Hrvati i Srbi – dva enormno različita naroda

POVIJESNI PREGLED, IZVORI I POGOVOR
Sve ono što smo dosada napisali o povijesti i državnom životu Hrvata i Srba dokazuje da oni nijesu jedan narod, nego dva stara, različita naroda. Da se to vidnije i jasnije uoči, korisno je i potrebno sva povijesna istraživanja svesti na slijedeće osnovne žarišne činjenice, po kojima se svi narodi, pa i Hrvati i Srbi, razlikuju između sebe. Te stvarne i bitne razlike jesu ove:

1. Razlika u etničkom postanku i razvoju Hrvata i Srba

1) Etnički postanak i razvoj Hrvata
Najstarije povijesne vijesti, staro hrvatsko društveno uređenje, vjera, narodni običaji i umjetnost govore da su Hrvati iranskoga podrijetla. Grčki i rimski pisci, a napose dva kamena natpisa iz Tanaisa, svjedoče da su Hrvati od sredine prvoga do trećega stoljeća po Kr. živjeli na području donjega Dona i bili jedan od medijskih sarmatsko-iranskih naroda u tom kraju. Za provale Huna (g. 375. po Kr.) jedan dio donskih Hrvata povučen je na sjeve*rozapad do iznad Karpata, gdje su se prozvali Bijeli [= zapadni] Hrvati prema Crvenim [= južnim] Hrvatima, koji su ostali na Donu. Tu su se Bijeli Hrvati izmiješali sa Slavenima središnjega slavenskoga prostora i primili nji*hov jezik. Nakon propasti hunske države Hrvati su koncem 5. st. organizi*rali svoju narodnu državu, zvanu Bijela ili Velika Hrvatska, između Odre i Dnjestra s glavnim gradom Hrvatom na mjestu današnjega Krakova u južnoj Poljskoj.
God. 626. po Kr. jedan dio Bijelih Hrvata, na poziv bizantskoga cara Heraklija I, zaputio se je na jug. Tu su, prema svjedočanstvu cara ljetopisca K. Porfirogeneta, naselili Dalmaciju, Ilirik i Panoniju, tj. sve zemlje od Drave, Dunava i Drine do Jadrana, te od Snježnika u Istri do Valone u današnjoj Albaniji. Bilo ih je oko 300.000.
U svojoj novoj domovini Hrvati su našli u ravničkim predjelima Sla*vene prve selidbe, a u planinama, te u jadranskom primorju i na otocima ro*manizirane Ilire, koji su potjecali od istoimenoga indoeuropskoga naroda, pomiješanoga s brojnim ostacima pretpovijesnih Dinaraca i Mediteranaca.
Slaveni prve selidbe, koje su Hrvati našli u svojoj novoj domovini, bili su Slaveni kajkavci i štokavci ikavci. Kajkavci su bili južni ogranak starih Slavena i živjeli su više stoljeća prije Krista u potkarpatskim nizinama is*točno od Dunava. Na zapadnu stranu te rijeke prešli su za hunskoga, got*skoga i avarskoga gospodstva u tim krajevima (376-626. po Kr.) i naselili pa*nonske nizine i alpske zemlje od Dunava do Bavarske i od Blatnoga jezera do bosanskih planina. Slaveni štokavski ikavci potjecali su iz današnje Ukra*jine. U današnju Vojvodinu došli su s germanskim Gepidima u 3. st. po Kr. Dunav i Savu su prešli za hunskih provala (g. 376. po Kr.) i naselili su se južno od kajkavaca od Drine do Jadranskoga mora i od Istre do Valone u Albaniji.
Odmah od svoga dolaska na jug Hrvati su se ženidbama počeli miješati sa Slavenima prve selidbe i s ostacima ilirskih Dinaraca i Mediteranaca. Tim su nastala tri tipa Hrvata: Hrvati Dinarci u planinskim predjelima Like, srednje i zapadne Bosne, u današnjoj zagorskoj Dalmaciji, Hercegovini i Crnoj Gori; Hrvati Mediteranci u jadranskom primorju na otocima i u Istri; Hrvati Panonci u bosanskoj Posavini, te između Save, Dunava, Drave i Mu*re. Budući da su u panonskim nizinama za seobe naroda bih iščezli ostaci starih naroda, tip Hrvata Panonaca, koji je nastao isključivo miješanjem Hr*vata sa Slavenima kajkavcima, po tjelesnim osobinama najbliži je općem tipu Slavena.
Tijekom stoljeća Hrvati su u jadranskom području pohrvatili stalan broj srednjovjekovnih Romana, potomaka romaniziranih Ilira, i mali broj doseljenih Talijana; u posavskim nizinama bio je pohrvaćen veći broj Nije*maca, Madžara i Slovenaca, a u svim krajevima mali broj Maurovlaha i dose*ljenih pripadnika drugih naroda.
Od 15. do 18. st., za turskih provala i pod pritiskom Venecije, dio starih Hrvata Mediteranaca preselio se u pokupske i posavske krajeve. U isto vri*jeme i zbog istih uzroka znatan broj Hrvata Dinaraca iz bivše Crvene Hr*vatske (današnja Crna Gora i Hercegovina) i sredovječnoga kraljevstva bo*sanskoga preselio se je u jadransku Hrvatsku, a napose u zemlje između Save i Dunava. Uza sve to, stari tip Hrvata Mediteranaca očuvao se u bitnosti ne*promijenjen sve do danas u jadranskim krajevima, a tako i tip Hrvata Pano*naca sjeverno od Save.
ISTOČNA I SJEVERNA PRADOMOVINA HRVATA I SRBA
2) Etnički postanak i razvoj Srba
Srbi etnički nijesu Indoeuropejci kao Hrvati. Prema najstarijim povije*snim vijestima, pradomovina Srba bila je u Maloj Aziji na području starih Sarda. U prvom i drugom stoljeću po Kr. Srbe nalazimo na sjeverozapadnim padinama kavkaškoga gorja. Odatle se jedan dio Srba preselio, nošen hun*skim vihorom, i koncem 4. st. naselio na krajnjoj granici zapadnih Slavena između rijeke Labe i Sale, sjeverozapadno od današnje Češke. Tu su se kr*vno pomiješah sa zapadnim Slavenima i ostacima starih nordijskih naroda. Tu su Srbi primili slavenski jezik zapadnoga tipa.
Oko g. 635. po Kr. jedan dio polapskih Srba doselio se je na Balkan i bio je od bizantskoga cara Heraklija I. naseljen u »Srbištu« u Tesaliji. Domalo jedan dio tih, najviše 3-4.000 duša, bio je od Bizantinaca naseljen iz*među Ibra i Drine u srednjovjekovnoj Raškoj. Tu su Srbi našli Slavene štokavce ekavskoga govora, koji su potjecali iz današnje srednje Rusije. Tim Slavenima Srbi su dali državno uređenje i svoje narodno ime, ali su se etnički i jezično u njima utopili kao neznatna brojčana manjina. Kod dolaska Srba u raškim planinama bio je znatan broj ostataka romaniziranih starih Makedo*naca i Tračana, s kojima su se Srbi tijekom srednjega vijeka stopili ženidba*ma. U Raškoj i okolnim planinama živio je velik brtoj neslavenskih Vlaha, potomaka negdašnjih rimskih vojničkih veterana iz Mauretanije u sjevernoj Africi. Budući su su ti imali vidne crnačke tjelesne osobine, balkanski bijelci, grčki Bizantinci i slavenski narodi, nijesu s njima u istim naseljima stanovali, niti se obiteljski miješali. U Srbiji je za Nemanjića bilo zakonom zabranjeno ženiti se Vlahinjama. Na području bizantske patrijaršije, istočno od Drine, Vlasi su bili pravoslavne vjere.
Kada su Turci u 14. st. došli na Balkan, Vlasi su stupili u njihovu voj*ničku službu. Takvima bi Turci dali seljačka naselja u pograničnim kraje*vima i posebne gospodarstvene povlastice. Tim su Vlasi dolazili u bolji eko*nomski i društveni položaj nego srpska i hrvatska kršćanska raja. To je Vla*sima otvorilo put da su se stali obiteljski miješati s istovjernim Slavenima na Balkanu.
Stalna vojnička naselja neslavenskih Vlaha stvarala su se po Srbiji, kako su Turci osvajali srpske zemlje, počevši od bitke na Marici g. 1371. Kada je padom srpske despotije, 1459, i slijedećih stoljeća, znatan dio srpskih seljaka iselio u južnu Ugarsku, Turci su stali naseljavati planinske nomadske Vlahe i kao zemljoradnike s kmetskim odnosima. I ovima su Turci priznavali po*sebna prava i vlašku samoupravu. Budući da se srpsko etničko pučanstvo znatno umanjilo koncem 17. i početkom 18. st. uslijed ratova, pošasnih bo*lesti, glada i iseljavanja, od polovice 18. st. u Srbiju dolazi novi val doseljenika, većinom neslavenskih Vlaha iz Staroga Vlaha u Raškoj, iz planina durmi*torskoga spleta, iz albanskih i makedonskih gora, te iz zapadnoga Balkana u današnjoj Bugarskoj. Dobra trećina današnjega seljačkog svijeta u Srbiji po*tječe od neslavenskih Vlaha, koji su se tijekom stoljeća naselili po srpskim selima kao zemljoradnici.
Pod pritiskom Turaka etnički Srbi povlačili su se preko Dunava u južnu Ugarsku. Na zapad preko Drine išli su samo neslavenski Vlasi pravoslavne vjere u vojničkoj službi Turske. Preko polovica Srba u današnjim republi*kama Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj potječe od tih neslavenskih Vlaha pra*voslavne vjere. Daljnja trećina Srba u navedenim zemljama potječe od onih Hrvata katolika, koji su prešli na pravoslavlje tijekom stoljeća, uslijed manjka katoličkih svećenika i pritiska pravoslavne crkve i bili posrbljeni u 19. i 20 st. U hrvatskim zemljama zapadno od Drine nema ni 10% Srba, koji stvarno potječu od pravih etničkih Srba. Većina tih etničkih Srba doselila se je u hrvatske zemlje u drugoj polovici 19. st. za Austro-Ugarske monarhije i u 20. st. za prve i druge Jugoslavije.
Kada je koncem 16. st. zaustavljen daljnji napredak Turaka u Europi i prestalo naseljavanje neslavenskih pravoslavnih Vlaha u hrvatskim zemlja*ma, balkanski nomadski Vlasi, koji su se jako množili, počeli su se naselja*vati po varošima i gradskim mjestima, baveći se zanatima, obrtom i trgovi*nom. Takvi varoški Vlasi nazivali su se Cincarima. Obogaćeni zanatima i trgovinom Vlasi Cincari postali su posebno utjecajni sloj u srpskom društve*nom životu. Kada su početkom 19. st. medu balkanskim narodima nastali narodni pokreti, Vlasi Cincari u Srbiji priznali su se Srbima i bitno su prido*nijeli oslobođenju i izgradnji nove srpske države. Oni su prvi počeli slati svoje sinove u domaće i strane škole i time stvorili političko i kulturno vod*stvo Srba, koje je davalo duh i vodilo javni i politički život u predratnoj Srbiji te u prvoj i drugoj Jugoslaviji. Sudbonosno je bilo, za te države, što je to srpsko političko vodstvo unosilo u njihov javni i državni život vlaško-cincarske baštinjene mane: nasrtanje na tuđe, prijevaru, podvalu i osobno korištenje državnim i društvenim dobrima: »snalaziti se!«.
