpskih komunista, koji svaki prijedlog Slovenaca preglasavanjem odmah odbacuju.1991.
– U Sarajevu se sastale delegacije Hrvatske i BiH, koje su predvodili dr. Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, obostrana suglasnost da je rješenje jugoslavenske krize moguće samo – demokratski.

1992.
– Javno tužiteljstvo Republike Hrvatske zatražilo od nadležnog državnog tužiteljstva Jugoslavije da posreduje u pronalaženju krivca za rušenje helikoptera Europske zajednice.
– U Hrvatskoj registrirano 322.745 izbjeglica.
– Dubrovnik već 113 dana u neprijateljskom srpsko-crnogorskom okruženju.
– Četnici u Tovarniku ubili župnika Ivana Burika.
– Albanska vlada priznala nezavisnost Hrvatske i Slovenije.

1993.
– U razgovorima s Vanceom i Owenom u Zagrebu predsjednik Tuđman se založio za nastavak Ženevske konferencije.
– U karlovačkom tranzitnom centru za izbjeglice logoraši štrajkaju glađu, zahtijevajući da se njihovim obiteljima omogući izlazak iz opkoljene Velike Kladuše.
– Srbi su za mirovni plan u BiH u Ženevi glasovali samo formalno, izjavio “ministar” Antić londonskom “Timesu”.

1994.
– Hrvatska vlada daje podršku Zajedničkoj deklaraciji o odnosima Hrvatske i SFRJ, potpisanoj u Ženevi, izjavio njezin predsjednik Nikica Valentić.
– Iz područja Buhinih kuća izvučena tijela devetorice hrvatskih bojovnika nestalih u posljednjoj muslimanskoj ofenzivi. Tijela su im bila vezana žicom a pogođeni su s više hitaca iz blizine, javlja HABENA iz Nove Bile.
– Pripadnici Armije BiH u selu Novakovići nedaleko Maglaja ubili su petero (5) Hrvata.
– U Bugojno je na gradskom igralištu zatočeno 300 Hrvata, izjavio dopisniku “Večernjeg lista” u Livnu bugojanski župnki fra Janko Ljubas.

1995.
– Predsjednik Tuđman primio je u Predsjedničkim dvorima izaslanstvo Europske unije i strane veleposlanike u Hrvatskoj, koji su izrazili zabrinutost zbog hrvatskog otkaza UNPROFOR-u.
– Visoko hrvatsko izaslanstvo s premijerom Valentićem na čelu razgovaralo u Mostaru s europskim upraviteljem Hansom Koschnikom i gradonačelnikom Mijom Brajkovićem, a pri tome insistiralo na dosljednom i maksimalnom provođenju Washingtonskog sporazuma.
– Prognani Vukovarci održali u Zagrebu zbor potpore odluci Sabora i predsjednika Tuđmana o odlasku UNPROFOR-a.

1996.
– Veleposlanik SAD u Hrvatskoj Galbraith, prilikom posjeta Dubrovniku, istaknuo da je Prevlaka suvereni dio suverene Republike Hrvatske.

Dogodilo se 22. siječnja1990.
– Na 14. kongresu SKJ došlo do raskola, komunisti iz Slovenije napustili Kongres, a nakon što je vođa srpskih komunista Slobodan Milošević zahtijevao da “krnji” Kongres nastavi s radom, predsjednik SK Hrvatske Ivica Račan zatražio da se Kongres prekine, a nakon što nije udovoljeno njegovom zahtjevu, cjelokupna delegacija SK Hrvatske odbila sudjelovati u daljnjem radu, nakon čega je Kongres ipak prekinut.

1991.
– Ne prihvaćamo tezu da je u Hrvatskoj učinjeno bilo kakvo protuustavno naoružavanje milicije niti da je Hrvatska povrijedila korpus ovlaštenja JNA – rekao na sjednici Ustavne komisije Skupštine SFRJ Vladimir Šeks, predsjednik Ustavne komisije Sabora Republike Hrvatske.
– Predsjedništvo SFRJ donijelo odluku o krivičnoj odgovornosti za zadržavanje oružja, koja se odnosi isključivo na pojedince a ne na ograne legalne vlasti.

1992.
– Sobranje Makedonije prihvatilo zakon o povlačenju predstavnika Makedonije iz bivših saveznih organa Jugoslavije.
– Neuspjela srpska propaganda u Skandinaviji.
– Bečki mediji sve češće upozoravaju na prijetnje srpskih terorista.
– Premijer Gregurić u sjedištu UN razgovarao s ruskim ambasadorom Jurijom Voroncovom, te posjetio Svjetski židovski centar.
– Predsjednik Tuđman primio dr. Roberta Lichala, drugog predsjednika austrijskog Parlamenta, kao i delegaciju Partije demokratske ljevice Italije (PDSI).

1993.
– Hrvatska vojska i policija zauzele strateške pozicije u području Masleničkog mosta, čija bi izgradnja trebala početi za 15 dana.
– “Dosljedno ćemo ustrajati na kadrovskom popunjavanju službi pripadnicima muslimanskog i hrvatskog naroda”, stoji u priopćenju Odjela unutarnjih poslova HVO Herceg-Bosne.
– Sukobi između postrojbi HVO i Armije BiH oko Gornjeg Vakufa uglavnom privedeni kraju, izjavio ministar obrane BiH Božo Rajić Hrvatskoj televiziji.
– Bosansku državu tek treba stvoriti, istaknuo na zagrebačkoj konferenciji za tisak Mate Boban i Mile Akmadžića.

1994.
– Čvrsto smo uvjereni da }e obje strane potpisnice Deklaracije, što su je u Ženevi potpisale Hrvatska i SRJ, djelovati u skladu s odredbama Helsinškog završnog dokumenta KESS-a iz 1975. godine, osobito u skladu s načelima da se međunarodne granice ne mogu i ne smiju mijenjati silom, stoji u pismu dr. Mate Granića predsjedniku Vijeća sigurnosti UN Karelu Kovandi.
– UNPROFOR se zasad neće povući iz BiH, a Velika Britanija dat će UNHCR-u još 5 milijuna funti za humanitarnu pomoć BiH, izjavio britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd u splitskoj zračnoj luci nakon jednodnevnog posjeta britanskim postrojbama u sastavu UN u BiH.
– Boutros Ghali izjasnio se u Den Haagu u prilog zračnih napada u bivšoj Jugoslaviji, izjavivši da bi takvu akciju odobrio ako bi to zatražio njegov posebni predstavnik Yasushi Akashi, ali on to do sada nije učinio.

1995.
– Dosadašnje odbijanje Beograda da prizna hrvatsku državu samo je “blef”, rekao predsjednik Tuđman u intervjuu njemačkom listu “Der Spiegel”.
– Milošević još uvijek nije dovoljno pritisnut da prizna Hrvatsku. Njihov sat (“SRJ” – Milošević) usklađuje se pod prisilom i svjetskih okolnosti. To što se nama žuri, drugi o tome ne vode računa. No i to vrijeme ima svoj početak i kraj, izjavio predstojnik Ureda hrvatske Vlade u Beogradu dr. Zvonimir Marković u intervjuu “Večernjem listu”.
– Britanski general-major Rupert Smith preuzet će 24. siječnja dužnosti od sadašnjeg zapovjednika UNPROFOR-a za BiH Michaela Rosea.

1996.
– U reintegraciji hrvatskog Podunavlja, nakon razoružanja, uslijedit će uspostava policijske uprave i potom povratak prognanih. Uspostavit će se nacionalna struktura koja je bila prije 1991., a u području ne mogu ostati oni koji su se doselili iz Srbije i BiH, rečeno na konferenciji za novinare hrvatske Vlade u Zagrebu.
– Savudrijska vala (Piranski zaljev) i dalje najveći hrvatsko-slovenski spor. Hrvatska nudi Sloveniji najliberalniji režim slobodne plovidbe, ali ne može dati vlastiti teritorij, piše austrijski “Kleine Zeitung”.
– Bosanski Srbi u svibnju i lipnju 1992. na području Brčkog ubili oko 3.000 Muslimana i Hrvata, koji su pokopani u zajedničkoj grobnici blizu tog grada, piše “Daily Telegraph”.

Dogodilo se 23. siječnja1990.
– SK Slovenije zamrzava odnose sa SKJ do svoje konferencije, koja je zakazana za 2. veljače.

1991.
-Srbija uvjetuje suverenitet Bosne i Hercegovine opstankom Jugoslavije, rekao u Sarajevu na konferenciji za novinare poslije razgovora u Beogradu s Miloševićem predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović.
– Ako se na području Republike Hrvatske odmah ne raspuste svi mobilizirani oružani sastavi, JNA će postupiti po odredbama točke 4. i 7. naredbe Predsjedništva SFRJ, stoji u priopćenju Saveznog sekretarijata za narodnu obranu.
– U Zagreb se sastale delegacije Hrvatske i Crne Gore, a predsjednici Tuđman i Bulatović suglasile se da je dijalog moguć i uz različita stajališta.

1992.
– U bivšoj zagrebačkoj vojarni “Maršal Tito” jugovojska ostavila eko-bombu.
– Američka organizacija za zaštitu ljudskih prava Helsinki Watch uputila pismo Miloševiću i Adžiću.
– Karlovački ratni vihor odnio do sada 250 života, a uz krevet prikovao 800 ranjenika. Četničko i armijsko divljanje na karlovačkom području učinilo štetu između tri i pet milijardi dolara.
– Svjedočenje Tomislava Rajkovića, zarobljenog pri okupaciji Tordinaca: “Susjed je prstom pokazao na nas.”

1993.
– Srbi u Ženevi prihvatili devet ustavnih načela, a nastavljaju se pregovori o zemljovidima, izjavio glasnogovornik za tisak Konferencije Fred Eckhard.
– Hrvatska je akcija u Maslenici izvršena na temelju međunarodnih sporazuma, stoji u priopćenju Ministarstva vanjskih poslova Hrvatske.
– Plave kacige” u Hrvatskoj gledaoci zločina, piše pariški “Le Quotidien”.

1994.
– Potpisivanje sporazuma o normalizaciji odnosa sa SRJ stvoreni su uvjeti za najbrže moguće uključenje hrvatskih područja pod zaštitom mirovnih snaga u hrvatski ustavnopravni poredak, izjavio predsjednik Tuđman prigodom primanja u Dvorima za hrvatske župane.
– Mir je moguć, ako se temelji na pravednosti svake zajednice i mir ne smije biti utemeljen na trgovanju tuđim teritorijem, izjavio kardinal Kuharić na svečanoj misi za mir u Hrvatskoj i BiH u zagrebačkoj katedrali.
– Beogradski radio B92 objavio je opširan intervju s hrvatskim premijerom Nikicom Valentićem koji je izjavio da će Hrvatska i Srbija uspostaviti diplomatske odnose kada Srbija prizna Hrvatsku u njezinim granicama.

1995.
– Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman primio u Predsjedničkim dvorima podtajnika za obrambenu politiku SAD-a Waltera B. Slocomba, koji mu je prenio zabrinutost američke vlade u svezi s odlukom o otkazivanju mandata UNPROFR-u.
– Predtavnici UNPROFOR-a obavijestili novinare u Karlovcu da je mješovita stručna komisija pregledala dio naftovoda i njegovih postrojenja na području sjever i utvrdili njegovu ispravnost. Predstavnici civilnih poslova UNPROFOR-a u sektoru Sjever nadaju se da će naftovod moći u eksploataciju već početkom sljedećeg tjedna.
– Želimo poručiti srpskom pučanstvu na okupiranom području da cilj Hrvatske nije vojna opcija. A ako bi došlo do nje, ne bi glavne žrtve bili njihovi vođe, jer su si oni na vrijeme osigurali stanove i kuće i zaposlenje negdje drugdje, već obično pučanstvo, izjavio u intervjuu “Večernjem listu” inicijator osnivanja saborskog odbora za mirnu reintegraciju zastupnik Drago Krpina.

1996.
– Gradonačelnik zapadnog Mostara Mijo Brajković izjavio kako hrvatska strana traži da Mostar bude stolni grad Hrvata u BiH, što je zahtijevano i na početku pregovora o gradu.

Dogodilo se 24. siječnja1991.
– Vlada će preuzeti odgovornost za sastav i naoružanje policije i suprotstaviti se namjeri JNA da na području Hrvatske preuzme kontrolu kad republičkom policijom pod izlikom izvanrednih okolnosti na području Republike Hrvatske mogu se primjenjivati samo oni savezni zakoni koji nisu u suprotnosti s Ustavom Republike Hrvatske – stav je izvanredne sjednice hrvatske Vlade sazvane na prijedlog predsjednika Republike dr. Franje Tuđman.
– U nekim garnizonima JNA u Hrvatskoj počele prekomande vojnika hrvatske nacionalnost u druge dijelove Jugoslavije.
– ‘Predsjedništvo SFRJ nije izdalo nikakve posebne ovlasti organima JNA’, izjavio u Ljubljani član Predsjedništva SFRJ iz Slovenije Janez Drnovšek.
– Tajnim glasovanjem članovi Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti odlučili da JAZU preimenuju u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti /HAZU/.

1992.
– Srpski demokratski forum, na čijem se čelu nalazi dr. Milorad Pupovac, podržao plan Cyrusa Vancea.
– Srbijansko “čišćenje” Baranje se nastavlja. Od trenutka upada jugoarmije i početka vladavine četnika, Baranju je moralo napustiti više od 35.000 osoba.
– Kuće okučanskih Hrvata dignute u zrak već na samom početku rata.

1993.
– Odbacujući optužbe o “agresiji Hrvatske na područje oko Masleničkog mosta, predsjednik Tuđman na Ženevskoj konferenciji rekao da Hrvatska neće biti popustljiva prema srpskim ekstremistima koji djeluju na programu stvaranja “velike Srbije”.
– Zaslugom odvjetnika Grge Bačlije iz Subotice, otkriveno da se u zatvorima Subotice, Sombora i Belog Manastira nalazi 40 hrvatskih ratnih zarobljenika.

1994.
– Hrvatska će NATO-u ponuditi da se i sama pridruži “Partnerstvu za mir”, uoči odlaska u Strasbourg na razgovore s visokim dužnosnicima Vijeća Europe dr. Mate Granić, hrvatski ministar vanjskih poslova.
– Mirovne inicijative i nuđenje suradnje pod neprihvatljivim uvjetima samo je dio političke taktike Muslimana u Ženevi i kupnja vremena za rat, odjeci su Ženevskih pregovora u hrvatskim medijima.
– Očito je da je prošlotjedna konferencija u Ženevi iscrpila svoje mogućnost i trebalo bi sazvati novu međunarodnu konferenciju o BiH, umjesto nastavljanja neuspješnih Ženevskih pregovora izjavio Alija Izetbegović prigodom posjeta Kuala Lumpuru.
– Hrvatska je u Ženevi nudila Muslimanima 33,33 posto ukupnog teritorija BiH, a 17,50 posto da pripadne Hrvatima, stoji u prijedlogu hrvatskog izaslanstva muslimanko-bošnjačkom izaslanstvu.
– Prognani Hrvati s Korduna s područja Velika Kladuše, njih 96, očajnički pokušava prijeći u Hrvatsku, ali im Srbi ne dopuštaju prijelaz.
– Muslimani ponovno žestoko napadaju Vitez.
– UN objavio izvješće svog istražitelja? generala Greindla o velikim ilegalnim poslovima pripadnika UNPROFOR-a u Hrvatskoj i BiH.
– Zapovjednik snaga UN u Bosni na odlasku belgijski general Francis Briquemont izjavio u intervjuu “Figarou” da bi međunarodna zajednica trebala zaustaviti pregovore s liderima zaraćenih strana u Bosni i upotrijebiti silu, ukoliko oni nebi poštovali svoje potpise.