2. Različit državni i povijesni život
Otkada iz povijesnih izvora poznajemo Hrvate na Donu, a Srbe na Kavkazu, oni su živjeli jedni od drugih u neovisnim državnim tvorevinama. Koncem 5. st. Hrvati su za Karpatima između Odre i Dnjestra organizirali svoju vlastitu državu, Bijelu (zapadnu) ili Veliku Hrvatsku. I Srbi su na Labi stvorili svoju srpsku državu, koja je u početku bila podložna Francima, ali se g. 631. pridružila velikoj slavenskoj državi Samonovoj.
God. 626. jedan dio zakarpatskih Hrvata pod vodstvom petorice braće i dviju sestara, na čelu s najstarijim bratom Klukasom, došli su na Jadran kao organiziran vojnički narod. Prema pismenom ugovoru s Bizantom, Hrvati su naselili sve zemlje od Mure i Drave do Jadranskoga mora, koje su, boreći se oko deset godina, oslobodili od Avara. Na cijelom tom prostoru Hrvati su organizirali svoju narodnu hrvatsku državu, uređenu na osnovi plemen*skih samouprava. Iako su Bizantinci prema svojim državnim poimanjima smatrali bizantskim državnim prostorom sve zemlje, kojima su negda vladali Rimljani i bizantski carevi, Hrvati su uvijek svoj odnos prema Bizantu sma*trali savezničkim i prijateljskim, a nikada podaničkim .
God. 803. Hrvati su priznali vrhovništvo zapadnoga cara Karla Veliko*ga. U međunarodnim ugovorima između Istočnoga i Zapadnoga carstva g. 810, 812. i 817. Bizantinci su se odrekli suverenosti nad hrvatskim zemljama. God. 878. hrvatski vladar Zdeslav prekinuo je veze s franačkom državom i priznao bizantsku suverenost. Njegov nasljednik Branimir (879-892) pot*puno je osamostalio hrvatsku državu i prekinuo veze i s Bizantom i Francima.
Vrhovni vladar Hrvata od starine se u narodnom jeziku zvao »kral’«. Bizantinci su ga grčki zvali »arhon«, a latinski »dux« [= vojvoda]. Taj su la*tinski naziv upotrebljavali i hrvatski vladari u latinskim poveljama i natpisi*ma. God. 923. bizantski car Roman Lakapen darovao je hrvatskom voj*vodi Tomislavu kraljevsku krunu, što je značilo međunarodno priznanje potpune nezavisnosti Hrvatske. I nosilac vrhovne crkvene vlasti, papa Ivan X. g. 924. Tomislava zove »kraljem Hrvata« (Rex Chroatorum), čime je ista*kao da je Hrvatska potpuno neovisna država po tadašnjim međunarodnim poimanjima.
Hrvatski kraljevi, i vojvode prije njih, nijesu nigda bili samovoljni vla*dari (»samodršci«), kao bizantski carevi i srpski kraljevi. Vlast hrvatskih vla*dara bila je ograničena hrvatskim saborima. Kao demokratski narod, Hrvati su od najstarijih vremena sve javne i državne poslove rješavali dogovorno na svojim saborima. Prema donesenim zaključcima vladari su morali upravljati hrvatskom državom.
Hrvatska narodna kraljevska obitelj Trpimirovića izumrla je g. 1090, nakon što su narodni kraljevi vladali Hrvatskom 167 godina. Tada su hrvat*ski velikaši na državnom saboru zaključili da hrvatsku krunu dadnu ugar*skim kraljevima Arpadovićima, osiguravši posebnim ugovorom (Pacta conventa) potpunu nezavisnost i suverenost države Hrvatske prema Ugarskoj. Istina, ugarsko-hrvatski kraljevi Arpadovići, a napose Anžuvinci, kušali su hrvatsku suverenost ograničavati, ali su se Hrvati tome trajno opirali. Pavao Šubić (1272-1312) kraljevinu Hrvatsku i Dalmaciju bio je gotovo potpuno osamostalio, a Tvrtko I. (1353-1391), bosanski kralj iz domaće hrvatske obi*telji Kotromanića, nastojao je prekinuti svaku vezu s Ugarskom i oko Bosne okupiti sve hrvatske zemlje.
Kada je g. 1526. poginuo ugarsko-hrvatski kralj Ludovik II, Hrvati su 1. siječnja 1527. na saboru u Cetingradu izabrali Ferdinanda I. Habsbur*škoga za hrvatskoga kralja, neovisno od Madžara kao suveren narod.
Da se zaštite od centralizma, koji su Habsburgovci počeli već ispočetka uvoditi, i da se uspješnije brane od Turaka, Hrvati su se domalo ponovno oslonili na ugarsku krunu, ali su se trajno borili i s Habsburgovcima i s Ma*džarima da sačuvaju hrvatsku samostalnost i vlastitu samoupravu. Budući da Habsburgovci nijesu vodili dovoljnu brigu za hrvatsku državu i hrvatski na*rod, hrvatski banovi Nikola i Petar Zrinski pokušali su g. 1664-1671. pot*puno odcijepiti Hrvatsku od Austrije (Zrinsko-Frankopanska urota). Ali kada su Habsburgovci za bečkih ratova (1683-1699) pomogli Hrvatima da oslobode od Turaka široke krajeve hrvatskih zemalja, Hrvati su ponovno državu Hrvatsku povezali s Habsburgovcima Pragmatičkom sankcijom g. 1712, koju su donijeli neovisno od Madžara i 11 godina prije njih.
Međutim, kada je Josip II. pokušao uvesti jedinstvenu upravu s nje*mačkim jezikom u svim zemljama kojima je vladao, Hrvatski sabor je g. 1790. zaključio da s Madžarima stvori zajedničku vladu za obranu od cen*tralizma i germanizacije. Ali kako su Madžari nastojali da hrvatsku državnu samoupravu krnje i u Hrvatskoj zavedu madžarski jezik, Hrvatski sabor je g. 1848. prekinuo svaku vezu s Madžarima i hrvatski ban Jelačić unišao je s hrvatskom vojskom u Ugarsku. Za 20 godina Hrvatska nije imala nikakvih državnih veza s Ugarskom. Hrvati su općenito tražili, da Hrvatska trajno ostane neovisna od Ugarske u habsburškoj monarhiji, koja bi se imala preu*rediti u saveznu državu ravnopravnih naroda u njoj.
Kada su, međutim, g. 1867. austrijski Nijemci s Madžarima napravili sporazum i državu podijelili između sebe, određeno je da se Hrvati nagode s Madžarima o međusobnom državnom odnosu. God. 1869. Hrvatski sabor, u koji su došli u većini hrvatski unionisti, izabrani na osnovi oktroiranoga zakona i korupcije, napravio je nagodbu s Ugarskom. U toj Nagodbi, koja je imala ustavnu vrijednost, iako su hrvatska državna prava bila znatno okr*njena, Hrvati su priznati kao politički državni narod sa svojim vlastitim
državnim prostorom, sa svojim hrvatskim saborom i vladom. U Nagodbi je kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji priznata potpuna neovisnost od Ugarske, u zakonodavstvu i upravi: u svim unutarnjim poslovima, bogoštovlju, nastavi i pravosuđu. I tako su Hrvati od svih slavenskih naroda u habsburškoj mo*narhiji sačuvali svoju hrvatsku državnost i dosta znatnu samoupravu sve do propasti Austro-Ugarske g. 1918.
U državnoj povijesti Hrvata valja posebno istaći da su uvijek bili demo*kratski narod, koji je svoje javne i državne poslove rješavao dogovorno na svojim plemenskim i državnim saborima. I kao takvi Hrvati nijesu nigda osvajali tuđe zemlje, niti su svoju volju silom nametali drugima, pa ni svojim plemenskim jedinicama, kada bi se previše osamostalile.
Srbi, kada su od Bizantinaca bili naseljeni u Raškoj, oko g. 639, živjeli su pod svojim župama samoupravno, ali su priznavali bizantsko vrhovni*štvo. U prvoj polovici 8. st., kada su Avari ponovno ojačali i Bugari počeli provaljivati u srednji Balkan, Srbi su se stavili pod zaštitu Hrvatske države, koja je na Duvanjskom saboru g. 753. stvorila posebnu jedinicu hrvatske države za zaštitu Srba od vanjskih neprijatelja. To je jedini slučaj do g. 1918. da su Srbi kao narod bili u istoj državi s Hrvatima. Ta je veza prekinuta po*četkom 9. st., kada su se Srbi u borbama između Istočnoga i Zapadnoga car*stva opredijelili za Bizant.
Polovicom 9. st. Srbi dolaze do jače državne samostalnosti. Konstantin Porfirogenet, glavni i gotovo jedini izvor za povijest Srba u prva tri stoljeća njihova života na Balkanu, poimence spominje srpske velike župane Višeslaviće, koji su nastojali Rašku osamostaliti, otimljući se prevlasti sada Bugara, a sada Bizantinaca, oslanjajući se na susjednu Hrvatsku. Bugarski car Samuel (976-1014), oko g. 990. potpuno je uništio staru srpsku velikožupansku obi*telj i Srbiju podložio Bugarskoj. Kada je g. 1018. bizantski car Vasilije II. srušio drugo bugarsko carstvo, preuzeo je vlast i nad Srbijom. Vladari južne hrvatske države, Crvene Hrvatske, Stjepan Vojislav i njegov sin kralj Mihala, borili su se s Bizantincima da oslobode i Srbe. Mihalin sin, kralj Bodin, uspostavio je srpsku samoupravu u Raškoj, osnovavši novu srpsku veliko*župansku dinastiju, kojoj su bili početnici braća Vuk i Marko, dva hrvatska plemića iz Ribnice kod grada Podgorice u srednjovjekovnoj hrvatskoj Duklji. Stefan Nemanja, praunuk spomenutoga Marka, srpsku je državu pot*puno osamostalio g. 1180, nakon smrti bizantskoga cara Emanuela Komnenca. Njegov sin i nasljednik Stefan Prvovjenčani dobio je g. 1217. kraljev*ski vijenac od pape Honorija III, čime je Srbija bila međunarodno priznata kao potpuno neovisna, suverena država.
Stefan Nemanja unio je osvajalački duh u srpsku državnu povijest. On i njegovi nasljednici srpsku su državu proširivali na susjedne nesrpske zemlje od Zahumlja u današnjoj Hercegovini do Tesalije u Grčkoj. Tim je srpska država postala višenarodna. To je najveći srpski vladar, Stefan Dušan, izra*zio i u svom vladarskom naslovu, kada se g. 1345. okrunio za »cara Srbljem i Grkom«. Budući da nije imao etničko, narodno jedinstvo, Dušanovo se carstvo raspalo odmah poslije njegove smrti. Srpska država, uglavnom ogra*ničena na srpske etničke krajeve u Raškoj, i dalje je živjela pod imenom kne*ževine, a kasnije despotije, dok Turci nijesu tu uništili g. 1459. Od te go*dine za punih 358. godina Srbi nijesu imali svoje srpske države. Uspomenu na negdašnju srpsku državu i misao za njezinu obnovu čuvali su i u narodu održavali Srpska pravoslavna crkva u žićima srpskih svetitelja, većinom srpskih kraljeva Nemanjića, narodni guslari u junačkim pjesmama o srpskim kraljevima i bitci na Kosovu, a napose brojna i bogata srpska emigracija u južnoj Ugarskoj. Radom navedenih došlo je g. 1804. do prvoga i g. 1817. do drugoga srpskoga ustanka, u kojemu je srpska država bila ponovno uspo*stavljena, najprije kao poluslobodna kneževina, ovisna od Turske, a od g. 1882. kao potpuno samostalna kraljevina Srbija.
3. Razlike u kulturnoj podlozi i kulturnom oblikovanju
Osnovna početno-narodna kultura Hrvata i Srba bila je potpuno razli*čita. Vjerske pojmove, obiteljsko i društveno uređenje, narodno običajno pravo, narodni jezik, odijelo i narodnu umjetnost Hrvati su baštinili od stare i iranske kulture iz srednje Azije, a Srbi iz sardske kulture u Maloj Aziji. Za dvjestogodišnjega boravka u sjevernoj Europi Hrvati su svoju iransku kul*turu obogatili i djelomično preinačili starom kulturom Slavena središnjega slavenskog prostora, a Srbi svoju kulturu staroslavenskom kulturom najza*padnijega dijela zapadnih Slavena.
Kada su u drugoj četvrti 7. st. došli na jug, Hrvati i Srbi su svoju, staru narodnu kulturu i dalje izrađivali različito pod utjecajem kršćanstva, koje je već bilo duhovno podijeljeno, i raznih kultura, na području kojih su se nase*lili. Hrvati su se g. 626. naselili u bivše rimske pokrajine Dalmaciju, Pano*niju i Ilirik, dakle na području Zapadnoga rimskog carstva i zapadne rimske patrijaršije. Pod utjecajem zapadne crkve i zapadnih europskih naroda, s kojima su živjeli u crkvenom jedinstvu i u državnom susjedstvu ili zajedni*štvu, Hrvati su svoju narodnu kulturu trajno izgrađivali u zapadnom duhu i time postali narod europske zapadne kulture.
Na Hrvate islamske vjere izvršila je znatan utjecaj islamska kultura, koja je stvorena na osnovi arapsko-perzijske kulture. U toj kulturi vjera je jak čimbenik pripadnosti i okupljanja.
Raška, kada su se oko g. 639. Srbi u nju doselili, državno je pripadala Istočnom rimskom carstvu, a crkveno Rimskoj patrijaršiji. Ali već g. 732. Bizantska patrijaršija je protegla svoju vlast do Drine, i ta je rijeka cijeli sred*nji vijek ostala granica između istočne i zapadne crkve. Kod crkvenoga ras*kola g. 1054. Srbi su slijedili istočnu crkvu. U tom ih je konačno utvrdio Sava Nemanjić, kada je g. 1219. osnovao srpsku samoupravnu istočnu crkvu pod Carigradskom patrijaršijom. Od tada su se sav srpski vjerski i kulturni život, crkveno i državno zakonodavstvo, srpska književnost i umjetnost razvijali pod jakim utjecajem istočne crkve i bizantske kulture, tako da su Srbi po svojoj kulturi i duhu postali izrazito istočni narod bizantskog tipa.
U kulturnom razvoju na Srbe su značajan utjecaj izvršili neslavenski Vlasi svojom starodrevnom maurskom kulturom i posebnim moralnim poi*manjima.
Uz različitost etničkog postanka, razlike u vjerskom, moralnom i prav*nom poimanju, koje su nastale utjecajem raznih kultura, čine najdublje i ne*premostive razlike između Hrvata i Srba, između njihova duha i mentaliteta.
4. Različita narodna i državna svijest
Hrvati i Srbi, otkada povijest za njih zna, uvijek su se osjećali kao dva različita naroda; imali su različito narodno ime i trajno su težili da svaki ima svoju vlastitu državu, koju su imali, ukoliko to nijesu sprečavale jače vanjske sile.
Da bi stvorili širu osnovu u borbi protiv germanizacije i Madžara te da bi za domovinski rad pridobili i pripadnike pravoslavne vjere, koji su dotle surađivali s tudincima na štetu Hrvatske, više je uglednih i dobronamjernih Hrvata, na čelu s Ljudevitom Gajem, biskupom Strossmayerom, Franom Supilom i Antom Trumbićem, preko stotinu godina nastojalo da se stvori kulturno, državno i narodno jedinstvo svih južnih naroda, a napose Hrvata i Srba. Uslijed toga rada, za narodno jedinstvo Hrvata i Srba zagrijavao se je znatan dio hrvatske inteligencije i građanskoga svijeta. Ali, kada se na osnovi te fiktivne ideje g. 1918. stvorila država SHS, pokazalo se u svoj su*štini da Hrvati i Srbi nijesu jedan narod, nego dva različita naroda, s opreč*nim kulturnim, pravnim i moralnim poimanjima. Srbi su preko noći pot*puno uništili hrvatsku državu, koju su Hrvati u 800-godišnjoj borbi s Madžarima i Habsburgovcima bili održali uz velike žrtve. Hrvatsko ime i hr*vatske narodne osobine sustavno su potiskivane i hrvatske ustanove uništa*vane. Srpski vodeći sloj, vlaško-cincarskoga podrijetla i morala, požudno se bacio na hrvatske zemlje, koje su gospodarstveno i kulturno bile bolje razvi*jene, da ih iscrpljuje i time izgrađuje srpske krajeve i sam sebe osobno obo*gaćuje. Umjesto slobode i ravnopravnosti, zavladala je sila i diktatura.
U obranu hrvatske narodne samobitnosti i hrvatske državnosti ustao je hrvatski seljak, čuvar hrvatske grude i hrvatske predaje. Hrvatsko seljaštvo, koje je g. 1918. činilo preko 75% hrvatskoga življa, nije nigda prihvatilo fik*tivnu ideju narodnoga jedinstva Hrvata i Srba. Čim su hrvatske zemlje 1. prosinca 1918. bile nezakonito ujedinjene sa Srbijom i stvorena unitaristička država SHS, hrvatsko je seljaštvo otpočelo borbu. Njima su se pridružili i drugi Hrvati, kako su uviđali da Srbi novu državu ne izgrađuju kao slobod*nu, ravnopravnu i demokratsku zajednicu svih državljana, nego kao izrazito i jedino srpsku državu. Uza sav pritisak i progone režima, Hrvati su u svim izborima za prve Jugoslavije davali gotovo jednodušno svoje glasove hrvat*skoj seljačkoj stranci pod vodstvom Stjepana Radića i Vladka Mačeka, jer je ta nosila zastavu hrvatske samobitnosti i hrvatske državnosti. I kada je g. 1941. Jugoslavija unišla u rat, Hrvati nijesu mogli braniti tu nenaravnu tvo*revinu, koju su smatrali »tamnicom hrvatskoga naroda«, nego su osnovali svoju nezavisnu državu Hrvatsku. Da tu obrane i održe, Hrvati su pridoni*jeli nadčovječne žrtve.
Videći opću i neuništivu volju Hrvata za svojom hrvatskom državom, jugoslavenski su komunisti, koji su spletom međunarodnih prilika došli na vlast u drugoj Jugoslaviji, ustavom priznali da su Hrvati samobitan politički narod, pa su federativnoj republici Hrvatskoj priznali punu suverenost s pravom da može istupiti iz jugoslavenske federativne zajednice, ako to za*traži36. Istina, i u drugoj Jugoslaviji srpski komunisti putem centralističkoga uređenja Komunističke partije Jugoslavije, u kojoj čine većinu, suverenost i samoupravu republike Hrvatske trajno krše, svoju volju Hrvatima nameću i Hrvatsku gospodarstveno iscrpljuju. Trajno nezadovoljstvo i otpor Hrvata protiv nadvlade Srba i temeljna odredba jugoslavenskoga ustava vidno svje*doče da su Hrvati različit narod od Srba, da su svijesni svoje narodne samo*bitnosti i da hoće i traže punu suverenost i državnu samoupravu, u kojoj im drugi ne će nametati svoju volju, niti ih izrabljivati u svoju korist.
36 Glava I, čl l. Ustava Federativne narodne republike Jugoslavije, koji je donijela Ustavotvorna skup*ština u Beogradu, 31. I. 1946, glasi: »Federativna Narodna Republika Jugoslavija je savezna narodna
država republikanskog oblika, zajednica ravnopravnih naroda, koji su na temelju prava na samoodređe*nje uključujući pravo na odcjepljenje, izrazili svoju volju da žive zajedno u federativnoj državi«, ČULINOVIĆ, Dokumenti 557. – Slično u Ustavu Socijalističke federativne republike Jugoslavije, od 7. travnja 1963, osnovna načela, točka l, ČULINOVIĆ, n. dj., 580.
Ukratko: Hrvati i Srbi su dva stara, različita naroda:
– Svojim različitim etničkim postankom i razvojem,
– Svojim različitim državnim i povijesnim životom,
– Različitom kulturom i mentalitetom,
– Različitom narodnom i državnom sviješću.
Budući da svaki narod može doći do svoje punine i savršenstva samo u svojoj vlastitoj suverenoj državi, koju uredi i vodi sam prema svom narod*nom duhu i potrebama, Hrvati i Srbi, kao dva stara, različita i državno svijesna naroda, imaju naravno pravo svaki na svoju vlastitu suverenu državu. To im pravo pripada i po međunarodnoj povelji o samoodređenju naroda, koja svakomu narodu priznaje pravo da svoj državni život i odnos prema dru*gima uredi svojom vlastitom voljom i odlukom. Svako forsiranje narodnoga jedinstva i zajedničke unitarne države, bilo pod kojim imenom i oblikom, samo produbljuje narodnu odbojnost jednih prema drugima.
Hrvati i Srbi mogu i moraju biti dobri susjedi i prijatelji, ali nikada je*dan narod u jednoj jedinstvenoj unitarnoj državi. Suverena država Hrvatska i suverena država Srbija, u kojoj će svaki narod po svojim narodnim pred*stavnicima, demokratskim načinom izabranima, sam upravljati i vladati, bez miješanja i utjecaja drugoga naroda, jedino je rješenje kojim se može doći do mira, sloge i prijateljske suradnje medu Hrvatima i Srbima.