1995.
– Predsjednik Tuđman primio u Predsjedničkim dvorima predsjednika Predsjedništva BiH Aliju Izetbegovića i predsjednika Federacije BiH Krešimira Zubaka.
– Predsjednik Tuđman primio u Predsjedničkim dvorima vjerodajnice grčkog i norveškog veleposlanika, Constantina Yerocostopulosa i Bjorna Frodea Osternsa.
– Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost Zastupničkog doma Sabora odobrio Vladin izvještaj o okončanju mandata zaštitnih snaga UN-a i predložio da se Vladi naloži da izradi program odlaska UNPROFOR-a.
– Vojni promatrači UN-a u Sarajevu izvijestili su o novim napadima Abdićevih snaga i srpskih postrojbi iz UNPA područja na položaje Armije BiH jugoistočno od Velike Kladuše.
– Uredništvo lista “Sjeverozapadne Bosne glas”, glasila udruge “Bijeli put”, nastavilo poimence objavljivati sudbine mučenih i nasilno odvođenih banjalučkih civila u prosincu 1994.
– Europska unija pozvala sve bosanske strane da se vrate pregovorima “u najkraćem mogućem roku”, a hrvatsku Vladu da još jednom razmotri svoju odluku o otkazivanju mandata UNPROFOR-u kako ne bi time ugrozila cjelokupni mirovni proces”.
– Vijeće sigurnosti UN produljilo ograničenja na putovanja i robnu razmjenu bosanskim Srbima. Sankcije su nametnute prošle jeseni zbog odbijanja bosanskih Srba da prihvate mirovni plan “kontaktne skupine”.

1996.
– Predsjednik Tuđman primio u Zagrebu šefa misije OESS-a za BiH Roberta Frowicka, te ga upozorio da je temeljni problem za Hrvatsku, iako je problem Mostara velik, uspostava vlade Federacije BiH i vlade BiH.

Dogodilo se 25. siječnja1991.
– Na Izvanrednoj sjednici Sabora Republike Hrvatske govorio dr. Franjo Tuđman, rekavši da je Hrvatska za dijalog i obranu.
– U Beogradu razgovarali Tuđman i Milošević.
– U Beogradu održana Izvanredna sjednica Predsjedništva SFRJ – vojnog udara u Hrvatskoj neće biti.
– Ustavni sud Republike Hrvatske obavijestio Sabor Republike Hrvatske da je Naredba Predsjedništva SFRJ neustavna i nezakonita, pa su tako neustavne i nezakonite sve radnje i akti koji su se temeljili ili se temelje na toj naredbi, time i spomenuto priopćenje Saveznog sekretarijata za narodnu obranu.
– Skupština općine Virovitica priopćila da je JNA uhitila predsjednika Izvršnog vijeća Skupštine općine Antuna Habijanca i predsjednika HDZ-a i člana Izvršnog vijeća Virovitice Đuru Dečaka.

1992.
– Progoni i mučenja Hrvata na glinskom području. Srpski okupator na glinskom području od lipnja prošle godine ubio 52 hrvatska civila.
– Dio Srba koji su ratovali protiv Hrvatske počeo se vraćati u Vinkovce.
– Prema dostupnim podacima, na banijskom području od početka okupacije pobijeno više od 300 Hrvata.
– Hrvatska, Makedonija i Slovenija zatražile primanje u KESS.

1993.
– Hrvatske redarstvene snage i Hrvatska vojska oslobodile su cijelu “ružičastu zonu” u zadarskom zaleđu, išli smo dovoljno duboko da bi se na tim prostorima osigurao trajan mir, izjavio u Zadru general Janko Bobetko.
– Cilj naše akcije bio je samo osiguranje radova i prometnice Maslenica-Zadar, a da bi se to postiglo, trebalo je čitavu “ružičastu zonu” u području Zadra očistiti od srpskih paravojnih postrojbi, izjavio predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman HTV-u.
– Muslimani iz Jajca i Zenice dovedeni su na prijevari u Gornji Vakuf, jer im je rečeno da će se boriti protiv četnika, kada su shvatili da se trebaju tući s Hrvatima, otkazali su poslušnost, rekao Drago Banović, načelnik Informativne službe sigurnosti sjeverozapadne Hercegovine.
– Predstavnici HVO i Armije BiH u nazočnosti predstavnika UNPROFOR-a dogovorili u Gornjem Vakufu prestanak sukoba.
– Većina komentatora britanskih listova objašnjava da je masleničko područje odavno trebalo biti vraćeno pod upravu Hrvatske, jer je to jedina veza južne Dalmacije s ostalom Hrvatskom.
– Rusko Ministarstvo vanjskih poslova pokrenut će pitanje uvođenja sankcija protiv Hrvatske “ako ne prekine vojne akcije protiv Srba”, izjavio u Moskvi zamjenik ministra vanjskih poslova V. Čurkin.

1994.
– Šezdesetak majki, očeva i djece nestalih i zatočenih osoba, mahom dobrovoljaca domovinskog rata, kojima se u srpskim zatvorima izgubio trag, prosvjedovalo je pred Saborom, zbog, kako ističu, nedjelotvornosti državnih institucija zaduženih za potragu.
– Nakon što je u prvom krugu Milan Martić uvjerljivo izgubio na izborima za predsjednika tzv. krajine od konkurenta Milana Babića, u drugom je “uvjerljivo” dobio, kao kandidat Slobodana Miloševića, javljaju srpski mediji iz Knina.
– Vijeće Vojnog suda u Bjelovaru izreklo kazne desetorici optuženih za organiziranje oružane pobune, ubijanje i zlostavljanje građana hrvatske nacionalnosti.

1995.
– Slijedom sporazuma od 2. prosinca 1994. i nakon izvršenih pregleda i potrebnih predradnji, danas se pušta u eksploataciju sjeverni ogranak Jadranskog naftovoda, koji djelomično prolazi kroz UNPA sektor Sjever. Dana 26. siječnja nafta će poteći iz Omišlja prema Sisku i sjevernoeuropskim zemljama, stoji u priopćenju objavljenom iz Ureda Predsjednika Republike Hrvatske.
– Hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman i inž. Hrvoje Šarinić primili u Predsjedničkim dvorima supredsjedatelje Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji Davida Owena.
– Povlačenje trupa UNPROFOR-a iz Hrvatske bila bi istinska katastrofa, koja bi imala direktne posljedice i na ostanak snaga UN-a u BiH, izjavio u Ženevi Boutros Boutros Ghali.
– Hrvatska ima dovoljno iskustva, državničke i političke zrelosti da svoje probleme rješava samostalno i bez obzira na neke izvana zagovarane redoslijede, rekao dr. Mate Granić na zasjedanju Zastupničkog doma Sabora, obrazlažući odluku o otkazu mandata UNPROFOR-u.
– Predsjednik dr. Franjo Tuđman uživa povjerenje 87 posto Hrvata, što je značajno više od povjerenja iskazanog drugim europskim državnicima, stoji u rezultatima prvog ovlaštenog američkog istraživanja javnog mnijenja u Hrvatskoj, koje je provela Informativna agencija SAD (USIA).
– Golemi su ljudski gubici (10 056 ubijenih građana) u tisuću dana opsade grada, neviđena razaranja, uništene komunikacije, onemogućeni su znanost i kulturno prožimanje, izjavio u intervjuu za “Večernji list” gradonačelnik Sarajeva dr. Tarik Kupusović, u povodu 1.000 dana opsade Sarajeva.
– Na odlasku nitko neće liti suze niti oprostiti se od generala Rosea stiskom ruku. On je prije bio oruđe britanske vanjske politike, nego izvršitelj mandata UN-a, izjavio bosanski dopredsjednik Ejup Ganić njemačkom dnevniku “Sueddeutsche Zeitung”.

1996.
– Zagrebačka skupština birala novog gradonačelnika, nakon što dr. Goran Granić nije dobio potvrdu od Predsjednika Republike, izabran liberal Jozo Radoš.

Dogodilo se 26. siječnja1991.
– Bili smo na rubu građanskog rata, vojske je bila mobilizirana, Hrvatska se obranila demokracijom – rekao po povratku iz Beograda sa sjednice Predsjedništva SFRJ predsjednik Tuđman u Saboru Republike Hrvatske.
– Hrvatska televizija prikazala u specijalnoj emisiji film o navodnom naoružavanju pripadnika HDZ-a, kojeg su snimile tajne službe JNA, a glavni protagonist je hrvatski ministar obrane general Martine Špegelj.
– Višestranačko Sobranje u Skopju izabralo za predsjednika Socijalističke Republike Makedonije Kiru Gligorova.

1992.
– Pulska luka prvi put, od kada je Hrvatska suverena, primila na svoj dok brod Hrvatske ratne mornarice, patrolni čamac “Hrvatska Kostajnica”.
– Nastavlja se nasilno iseljavanje Hrvata iz Vojvodine.
– Iz srbijanskih zatvora i logora, oslobođeno i zamijenjeno 296 zatočenih Hrvata.
– U selima skradinskog zaleđa četničkim zvjerstvima nema kraja. Prilikom topničkih napada na Skradin, dva puta pogođena i pravoslavna crkva Sv. Spiridona.
– Utemeljena Hrvatska zajednica “Srednja Bosna”.
– Četnici i JA uništili arheološko nalazište nedaleko od Prevlake kod Vinkovaca, staro više od 3.500 godina.

1993.
– Hrvatske vojne snage napustit će oslobođena područja usporedo s razoružavanjem srpskih paravojnih formacija, a cijelo područje osiguravat će hrvatske redarstvene snage, rekao predsjednik Tuđman na HTV poslije susreta s vojnim i redarstvenim zapovjednicima u “akciji Maslenica”.
– Hrvatska nije agresor, akcija hrvatskih vlasti na Maslenici izvedena je unutar “ružičastih zona”. Moramo podsjetiti da je pravni i politički status ovih “entiteta” znatno drugačiji od onih UNPA, stoji u pismu predstavnika Hrvatske u UN Maria Nobila predsjedniku Vijeća sigurnosti UN.
– Zbog prekinutih prometnih veza na Maslenici Dalmacija je pretrpjela štetu od 2,7 milijardi dolara, konstatirao Odbor za pomorstvo, promet i veze Sabora Hrvatske.
– Muslimanska vojska otpočela napad na hrvatski prostor općine Zenica, a ušavši u selo Dusinu poubijali su više deset (10) hrvatskih civila i uhićenih branitelja.

1994.
– Rasim Delić je velikoj zabludi, kada je prošlog tjedna u Ženevi najavljivao da bi Muslimani mogli postići vojnu pobjedu na svih 14 područja, gdje se spore sa Srbima i Hrvatima, ocjenjuju britanski vojni stručnjaci.

1995.
– Iz Omišlja prema Sisku potekle prve tone nafte. Zasad se naftovodom u jednom satu transportira 800 do 1.000 prostornih metara nafte.
– Zajednica Srba u Hrvatskoj izrazila u priopćenju zabrinutost zbog mogućeg razvoja političke situacije otkazom mandata UNPROFOR-u u Hrvatskoj.
– “Djelatnost UNPROFOR-a u Hrvatskoj s vremenom preobrazila u suprotnost od onoga što joj je prvobitno bio cilj, njegovi su vojnici svojom pasivnom prisutnošću na okupiranim područjima stabilizirali srpsku vlast”, piše u uglednom njemačkom listu “Frankfurter Allgemeine Zeitung” urednik J.G. Reismueller.

1996.
– Ministar obrane RH Gojko Šušak primio u Zagrebu budućeg zapovjednika UNTAES-a belgijskog generala Josefa Schoupsa.
– “Hrvatske izbjeglice nemaju pravo povratka sve dok srpske izbjeglice ne dobiju odgovarajuću odštetu za izgubljenu imovinu i dok im se ne omogući povratak na vjekovna ognjišta”, kazao novinarima u Belom Manastiru šef srpskog pregovaračkog tima iz istočne Slavonije Milan Milanović. Slično za “NIN” rekao i generalni tajnik Srpskog demokratskog foruma u Zagrebu Veljko Džakula.

Dogodilo se 27. siječnja1991.
– Delegacija Republike Hrvatske na čelu s predsjednikom Tuđmanom otputovala u posjet Austriji.
– U Jugoslaviji sklopljeno oružano primirje, ali napetosti se nisu smanjile, Tuđman u Beogradu postigao “nagodbu”, piše strani tisak.

1993.
– Hrvatska je spremna na punu suradnju s UNPROFOR-om, ali neće trpjeti da odmetnici dalje onemogućuju provedbu Vanceova plana, izjavio predsjednik Tuđman nakon sastanka s generalom Nambiarom u Zagrebu.
– Hrvatski teritorij nije argument, i Hrvatska se mora povući s na silu zauzetih teritorija, izjavio zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Vitalij Čurkin na konferenciji za novinare u Zagrebu.
– Hrvatska zajednica Herceg-Bosna od hrvatske Vlade zatražila pomoć u svezi s napadajima muslimanskih snaga na HVO u srednjoj Bosni.
– Prema obavijestima Glavnog stožera HVO, na području Bosovače muslimanske snage spalile 5 hrvatskih sela, a sukobima poginulo 39 pripadnika HVO, dok ih je 48 ranjeno.
– Komisija EZ, koja na prostoru bivše Jugoslavije provjerava vijesti o masovnim silovanjima, konstatirala da su tvrdnje o najmanje 20.000 silovanih žena u BiH u sklopu sustavne kampanje točne.
– Washington Post i Guardian pišu o srpskom pokolju hrvatskih ranjenika iz vukovarske bolnice.

1994.
– Srpskopravoslavni mitropolit zagrebačko-ljubljanski Jovan Pavlović vratio se u Zagreb gdje je dobio hrvatsku domovnicu i putovnicu pa se očekuje da će stalno rezidirati u Zagrebu.
– Bosanski premijer Haris Silajdžić zatražio u razgovoru s novim zapovjednikom snaga UN u BiH Michaelom Roseom neodgodivu zračnu intervenciju NATO-a protiv vojnih postrojba koje sprečavaju prolazak humanitarne pomoći.
– Washington odbacio ruski prijedlog o sastanku Vijeća sigurnosti na kojemu bi se raspravljalo o BiH, priopćilo američko poslanstvo u Ženevi.

1995.
– Još nije povijesno-činjenično i povijesno-filozofijski obrađena tragedija hrvatskog naroda u doba 2. svjetskog rata, naglasio predsjednik Tuđman primajući u Predsjedničkim dvorima izaslanstvo HAZU.
– Veleposlanik SAD Peter Galbraith kanio doći u Vukovar, ali mu je na kontrolnom prijelazu kod Lipovca rečeno da za to nije stiglo odobrenje iz Knina.
– Ne isključujem mogućnost da odluka o otkazu mandata UNPROFOR-u u Hrvatskoj pridonese ubrzavanju pregovora i sklapanju političkog dogovora, izjavio u intervjuu “Večernjem listu” supredsjedatelj Konferencije o bivšoj Jugoslaviji Thorvald Stoltenberg.

1996.
– U Trstu barem dvije godine djelovala srpska špijunska grupa “Zenit”, pišu talijanski mediji.
– Lord David Owen na predavanju i newyorškom sjedištu UN-a konstatirao kako je “Hrvatska najveći pobjednik u ratu”, a “najveći gubitnik hrvatski Srbi, najviše zbog vlastite nesposobnosti i tvrdoglavosti”. Owen rekao i da je “multikulturalnost Bosne mit”.
– Hrvatska strana na heliodromu u Mostaru oslobodila 127 zarobljenika, sada su na redu Srbi i Bošnjaci, kako bi ispoštovali Daytonski sporazum.

Dogodilo se 28. siječnja1991.
– Tanjug prekrojio pismo predsjednika Tuđmana predsjedniku Bushu, priopćeno iz Ministarstva informiranja Republike Hrvatske.