Izvor: „Hrvati i Srbi – dva stara različita naroda“

Komentiraj

Mate Piškor:Komunistički sud prognao sve Hrvate 1946. godine – ta presuda vrijedi i danas

Kotarski sud u Dvoru na Uni po predsjedniku Nikoli Vujačiću, donio je 1946. godine presudu “u ime naroda” o konfiskaciji imovine stanovnika Zrina jer su “svi stanovnici mjesta Zrin za borbu sposobni vodili borbu protiv NOV-a, a zatim ukoliko nisu strijeljani, ubijeni ili poginuli, pobjegli su u toku rata”.

 

 

Zbog toga sud donosi rješenje da se “konfiskuje cjelokupna pokretna i nepokretna imovina svih stanovnika mjesta Zrin i to bez obzira gdje se takova imovina nalazi.”

Sud obrazlaže da zbog uništenja mjesta nisu mogli odrediti što je čija imovina, odnosno koje je imovina ratnih zločinaca i narodnih neprijatelja, te se zbog toga imovina oduzima svim stanovnicima mjesta Zrin, te im se zabranjuje povratak, jer bi povratak Hrvata uznemirio lokalno srpsko pučanstvo.

Ta presuda na snazi je i danas, u što su se uvjerili potomci Zrinjana koji su se poželjeli vratiti, ali i Sisačka biskupija, prigodom pokušaja početka gradnje katoličke crkve u Zrinu, na mjestu stare crkve koju su partizani do temelja spalili i uništili 1943. godine.

Tragedija Zrina traje od početka rujna 1943. godine, kada je na blagdan Male Gospe, 9. i 10. rujna 1943. gradić Zrin na Banovini uništen, većina muškaraca odmah pobijena, a preostali stanovnici, žene i djeca su raseljeni, uglavnom u Slavoniju. Sve kuće, škole, crkve, svi gospodarski objekti odmah su uništeni u cijelosti, a da bi progon Hrvata iz Zrina bio konačan, imovina im je svima oduzeta presudom Kotarskog suda u Dvoru odmah nakon rata.

Ta sramotna presuda Kotarskog suda i strah od istine, nametnula je šutnju o tragediji Zrina sve vrijeme bivše države. Šutnja o ovom zločinu, o brisanju cijelog jednog mjesta za zemljopisne karte, traje i danas. Kolika je bila mržnja prema izmenu Zrin, govori i podatak da su komunističke vlasti promijenile imena mjesta i geografskih pojmova koji su u sebi imali pridjev Zrinski.

Zrinski Brđani postali su Šamarički Brđani, Zrinska Draga postala je Šamarička Draga, a izbrisano je iz karata bilo i ime Zrinska gora.

Rezultat nametnute tišine je da malo tko u Hrvatskoj zna istinu o Zrinu, a da se stanje nije promijenilo niti do danas, svjedoči više činjenica. Između ostalog, na dan tragedije Zrina u Hrvatskoj nema nikakve komemoracije, na mjesto zločina ne dolaze državna izaslanstva, zločina u Zrinu nema u udžbenicima, čak je zaboravljena i stoji kao ruševina, ogromna tvrđava, sjedište plemenitaške obitelji Šubić, koja je po Zrinu dobila drugo prezime – Zrinski.

U Zrinu nema spomenika Nikoli Šubiću Zrinskom, jednom od najvećih sinova hrvatskog naroda rođenog upravo u Zrinu, kojeg kao borca za slobodu slavi cijela Europa, samo ne Hrvatska, samo ne Zrin.

Najvažniji dokaz da Hrvatska i dalje provodi nametnutu šutnju o Zrinu je činjenica da je još uvijek na snazi sramotna presuda Kotarskog suda u Dvoru, kojom se konfiscira sva imovina Zrinjana i zabranjuje njihov povratak u ovo mjesto.

O uzaludnim nastojanjima da se vrate u Zrin, odnosno da ponište presudu suda u Dvoru na Uni o konfiskaciji njihove imovine u Zrinu svjedoči svećenik Ivica Petanjak, čiji je otac rođen u Zrinu i 1943. bio protjeran u Slavoniju.

– Pokušali smo tužbom za povrat imovine srušiti ovu sramotnu presudu Kotarskog suda u Dvoru. Nismo uspjeli, odbijeni smo, naša tužba odbačena je kao neosnovana. Pozivam sve potomke nekadašnjih stanovnika Zrina da se ujedinimo, podnesemo zajedničku tužbu pa da vidimo hoće li nas i tada sud moći tako jednostavno odbiti kao što je odbio tužbu moje obitelji – ističe Ivica Petanjak.

Sisački biskup Vlado Košić, sa željom da Zrin ne bude župa u kojoj nema niti jednog vjernika katolika, jer se potomci stanovnika Zrina ne mogu vratiti na svoju djedovinu, pokrenuo je inicijativu za izgradju crkve S. Križa u Zrinu, kako bi se stvorili uvjeti da se u Zrin vrati bar nekoliko obitelji Hrvata. Međutim, izgradnja crkve u Zrinu neće biti moguća dok se ne poništi presuda suda iz 1946. o konfiskaciji imovine, jer je i zemljište na kojem je nekada bila crkve Sv. Križa, konfiscirano.

 

Komentiraj

Vratimo se na prvotni hrvatski “KORIENSKI” pravopis!

U poviesti hrvatske knjige često se javlja pitanje, da li bi hrvatske rieči valjalo pisati onako, kako se izgovaraju (zvučni, izgovorni, fonetički pravopis), ili bi se u pisanju trebalo obzirati na njihovo postanje ) korienski, etimoložki pravopis).

Pitanjem izgovornog i korienskog pravopisa u našoj prošlosti bavio se osobito dr. Tomislav Maretić (Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima, Zagreb 1889).  On je ustanovio, da nema nijednoga hrvatskog pisca od Bernardina Splićanina (1495.) do Marijana Jaića (1833.), koji bi pisao sasvim izgovorno, odosno sasvim korienski.

Izgovornim su pravopisom, ustanovljuje Maretić, naši pisci pisali uglavnom onda, kada korien rieči nije bio zdenac (stdenac), a korienskim su se pravopisom služili osobito u složenicama, u tvorbi i u mienjanju rieči, na pr. Obkoliti, šibka, vrabca (od vrabac), gdje su lako mogli osjetiti postanje pojedine rieči ili pojedinog oblika. Naši stari pisci bili su ipak više etimolizi nego fonetičari.

 

Korienski se pravopis uglavnom ogleda u čuvanju prvotnih, korienskih ili osnovnih suglasnika, a izgovorni u izjednačivanju suglasnika po zvučnosti i u izpadanju suglasnika iz nekih suglasničkih skupova, pa će za ovo naše razmatranje svakako biti od važnosti, da razgledamo, kako su to provodili naši stari pisci. Uzet ćemo prema spomenutoj Maretićevoj razpravi samo nekoliko suglasničkih skupova:

 

1-     Skup bc – pc, na pr. Vrabac, vrabca – vrapca, etimoložki piše 28 pisaca, a fonetički 2 (Kašić i Ančić).

2-     Skup bh – ph, koji se javlja samo u složenicama, na pr. Obhoditi – ophoditi, pišu svi pisci etimoložki.

3-     Skup bk – pk, koji se javlja u složenicama, na pr. Obkoliti-opkoliti, te u riečima kao šibka, šipka, ljubka – ljupka (od ljubak), pišu naši stari pisci dvojako: složenice pišu svi etimoložki, a primjer kao šibka, ljubka etimoložki pišu 32 pisca, fonetički 14, dok njih 9 koleba pišući bk i pk.

4-     Skup čb – džb, na pr. Svjedočba- svjedodžba etimoložki ima 11 pisaca, a fonetički njih trojica.

5-     Skup sb – zb, na pr. Sbor – zbor, sbližiti-zbližiti. Etimožki piše 1 (Knezović), a fonetički svi drugi. Osam pisaca koleba izmedu sb i zb.

6-     U pisanju skupa sd – zd isti je omjer kao i kod sb.

7-     Skup sg – zg, na pr. Sgoditi – zgoditi, sgledati-zgledati, etimoložki ne piše nijedan pisac.

8-     Skup tb – db, na pr. Ženitba – ženidba, etimoložki piše 20 pisac, fonetički 29, a 19 ih imaju oboje.

9-     Skup tc – c, na pr. Otca-oca, djetca-djeca pišu stari pisci dvojako: otca-oca: etimoložki 38-fonetički 12; djetca-djeca: etimoložki 12- fonetički 59, oboje 11.

10- Skup zs – s, na pr. Razstaviti – rastaviti, etimoložki 8, fonetićki 27, oboje 54.

 

Ne će biti na odmet, da se ukratko zadržimo i na odrazu glasa e, kako se on javlja kod naših starih pisaca.

Puštajući po strani ikavce (čakavci, Bošnjaci, Primorci, Slavonskci osim Leakovića) i ekavce (svi kajkavci  osim Pergošića), i kojih je taj glas, i odnosno, e, iekavci naši, Bokelji i Dubrovčani, pišu ga jednako za duge i kratke slogove i to ovako: ie – 25 pisaca, ije – 4 pisca, iye – 1 pisac, je – 10 pisac, ye – 2 pisaca, dok dvojica (Ranjina i Nenadić), razlikuju pismom dugo i kratko e, pa za dugo pišu ie, a za kratko pišu je, upravo kao i mi danas.

 

Osim toga vladala je među našim starim piscima i velika nejednakost u grafici, pa su na pr. Za naše današnje ć imali 22 znaka, i to: cch, cchi, ch, chi, chj, chy, ck, cki, cs, csi, k, ky, tch, tchi, tchy, tj, tky,, ty, i još znaka s njemačkim oštrim s, a ni kod drugih znakova nije bilo mnogo bolje.

 

Nezgodosnot ovakve pravopisne razkidanosti uvidio je Ljudevit Gaj. On je prvi uspješno uznastojao, da se stvori i uredi jedinstven pravopis, kojim bi se služili svi Hrvati, (Ljudevit Gaj: “Kratka osnova hrvatsko-slavenskoga pravopisanja poleg mudroljubneh, narodneh i prigospodarneh temeljov i zrokov, Budim 1830.).

Gaj je naime, kako je poznato, proglasio štokavski ekavski (iekavski) govor hravstkim književnim jezikom (u tomu je sliedio i staru dubrovačko – dalmatinsku jezičnu i književnu predaju), uredio latinicu za potrebe hrvatskoga jezika i zadržao korienski pravopis, kako je do onda uglavnom bio u običaju kod starih hravstkih pisaca.

Gotovo istodobno s Gajevom reformom javlja se jezična i pravopisna reforma i kod Srba, koji do onog vremena. za razliku od Hrvata, nemaju vlastite književnosti na narodnom jeziku, nego se služe crkvenoslavenskim ili slavenosrbskim jezikom.  Kod Srba je tu reformu uz pomoć Slovenca Jerneja Kopitara proveo Vuk Stefanović Karadžić. On je uzeo južno hercegovačko narječje, ijekavski govor, za književni jezik, uredio ćirilicu, prema ruskoj građanskoj, za potrebe književnog jezika i uveo izgovorni pravopis. Od tada je razlika u književnosti s obzirom na jezik i pismo između Hrvata i Srba bila u pismu (Hrvati pišu latinicom, a Srbi ćirilicom), u nekim oblicima (na pr. Dat.mn. Hrvati pišu junakom, a Srbi junacima) i u rječničkom blagu književnog jezika te u pravopis (Hrvati pišu korienski, a Srbi fonetički).

 

Sliedeći Gajeve političke težnje za ujedinjenjem, južnih Slavena, neki su hrvatski javni radnici težili za tim, da se provede barem kulturno ujedinjenje, kad nije moglo doći do političkoga. Posljedica toga nastojanja bio je t. zv. Bečki književni dogovor god.1850. Tomu dogovoru prisutstvovali su Hrvati: Ivan Kukuljević Sakcinski, Dimitrije Demeter, Ivan Mažuranić i Vinko Pacel. Srbi: Vuk Stefanović Karadžić, Đuro Daničić i Stjepan Pejaković, te Slovenac Franjo Miklošić.

 

Na temelju uzrječice, jedan narod treba jednu književnost da ima, zaključili su jednoglasno i ovo:

 

1)      ne valja miešajući narječja graditi narječje novo, kojega u narodu nema, nego je bolje od narodnih nariječja izabrati jedno da bude književni jezik;

2)      najpravije je i najbolje primiti južno narječje, da bude književno, a Vuka su zamolili, da napiše glavna pravila za južno narječje, što je on i učinio, da svaki nauči, gdje treba mjesto staroslovjenskog jat pisati ije, e ili i.

 

 

Bečkog  književnog dogovora nisu se u svemu držali ni Hrvati ni Srbi. Srbi naime od tog doba sve više pišu ekavskim govorom. Kod Hrvata su osobito ustali protiv toga dogovora Ante Starčević, Fran Kurelac i Adolfo Veber Tkalčević.

 

Starčević je polazio s političkog gledišta i nikako se nije mogao složiti s obrazloženjem, da “Jedan narod treba jednu književnost da ima”, pobijajući tako zlokobnu zabludu nakih, da su Hrvati i Srbi jedan narod, a Kurelac i Veber poricali su spomenute točke toga dogovora (1.  I  2.), naučavajući, da za književni jezik ne smije služiti samo jedno narječe, nego da književni jezik ima biti sinteza naših narječje: i štokavskog i čakavskog i kajkavskog.

 

No dok je Kurelc stvorio neki umjetni jezik držeći se pravila, “narječja treba u jedno da izplove, da se sliju u jedno korito, da se sliju u jedno telo”, dotle je Veber, priznavajući štokavsko hercegovačko narječje za temelj hrvatskom književnom jeziku, dopuštao, da i čakavski i kajkavski govor imaju pravo priskakati u pomoć štokavskom govoru tamo, gdje uztreba a ne valja, pisao je, zapustiti ni jezično bogatstvo starih pisaca hrvatskih.

 

Osim toga Hrvati ostaju pri korienskom pravopisu, što je ovdje najvažnije. Istina je doduše, da u zaključcima bečkog književnog dogovora nije bilo posebno naglašeno izgovorno pisanje, ali da se pod onim, “južno narječje” mislilo na takvo pisanje, jasno se vidi na pr. iz ovih Vrazovih rieči: “ja obilazih naše ondašnje spisatelje, ne bih li ih sklonio, da mi jedan program načinimo i da bečki priedlog tražimo malo promieniti, i Vuka barem na to sklonuti,da nas ostavi pri načinu, koji etimologiju ne ruši”.

 

I doista, hrvatski pisci i dalje pišu korienskim pravopisom.

 

God. 1862. Umiešale su se i školske oblasti u pravopisno pitanje. Te godine (29. listopada i 29. studenoga) izlaze po nalogu dvorske kancelarije naredbe, u kojima se nalaže, da se u hrvatskim školama ima upotrebljavati pravopis, koji se od godine 1836. držao uglavnom za književni. Iz primjera: vera, dete, sladko, sbor, razčistiti, bezzakonik, svetčanost, kako ih navode naredbe, vidi se, da se određuje korienski pravopis i e za slovo jat (ie – je). Slična je naredba izdana i 19. srpnja 1864.

Godine 1877., bio je sastavljen odbor, u koji su ušli članovi školskog vieća i neki poznati stručnjaci. Taj je odbor zakljčio među ostalim, da se ima pisati ie i je za glas e (diete, vjera). Dalje, iako kažu, da je stvar glede pitanja etimologijskoga i fonetičkoga premalo još iztražena, ipak ostaju pri korienskom pravopisu propisujući ga ovako:

 

A)    Korien rieči u fleksiji (mienjanje) ostavlja se uvjek netaknut, na pr. Otac – otče, dohodci, početci.