1993.
– Predsjednik Tuđman uputio otvoreno pismo predsjedniku Predsjedništva BiH Aliji Izetbegoviću, u kome traži da naredi muslimanksim snagama obustavu agresije na Hrvate u BiH, te omogući da Hrvati i Muslimani zbiju snage u obrani od srpsko-crnogorskog i jugokomunističkog agresora.
– Srpske paravojne snage ušle na područje brane Peruča, koja je pod kontrolom UNPROFOR-a, protjerale kenijski bataljun UN i srušile most koji je sastavni dio sustava brane, stoji u hitnom pismu potpredsjednika hrvatske Vlade Ivana Milasa zapovjedniku UNPROFOR-a Satishu Nambiaru.
– Nakon godinu i pol otkriveni organizatori diverizje u Židovskoj općini u Zagrebu; to su pripadnici konraobavještajne službe (KOS) bivše JNA Slavko Malobabić i Radenko Radojčić.
– U ofenzivi na HVO u srednjoj Bosni sudjeluje oko osam i pol tisuća muslimanskih pripadnika Armije BiH, mudžahedina i nekih iz tzv. zelene legije, izjavio načelnik Glavnog stožera HVO Milivoj Petković.
– Stotinjak uglednih intelektualaca uputilo je otvoreno pismo američkom predsjedniku Billu Clinton, s apelom da se zaustavi genocid u BiH, a među potpisnicima i bivši predsjednici Reagan, Ford i Nixon, zatim Margaret Thatcher, H. Kissinger, H. Sonnenfeldt, Z. Brzezinski, admiral Crowe, general Westmorlend….

1994.
– Ako je riječ o tome zašto je došlo do muslimansko-hrvatskog rata, onda bih rekao da su uzroci toga 80 posto na strani Muslimana, a 30 posto na hrvatskoj strani, rekao dr. Franjo Tuđman na sjednici Predsjedništva i Kluba zastupnika HDZ.
– O ‘masakru civilnog muslimanskog pučanstva u selu Herama’, koje je od 24. siječnja pod kontrolom HVO-a kako su objavili muslimanski mediji, nema ni traga, konstatirala veća grupa stranih novinara na licu mjesta.
– Premijer BiH Haris Silajdžić zatražio hitan sastanak Vijeća sigurnosti, obrazlažući to navodnim napadom Hrvatske na BiH.
– Oslobodit ćemo sve hrvatske prostore u BiH, izjavio u intervjuu “Večernjem listu” zapovjednik Glavnog stožera HVO-a general Ante Roso u Rami.
– Treća, završna etapa oslobođenja Maslenice nije realizirana zbog intervencije iz svijeta, pa i ozbiljnih prijetnji Hrvatskoj, rekao general zbora Janko Bobetko u opširnom intervjuu “Večernjem listu” o “operaciji Maslenica”.
– Hrvatska vojska nije ušla u Bosnu, izjavio na konferenciji za novinare u ime Ministarstva obrane brigadir Drago Krpina.

1995.
– Predsjednik Hrvatskog društva političkih zatvorenika Đuro Perica izabran u Budimpešti za jednog od tri predsjednika Međunarodne asocijacije bivših političkih zatvorenika.

1996.
– U Londonu otvoreno novo veleposlanstvo Republike Hrvatske.

Dogodilo se 29. siječnja1990.
– Na mnoge adrese stanovnika Korduna ovih dana iz Vojvodine stigao poziv za miting koji bi se trebao održati 4. veljače na autobusnom kolodvoru u Karlovcu.
– Na Kosovu počeo građanski štrajk, u mnogim gradovima organizirane demonstracije i nastavljeni sukobi s policijom.

1993.
– U Njivicama kod Herceg-Novog pregovarale delegacije ministarstava unutrašnjih poslova Hrvatske i Crne Gore, koje su vodili ministar Mr. Ivan Jarnjak i Nikola Pejaković.
– Srpske paravojne snage, zajedno sa Šešeljevim četnicima stiglim iz Srbije, oštetile branu na Peruči, uništile postrojenja hidroelektrane i srušili prilazni most.
– U akciji Maslenica na hrvatskoj stravi poginulo 18 boraca, te još 3 civilne osobe, a ranjeno 158 boraca, informirao novinare bojnik HV Ivan Čeko u Zadru.
– “Živeći s narodom i odgajajući ga u vjeri, tražimo od odgovornih da zaštite hrvatska i katolička prava na svim prostorima gdje smo do sada živjeli”, stoji iz Sarajeva upućenoj Deklaraciji katoličkih svećenika BiH o političkom uređenju njihove zemlje.
– Treća skupina srbijanskih brodova prekršila embargo UN i prevezla naftu za Srbiju, kraj “nemoćnih” rumunjskih carinika na Dunavu, javljaju strani dopisnici iz Bukurešta.
– Muslimanska vojska otpočela napad na prostor općine Busovača, a ušavši u selo Gusti Grab poubijali su više pet (5) hrvatskih civila.

1994.
– Glavna prepreka mirovnom rješenju je uvjerenje muslimanskog vodstva da na terenu, vojnom silom i osvajanjem prvenstveno hrvatskih prostora, dobiva više nego mirnim rješenjem i pregovorima, rekao dr. Mate Granić primajući u Zagrebu člana Europskog parlamenta Aria Marc Oostlandera.
– Predsjednik Vijeća sigurnosti UN Karel Kovanda izjavio kako tajništvo UN nije potvrdilo optužbe vlade BiH da su Hrvatska i Srbija poslale svoje snage u BIH.
– Prvo objavljivanje cjelovito teksta tajnog sporazuma Tuđman-Izetbegović u rujnu 1993. o konfederaciji, koji nije realiziran, objavio “Večernji list”.

1995.
– Zajedničkom izjavom i priopćenjem za javnost u Mostaru završeno prvo zasjedanje Biskupske konferencije BiH. Za predsjednika Konferencije izabran vrhbosanski nadbiskup i metropolit kardinal Vinko Puljić, za dopredsjednika msgr. Franjo Komarica.
– Berlusconijev list “Il Giornale” objavio huškački intervju jugoslavenskog ministra Vladislava Jovanovića, u kojem traži od Talijana okupaciju Istre.

1996.
– Europska unija otvorila pitanje normalizacije odnosa sa “SRJ”, a pokrenula ga Francuska.

Dogodilo se 30. siječnja1990.
– Žestoki sukobi između demonstranata i policije na Kosovu, do sada poginulo i ranjeno na desetke demonstranata.

1993.
– Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman položio kamen temeljac za novi maslenički most.
– Prekinuta Plenarna sjednica Ženevske konferencije, Srbi i Muslimani odbili mirovni plan o BiH, pregovori će se nastaviti u UN.

1994.
– Pismo Haris Silajdžića Vijeću sigurnosti u kojem optužuje Hrvatsku za slanje regularnih postrojbi u BiH potpune je neutemeljen i pokušaj je muslimanske strane da skrene pozornost međunarodne javnosti s nastavka agresije muslimanske vojske na hrvatski narod u BiH, stoji u Priopćenju Ministarstva obrane HR Herceg-Bosne.

1995.
– Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman primio u Predsjedničkim dvorima veleposlanike skupine Z4 koji su mu predali, u ime Europske unije, SAD, Rusije i Međunarodne ženevske konferencije, nacrt plana Z4 za Hrvatsku.
– U Beču hrvatski ministar vanjskih poslova dr. Mate Granić razgovarao sa šefom austrijske diplomacije dr. Aloisom Mockom, a primio ga je i predsjednik Republike Austrije Thomas Klestil.
– “Novih sukoba s Hrvatima neće biti”, kazao u Sarajevu bosansko-hercegovački predsjednik Alija Izetbegović, nakon susreta s hrvatskim predsjednikom dr. Franjo Tuđmanom u Zagrebu.
– U okupiranim područjima Hrvatske stvari ostaju nepromijenjene ili se mijenjaju na gore, izjavio na zasjedanju Komisije UN-a za ljudska prava u Ženevi Tadensz Mazowiecki, izvjestitelj UN-a za područje bivše Jugoslavije.

1996.
– CIA otkriva nečasnu ulogu britanskog generala i srpskog zaštitnika: Michael Rose sprječavao intervenciju NATO-a protiv bosanskih Srba i za najgroznije zločine, otkriva britanski “The Guardian”.
Dogodilo se 31. siječnja1990.
– Pred skupštinom SFRJ u Beogradu studenti protestirali protiv “terorizma na Kosovu” i skandirali: “Hoćemo oružje”, “Azema na vješala”, “Vojsku na Kosovo”, “Slobo Srbine, Srbija je uz tebe”…
– Predsjedništvo SFRJ usvojilo prijedlog da se pristupi donošenju novog Ustava SFRJ, a najveća novina – pravo i sloboda političkog organiziranja.

1993.
– Nakon višemjesečne neizvjesnosti, gotovo 180 stanovnika Knina, te sela Potkonja, Kovačića i Vrpolja prošlo bojišnicu na tzv. ničijoj zemlji, između Žitnika i Pakova sela, i stiglo u Šibenik, gdje su prihvaćeni i zbrinuti.
– Ići ćemo u oslobađanje Drniša, Obrovca, Benkovca i Knina, Hrvatska vojska povući će se u vojarne tek onda kad ne bude naoružanih srpskih bandi i četničkih postrojbi, rekao dr. Franjo Tuđman na narodnom skupu u Splitu.
– Muslimanski ekstremisti spalili hrvatsko selo Šehitluk u središnjoj Bosni, a napali Brestovsko i Bilalovac u kiseljačkoj općini.

1994.
– Britanski bataljun UN-a opovrgnuo “vijest” o navodnom masakru u muslimanskom selu Here kod Prozora, za koji je optužen HVO.
– Načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske general zbora Janko Bobetko na Hrvatskoj televiziji pobio tvrdnje da HV sudjeluje u BiH.
– Na konvoj humanitarne pomoći za Hrvate u Bugojnu, na prometnici od Uskoplja prema Trnovači, muslimanska vojska otvorila vatru iz tenkova i minobacača, te tako spriječila nastavak puta konvoja.
U zapadnom dijelu Mostara održana komemoracija u povodu tragične smrti trojice talijanskih novinara: Marca Luchetta, Alessandra Ota i Darija D’Angela, koji su ubijeni u istočnom dijelu Mostara 28. siječnja ove godine.

1995.
– Predsjednik Tuđman razgovarao u Zagrebu s njemačkim ministrom vanjskih poslova Klausom Kinkelom, te mu priopćio da Hrvatska prihvaća pozitivne dijelove plana Z4 za pregovore, ali ne može prihvatiti ništa što je mimo i izvan Ustava RH i međunarodnih konvencija o pravima manjina.
– U Zagreb se vratili iz Knina veleposlanici skupine Z4 te izvijestili da su kninski Srbi odlučno odbili prihvatiti plan Z4, a odbio ih je primiti i Slobodan Milošević.
– Ministar vanjskih poslova “SRJ” Vladislav Jovanović stidljivo demantirao u beogradskom tisku da je rekao beogradskom dopisniku agencije BETA iz Rima kako “Istra ni po čemu nije Hrvatska”, odnosno da je Hrvatska drži pod okupacijom, dok talijanski dopisnik ponovno potvrđuje Jovanovićeve riječi u navodima.
– Američki veleposlanik Peter Galbraith, na konferenciji za novinare u Zagrebu četvorice veleposlanika skupine Z4, istaknuo da “Srbi nikad neće dobiti državu u Hrvatskoj”.
– Misija Vijeća Europe pregledat će 10 000 umjetničkim djela, koja su Srbi pokrali u Hrvatskoj, javlja talijanska agencija AdnKronos iz Beograda

1996.
U Palači naroda u Ženevi od danas i službeno prazne prostorije sada već bivše Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji. U stvari njezin rad zamro još prije dvije godine s većim američkim angažmanom u mirovnim pregovorima i osnutkom kontaktne skupine za BiH.
– Vijeće sigurnosti UN-a odobrilo slanje u istočnu Slavoniju stotinu vojnih promatrača UN s mandatom od šest mjeseci.
Na sjednici Ustavotvorne skupštine BiH utemeljena Vlada Federacija na čelu s Izudinom Kapetanovićem, te njegovim zamjenikom Dragom Bilandžijom i 12 ministara.

Komentiraj

Ratni spomenar

Dogodilo se 11. siječnja

1990.
– Sabor SR Hrvatske podržao inicijativu SIV-a za promjenu saveznog Ustava i prijedlog Predsjedništva SRH za promjenu republičkog Ustava i time praktično ozakonio višepartijski sustav.

1991.
– Slobodan Milošević položio predsjedničku zakletvu na konstituirajućoj sjednici prve višestranačke Narode Skupštine Srbije u Beogradu.

1992.
– Diverzanti JA zadavili Cristiana Würtenberga, švicarskog državljanina, po profesiji novinara, koji je dobrovoljno pristupio u redove Hrvatske vojske.
– Europska misija prisiljena demantirati laži jugovojske. Let srušenog helikoptera bio im je najavljen – izjavio glasnogovornik promatračke misije EZ Jao da Silva.
– Pilot JA znao da ruši helikopter – zaključak istražne komisije talijanskog Ministarstva obrane.
– Novi zločin okupacijske JA – “maljutkama” gađan samostan Visovac u Dalmaciji.

1993.
– Ženevska konferencija nastavila rad bez ozbiljnog napretka. Bobanu i Akmadžiću supredsjedatelji Vance i Owen uputili sućut u povodu pogibije člana Vlade BiH Josipa Gogale, ubijenog “pod okolnostima koje se još istražuju”.
– Ženevski list “Tribune de Geneve” u članku “Likvidirani ministar” piše da je Josip Gogala bio član Vlade BiH hrvatskog porijekla i da je ubijen 7. siječnja nakon što su ga zaustavile muslimanske “paramilitarne snage”.
– Na sarajevskom groblju sv. Josipa pokopan Josip Gogala, direktor Republičke uprave za društvene prihode BiH, kojeg je ubila vojna policija Armije BiH.

1994.
– Iako su “petersberški pregovori” između predsjednika Tuđmana i Izetbegovića završili bez konkretnih rezultata, dr. Tuđman ih je na konferenciji za novinare u hrvatskom veleposlanstvu u Bonu ocijenio “ipak korisnima”, jer su se Muslimani obvezali do 15. siječnja dati odgovor na hrvatske prijedloge reguliranju odnose.
– Predsjednik BiH Alija Izetbegović izjavio sarajevskoj TV da u razgovor s hrvatskim predsjednikom dr. Tuđmanom u Bonu “nije postignut nikakav značajan sporazum, a to se nije ni očekivalo”.
– Prema podacima Ureda za prognane i izbjegle Vlade HR Herceg-Bosne i Operativne zone HVO srednje Bosne, na tom je području u potpunom okruženju 68.000 Hrvata, a od muslimanskih napada zabilježena su 1.504 poginula i 4.410 ranjenih.

1995.
– U bazi UNPROFOR-a na Plesu sastali se šef hrvatskih pregovarača inž. Hrvoje Šarinić i predstavnik Srba iz UNPA Borislav Mikelić, uz prisutnost Owena i Stoltenberga. Hrvatska strana i dalje čvrsto zahtijeva da se odrede datumi do kojih će odredbe sporazuma od 2. prosinca biti provedene u djelo.
– Hrvatska Vlada ne pristaje više na to da UNPROFOR štiti postojeće nelegalno stanje, nego će preuzeti odgovornost koja pripada Hrvatskoj kao suverenoj državi, izjavio u Parizu ministar vanjskih poslova RH dr. Mate Granić u razgovoru sa šefom francuske diplomacije Alain Juppeom.
– Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman i Predsjednik SAD Bill Clinton razmijenili pisma u sklopu diplomatskih aktivnosti razmjene mišljenja o pitanjima privremeno okupiranih hrvatskih područja i produženja mandata UNPROFOR-a u Hrvatskoj.
– Hrvatski premijer Valentić upoznao novinare s činjenicom da regularni mandat UNPROFOR-a traje do 31. ožujka, ali je hrvatski Sabor odlučio da zaštitnim snagama valja otkazati gostoprimstvo ako do 10. siječnja ne bude pomaka u reintegraciji okupiranih teritorija.
– Ja jesam protiv federacije, kakvu žele i zamišljaju Muslimani. Mi hoćemo federaciju koja vodi u drugom smjeru, prema konfederaciji s Republikom Hrvatskom, izjavio je u intervjuu za “Večernji list” Ivan Bender, predsjednik Zastupničkog doma HR Herceg-Bosne.