B)     Kod sastava rieči priedlogu se ne mienja suglas, na pr. Odpasti, bezkrajan, razsuti.

C)    Izvedene rieči neka pričuvaju etymon (korien), na pr. Junačtvo, bolestnik.

 

Odbor je još zaključio, da se tiska posebna knjiga, u kojoj će biti pravopisna pravila i rječnik, ali do ostvarenja toga zaključka nije došlo. Pravopisa načela uz kraće tumačenje i dalje su sastavni dio tadašnjih hrvatskih slovnica. Prvi je priručnik za korienski pravopis (uz fonetički) napisao Marćel Kušar i izdao ga u Dubrovniku godine 1889. Pod naslovom Nauka o pravopisu.

 

Tako je bilo do godine 1892., te je godine Khuenova vlada, želeći ugoditi Srbima mađaronima, sastavila odbor od pristaša bečkog književnog dogovora i jedinstvenog hrvatsko – srbskog jezika. Odbor se odlučio za fonetiku, te je izradba pravopisnog priručnika bila povjerena dru Ivanu Brozu. Njegov priručnik propisao je Odjel za bogoštovlje i nastavu iste godine za hrvatske škole.

 

Načela izgovornog pravopisa, kako ih je ustanovio Broz, a po njemu kasnije dr. Dragutin Boranić, vriedila su uz manje preinake sve do god. 1929., barem u hrvatskim školama. Te je godine beogradska vlada izdala “Pravopisno uputstvo za sve osnovne, srednje i stručne škole kraljevine SHS”, što je značilo podpunu pobjedu izgovornog pravopisa po srbskom uzoru. (1).

 

Izgovorni pravopis ipak nije pobiedio. I poslje god. 1892. Hrvatski književnici, poglavito oni oko Matice Hrvatske i Družtva sv. Jeronim, te pravaške i neke druge opozicionalne novine pišu dulje ili kraće vrieme korienskim pravopisom smatrajući ga ne samo čimbenikom hrvatske posebnosti, nego i zgodnijim za hrvatski književni jezik. Sve do svoje smrti izdržali su u korienskom pravopisu Vladimir Mažuranić (1931.) i braća Radići (jezikoslovac Ante 1919.) koji je god. 1899. Podvrgao oštroj kritici Maretićevu Gramatiku i stilistiku hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika i političar Stjepan (1928.). Nakon njihove smrti pisala je korienskim pravopisu još Seljačka sloga u svim svojim izdanjima.

 

Kad je god. 1939. osnovana banovina Hrvatska, vraćen je u Hrvatskoj prijašnji Boranićev pravopis od 1928. Dne 23. Lipnja 1941., Ministar nastave izdao je naredbu o hrvatskom pravopisu, u kojoj se među ostalim pravopisuju neka pravila korienskog pisanja. Podpun preokret u pravipisu događa se 14. kolovoza 1941,. kada je Poglavink izdao zakonsku odredbu o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu.

 

Godine 1941. Izašla je strožnim korienskim pravopisom Poglavnikova knjiga “Strahote zabluda”, a iste godine uvode koriensko pisanje Narodne novine te neki domobranski i ustaški listovi.

 

Poglavnikova zakonska odredba o hrvatskom jeziku, o njegovj čistoći i o pravipisu propisuje, da hrvatski pravopis ima biti iekavski i korienski, a u čl.8. da kaže, da će Ministarstvo nastave postaviti povjerenstvo, koje ima donjeti pravila za novi pravopis. Naredbom br. 53.119 od 30. rujna 1941., postavilo  je Ministarstvo nastave povjerenstvo, koje je izradilo pravila za pravopisne promjene i predložilo ih Ministarstvo nastave. Dne 17. lipnja 1942., pod br. U. m. 1410/42 pozvalo je Ministarstvo nastave hrvatski državni ured za jezik, da u smislu 2. zakonske odredbe o osnutku toga ureda, a na temelju pravopisnih načela, koja je izradilo povjerenstvo za pravopis, i na temelju odvojenog mišljenja jednog člana istoga povjerenstva izradi nacrt korienskog pravopisa u duhu zakonske odredbe o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu.

Hrvatski državni ured za jezik izvršivši zadatak, postavljen spomenutim nalogom, predložio je nacrt korienskog pravopisa Ministarstvu nastave, te je ono izdalo provedbenu naredbu.

 

Prema svemu, što je ovdje rečeno, jasno se vidi, da pravopis, o kojem se radi u ovoj knjižici, nije ništa novo, nego je nastavak starog hrvatskog običaja.

A.B. Klaić

 

(1.)    Zanimljivo je, što Tomislav Maretić piše o etimoložkom odnosno fonetičkom pravopisu. U prvom izdanju svoje Gramatike i stilistike hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika (1899.) na str. 29. veli: “ I jedan i drugi naćin pisanja ima svoje dobre i svoje rđave strane: fonetički je pravopis dobar stoga, što se slaže s izgovorom, te ga je narodu lako naučiti, treba samo znati slova pa pisati, kako čovjek govori; a hrđav je ovaj način stoga, što on može gdjekoje rijči tako otrcati, da nije svakome lako pogoditi, što znače. Etimologički je opet način u tome dobar, što ne raskida svezu među srodnijem riječima i oblicima, te čitatelj lako razabira značenje; a rđav je u tome, što ne odgovara izgovoru, te čovjek treba odjelito učiti izgovor, a odjelito pravopis. Loše strane jednog i drugog načina izbijaju osobito očevidno onda, kad je pretjeran, kako je na pr. staroindijski pravopis u fonetici pretjeran, a engleski i francuski u svojoj etimologiji”.

U drugom izdanju te gramatike god. 1931. na str. 32., mjesto toga piše ovako: “ Kako danas svi srpski pisci pišu fonetičkim pravopisom, a hrvatski gotovo svi, tako u naše vrijeme nije više potrebno dokazivati, da je za današnji naš književni jezik fonetički pravopis zgodniji od etimologičkoga”.

Komentiraj

Hrvatski ratni spomenar (2/1) dokument HIC-a

1991.
– Stjepan Mesić postao Predsjednik Predsjedništva Jugoslavije.
– Hans van Den Broek imenovan predsjedateljem Ministarskog vijeća EZ-a.
– Ubijen šef osiječke policije Josip Reihl Kir.
– General JNA Života Avramović imenovan komandantom Pete vojne oblasti JNA.
– Jedinice JNA u Sloveniji započinju povlačenje u svoje kasarne.
– M. Vukas ubijen na terorističkoj blokadi u Ogulinu.
– Tri člana jugoslavenske obavještajne službe KOS-a uhićeni u Virovitici.
– Raspušten Varšavski pakt.

1992
– U Zagrebu potpisan protokol o diplomatskim odnosima Hrvatske i Grčke.
– Unatoč UNPROFOR-u, nastavljen teror u okupiranoj obrovačkoj općini.
– Oko 200 Hrvata zatražilo od UNPROFOR-a da ih zaštiti odnosno izbavi iz okupirane Baranje.
– U Kljajićevu, selu kraj Sombora, premlaćivanjem ubijen čuvar župnog ureda Johann Raab. Vojvodinu napustilo 17.000 Hrvata.
– Srpski lobby u Americi tiskao kartu gdje se velika Srbija prostire od Ohrida, a obuhvaća BiH i tzv. SAO krajinu.
– Nastave li Srbi ovako u BiH, Europa će dobiti dva milijuna gnjevnih, prognanih europskih Palestinaca, izjavio je Tilman Zulch, predsjednik Društva za ugrožene narode iz Goetingena.

1993.
– Plotunima iz teških haubica četnici razarali Skradin, Raslinu, Pakovo Selo i Dubravice u šibenskoj općini.
– U napadima na Zadar i Biograd jedan civil ubijen a jedan ranjen.
– Poslije napada na mostarsku vojarnu “Tihomir Mišić” i hrvatska naselja u Bijelom Polju jake borbe između muslimanskih i hrvatskih postrojbi vođene u sjevernom dijelu Mostara i uskom pojasu uz rijeku Neretvu.
– Slovenski nacionalisti oštro reagirali na slovensko-hrvatsko zbližavanje odnosa.
– Odbor visokih dužnosnika KESS-a potvrdio već poznato stajalište te organizacije da se trajno rješenje sukoba u BiH mora naći na temelju njezine teritorijalne cjelovitosti i odgovarajuće zaštite ljudskih prava.
– Mađarski list “Magyar Hirlap” došao do podataka iz kojih se vidi da ruski vojnici dolaze u Bosnu boriti se za srpske interese, za što ih “SRJ” nagrađuje sa 25 dolara mjesečno.

1994.
– Danas započela potpuna blokada punktova UNPROFOR-a od strane hrvatskih prognanika, koji time žele upozoriti svjetsku javnost na neučinkovitost “plavih kaciga”.
– U Hrvatskom Saboru počela Druga konvencija Hrvatskog svjetskog kongresa na kojoj sudjeluje oko 450 delegata iz 30-ak zemalja svijeta.
– U Vojvodini je živjelo oko 120.000 Hrvata, od kojih je od 1991. godine protjerano između 35.000 i 40.000, a također je Beograd i užu Srbiju od 40.000 Hrvata napustio velik broj hrvatske manjine, rekao za “Večernji list” saborski zastupnik Đuro Vidmarović.
– Srpski mediji pišu o zemljovidima kontaktne skupine u BiH tvrde da su Rusi “obećali” Miloševiću kako će “srpska strana zadržati kopneni koridor kroz Posavinu”.

1995.
– Helsinška udruga za nadzor ljudskih prava “Human Rights Watch” sa sjedištem u New Yorku, u svom najnovijem izvješću, ističe kako nije bilo kršenja ljudskih prava nad Srbima prigodom oslobađanja zapadne Slavonije.
– Danski ministar obrane Hans Haekkerup izjavio kako su pobunjeni hrvatski Srbi danskim pripadnicima mirovnih snaga, smještenih u Hrvatskoj, ukrali jedan protutenkovski raketni sustav.

1996.
– Biljana Plavšić izjavila da je Karadžić i dalje predsjednik srpskog entiteta i da je ponovno izabran na čelo SDS-a.

 

Dogodilo se 2. srpnja

1990.
– Na prvoj konferenciji za novinare Predsjedništva Sabora Republike Hrvatske formiranje Zajednice općina Knin ocijenjeno neustavnim.
– U Kosovu kod Knina, na proslavi Vidovdana, službeno objelodanjen osnutak srpske autonomne krajine i predstavljen njezin prvi predsjednik dr. Milan Babić.
– Na dno jame Jazovka kod sela Sošice, u Žumberku, gdje su kosti tisuća žrtava ubijenih poslije završetka 2. svjetskog rata, spustila se ekipa “Večernjeg lista”.

1991.
– Na zasjedanju EZ-a u Rimu odlučeno da se u Jugoslaviju pošalju promatrači.
– Geleral JNA Blagoje Adžić, vrhovni komandant JNA, proglašava nastavak rata protiv Slovenije.
– Borbeni avioni JNAuništavaju tri televizijska odašiljača koji pripadaju RTV Sloveniji.
– General JNA Bajić imenovan komandantom “jedinice Petog vazduhoplovnog korpusa JNA”.
– Zagrebčani pokušali zapriječiti izlazak sedam tenkova JNA iz kasarne u Novom Zagrebu. Jedan civil i dva vojnika JNA ubijeni, a devet civila ranjeno.
– Šime Đodan imenovan ministrom obrane Republike Hrvatske, a Onesin cvitan ministrom unutarnjih poslova.

1992.
– O sudbini trojice vukovarskih zarobljenika koje je srpski vojni sud osudio na smrt saznat će cijela Amerika, izjavila u Zagrebu Amelia Robinson, članica Schillerovog instituta i zagovornica zaštite ljudskih prava.
– Deklaracija Hrvata i drugih prognanih iz Vojvodine: “Hoćemo samostalnu, demokratsku, slobodnu i demilitariziranu Vojvodinu.”
– UNPROFOR preuzeo odgovornost za sjeverni i južni sektor, izjavio general Satish Nambiar, zapovjednik zaštitnih snaga UN u Hrvatskoj.
– Sa utvrda na Motajici četnici pojačavaju topničke napade na posavska sela i Slavonski Brod.
– Rakete “luna”, velike razorne moći, razaraju Odžak u Bosanskoj Posavini.
– S četnicima u Bosni je mnogo ruskih i rumunjskih plaćenika, izjavio Sefer Halilović, zapovjednik TO BiH.
– Federalna porota suda u Phoenixu, u Arizoni, oslobodila Hrvata Ivana Kapetanovića optužbi za navodni pokušaj krijumčarenja oružja iz SAD. Hrvatski domoljub bio žrtva isforsirane, namještene operacije američke carinske službe.

1993.
– Šest razornih raketa pogodilo Vodice usred noći, dok je duž bojišta vladalo potpuno zatišje.
– Nakon neuspjelog pokušaja da u potpunosti ovladaju prostorima Žepča i Novog Šehera, muslimanske snage proširile ofenzivu na Fojnicu, iako je proglašena zonom mira.
– Usprkos Rezoluciji 816 Vijeća sigurnosti UN, kojom je odlučeno da se uz pomoć zrakoplovnih snaga NATO-a provede zabrana letanja iznad BiH, Srbi i dalje lete – onoliko koliko im treba.

1994.
– Zajednica prognanika Hrvatske nastavila blokadu UNPROFOR-a, na punktu na Turnju prognanici tijelima zatvorili promet vozilima “plavih kaciga”, te priopćila da će akcija trajati sve dok od glavnog tajnika UN Ghalija i njegova izaslanika Akashija ne dobiju čvrsta jamstva da će odmah početi provedbu Vanceova plana i rezolucija Vijeća sigurnosti.
– U BiH otputovalo oko 200 pakistanskih vojnika, koji će sudjelovati u operacijama UN za očuvanje mira.
– Papa Ivan Pavao II primio u Vatikanu u privatnu audijenciju predsjednika Vlade BiH Harisa Silajdžića.

1995.
– Tragična bilanca subotnjih (01. srpnja) srpskih napadaja na Sarajevo jest 13 ubijenih i 75 ranjenih civila.
– Francuski pripadnici UNPROFOR-a na jedan srpski položaj u okolici Sarajeva otvorili minobacačku vatru, nakon što su Srbi iz teških strojnica pucali na konvoj UN-a.

1996.
MINISTARSKI odbor Vijeća Europe ponovno odgodio primanje Hrvatske u Vijeće Europe, s porukom da hrvatske vlasti sačekaju da prođu bosanski izbori, pa da će onda zauzeti svoje mjesto u Strasbourgu.

 

Dogodilo se 3. srpnja

1990.
– U Zagrebu se sastala predsjedništva Hrvatske i Jugoslavije, na čelu s predsjednicima dr. Tuđmanom i dr. Jovićem, a postignuta je suglasnost da se jugoslavenska kriza može riješiti samo ustavnim, demokratskim putem.

1991.
– Oko 80 km duga kolona vojnih vozila JNA iz pravca Beograda stigla na hrvatsko-srpsku granicu.
– Preko 60 tenkova i 40 oklopnih vozila JNA ušlo u Baranju.
– Srpske paravojne jedinice ubile dvojicu hrvatskih gardista u Vukovaru.
– Američki senator Bob Dole savjetuje predsjednika SAD-a Georga Busha da formira specijalne postrojbe koje bi intervenirale u Sloveniji i Hrvatskoj.

1992.
– Prognano 186 Hrvata s drniškog područja za posljednja 2 dana.
– “Ružičaste zone” u općinama Zadar, Biograd, Benkovac, Drniš i Sinj trebale bi biti demilitarizane za nekoliko dana, izjavili zapovjednik sektora Jug general Arap Rob i koordinator za civilna pitanja UNPROFOR-a Viktor Andrejev.
– Pismo Helsinki Watcha vodstvu SRJ: suđenim braniteljima Vukovara silom iznuđivana priznanja.
– Ministar inozemnih poslova BiH Haris Silajdžić upozorava da “operacija sarajevski aerodrom” odvlači pažnju od rata u BiH.

1993.
– Muslimanske snage i dalje napadaju hrvatska naselja oko Žepča, Maglaja i Zavidovića, to isto čine i u prozorskoj općini, gdje napadaju sela Uzdol, Juriće i Ljubunce.
– Francuski arhitekt i crnogorski princ Nicolas Petrovich-Njegoss, “nasljednik prijestolja Crne Gore”, uputio preko lista “Le Figaro”, dvostruku poruku svojim sunarodnjacima – protiv rata i protiv plana o stvaranju velike Srbije.
– Čelnik bosanskih Srba Radovan Karadžić potvrdio da su njegove snage uvele plaćanje cestarine za vozila UN u visini od 140 do 350 dolara po vozilu, ovisno o njegovoj veličini.

1994.
– Za nedavnog boravka američkog veleposlanika u Hrvatskoj Petera Galbraitha istočnoj Slavoniji, kad mu je zabranjen od “srpskih vlasti” posjet Vukovaru, doživio neugodnost i na punktu UNPROFOR-a nedaleko Nuštra, gdje je od njega ruski vojnik zatražio identifikacijsku iskaznicu.
– Prognanici koji su u Vinkovcima blokirali UNPROFOR-ov prijelaznu točku prema Mirkovcima, u jednom njegovom vozilu pronašli 60 gajbi piva, dok je dozvoljen na po vozilu jedna gajba piva.
– Propovjednici novog “duha Bosne”, poput muslimanskog lista “Ljiljan”, šire maksimu: “Treba uništiti duh Sarajeva da bi živio duh Bosne!”, jer on je otrov koji je Bosnu gotovo uništio.

1995.
– Predsjednik Tuđman u Zagrebu primio izaslanstvo Središnjeg odbora Hrvatskog svjetskog kongresa, organizacije koja okuplja hrvatske iseljenike u tridesetak zemalja diljem svijeta.
– Južnokorejski diplomat Byunb Suk Min imenovan za šefa misije UN u Hrvatskoj (UNCRO).
– Srpski agresor na oraško-šamačkom bojištu od ranih jutarnjih sati silovito napadao minobacačima i to iz smjera Batkuše i Obudovca na zapadne dijelove bojišta.
– U Bijeljini s Ratkom Mladićem razgovarao Robert Block, novinar “The Independenta”, kojemu je general zločinačke srpske vojske rekao kako je za njega simbolika vrlo bitna – tako za njega Kosovska bitka nikada nije završila.

1996.
– Gradska izborna komisija poništila mostarske izbore u Bonnu jer se na tom glasačkom mjestu pojavilo 26 listića više nego što je glasovalo glasača.
– Na sastanku sa stranim veleposlanicima u Zagrebu, obitelji nestalih, zatočenih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja i civila predale im apel za traženje 2.686 nestalih.
– Belgija neće zadržati svoje vojne postrojbe u hrvatskom Podunavlju ako izgubi zapovjedništvo nad UNTAES-om, koje je zatražila Rusija, izjavio belgijski ministar obrane Poncelet.