1996.
– Predsjednik Tuđman odbio potvrditi izbor dr. Gorana Granića za gradonačelnika Zagreba.
– Samo tri minute nakon što su srpski teroristi ispalili raketu na sarajevski tramvaj i usmrtili jednu ženu, NATO locirao njihov položaj i uništio ga.
– Rudnik željezne rude u Ljubiji mogao bi biti masovna grobnica 8.000 Hrvata i Muslimana, koje su ubili bosanski Srbi, piše “The New York Times”.
– Predsjednik Tuđman u Parizu na pokopu Françoisa Mitterranda.

 

Dogodilo se 12. siječnja

1992.
– Nakon pregovora u Pečuhu između predstavnika Hrvatske vojske i JA utvrđeno da će se uspostaviti stalna veza radi brzog rješavanja svih spornih pitanja. Stalno predstavništvo JA bit će u hotelu “I” u Zagrebu, a moguće je otvaranje predstavništva Hrvatske u Beogradu, rekao general Imra Agotić, hrvatski pregovarač.
– Van Den Broek, nizozemski ministar vanjskih poslova, u izjavi za službenu agenciju NOS, nakon ministarskog sastanka EZ-a, rekao da, prema izvješću Arbitražne komisije, Hrvatska ne zadovoljava u dovoljnoj mjeri zahtjevima za zaštitu ljudskih prava manjina.

1993.
– Karadžić u Ženevi odbio potpisati deset ustavnih načela o ustrojstvu BiH, nakon čega je Konferencija prekinuta.
– Clintonov budući ministar obrane (nakon smjene u Bijeloj kući 20. siječnja) Les Aspin najavio potporu korištenju sile u zaštiti zračnog prostora BiH i suglasnost o ograničenom vojnom intervencijom.
– Muslimanska vojska otpočela napad na prostor općine Uskoplje (Gornji Vakuf), ušavši u selo Lužani poubijali su više desetina hrvatskih civila i branitelja.

1994.
– Na kontrolnom punktu UNPROFOR-a kod Lipovca, nakon dvije godine tamnovanja u Somboru i Srijemskoj Mitrovici, zamijenjeno 10 pripadnika tzv. “somborske grupe” te 5 drugih hrvatskih zarobljenika u srpskim tamnicama za 11 srpskih zatvorenika, uglavnom pripadnika terorističke grupe “Štit”.
– Nakon prezentiranja dogovora u Bonu muslimanske vojska nastavlja napadima na HR Herceg-Bosnu, a iz izjave Izetbegovića Radio Sarajevu kada je rekao “da će muslimanska vojska nastaviti oslobađati Busovaču i Vitez iz kojih se HVO ne kani povući može se naslutiti nova ofenziva.
– Papinsko vijeće “Pravda i mir” optužilo međunarodnu zajednicu za “sramotan kukavičluk, jer odustaje od svoje dužnosti da djeluje za mir na Balkanu, gdje Europa umire”.
Američki ratni zrakoplovi, koji su u Italiji, mogli bi bez ikakvih pojačanja napasti snage bosanskih Srba, bude li tako zapovijeđeno, izjavila glasnogovornica američkog ministarstva obrane Kathleen de Laski.

1995.
– Predsjednik Tuđman primio u Predsjedničkim dvorima lorda Davida Owena i Thorvalda Stoltenberga, a nastavku pregovora s predstavnicima pobunjenih Srba, o provođenju Sporazuma od 2. prosinca 1994., o konkretnim pitanjima s tim u svezi, te o nastavku procesa normalizacije hrvatsko-srpskih odnosa.
– U zračnoj luci Pleso s uspjehom završen još jedan krug pregovora o provedbi Sporazuma potpisanog 2. prosinca 1994. između hrvatskih vlasti i lokalnih Srba. Nakon auto-ceste, otvara se naftovod.
– Zapovjednici bošnjačkih, hrvatskih i srpskih snaga u BiH, generali Delić, Blaškić i Mladić, potpisali sporazum o učvršćenju četveromjesečnog prekida vatre, javlja Reuter iz Sarajeva.
– Vijeće sigurnosti UN suglasio se s nacrtom rezolucije, kojom bi se ublažene sankcije protiv Srbije produžile na još 100 dana.

1996.
– U Vijeću sigurnosti UN odgođeno donošenje rezolucije o hrvatskom Podunavlju i rezolucije o Prevlaci.
– Srpsko ludilo vlada Ilidžom, u kojoj Srbi danima iskopavaju posmrtne ostatke svoje rodbine kako bi ih ponijeli sa sobom pri napuštanju Sarajeva.

 

Dogodilo se 13. siječnja

1991.
– U Kninu minirana dva kioska Hrvata, cvjećarnica i kiosk bižuterije.

1992.
– Sveta Stolica priznala Hrvatsku.
– Četnici i pripadnici JA zapalili mjesnu crkvu u selu Maljkovu nedaleko Sinja i opljačkali imovinu tamošnjih seljaka.
– Na četvoricu promatrača EZ i njihovu pratnju pri redovnoj inspekciji u Ivanjcu nedaleko Osijeka otvorena snajperska vatra iz uporišta snaga JA u Tenjskom Antunovcu.
– Časnici za vezu, njih 50, dolaze u Hrvatsku iz Beča, gdje se nalazi jedno od sjedišta UN.
– Hrvatski ured u Washingtonu počeo koristiti usluge jedne od vodećih reklamnih agencija u SAD kako bi učinkovito širio istinu o Hrvatskoj.
– Nobelovci, njih 104, potpisalo prosvjed protiv rata u Hrvatskoj.

1993.
– Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman otputovao u Pariz, odazivajući se na poziv predsjednika Republike Francuske, s kojim će se susreti u Elizejskoj palači.
– Njemački evangelici traže isključenje Srpske pravoslavne crkve iz Ekumenskog vijeća crkava.
– Srpske snage uzimaju 25 posto pomoći koja se u BiH doprema zrakoplovima, piše “New York Times”, prenoseći izvješće State Departementa.
– Boutros Ghali u intervjuu “Le Mondu” upozorio, “na temelju dosadašnjeg iskustva u Bejrutu, na rizike eventualne vojne akcije u BiH”.
– U Osijeku zatražena istraga protiv potporučnika jugoarmije iz Prizrena Zorana Kokića, osumnjičenog da je 28. kolovoza 1991, ubio snimatelja HTV Žarka Kaića i njegova pomoćnika Dragana Kričku.

1994.
– Izlazak “somborske grupe” doživio sam kao najveće životno zadovoljstvo, oslobodilo smo i 6.700 ljudi iz srpskih zatvora, ali nastavljamo tražiti one koji još nisu na slobodi, izjavio na konferenciji za novinare u Osijeku dr. Ivica Kostović, potpredsjednik hrvatske Vlade.
– Od 830.000 katolika u BiH prognano je 440.000, od 272 župe okupirano je 150, istakli su biskupi iz BiH, na primanju kod predsjednika Tuđmana, koji je tom prigodom istaknuo važnost opstanka Hrvata na njihovim vjekovnim obitavalištima na području čitave BiH.
– Šef njemačke diplomacije Klaus Kinkel, u razgovoru s veleposlanicom SAD u UN Madeleine Albright u Bonnu, prvi puta javno i nedvosmisleno osudio muslimanske napada na Hrvate u srednjoj Bosni.
– Zapovjednik generalštaba jedinica bosanskih Srba Manojlo Milovanović zaprijetio da će u slučaju zračnih napada NATO-a na srpske položaje u Bosni, Srbi poduzeti mjere odmazde protiv mirovnih snaga UN.

1995.
– Sukladno sa svojim ustavnim ovlaštenjima, donio sam odluku o prestanku mandata mirovnih snaga na području Republike Hrvatske s danom isteka sadašnjeg mandata 31. ožujka ove godine, stoji u poslanici predsjednika RH dr. Franje Tuđmana hrvatskoj javnosti u povodu odluke o otkazivanju mandata mirovnim snagama UN.
– Završetak mandata UNPROFOR-a ne znači i kraj pregovora, naprotiv, on bi trebao dati novi poticaj njihovim uspješnijem završetku. Hrvatska ostaje vjerna svojoj politici mirne reintegracije svojih okupiranih područja… stoji u pismu dr. Franje Tuđmana Boutrosu Ghaliju, u povodu otkazivanja mandata snagama UN.
– Nema pregovora o hrvatskoj odluci.. Kao neovisna i suverena zemlja, Hrvatska želi preuzeti svoj dio odgovornosti te, uz pomoć međunarodne zajednice problem okupiranih područja rješavati kao svoje unutrašnje pitanje, izjavio je ministar vanjskih poslova RH dr. Mate Granić na konferenciji za tisak u Zagrebu u povodu Predsjednikove odluke o otkazivanju mandata snagama UN.
– Samo iz Baranje u protekla tri mjeseca protjerano je 111 Hrvata, a više od 300 Hrvata i Mađara moralo je napustiti svoje domove u prošlih pola godine izjavio je prognanik Josip Kumparović na sjednici Zajednice prognanika Hrvatske održana u Zagrebu.

1996.
– Američki predsjednik Bill Clinton, nakon obilaska američkih vojnika u Italiji, Mađarskoj i BiH (u Tuzli razgovarao s Alijom Izetbegovićem), posjetio Hrvatsku, gdje je u zagrebačkoj zračnoj luci razgovarao s hrvatskim predsjednikom dr. Tuđmanom.
– Armija BiH ušla u dva hrvatska sela u srednjoj Bosni (Alibegovce i Ularice), a snage IFOR-a odvratile obje strane od otvorenog oružanog sukoba.
– U Mostaru za novog predsjednika HDZ-a BiH izabran Božo Rajić.

 

Dogodilo se 14. siječnja

1992.
– San Marino priznao Hrvatsku.
– U Zagreb stigli časnici za vezu UN kao prethodnica mirovnih snaga UN.
– Ravnateljica vukovarske bolnice dr. Vesna Bosanac i dr. Đuro Njavro u posjetu kod Svetog Oca.
– Predsjednik Tuđman uputio pismo predsjedniku Svjetskog židovskog kongresa Edgaru Bronfmanu u kojem ga moli da pruži potporu i pomoć u svezi priznanja samostalnosti Hrvatske.
– Hrvatska i Njemačka uspostavile pune diplomatske odnose – Horst Veisel, prvi ambasador Njemačke u Zagrebu.

1993.
– Samostalnost i suverenost Hrvatske do danas priznalo 97 država, a ona je danas članica 62 međunarodne organizacije, iznose sredstva priopćavanja u povodu prve godišnjice uspostavljanja prvih diplomatskih odnosa Republike Hrvatske sa SR Njemačkom i Republikom Austrijom 15. siječnja.
– Neshvatljivo mi je da još nije proglašen totalni embargo protiv agresora Srbije – izjavio njemački ministar inozemnih poslova Hans Dietrich Gensher “Večernjem listu”.
– Predsjedniku Tuđmanu priređen na Orlyu, prigodom njegovog drugog dolaska u Pariz, doček sa svim državničkim počastima. Prvi posjet bio je ljeta 1991. kada je uvjeravao Mitterranda i francusku javnost da je riječ o srpskom osvajačkom ratu, što je vrijeme i dokazalo.
– Predsjednik Republike Italije Oscar Luigi Scalfaro pozvao predsjednika Tuđmana da posjeti Italiju, čime bi se uzvratio posjet Predsjednika Cossige, koji je 17. siječnja 1991, samo dva dana nakon talijanskog priznanja samostalnosti Hrvatske, posjetio Zagreb.
– Otkriveno kako je bivša vlast Obrovca besplatno Srbima dijelila gradilišta uz more, čiji je rezultat 2.500 sagrađenih vikendica u Rovanjskoj, Maslenici, Mekoj Dragi, Šušnjaru, Ribnici i Karinu, što je bila srbizacija tog dijela jadranske obale.
– Ministri vanjskih poslova EZ, na hitno sazvanom sastanku u Parizu, Srbima u Bosni dali rok od 6 dana da bezuvjetno prihvate “konstitucionalni okvir” predstavljen na ženevskoj konferenciji, jer u protivnom prijeti totalna izolacija Srbije i Crne Gore.

1994.
– Govoreći o užasima koje je vidio u BiH, američki republikanski kongresmen iz Virdžinije F.Wolf zatražio od predsjednika Clintona da imenuje stalnog predstavnika koji bi posredovao u mirovnim pregovorima sukobljenih strana.

1995.
– Kada bismo uspjeli pronaći samo jednog čovjeka koji je nestao nakon pada Vukovara, mislim da bi to pokrenulo cijeli proces… Jer ne može se vjerovati da nitko od njih nije živ. To je jednostavno nemoguće, izjavio u intervjuu “Večernjem listu” bojnik Ivan Grujić, predsjednik Vladine Komisije za zatočene i nestale.

1996.
– Ministri Klaus Kinkel, Mate Granić i Muhamed Šaćirbej u Mostaru, a Kinkel izjavio da u sporovima konačnu odluku ima europski upravitelj Hans Koschnik. Ministri postigli suglasnost da se što prije ostvari apsolutna sloboda kretanja, da se odrede granice šest mostarskih općina i da se ujedine policijske snage.

 

Dogodilo se 15. siječnja

1992.
– Hrvatska uspostavila diplomatske odnose s Njemačkom.
– EZ priznala Hrvatsku.
– Hrvatsku priznali V. Britanija, Italija, Francuska, Austrija, Australija, Kanada, Španjolska, Nizozemska, Mađarska, Poljska, Belgija, Danska, Bugarska, Norveška, Švicarska, Malta.
– U Rimu ministri inozemnih poslova Hrvatske i Italije dr. Zvonimir Šeparović i Gianni de Michelis potpisali sporazum o manjinama.
– U Beogradu sa žaljenjem primiljena obavijest da Europska zajednica pristupa priznavanju nezavisnosti pojedninih republika bivše Jugoslavije.
– Arbitražna komisija EZ o Jugoslaviji zauzela stav da su granice republika bivše države zaštićene međunarodnim pravom.
– Jugoslavenska armija otvorila svoj ured u zagrebačkom hotelu “I”.

1993.
– Prema radioporuci jedinog liječnika dr. Bećira Heljića, u opkoljenoj Žepi, posljednjih dana pronađeno 290 leševa od čega 166 dječjih, umrlih od zime i gladi.
– Budući predsjednik SAD Clinton u intervjuu TV mreži ABC izjavio da će kriza na prostoru bivše Jugoslavije biti u središtu njegove vanjske politike i da će nastojati da se pokrene istraga radi utvrđivanja je li Milošević ratni zločinac.
– Nužan je jači pritisak međunarodne zajednice prema srpskoj komunističko-šovinističkoj politici, stoji u zajedničkoj izjavi predstavnika Skupštine Albanije i Sabora Hrvatske.
– Predsjednik dr. Franjo Tuđman ocijenio razgovore s predsjednikom Francuske Mitterrandom “vrlo sadržajnim, zanimljivim i uspješnim”.

1994.
– MIR za Hrvatsku znači uspostavu ustavno-pravnog poretka na čitavom međunarodno priznatom hrvatskom državnom teritoriju i usmjeravanje svih sila na materijalnu i kulturnu izgradnju, rekao hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman na tradicionalnom novogodišnjem primanju u Predsjedničkim dvorima za predstavnika diplomatsko-konzularnog kora.
– Željeli bismo da Hrvatska postane članom “Partnerstvo za mir”… Srbija će morati izručiti svoje ratne zločince, uključujući i neke političke vođe, rekao američki veleposlanik u Zagrebu W. Galbraith u intervjuu “Večernjem listu”.
– Vitez neće pasti, jer se njemu brani Hrvatska Republika Herceg-Bosna i pravo Hrvata na opstanak u Bosni i Hercegovini, izjavio je Tihomir Blaškić, zapovjednik Zbornog područja HVO za srednju Bosnu.

1995.
– Otkaz UNPROFOR-u ne znači rat. To jest korak visokog rizika, kako kažu, ali je u isto vrijeme korak koji će nas dovesti prije do rješenja okupiranih područja, do normalizacije odnosa među državama nastalim na tlu bivše Jugoslavije, izjavio predsjednik Tuđman na sastanku sa znanstvenim radnicima u Zagrebu.
– U Zagrebu održan veliki javni skup prognanika u znak potpore poslanici Predsjednika Republike Hrvatske.

1996.
– Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman podnio hrvatskom Saboru izvješće o stanju države i nacije, naglasivši da je velikim političkim i vojnim pobjedama u prošloj godini učvršćena samostalnost hrvatske države.
– Vijeće sigurnosti UN, nakon gotovo tjedan dana konzultacija, donijelo dvije rezolucije: o prijelaznoj upravi UN u hrvatskom Podunavlju pod nazivom UNTAES (United Nations Transitional Authority in Eastern Slavonia), te o nastavku privremene prisutnosti promatrača UN na Prevlaci.

 

Dogodilo se 16. siječnja

1990.
– Zakonodavno-pravna komisije Saveznog vijeća Skupštine SFRJ zaključila da nema uvjeta za pokretanje ustavnih promjena, jer Skupština Slovenije nije dala suglasnost na prijedlog SIV-a da se pristupi ovom poslu.

1992.
– Hrvatsku priznale Češka i Slovačka, Novi Zeland, Švedska, Argentina, Čile i Urugvaj.
– Stručnjaci Centra za kriminalistička vještačenja MUP-a Republike Hrvatske dokazali da je “Jugoslavensko” ratno zrakoplovstvo odgovorno za hladnokrvno ubojstvo petorice europskih promatrača.
– Predsjednik Republike Makedonije Kiro Gligorov nada se brzom priznanju ove bivše jugoslavenske republike.
– Priznanje Slovenije i Hrvatske od Europske zajednice “kršenje je načela Povelje Ujedinjenih naroda i KESS-a”, objavilo krnje jugoslavensko Predsjedništvo, kojim dominiraju Srbi.
– Ginekolog Dušan Jović, samozvani predsjednik Općinske skupštine Gline, prema izjavama svjedoka, dirigirao zločinima na ovim područjima. Najbestijalniji zločin kojim je izravno rukovodio bio je pokolj Hrvata u selu Joševica gdje je samo u kući Marije Šiftar ubijeno troje djece u dobi od 13 do 19 godina.
– Predsjedništvo Europske zajednice odbilo srpski prijedlog o tome kako nova nezavisna Hrvatska ne bi trebala uključivati teritorij izgubljen u građanskom ratu.

1993.
– Sve postrojbe Armije BiH koje se nalaze na prostorima provincija Ženevskim pregovorima proglašenim Hrvatskima, podčinjavaju se Glavnom stožeru HVO, stoji u priopćenju s izvanredne sjednice Hrvatske zajednice Herceg Bosna iz Mostara.
– Kad se Cyrus Vance miješa u vanjsku politiku, rezultat je gubitak američkog političkog i moralnog autoriteta, analiza je američkog “Wall Street Journala”.
– Početkom gradnje mosta preko Drave kod Osijeka simbolično i stvarno počela obnova Osijeka, Istočne Slavonije i Baranje, rekao na svečanosti početka gradnje mosta predsjednik dr. Franjo Tuđman.

1994.
– Predsjednik bosanske vlade Haris Silajdžić, uoči nastavka pregovora u Ženevi, protivi se sudjelovanje muslimanske delegacije na pregovorima tako dugo dok se u Sarajevu ubijaju bosanski civili, a ukoliko pregovori ne uspiju, bosanski dosje treba vratiti Vijeću sigurnosti UN, traži Silajdžić.

1995.
– Odluka o otkazu UNPROFOR-u ne znači prekid razgovora i pregovora. Ali, ako u nekom razumnom roku ne dođe do rezultata, nećemo se odreći ni krajnjeg sredstva, a na što uostalom polažu pravo i druge europske zemlje, rekao u razgovoru s delegacijom parlamentarne skupine Vijeća Europe, koja je posjetila Zagreb na čelu sa Pierrom van den Lindenom, predsjednik Odbora za vanjsku politiku Sabora dr. Žarko Domljan.
– Komisija “Justitia et pax” Hrvatske biskupske konferencije dala na svom zasjedanju podršku odluci predsjednika Tuđmana o otkazivanju produžetka mandata UNPROFOR-u.
– Odluka o ne produženju mandata UNPROFOR-u pokazuje da želimo na miran način riješiti glavno pitanje demokratske Hrvatske. problem okupiranih hrvatskih područja. Daljnji ciljevi hrvatske državne politike bit će usmjereni na oživotvorenje Washingtonskih sporazuma, a također i na normalizaciju odnosa između Hrvatske i Srbije, izjavio predsjednik Tuđman na novogodišnjem primanju za članove diplomatsko-konzularnog zbora u Republici Hrvatskoj.
– Na auto-cesti Zagreb-Lipovac Srbi vratili svoje znakovlje.
– Zapovjednik snaga UN u BiH general Michael Rose namjeravao dati bosanskim Srbima kopije tajnih letačkih planova NATO-a, otkriva “The Times”, pozivajući se na izvore NATO-a i UN.

1996.
– U Splitu dovršena i porinuta u more prva hrvatska podmornica pod imenom “Velebit”.

 

Dogodilo se 17. siječnja

1991.
U povodu početka operacije “Pustinjska oluja”, hrvatski predsjednik dr. Tuđman izjavio da u današnjem svijetu “sila ne može proći nekažnjeno”, a “to je za nas od osobitog značenja”.

1992.
– Talijanski predsjednik Cossiga posjetio Hrvatsku kao prvi šef jedne države koja je priznala Republiku Hrvatsku.
– Od četničkog snajpera nedaleko Antunovca kod Osijeka smrtno stradao foto-reporter agencija EPA (European Pressphoto Agency) Paul Jenks.
– UNESCO šalje nove promatrače u Dubrovnik.
– Izvješće međunarodne komisije koja je istraživala stanje na okupiranim područjima Hrvatske potvrđuje svirepost jugovojske.

1993.
– Predsjednik Predsjedništva BiH Alije Izetbegović odbio zahtjeve da Hrvati preuzmu zapovijedanje oružanim postrojbama na teritoriju koji drže.
– Još uvijek nema informacije o preostalih 130 zatočenih s Manjače, izjavio Urs Boegli, šef za djelatnosti Međunarodnog odbora Crvenog križa na području bivše Jugoslavije.

1994.
– Pripreme za nastavak Ženevskih pregovora protiču u nastojanjima za dobivanje potpore za dvije oprečne inicijative: europsku, koja je na stolu kao osnovni okvir za mirovni sporazum, te muslimansku, koja nastoji ishoditi premještanje pregovora u New Yorku pod nadležnost Vijeća sigurnosti.
– Predsjedništvo BiH odbacilo u Sarajevu hrvatski prijedlog za cjelovito rješenje hrvatsko-muslimanskih odnosa, iznesen u Bonu, ocijenivši ga neprihvatljivim.
– Muslimanska strana tražit će u Ženevi vraćanje svih teritorija na kojima su Muslimani bili prije rata i povratak izbjeglica, izjavio Reuteru uoči odlaska u Ženevu Haris Silajdžić.
– Svako dijeljenje prostora srednje Bosne po etničko-teritorijalnom načelu neprihvatljivo je i izaziva tragediju nesagledivih razmjera u životu ljudi i naroda koji obitavaju na njemu, stoji u Deklaraciji Sabora Hrvata srednje Bosne održanog u Zagrebu.

1995.
– Glavni tajnik UN Boutros Ghali uputio izvješće Vijeću sigurnosti u kojem izražava zabrinutost zbog mogućnost izbijanja rata nakon povlačenja UNPROFOR-a iz Hrvatske.
– Ghali u svom izvješću Vijeću sigurnosti, u kojem izražava zabrinutost zbog otkazivanja mandata UNPROFOR-a u Hrvatskoj, prešućije njegov opći neuspjeh.
– Od početka ove godine, u samo 15 dana Srbi su iz Banja Luke, Kotor-Varoša, Bosanske Gradiške, Ključa, Doboja i drugih mjesta Sjeverozapadne Bosne prognali ukupno 492 osobe, stoji u izvještaju dužnosnika Visokog povjerenstva za izbjeglice u Zapadnom sektoru.
– Najteže ćemo vratiti Baranju i istočnu Slavoniju, razgovore o tom apriorno su odbijali ne samo Srbi tog područja već i UNPROFOR, izjavio Vladimir Šeks u intervjuu “Glasu Slavonije”.

1996.
– U posjetu Hrvatskoj predsjednik Bugarske Željo Želev. Razgovarao s hrvatskim predsjednikom Tuđmanom. Potpisan Sporazum o prijateljstvu i suradnji.

 

Dogodilo se 18. siječnja

1990.
– Srpska pravoslavna crkva svojim nedolaskom na tradicionalno novogodišnje primanje koje priređuje predsjednik Sabora SR Hrvatske očito ne predstavlja samo neprihvaćanje gostoljubivosti domaćina, već bojkot institucije vlasti u SR Hrvatske.
– Republički sekretarijat za pravosuđe i upravu SR Hrvatske registrirao Srpsko kulturno društvo “Zora”, čije je predsjednik Jovan Opačić.

1991.
– Oružje ostaje Slovenskoj teritorijalnoj obrani, jer se naredba Predsjedništva SFRJ ne odnosi na nju, izjavio slovenski ministar obrane Janez Janša.

1992.
– Rumunjska priznala Hrvatsku.
– Savezni ministar vanjskih poslova Republike Austrije dr. Alois Mock posjetio Hrvatsku i tom prilikom razgovarao s dr. Franjom Tuđmanom, dr. Zvonimirom Šeparovićem i kardinalom dr. Franjom Kuharićem.
– Austrijski generalni konzulat u Zagrebu postao Veleposlanstvo Republike Austrije u Republici Hrvatskoj.
– Izvještaj neovisnih međunarodnih stručnjaka teško optužuje JA i srpske neregularne jedinice za zločine nad Hrvatima. Prikupljeni video-vrpce, fotografije, intervjui sa svjedocima i osobna zapažanja poslani u Washington, Ujedinjene narode i glavne gradove zemalja EZ-a.
– Europski parlament bez rasprave odobrio Rezoluciju u devet točaka o priznanju neovisnosti Hrvatske i Slovenije od strana zemalja EZ, u kojoj se ističe da nove države ostaju u starim granicama.
– Helsinška komisija Američkog kongresa pozdravila priznavanje Hrvatske.

1993.
– Prema službenim podacima Odjela za informacije i istraživanje Ministarstva zdravstva do 4. siječnja 1993., izravna posljedica agresije “JA” i paramilitarnih jedinica su 23.062 ranjenika i 6.442 poginula građana Hrvatske.
– Samo ukidanje embarga na uvoz oružja u BiH nije rješenje, već ga treba tražiti u odlučnoj akciji međunarodne zajednice, koja ultimativno od bosanskih Srba i Beograda treba tražiti zaustavljanje agresije, izjavio novinarima predsjednik dr. Franjo Tuđman.
– Društvo hrvatskih intelektualki predalo u Zagrebu posebnom izvjestitelju UN za ljudska prava Tadeuszu Mazowieckom 100 dosjea s autentičnim svjedočanstvima 30 prognanika iz privremeno zaposjednutih krajeva Hrvatske i 70 bivših zatočenika srpskih logora.
– Reuter javlja o oštrim topničkim sukobima i borbama pješačkim oružjem Hrvata i Muslimana u Gornjem Vakufu.
– Zapovjednik Armije BiH Sefer Halilović zabranio svojim postrojbama na područjima pod hrvatskom kontrolom da prijeđu pod hrvatsko zapovjedništvo.
– Devet mjeseci u Cersku, Konjević polje, i Kamenicu nije došao ni gram pomoći u hrani i lijekovima, jaljaju radio-amateri iz Tuzle.
– U razgovoru za pariški “Le Figaro” predsjednik Tuđman ističe da je međunarodna zajednica suviše oklijevala u sprečavanju srpske agresije.

1994.
– Muslimanskoj strani u Ženevi dat ćemo hrvatski odgovor na njihov prijedlog o konfederaciji Hrvatske i BiH, reći ćemo kakva je konfederacija moguća, ali ne takva da se stvori BiH u kojoj bi Muslimani majorizirali Hrvate, izjavio dr. Franjo Tuđman uoči dolaska iz Zagreba u Ženevu.
– Lord Owen u Ženevi najavio mogućnost povlačenja UNPROFOR-a iz Bosne nakon zime, te mogućnost da on prestane obnašati dužnost europskog posrednika u bivšoj Jugoslaviji, ako se strane u sukobu nastave boriti.

1995.
– Uskraćivanje suglasnost Hrvatske za djelovanje UNPROFOR-a na njezinu teritoriju postaje izvršno 31. ožujka 1995. u 24 sata po zagrebačkom vremenu, a povlačenje snaga mora biti završeno do 30. lipnja 1995., stoji u pismu hrvatskog ministra vanjskih poslova dr. Mate Granića upućenom predsjedavajućem Vijeća sigurnosti UN Emiliju Cardenasu.
– Danas se jasno moglo vidjeli srpska sposobnost da diktiraju međunarodnu politiku, ako su američki i europski dužnosnici doputovali na Pale – uporište bosanskih Srba – unatoč rezoluciji Vijeća sigurnosti, kojom se zabranjuju kontakti sa Srbima, piše “New York Times”.

1996.
– Kod Županje vojnici IFOR-a postavili i drugi pontonski most preko Save.
– Bosanski Srbi jučer se povukli sa svojih položaja na Trebeviću iznad Sarajeva. Pritom spalili svoje bunkere, nastambe i promatračnice.

 

Dogodilo se 19. siječnja

1992.
– Od početka rata protiv Hrvatske, Vojvodinu napustilo 12.000 Hrvata.
– Crnogorsko Ministarstvo obrane iznijelo službene podatke u kojima po prvi puta priznaje da je na području Hrvatske od početka rata poginulo 86 crnogorskih vojnika a 955 ih je ranjeno.

1993.
– Razmjenom nota u Zagrebu, između ministarstva vanjskih poslova Hrvatske i Čilea, uspostavljeni diplomatski odnosi između dvije država.
– Stalni komitet KESS-a u Rezoluciji sukob u BiH ocjenjuje kao jednostrani pokolj srpske manjine, uz potporu vojnih i političkih vlasti u Srbiji i Crnoj Gori, nad brojnijim Muslimanima, Hrvatima i ostalim nesrpskim pučanstvom.
– Vođe Hrvata Boban i Akmadžić pozivaju Armiju BiH i muslimanski narod da se suzdrže vojnih akcija do konačnog rješenja spornih pitanja.
– Muslimani pripadnici HVO u Tomislavgradu ne žele u drugu vojsku.

1994.
– Republika Hrvatska i SR Jugoslavija u Ženevi dogovorile Deklaraciju o normalizaciji odnosa, koja predviđa otvaranje hrvatskog predstavništva u Beogradu i jugoslavenskoga u Zagrebu i to do 15 veljače.
– Muslimani u Ženevi predložili kartu razgraničenja po kojoj bi Hrvatska Republika u BiH bila svedena na zapadnu Hercegovinu, a najveći dio srednje Bosne pripao bi Muslimanima.
– Međunarodni odbor Crvenog križa (ICRC) obznanio da suspendira sve humanitarne akcije u području Banja Luke zbog oružanog napada na vozilo ICRC-a u tom gradu koji je pod okupacijom srpskih snaga.
– Radije ćemo sa svih 30.000 Hrvata izginuti nego pripasti muslimanskoj državi, tražimo autonomiju, poručuje Anto Marinčić, pomoćnik zapovjednika 111. brigade HVO-a iz Žepča.
– Rusija eksplicitno zatražile da svaka odluka koja se tiče moguće primjene sile u Bosni, uključujući i odluku o primjeni sile NATO-a, bude predmetom prethodnih konzultacija glavnog tajnika UN i članica Vijeća sigurnosti.

1995.
– Desetodnevni pregovori s misijom MMF-a uspješno okončani, pri čemu je postignuta suglasnost o svim bitnim pitanjima gospodarske politike do kraja ove godine, izvješteno je na sjednici Vlade Republike Hrvatske.
– Muslimanska strana želi Federaciju podrediti Republici, a mi držimo da je ona novi subjekt, čelništvo SDA zakazalo je održavanje svoje stranke u vrijeme kada je bilo najavljeno zasjedanje Ustavotvorne skupštine, izjavili Dario Kordić i Ivan Bender, obraćajući se novinarima u Mostaru nakon neuspjelog nastavka zasjedanja Ustavotvorne skupštine BiH.

1996.
– Predsjednik Tuđman primio u Zagrebu Richarda Holbrookea – razgovarano o oživotvorenju Federacije BiH i provedbi daytonskih sporazuma. Istaknuta pozitivna uloga Republike Hrvatske, koju SAD smatraju odlučujućom u provedbi spomenutih sporazuma.

 

Dogodilo se 20. siječnja

1990.
– U Beogradu počeo 14. izvanredni kongres Saveza komunista Jugoslavije i od samog početka zaredale žestoke polemike i svađe, koje su poprimale i oblike međunacionalnih sukoba.

1992.
– Iz Kraljevine Belgije stigla nota o priznavanju Republike Hrvatske.
– U Pečuhu ponovo pregovori između predstavnika Hrvatske i JA. Razmatrani razlozi rušenja helikoptera Promatračke misije EZ.
– Na šibenskom području sve žešći napadi okupacijske vojske i četnika. Na meti četničkih topova najčešće Dubravice, Velika Glava, područje Miljevaca, Rupe i Piramatovci.
– Na dubrovačkom području stradalo 16 hotela, okupator uništio 80 posto svih plovnih objekata i najsuvremenijih autobusa turističke agencije “ATLAS”.

1993.
– Srpski vlastodršci u Kninu, u strahu od “najavljenog” dolaska Hrvatske vojske, naredili opću mobilizaciju.
– Predsjedništvo Hrvatske muslimanske demokratske stranke poziva na razum i slogu Muslimana i Hrvata u BiH.
– Užički korpus jugoarmije već sedmi dan vodi ofenzivu, u kojoj sudjeluju zrakoplovstvo i tenkovi, prema slobodnom teritoriju Srebrenice.
– Udruženje žena za demokraciju iz Pariza uputilo apel za solidarnost sa žrtvama silovanja u bivšoj Jugoslaviji, kojeg su potpisale i Isabelle Ađani, Catherine Deneuve, Anoyk Aimee, Marie Christine Barrault, Juliette Greco, Regis Debray, Francoise Sagan, Annie Giradot, Charlotte Rampling, Caroline de Monaco, Paloma i Marina Picasso…

1994.
– Vlada Republike Hrvatske smatra, prema riječima dr. Mate Granić, Deklaraciju između Hrvatske i SRJ prvim korakom prema međusobnom priznanju ovih država.
– Za Deklaraciju potpisanu u Ženevi može se kazati da je najvažniji dokument nakon Rezolucije Vijeća sigurnosti 871. Potpisivanjem Deklaracije SRJ, što znači Srbija i Crna Gora, priznaje Hrvatsku u njenim granicama, iako to izrijekom nije kazano. Jer, zasniva se na Povelji UN i osnovnim dokumentima KESS-a, gdje su Hrvatskoj zajamčene granice, izjavio predsjednik Tuđman po povratku iz Ženeve u Zagreb.
– Europski parlament zatražio je od vlada EU-a da supredsjedatelja Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji Davida Owena zamijene drugim posrednikom.
– Bugarska vlada smijenila je visokog dužnosnika u komisiji za nadzor provođenja sankcija UN prema SRJ Marina Todorova, nakon izvještaja ministra unutrašnjih poslova Mihailova, u kojem se navodi da je nekoliko privatnih tvrtki suspendirano zbog izvoza nafta u Srbiji.

1995.
– UNPROFOR se pretvorio u logističku podršku Srbima na okupiranom području: omogućio im je da drže puno manje snaga prema slobodnom teritoriju Hrvatske, te im dostavlja sve što im je potrebno za život, izjavio u intervjuu za “Večernji List” predsjednik klubova zastupnika HDZ-a u Saboru Ivan Milas.

1996.
– IFOR položio prvi test, u proteklih 30 dana napravio više nego UNPROFOR u tri godine: u roku ispunjena daytonska obveza o povlačenju i razdvajanju snaga HVO-a, Armije BiH i vojske bosanskih Srba.
– Američki general-diplomat Jacques Paul Klein, voditelj UNTAES-a, Prijelazne uprave UN-a u istočnoj Slavoniji, obavijestio novinare u New Yorku da će glavni stožer UN-a preseliti iz Zagreba u Vukovar.

Komentiraj

Hrvatski ratni spomenar 1990.-1996.

Dogodilo se 1. siječnja

1991.
– Mi smo za poštovanje sadašnjih republičkih granica, za poštovanje demokratski izražene volje naroda u tim republikama i za međusobni dogovor, rekao predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman u intervjuu Hrvatskoj televiziji.
– Ustavni sud Republike Hrvatske izdao priopćenje da je na sjednici od 31. prosinca 1990. godine donio jednoglasno rješenje kojim “Srpska autonomna oblast Krajina” pravno ne postoji.

1992.
– Novogodišnji poziv Pape s Trga Svetog Petra u Vatikanu svijetu da Hrvatsku ne ostavi samu.
– Na samu Novu godinu zračna opasnost u 26 hrvatskih gradova.
– Dvije bombe i dvije rakete “novogodišnja čestitka Daruvarčanima od jugosrpskog zrakoplovstva.
– Lovas, selo u vukovarskoj općini pred četničkim prijetnjama napustilo pedesetak mještana.
– Funkciju glavnog tajnika UN od danas preuzeo Boutros Boutros Ghali, egipatski diplomat.
– Portugal, kao predsjedavajući EZ-a, istražio da se održavanje Mirovne konferencije o Jugoslaviji preseli iz Haaga u Bruxelles.
– Dolazak “plavih kaciga” u Hrvatsku bliži nego ikad, nakon sastanka Tuđman-Vance u Zagrebu.
– Milošević i Kadijević potpisali Vanceov plan rasporeda mirovnih snaga UN u Hrvatskoj, javlja iz Beograda Reuter.
– SAD traže od svih strana u Jugoslaviji da poštuju svoje obveze prekida vatre i započnu “istinski dijalog” za političko rješenje krize.
– Američki kongresmen Jim Moody, u pratnji ratnog zločinca Željka Ražnatovića Arkana, obavio smotru četničkih terorističkih jedinica u Erdutu na okupiranom dijelu Hrvatske.
– Pripadnici kninskog korpusa jugovojske traže za hrvatske civile na okupiranim područjima svoje vojnike i četnike.
– Član Europskog parlamenta i predsjednik Transnacionalne radikalne stranke Marco Pannella, u znak podrške hrvatskom narodu, posjetio prvu crtu bojišnice kod Osijeka.

1993.
– Nadamo se da će međunarodni sud pravde kazniti sve one koji su učinili ovaj zločin, izjavio glavni tajnik UN Boutros Ghali, nakon šestosatnog boravka u Sarajevu na Staru godinu.

1994.
– “Britanci neće odustati od cjelovita očevida u Križančevu selu kraj Viteza, gdje su Muslimani masakrirali hrvatsko pučanstvo”, izjavio Fred Perry, glasnogovornik Glavnog zapovjedništva britanskog UNPROFOR-a.
– Smatram da Srbi u Hrvatskoj trebaju dobiti realnu autonomiju, a, kakva će biti ta realna autonomija, kako će se ona zvati, stvar je dogovora dviju strana, rekao osobni izaslanik predsjednika Jeljcina za pitanja bivše Jugoslavije Vitalij Čurkin u intervjuu “Večernjem listu”.
– Vlada tzv. SR Jugoslavije odobrila novi državni grb, kojeg čini dvoglavi orao – simbol savezništva Srbije i Crne Gore – koji zamjenjuje dosadašnji s petokrakom i šest plamenova.

1996.
– Prva vozila IFOR-a prešla preko pontonskog mosta između Županje i Orašja u Bosnu.
– Ponovno uspostavljene telefonske veze između BiH i “SRJ” nakon tri i pol godine prekida. Veze između BiH i vanjskog svijeta prekinuli bosanski Srbi u ljeto 1992.

 

Dogodilo se 2. siječnja

1992.
– U Sarajevu, u nazočnosti Cyrusa Vancea hrvatski ministar obrane Gojko Šušak i predstavnik jugoarmije general Andrija Rašeta potpisali sporazum o bezuvjetnom prekidu vatre, dogovoren u Ženevi 23. studenog između predsjednika Tuđmana i Kadijevića, koji stupa na snagu 3. siječnja, u 18 sati.
– Neprijateljski avioni bombardirali Rijeku.
– Četnici u Kruševu kod Obrovca zaklali četiri starije osobe.

1993.
– Prvi put od početka rata u BiH za isti pregovarački stol sjeli u _enevi čelnici sukobljenih strana: predsjedni Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, vođa hrvatskog naroda u BiH Mate Boban i vođa bosanski Srba Radovan Karad_ić. Sastanku prisutni i predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman i predsjednik tzv. Jugoslavije Dobrica Ćosić.
– Balkanski diktator s malom vojskom poslušnika donio je genocid natrag u Europi, a SAD su pokleknule pri prvom susretu u posthladnoratovskim fašizmom, piše američki kongresmen Frank McCloskey u “Christian Science Monitoru”.
– Vidio sam narod koji ubijaju, izjavio poslije povratka iz BiH u Parizu predsjednik organizacije “Liječnici svijeta” Gilles Bruckner, osuđujući srpske zločine u toj zemlji.
– Ni u novogodišnjoj noći neprijatelj nije mirovao: granatama tučeni Vinkovci, Pokuplje, Otočac i okolica Sinja.

1994.
– U otvorenom pismu dr. Tuđmanu Izetbogović upozorava Hrvatsku da ne šalje postrojbe u pomoć Hrvatima u BiH.
– UNPROFOR i Međunarodni Crveni križ potvrdili muslimanske zločine u Križančevu selu.

1995.
– Promet između Zagreba i Lipovca auto-cestom odvija se normalno. Iz Slavonskog Broda krenuli autobusi na redovnoj liniji za Zagreb.
– Nakon reakcije Svetog pravoslavnog sinoda na Apel za mir kardinala Kuharia i Puljića, gotovo je izvjesno da je uzaludno slati takve apele.
– Siti smo načina na koje pojedini zapovjednici UNPROFOR-a izbjegavaju izvršavati svoje jasno i precizno propisane obveze… Nije stvar u mandatu, nego u pojedinim generalima koja mandat tumače kao da su završili vojnu akademiju na Banjici, izjavio potpredsjednik Federacije BiH i član Predsjedništva BiH Ejup Ganić u intervjuu “Večernjem Listu”.

1996.
– Dva mjeseca nakon izbora, u Zagrebu konstituirana Gradska skupština. Dr. Zdravko Tomac (SDP) predsjednik Skupštine, a Goran Granić (HSLS) – kojeg još treba potvrditi Predsjednik Republike – izabran za gradonačelnika.

 

Dogodilo se 3. siječnja

1993.
– Hrvatska i srpska strana zadovoljne predloženom kartom podjele BiH na deset kantona u Ženevi, a muslimanska delegacija sve otvorenije iskazuje nezadovoljstvo.
– Sveta stolica nije oklijevala imenovati Srbe agresorom, odgovornim za organizirane zločine protiv čovječanstva, a Papini suradnici u mnogo su navrata upozoravali na postojanje konclogora u BiH, javlja dopisnik AFP iz Vatikana.
– Rusija daje prednost političkom rješenju, ali se više neće protiviti zapadnoj vojnoj intervenciji u bivšoj Jugoslaviji, rekao na kraju moskovskog summita Bush-Jeljcin, ruski ministar inozemnih poslova Andrej Kozirev.
– Komentirajući u Parizu nedavno postavljene plakate Hitlerovom i Miloševićevom slikom, jednom do druge, poznati francuski filozof Alain Finkielkraut kazao da analogiju smatra ispravnom.

1992.
– Po prijedlogu mirovne operacije UN u Jugoslaviji, Hrvatska bi bila slobodna od JNA i srbijanskih “dobrovoljaca”.
– Srpski neprijatelj žestoko tuče hrvatske gradove, usprkos potpisanom primirju u Sarajevu.
– General zbora Antun Tus, načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske, naredio bezuvjetni prekid vatre, koji stupa na snagu danas u 18 sati.
– Poginulo 2 907 osoba na hrvatskoj strani u ratnim sukobima, podaci su Glavnog sanitetskog stožera Republike Hrvatske za razdoblje 17. kolovoza 1990. do 3. siječnja 1992.
– Najveći problem u razmjeni zarobljenika su “divlji logori” koje drže pod kontrolom četnici u “krajini”, rekao Ivica Kostović, član komisije RH za zamjenu zarobljenika.
– Kod četničkog uporišta Šodolovci u Slavoniji otvorena mitraljeska vatra po europskim promatračima.
– U Beogradu potpisana tzv. konvencija o novoj Jugoslaviji. Radovan Karadžić govorio o njezinom “demokratskom duhu”, jer je otvorena za sve one koji žele ostati u Jugoslaviji.
– Srpski parlamentarac Milan Paroški nema ništa protiv nove Jugoslavije, ako je ona “država srpskog naroda u kojoj žive druge narodnosti i nacionalne manjine.”

1994.
– Radije ću na zaštiti žrtava rata i pokušati uspostaviti most povjerenja između UNPROFORA i naroda, te njegovih političkih vođa, izjavio Jasushi Akashi, novi posebni izaslanik Boutrosa Ghalija za bivšu Jugoslaviju, po dolasku u Zagreb.
– Predsjednik Tuđman primio u Zagrebu grupu hrvatskih intelektualaca Muslimana, koji su mu uručili pismo u kojem izražavaju uznemirenost daljom eskalacijom sukoba u Lašvanjskoj dolini, zalažući se za obustavu sukoba i obnovu hrvatsko-muslimanskog povjerenja.
– Kako je, prema Izetbegoviću, Armija BiH jedina legalna vojna sila u BiH, i kako je legalno sve što ona učini, nije teško dokučiti otvorenu prijetnju Hrvatskoj da ne šalje pomoć Hrvatima u BiH, koje ta “legalna” Armija ima pravo porobiti, prognati ili pobiti, piše “Večernjem list”.
– Juka Prazina, prije rata sitni kriminalac, zatim jedan od organizatora obrane Sarajeva, kada je u Sarajevu pao u nemilost pridružio se HVO-u, iz kojeg je dezertirao u činu generala, nađen je ubijen u Belgiji.

1995.
– Prema izjavama glasnogovornika zaštitnih snaga UN Michaela Williamsa na konferenciji za novinare u Zagrebu, Knin nije potpisao, niti će potpisati, sporazum o prekidu vatre, koji su potpisale zaraćene strane u BiH, jer je, prema njima, riječ o drugoj državi.
– Prije potpisivanja sporazuma o prekidu vatre u BiH, HVO je u silovatom kontranapadu zauzeo Crni Lug i tako ovladao možda najjačim srpskim uporištem na livanjskoj bojišnici.
– Hrvatska svoj zaposjednuti teritorij može vratiti vrlo brzo, a jedina prepreka je pitanje Baranje, jer bi oslobađanje Baranje značilo izravni rat sa Srbijom. Međutim, Baranju ćemo morati osloboditi na bilo koji način. Ili će Srbija pristati na mirno, Europsko rješenje, ili ćemo ratovati, izjavio za list “Panorama” general Janko Bobetko.

1996.
– Američki ministar obrane William Perry, u pratnji zapovjednika združenog stožera američke vojske generala Johna Shalikashvilija i zapovjednika NATO snaga u Europi generala Georgea Joulwana, posjetio postrojbe međunarodnih provedbenih snaga kod Županje.

 

Dogodilo se 4. siječnja

1990.
– U Saveznoj konferenciji socijalističkog saveza u raspravi o političkom pluralizmu naglašeno da bi ustavnim amandmanima trebalo dopustiti rad svim političkom organizacijama koje ne pozivaju na nasilno rušenje Ustavom uređenog poretka zemlje ili na raspirivanje nacionalne, rasne i druge mržnje.
– Prema pisanju Ive Družijanića u beogradskim “Večernjim novostima”, 27. prosinca prošle godine u prostorijama Sabora SR Hrvatske napadnuta od predstavnika opozicijskih stranaka jugoslavenska revolucija, a predsjednik Sabora nije reagirao.

1992.
– Prekid neprijateljstava u Hrvatskoj uglavnom se poštuje. Provokacija sa srpske strane ipak ima.
– Ratnu luka Lora, kod Splita, najveći simbol moći bivše jugomornarice, napustila okupatorska vojska.
– Predsjednik tzv. srpske republike krajine Milan Martić protivi se dolasku “plavih kaciga” na “njegov teritorij”.
– Hrvatska vojska srušila do kraja prosinca samo kod Siska 35 srbijanskih zrakoplova.

1993.
– Hrvatska ne može prihvatiti da bosanska Posavina pripadne Srbima, ona je napučena hrvatskim stanovništvom, a i u povijesti je, kao 1939, kad je uvrštena u Banovinu Hrvatsku, bila hrvatska, izjavio dr. Franjo Tuđman u Ženevi.
– Alija Izetbegović ne prihvaća konfederativno načelo uređenja BiH, a Radovan Karadžić širi svoje teritorijalne zahtjeve, javljaju izvjestioci s mirovnih pregovora u Ženevi.

1994.
– Izaslanci predsjednika Tuđmana i Izetbegovića, Granić i Silajdžić, sastali se u bečkom Hofburgu, međutim, prema općim ocjenama svjetskih medija, nama izgleda za pomirenje.
– U Mostaru objavljena detaljna lista i dokumenti o muslimanskim zločinima nad Hrvatima u posljednje vrijeme.

1995.
– Od otvaranja, 21. prosinca, auto-cestom kroz zapadno UNPA područje u oba smjera prošlo više od 17.000 vozila.
– U bazi UNPROFOR-a u zagrebačkoj zračnoj luci Pleso sastali su se voditelj hrvatskog državnog izaslanstava za pregovore s lokalnim Srbima inž. Hrvoje Šarinić i predstavnik Srba Borislav Mikelić, uz nazočnost supredsjedatelja Konferencije o bivšoj Jugoslaviji Davida Owena i Thorwalda Stoltenberga. Ragovaralo se o opskrbi strujom, vodom i o otvaranju naftovoda i cesta.

1996.
– Hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman stigao u službeni posjet Bosni i Hercegovini. U Sarajevu svečano ga dočekao predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović.
– U Sarajevu održana prva sjednica Zajedničkog vijeća za suradnju Republike Hrvatske i Republike i Federacije BiH. Zaključeno da treba hitno učvrstiti Federaciju BiH.
– Hrvatski veleposlanik pri UN-u Mario Nobilo u pismu predsjedavajućem Vijeća sigurnosti odbacio tvrdnju SRJ da postoji teritorijalni spor SRJ i Hrvatske oko Prevlake.

 

Dogodilo se 5. siječanj

1990.
– Nakon 18 godina, u Zagrebu pokrenuta inicijativa za obnovu Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta”.

1992.
– Od petka u 18 sati, kada je nastupilo primirje, mir prekršen 84 puta, rekao na pregovorima u Zagrebu s jugoarmijom, hrvatski predstavnik general Imra Agotić.
– Profesorica Oxfordskog sveučilišta dr Kathleen Willks, svjedok agresije jugovojske na Dubrovnik i Hrvatsku, otputovala iz Dubrovnika u Englesku.

1993.
– Ako pregovori u Ženevi ne uspiju, morat će se pojačati pritisak na Srbiju, no nikakva vojna akcija se ne planira, izjavio, prema pisanju londonskih glasila, britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd.
– Ako u Ženevi dođe do teritorijalnog suglasja Muslimana, Srba i Hrvata, što bi bilo pravo čudo, Milošević će u tom slučaju još mnogo agresivnije krenuti na Kosovo i Makedoniju, ne obazirujući se, kao ni dosad, na prijetnje Zapada, piše pariški “Figaro”.

1994.
– Ministri vanjskih poslova Hrvatske i BiH, dr. Mate Granić i dr. Haris Silajdžić zajednički potvrdili u Beču da je bitna uspostava prekida vatre u BiH i obustava neprijateljstava Hrvata i Muslimana, te utanačili da se predsjednici Tuđman i Izetbegović sastanu u Bonu 8. siječnja.
– Neum ne može biti pod suverenitetom bosanske države, izjavio dr. Mate Granić na konferenciji za novinare u Beču.
– Najdelikatniji je problem u muslimansko-hrvatskim odnosima muslimanski zahtjev za izlazak na more, o eventualnom sporazumu o tome ovisi i muslimansko-hrvatsko primirje u srednjoj Bosni, a time i sudbina oko 100.000 tamošnjih Hrvata, javljaju svjetske agencije o bečkim pregovorima.
– Sve je više dokaza da se u Stupnom Dolu nije dogodilo ono što su Muslimani prezentirali svijetu, a taj isti svijet na potvrde UNPROFOR-a o strahovitim zločinima Muslimana nad hrvatskim civilima ostaje gluh, izjavio načelnik stožera brigade HVO Bobovac iz Vareša Mario Andrić.

1995.
– Za sada se još ne stvara zajednička federalna vojska, nego se usklađuju planovi dijelova vojske HVO-a i Armije BiH protiv zajedničkog neprijatelja… Sada je valjda svakome jasno da je rat proveden radi stvaranja velike Srbije na račun hrvatskih zemalja, izjavio u intervjuu “Večernjem listu” mr. Vladimir Šoljić, dopredsjednik vlade HR Herceg Bosne i ministar obrane.
– “Vi g. Tripalo, optužujući predsjednika Tuđmana za gubitak ‘trećine teritorija države’ svjesno i namjerno bezočno lažete… Cijelom je svijetu jasno da niti su predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman niti HDZ ‘izgubili trećinu teritorija’, nego je dio teritorija Hrvatske okupirala jugoslavenska armija i Srbija uz pomoć pobunjenih Srba”, reagira u “Večernjem listu” potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks na intervju Mike Tripala beogradskom tjedniku “Vreme”.
– Hrvatsko-američka udruga objavila u Washingtonu, uoči početka zasjedanja Kongresa SAD, svoj program “Sporazum za Hrvatsku”, u kojem će se zauzimati ta ukidanju embarga na oružje za Hrvatsku i BiH, reintegraciju hrvatskih područja pod srpskom okupacijom, jačanje američko-hrvatskih odnosa, potporu obnovi Hrvatske i zadržavanje ekonomskih sankcija protiv Srbije.

1996.
– Gornji dom ruskog parlamenta odobrio odlazak ruskog mirovnog kontingenta u BiH, koji će brojati 1.600 vojnika i 400 časnika.
– Ruski ministar vanjskih poslova Andrej Kozirev podnio ostavku.

 

Dogodilo se 6. siječnja

1991.
– Iz spomen-doma 6. ličke divizije na Plitvicama naoružana grupa pripadnika Srpske demokratske stranke otela trofejno oružje iz 2. svjetskog rata i kamionom ga otpremila u Titovu Korenicu.

1992.
– U okupiranom Vukovaru još ima hrvatskih boraca, kažu branitelji koji su se izvukli iz srbijanskog obruča.
– Vjernicima pravoslavne vjeroispovijesti čestitao Božić dr. Franjo Tuđman.
– U Beogradu velika pozornost dana skupu nazvanom “Konvencija o novoj Jugoslaviji”.
– Prosvjed 1.000 rezervista u Požarevcu protiv ponovnog odlaska na ratište u Hrvatsku.
– Boutros Ghali smatra da još nije dosegnuto potrebno mirotvorno okružje za “plave kacige”. Ipak Ghali tvrdi da će odmah poslati 50 vojnih promatrača.

1993.
– Pregovori u Ženevi zaustavili su sve inicijative u Vijeću sigurnosti o korištenju sile u zaštiti zračnog prostora BiH, javljaju sredstva priopćavanja iz New Yorka.
– Ambasada Nigerije u Rimu obavijestila ambasadu Hrvatske da je nigerijska vlada donijela odluku o diplomatskom priznanju Hrvatske.
– Prilikom polemičke emisije o ratu na prostorima bivše Jugoslavije na njemačkoj postaji SAT1 prisutni Srbi smijali se silovanoj Muslimanki.

1994.
– “Ovo je masovna grobnica, simbol nehumanosti koja se dogodila, i vrlo je važno da se upravo ona istraži”, izjavila u Zagrebu nakon povratka iz Vukovara Madeleine Albright, američka poslanica pri UN, koja je posjetila mjesto na kojem je zakopano 200 ubijenih Hrvata, odvedenih iz gradske bolnice poslije srpskog osvajanja Vukovara.
– Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman primio u nastupni posjet posebnog izaslanika glavnog tajnika UN Yakushija Akashija, kojeg je pri tome informirao da je hrvatska politika usmjerena za što brže ostvarenje rješenja za UNPA područja u skladu s odgovarajućim rezolucijama UN.
– Zapovjednik snaga UN u bivšoj Jugoslaviji general Jan Cot izjavio, na konferenciji za novinare u Zagrebu, da bi trebalo formirati snage za hitnu intervenciju od vojnika različitih zemalja.

1995.
– Hrvatska ne može isporučiti polove generatora za HE “Obrovac” dok se stvarno stanje na auto-cesti Zagreb-Lipovac s potpisanim sporazumom ne promjeni, jer tamo, uz sam rub auto-ceste stoje vozila i osobe s oznakama srpske milicije, navodi se u pismu ing. Šarinića Yasushiju Akashiju, te Owenu i Stoltenbergu.
– Prvi radni sastanak zajedničkog povjerenstva za provedbu gospodarskog sporazuma između predstavnika hrvatske državne vlasti i lokalnih Srba koji se trebao održati u Divuljama nije održan u drugom pokušaju, zbog nedolaska srpskog predstavnika Milana Babića.
– Predsjednik hrvatskog Sabora dr. Nedjeljko Mihanović uputio božičnu čestitku hrvatskim građanima pravoslavne vjeroispovijesti.
– Hrvatsko Žrtvoslovno društvo pokrenulo Actio popularis – narodnu tužbu – protiv B.B. Ghalija, glavnog tajnika OUN-a, zbog zločina propusta u njegovoj dužnosti očuvanja mira, a u ime milijuna žrtava agresivnog rata Srbije protiv Hrvatske i BiH.

1996.
– U Mostaru, koji je zamišljen kao pokusni primjer u uspostavi Federacije, učestali incidenti, na crti razgraničenja na Bulevaru danas ranjen hrvatski policajac.

 

Dogodilo se 7. siječnja

1991.
– Srbija ponovno nasrnula na monetarni sustav Jugoslavije: donošenjem Zakona o zaduženju Srbije kod Narodne banke Srbije za više od 18,2 milijarde dinara, privreda Srbije dovedena u povlašteni položaj, a račun povlastica plaća cijela Jugoslavija većom inflacijom.
– Na cesti Lički Osik – Titova Korenica teško ranjen iz vatrenog oružja na osobni automobil radnik “Industrogradnje” iz Zagreba Mirko Hećimović.

1992.
– “Migovi” JA srušili helikopter EZ-a. Tom prilikom ubijeno pet europskih promatrača. U srušenom helikopteru bila četiri talijanska i jedan francuski promatrač.
– Jugoslavenska armija priznala rušenje helikoptera EZ i naredila istragu.
– Predsjednik Republike Hrvatske dr. Tuđman uputio brzojav sućuti šefu Promatračke misije Europske zajednice u Zagrebu ambasadoru Joau Guerrau Salguierou u povodu tragične pogibije skupine članova Promatračke misije Europske zajednice, kao i pisma Cyrusu Vanceu i lordu Carringtonu.
– Četnici u Češkom Selu kod Petrinje zarobili 12 časnika Europske promatračke misije.
– Sela na okupiranom području karlovačke općine, prema iskazima vojnih prebjega, pljačkaju crnogorski rezervisti pristigli iz Nikšića.
– Sinjani uputili zahtjev 9. korpusa Jugoslavenske armije u Kninu da dozvoli pregled ispravnosti brane na Peruči.

1993.
– Naša je poruka Muslimanima Sandžaka, Kosova i Makedonije da ništa ne očekuju od UN i međunarodne zajednice, nego da se sami pripreme za obranu svojih života, vjere i časti, izjavio imam zagrebačke džamije Mustafa Cerić.
– Žepa je u četničkom okruženju od veljače 1992., u gradu se uz 5.000 stanovnika nalazi i 30.000 izbjeglica, koji su svakodnevno izloženi uništenju, a u zadnja dva dana od gladi umrlo 40 osoba, stoji u očajničkom pozivu za pomoć radioamatera iz ovog bosanskog gradića.
– Ako propadne diplomatska akcija i ne dođe do ograničene vojne intervencije, krizno žarište na Balkanu može eksplodirati snagom koja će destabilizirati cijelu srednju i istočnu Europu, upozorava “Washington Post”.
– Nizozemska TV emitirala potresno svjedočenje njemačkog poslanika Stefana Schwarza o “pokusima” srpskih liječnika na Muslimankama u bosanskim logorima.
– Istaknuti američki kolumnisit “New York Timesa” i “Christian Science Monitora” sve se izrazitije zauzimaju za vojnu intervenciju u BiH.
– State Departement iznio američke procjene da se u srpskim logorima u BiH i u samoj Srbiji nalazi još 60.000 zatočenika.

1994.
– Vlada SAD neće podržati olakšavanje ili ukidanje sankcija Srbiji budu li srpski elementi ometali rad suda za ratne zločine, izjavila na konferenciji za novinare američka veleposlanica Madeleine Albright uoči odlaska iz Zagreb.
– Madeleine Albright u razgovoru s Predsjednikom Tuđmanom naglasila je važnost ostanka sankcija prema Srbiji, kao i to da sankcije moraju biti vezane uz reintegraciju UNPA područja u poredak Republike Hrvatske, priopćeno iz Predsjednikova ureda. (HINA)
– Vlasti u Kninu najprije su odobrile otkopavanje masovne grobnice kraj Ovčare, a poslije nisu održale obećanje, rekao američki veleposlanik u Hrvatskoj P.W.Galbraith u razgovoru s novinarima u Zagrebu.
– Zapovjednik britanskog bataljuna u Vitezu pukovnik Peter Wiliams izjavio da su pripadnici bataljuna otkopali tijela 27 Hrvata u masovnoj grobnici pokraj Križančeva nedaleko Viteza.
– Crkveni dostojanstvenici Hrvatske i BiH, okupljeni u povodu ustoličenja pomoćnog biskupa vrhbosanskog u Sarajevu dr. Pere Sudara, objavili apel za mir, u kojemu stoji da “je rat u Bosni ofenziva na modernu civilizaciju, koja ne pronalazi načina da je zaustavi i osigura pravedan mir”.
– Waren Zimmerman, profesionalni diplomat i posljednji ambasador SAD u bivšoj Jugoslaviji najavio da napušta diplomatsku službu zbog neslaganja u američkom politikom prema BiH, javlja dopisnih “Večernjeg lista” iz Washingtona.

1995.
– Ako do 10. siječnja UNPROFOR ne ispuni svoju zadaću u provedbi rezolucija UN-a, Hrvatska će mu otkazati gostoprimstvo, rekao je glavni tajnik HDZ-a Zlatko Canjuga u Sinju.

1996.
– Mostar ponovno podijeljen grad, nakon posljednjih incidenata, Bulevarom – nekadašnjom prvom crtom sukoba Hrvata i Bošnjaka – patroliraju vozila IFOR-a.

 

Dogodilo se 8. siječnja

1991.
– Srbija je najvjerojatnije već iskoristila 10 milijardi dinara i time srušila jedinstveni financijski sustav zemlje, rečeno na konferenciji za novinare u Narodnoj banci Jugoslavije.

1992.
– Delegacija republikanskih zastupnika u američkom Kongresu u posjetu Hrvatskoj.
– Predsjednik Tuđman otputovao u Bruxelles na mirovnu konferenciju o Jugoslaviji.
– Vijeće sigurnosti UN oštro osudilo rušenje helikoptera s promatračima UN.
– Veljko Kadijević, jugoslavenski sekretar za narodnu obranu, podnio ostavku. Do izbora novog sekretara, tu dužnost obavljat će general-pukovnik Blagoje Adžić.

1993.
– Svake noći snage UN vrate nekoliko stotina građana Sarajeva koji pokušavaju preko aerodromske piste pobjeći iz okruženog grada, u kome je 200.000 ljudi na rubu egzistencije.
– Prema predloženoj podjeli Bosne i Hercegovine na provincije, Srbima bi pripalo 41,4, Muslimanima (sa Sarajevom) 31,5, a Hrvati 27,1 posto teritorija.
– Vojnici “republike srpske” ubili dopredsjednika Vlade BiH Hakiju Turajlića, nakon što su ga izvukli iz vozila UNPROFORA pred očima nemoćnih francuskih “plavih kaciga”.

1994.
– Premijer vlade BiH Haris Silajdžić, u nastupu na TV postaji u Bonnu, pozvao supredsjedatelja Ženevske konferencije lorda Owena da podnese ostavku, optužujući ga da je sklon stvaranju “velike Srbije”, javlja HINA.
– Predsjednik UNPROFOR-a Simon Ghill izjavio u Vitezu da u blizini Križančeva sela postoji još jedna masovna grobnica, u kojoj je pokopano najmanje 8 ubijenih Hrvata i o kojima muslimanska strana ne daje nikakve podatke, javlja dopisnik “Večernjeg lista”.

1995.
– Predsjednik Tuđman primio je u Predsjedničkim dvorima izaslanstvo Federacije BiH, HR Herceg-Bosne, HVO-a i zapovjednike Kupresa, te ih pozvao da što više doprinose ostvarivanju Washingtonskih sporazuma.
– Općinsko vijeće Vareša na čelu s predsjednikom Miroslavom Pejčinovićemm uputilo pismo predsjedniku RH Franji Tuđmanu, u kojem se navodi da je položaj Hrvata u Varešu nepodnošljiv, te da nemaju najelementarnija ljudska prava.

1996.
– Gradonačelnik istočnog Mostara Safet Oručević zatražio pomoć NATO-a nakon porasta etničkog nasilja u tom gradu, izjavio u Sarajevu glasnogovornik IFOR-a Simon Haselock.

Dogodilo se 9. siječnja

1990.
– Izvršno vijeće Sabora SR Hrvatske podržalo inicijativu za promjenu Ustava SRH, kako bi se stvorile pretpostavke za demokratizaciju društva i promjenu izbornog zakonodavstva.
– Borci Dalmacije usprotivili su se osnivanju ogranka HDZ-a u Splitu.
– Dajući podršku prijedlogu SIV-a da se pristupi promjeni Ustava zemlje, delegati u odboru Saveznog vijeće Skupštine SFRJ za društveno-političke odnose ocijenili da bi Vlada svoj prijedlog trebala proširiti i mogućnošću slobodnog političkog organiziranja građana.
– Prema podacima Vijeća sindikata Jugoslavije, u 1989. godini u Jugoslaviji bilo oko 1.900 štrajkova u kojima je sudjelovalo oko 470 tisuća radnika.
– Na velikom mitingu podrške rukovodstvu pred zgradom Skupštine Crne Gore okupilo se desetak tisuća ljudi, među ostalim zapažene su parole: “Jedna zastava, jedna Jugoslavija, jedan službeni jezik”, “Ko to smije da nam dira Slobodana i Momira”, a čuli su se i povici “Dolje Alpe-Adria”, aludirajući na Sloveniju i Hrvatsku.

1991.
– Predsjedništvo SFRJ donijelo naredbu po kojoj se moraju rasformirati svi oružani sastavi koji nisu u sklopu jedinstvenih snaga SFRJ ili organa unutrašnjih poslova i čija organizacija nije utvrđena u skladu sa saveznim propisima.
– Na razgovor u Sabor ni po treći put nisu se odazvali predstavnici pobunjenih općina s većinskim srpskim stanovništvom.
– “Proglašenje SAO istodobno s donošenjem Ustava izravni je atak na ustavni poredak Hrvatske, njezin teritorijalni integritet i poziv na građanski rat”, rekao novinarima u Zagrebu potpredsjednik hrvatske Vlade dr. Milan Ramljak.

1992.
– Priznanje Hrvatske i Slovenije svršena stvar – zaključak nastavka mirovne konferencije u Bruxellesu. Milošević pokušao novim manevrom odgoditi priznanje, proglasivši Europsku zajednicu “pristranom” i zatražio da se mirovna konferencija o Jugoslaviji preseli u UN.
– Predsjednik Sabora Republike Hrvatske dr. Žarko Domljan nazočan na pogrebu članova europske promatračke misije iz Italije – Enza Venturinija, Marca Natta, Silvana Natale i Fiorenza Ramaccija – koje je 7. siječnja pokraj Varaždina ubio pilot “MIG-a 21” srpske vojske.
– Četnici u okupiranom selu Cicvare, na granici šibenske i benkovačke općine, u noći na 7. siječnja, proslavljajući pravoslavni Božić, masakrirali nedužnu staricu Milku Cicvaru.
– Aktivnosti Promatračke misije EZ privremeno obustavljene nakon rušenja njihova helikoptera.
– Let je bio najavljen i ne vjerujem da je helikopter EZ-a srušen pogreškom, izjavio donedavni predstavnik Promatračke misije Ed Koestal.
– Belgijski diplomat Hans Kint bio u drugom spašenom helikopteru promatrača EZ-a pukim slučajem. U tu letjelicu prešao za vrijeme uzimanja goriva sat vremena prije ubilačkog napada MIG-a jugovojske na helikopter EZ.

1993.
– Postojala je zavjera šutnje o zločinima silovanja, koji su počeli u Hrvatskoj, a nastavljeni u BiH svom žestinom, istaknuo na simpoziju “Genocid i ratne žrtve silovanja” organiziranom u Zagrebu od Hrvatskog žrtvoslovnog društva.
– Vance-Owenov nacrt teritorijalnog ustrojstva BiH obuhvatio bi 80 posto Hrvata u BiH i oko 30 posto državnog prostora, te, uz neke primjedbe, može zadovoljiti, rekao dr. Franjo Tuđman u Ženevi.
– Za ubojstvo dopredsjednika bosanske vlade države članice UN Hakije Turajlića odgovornost snose i generali Morillom, Abdurrazak i Nambiar, stoji u priopćenju Predsjedništva BiH, jer, u svojim izvješćima UN, nisu predočavali istinu o agresiji na BiH.
– Rusija obećala vojnu pomoć Srbiji čak i isporukama biokemijskog oružja, piše bonnski “Die Welt”, pozivajući se na izvore u Ljubljani i tajni susret Miloševića i Šešelja s predsjednikom Odbora za vanjsku politiku ruskog parlamenta Evgenije Ambarzonovim.

1994.
– Predsjednik Tuđman dat će konkretan prijedlog prekida vatre i razgraničenja hrvatske i muslimansko-bošnjačke republike na osnovi zajedničke Ženevske deklaracije, izjavio hrvatski ministar vanjskih poslova Granić, uoči bonskih pregovora Tuđman-Izetbegović.
– Muslimanska vojska ispalila više od sto granata na Vitez i otpočela žestok napad, ušavši u Buhine kuće južno od Svirina sela, čime je presječena komunikacija Vitez-Busovača. Pripadnici Armije BiH u Buhinim kućama su izmasakrirali veći broj hrvatskih civila i branitelja – prve brojke govore o brutalnom ubojstvu 26 Hrvata.

1995.
– Predsjednik Tuđman primio je u Predsjedničkim dvorima predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH, Krešimira Zubaka i Ejupa Ganića, a tom prigodom založio se za brže ostvarivanje Federacije BiH.
– Predsjednik Tuđman primio je u Predsjedničkim dvorima novog šefa promatračke misije EU u Hrvatskoj Alberta Turota.
– U Pekingu se sastali hrvatski i kineski premijer, Nikica Valentić i Li Peng, a tom prigodom potpisani sporazumi o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja i o ukidanju viza za nositelje diplomatskih putovnica te memorandum o suradnji INE i SINOCHEMA.
– Auto-cestom Zagreb-Lipovac do sada prošlo ukupno 30 000 vozila.

1996.
– Predsjednik Tuđman priredio u Predsjedničkim dvorima svečano primanje za članove diplomatsko-konzularnog zbora, te naglasio da će uspjeh u mirnom rješavanju hrvatskih okupiranih područja također djelotvorno utjecati na rješenje krize u BiH.

 

Dogodilo se 10. siječnja

1991.
– Na sjednici Predsjedništva SFRJ s predsjednicima republika i predsjednicima republičkih i pokrajinskih predsjedništva u Beogradu predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman istaknuo da je zajedništvo nametnuto silom nemoguće, te predložio preobrazbu postojeće jugoslavenske federacije u regionalni savez suverenih država i napokon uključivanje ovog saveza u europsku zajednicu ravnopravnih, demokratskih naroda i država.
– Predsjednik Srpske demokratske stranke BiH Radovan Karadžić najavio smjenjivanje Bogića Bogićevića s funkcije člana Predsjedništva SFRJ.
– Armija više uopće nije u funkciji zaštite zemlje od vanjskog neprijatelja, već se pretvorila u žandara koji jedva čeka da disciplinira Hrvate i Slovence – piše njemački tisak o naredbi Predsjedništva SFRJ da se razoružaju nelegalne grupe.

1992.
– Nakon šest mjeseci obrane Nuštra gotovo da u selu nema cijele kuće. Nuštar je meta svakodnevnih napada jugovojske i četnika od 10 srpnja 1991.
– Oficiri JA pred televizijskim kamerama priznali da u Hrvatskoj pljačkaju sve do čega stignu.

1993.
– Platforma Ženevske konferencije jest i hrvatska platforma, i kad bi se ona promijenila stvari bi se pogoršale i mogle bi dovesti do produživanja agresije, izjavio u Ženevi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.
– Poznato 11 grobnica žrtava zločina jugoarmije i četnika na području istočne Slavonije, objavljeno u izvještaju Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske.
– Njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel računa, kako je rekao Njemačkom radiju, s međunarodnom vojnom intervencijom u Bosni, ako propadnu Ženevski pregovori.

1994.
– Na nastavljenim hrvatsko-muslimanskim pregovorima u Bonu, muslimanska strana načelno prihvatila hrvatski prijedlog koji na posve novi način koncipira hrvatsko-muslimanske odnose.
– Unatoč mirovnim pregovorima u Bonu, žestoki napad muslimanskih snaga započeo na područje Buhinih kuća, koje Muslimani žele zauzeti i uspostaviti direktnu vezu Zenice i Uskoplja, a također žestoko napadaju Polje i Novo Polje kako bi presjekli komunikaciju između hrvatskih mjesta Novog Travnika i Nove Bile.
– Biskupi, okupljeni u Sarajevu u povodu svečanosti posvećenja novog pomoćnog biskupa Vrhbosanske nadbiskupije msgr. Pere Sudara, uputili apel javnosti u kojem pozivaju na mir i suživot Srba, Muslimana i Hrvata koji je njihova sudbina u BiH.
– Dok u srednjoj Bosni traje žestoki muslimanski napadi na tamošnje Hrvate, na Obonjanu kod Šibenika trenutačno zbrinuto 550 izbjeglica iz BiH, kojima se pruža puna skrb, a 90 posto su Muslimana.
– U Bruxellesu na “najznačajnijem skupu NATO-a nakon sloma komunizma” usvojen plan “Partnerstvo za mir”, na temelju kojeg će se razvijati suradnja s bivšim komunističkim zemljama istočne Europe.
– Glavni tajnik NATO-a Manfred Woerner izjavio u Bruxellesu da je prekasno da Europa preuzme vojnu ulogu na području bivše Jugoslavije, te da UN trebaju odlučiti kakva će se akcija poduzeti.

1995.
– Hrvatsko izaslanstvo, koje na čelu s premijerom Valentićem boravi u Narodnoj Republici Kini, primio kineski predsjednik Jiang Zemin, koji je tom prigodom iskazao podršku teritorijalnoj reintegraciji okupiranih područja Hrvatskoj.
– Predsjednik Tuđman primio vjerodajnice pakistanskog veleposlanika Muhamada Rashid Bega.
– Što je učinio UNPROFOR u proteklih sto dana za prognanike u Hrvatskoj, bit će glavna točka sjednice Izvršnog odbora zajednice prognanika Hrvatske, najavio je njezin predsjednik Mato Šimić. Po njegovu mišljenju apsolutno ništa. Nitko se za to vrijeme nije vratio kući, a čak se i pilot program povratka prestao spominjati.
– Vlada HR Herceg-Bosne srpsku stranu smatra odgovornom za patnje hrvatskih civila. Stalno zlostavljanje i progon, te upotrebu civila hrvatske nacionalnosti za živi štit ili prisilne radove vlada tumači kao nepoštivanje međunarodnih konvencija i ljudskih prava, ali i očit primjer nepoštivanja ranijih i najnovijih mirovnih sporazuma.

1996.
– Ministar vanjskih poslova Hrvatske dr. Mate Granić u posjetu Beogradu, a u razgovorima s predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem i ministrom vanjskih poslova SRJ Milanom Milutinovićem dogovoreno otvaranja cestovnog, željezničkog i poštanskog prometa između Hrvatske i SRJ.

Komentiraj