 

Dogodilo se 4. srpnja

1991.
– Srpske neregularne jedinice napale hrvatske gardiste i policajce u Borovu Naselju i pri tom ubile 10 civila i ranile još deset.
– Srpske neregularne jedinice na Baniji napale hrvatsku Policijsku postaju u Kozibrodu.
– Jugoslavensko predsjedništvo objavljuje ultimatum u kojem se kaže da Slovenija treba uspostaviti državne poslove kakvi su bili prije rata.
– Hrvatska športska federacija zahtijeva od svojih članova da ne nastupaju ni u kojoj jugoslavenskoj športskoj ekipi.

1992.
– Zapovjednik snaga UNPROFOR-a u Sarajevu general Lewis MacKenzie izjavio da će zatvoriti sarajevski aerodrom, bude li ga se bombardiralo.
– Prvim zrakoplovom koji je poslije sankcija UN sletio iz inozemstva na beogradski aerodrom stigao kandidat za premijera “SRJ” Milan Panić, američki državljanin srpskog podrijetla.
– Boutros Ghali izjavio u Londonu da bi, ako se UN odluče za vojnu akciju u bivšoj Jugoslaviji, ona bila usporediva s akcijom protiv Iraka nakon njegove agresije na Kuvajt.

1993.
– Hrvatski branitelji polako, ali sigurno, vraćaju izgubljeni teritorij kod Bijelog polja, koji su muslimanske snage okupirale prvog dana podmukle agresije na Mostar.
– Spriječena muslimanska izdaja boraca HVO-a.

1994.
– Potpuna blokada UNPROFOR-a na većini kontrolnih točaka u Hrvatskoj traje četvrti dan.

1995.
– Potpredsjednik Vlade RH dr. Mate Granić u Zagrebu primio pomoćnika glavnog tajnika UN-a za politička pitanja Alvara de Sota i tom prigodom naglasio da su neprihvatljivi uvjeti pobunjenih Srba za obnavljanje pregovora o provedbi gospodarskih sporazuma i početka političkih pregovora.
– Predstavnici Mešihata islamske zajednice održali prosvjedni skup ispred sjedišta snaga UN-a u Zagrebu s ciljem upoznavanja javnosti s katastrofalnim stanjem na bihaćkom području.
– Srpski ekstremisti iz privremeno okupirane Tenje nastavljaju s oružanim provokacijama, prema izvješću Osječko-baranjske Policijske uprave, iz protuzrakoplovnih strojnica pucali po istočnim dijelovima Osijeka.
– Nakon sve češćih krađa oružja iz skladišta UNPROFOR-a, bosanske vlasti sumnjaju da to Srbi rade u dogovoru s UNPROFOR-om.
– Prekosavski četnici razornim projektilima ponovno napali županjsku Posavinu, gađajući Posavske Podgajce i Rajevo Selo, te pritom ponovno nanijeli veliku materijalnu štetu.
– Akcija u zapadnoj Slavoniji je odgovor na terorističke napade, ubijanja i otmice hrvatskih državljana, kao i na odluku lokalnih srpskih vlasti da zatvore auto-cestu, navodi u pismu glavnom tajniku UIM-a Boutrosu Ghaliju hrvatski veleposlanik pri UN-u Mario Nobilo.
– Šef glavnog stožera francuskih oružanih snaga admiral Jacques Lanxade izjavio da BiH i Hrvatska usporavaju razmještanje Snaga za brzo djelovanje.
1996.
– Predsjednik Tuđman uputio predsjedniku Borisu Jeljcinu čestitku u povodu njegova izbora za predsjednika Ruske Federacije.
– Karadžić odlučio da se neće kandidirati za predsjednika srpskog entiteta u BiH.

 

Dogodilo se 5. srpnja

1990.
– Skupština Srbije raspustila Skupštinu i Izvršno vijeće SAP Kosovo, a Albanci smatraju da je time Kosovo faktički okupirano.

1991.
– Hrvatska Vlada zahtijeva od JNA da se povuče u svoje kasarne na hrvatskom teritoriju.
– Blizu Petrinje, srpski teroristi ubili 16-godišnju Josipu Kozić, a njenu sestru i hrvatskog gardista ranili.
– Europska zajednica odlučila poslati mirovnu misiju u Jugoslaviju.
– Ministarsko vijeće Europske zajednice odlučilo poslati ponovno u Beograd svoja tri vrhunska predstavnika.
– Hrvatske majke čiji sinovi služe JNA putuju u Sloveniju kako bi izvukli svoje sinove iz JNA.
– General Tomislav Simović imenovan komandantom Treće vojne oblasti.
1992.
– Beogradska suđenja na kojima su osuđeni na smrt branitelji Vukovara nelegalna su, stoji u pismu Nevena Jurice, predsjednika saborskog Odbora za zaštitu ljudskih prava upućenom Amnesty Internationalu.
– Četnicima u okolici Mostara stiže pomoć iz Srbije, izjavljuje Općinski stožer HVO Mostar.

1993.
– Na redovitoj mjesečnoj konferenciji za tisak, predsjednik Tuđman rekao da Hrvatska ne želi razgovarati ni o kakvoj zamjeni teritorija, ali je spremna razmotriti svaki prijedlog u okviru cjelokupnog rješenja pitanja UNPA područja.
– Zapovjedništvo kakanjske brigade HVO-a “Kotromanić” poslalo apel predsjedniku HZ Herceg-Bosna Mati Bobanu da pomogne hrvatskom narodu koji na tom području proživljava tragediju.
– Agresija muslimanske vojske na srednju Bosnu traje već mjesec dana – muslimanske snage pale, pljačkaju, ubijaju i otimaju sve što je hrvatsko, a u okruženju se našlo oko 150.000 Hrvata.
– Šesnaest američkih vojnika, koji čine prvi dio skupine što prethodi američkih bataljunu koji bi trebao biti razmješten u Makedoniji, stiglo u Skopje.
– Mađarski carinici izvješćuju da je jedna srpska cisterna, na njihovo iznenađenje, projurila kroz mađarsku graničnu postaju brzinom od oko 70 km na sat, probivši rampu odjurila u Srbiju.

1994.
– Nakon petog dana blokade UNPROFOR-a od strane hrvatskih prognanika, prvi pokušaji “tihog” proboja blokade, na prijelazu kod Donjeg Miholjca “plavci” pokušali prijeći u Mađarsku, iz koje bi preko Srbije ušli u Baranju.
– Ministar vanjskih poslova Hrvatske dr. Mate Granić, u intervjuu za dnevnik “Slobodnu Dalmaciju”, izjavio da će Hrvatska “bespogovorno tražiti da UNPROFOR stane na granice međunarodno priznate Republike Hrvatske i da se konačno osigura povratak prognanika”.

1995.
– Predstavnici šest oporbenih stranaka u hrvatskom Saboru i deset političkih stranaka iz BiH potpisali u Sarajevu zajedničku izjavu, kojom međunarodnu zajednicu pozivaju na akciju kako bi se prekinula agresija na BiH te zaustavilo razaranje Sarajeva.
– U rubrici “Bilješke s ruba”, “Frankfurter Rundschau” objavio osvrt na Stoltenbergov govor u Oslu, u kojemu je on iznio “da i kada se prikazuju kao Hrvati, u stvari radi se o Srbima”, a spominjući Muslimane, rekao je da su “i to Srbi koji su prešli na islam”.
– “Predsjednik Izetbegović nikada nije tražio od UN-a da pošalje preventivne ‘plave kacige’ u BiH kako bi spriječio izbijanje rata u BiH’ odgovorio Boutros Ghali na novinarsko pitanje: zašto 1992. nije poslao “plavce” u BiH? – Predsjednik Federacije BiH Krešimir Zubak razgovarao sa zapovjednikom multinacionalne brigade iz sastava Snaga za brzo djelovanje generalom Andeiom Soubirouom, no nije se postigao nikakav konkretan dogovor oko razmještaja snaga.
– Republika Hrvatska postala 5. srpnja punopravni član Međunarodnog instituta za upravne znanosti (International Institute of Administrative Sciences – HAS).
1996.
– Hrvatski premijer Zlatko Mateša u neslužbenom posjetu Londonu, gdje se sastao s predsjednikom Europske banke za obnovu i razvitak (EBOR) Rosierom. Istaknuto da se u projekte u Hrvatskoj uložilo 280 milijuna dolara.

 

Dogodilo se 6. srpnja

1990.
– Predstavnici trinaest hrvatskih općina, u kojima živi srpsko stanovništvo, u Kninu odbacili amandmane na Ustav Hrvatske.
– Nepoznata osoba, pod okriljem mraka, ispalila hitac iz vatrenog oružja na kuću predsjednika podružnice HDZ-a u Tenji Antuna Gudelja.

1991.
– Sovjetski predsjednik Mihail Gorbačov šalje poruku predsjedniku Tuđmanu glede rezolucije o jugoslavenskoj krizi.
– Jugoslavenski ministar obrane Veljko Kadijević i srpski predsjednik Slobodan Milošević pojavljuju se na beogradskoj televiziji, te pozivaju građane na obranu Jugoslavije.
– Hrvatske snage uhitile 13 srp-skih terorista koji su sudjelovali u napadu na Borovb Naselje.
– Naoružani Srbi blokirali cestu Josipdol – Plaški kod Vojnovca u Hrvatskoj.
– Neidentificirana grupa terorista dignula u zrak željezničku prugu u Pakracu.

1992.
– Poštujemo suverenost BiH, izjavio predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman na konferenciji za novinare u Zagrebu.
– Hrvati su za BiH a protiv unitarizma, stoji u pismu dr. Franje Tuđmana upućenom Aliji Izetbegoviću.
– U Vojnom tužiteljstvu u Zagrebu podignuta optužnica protiv Borislava Mikelića, Dušana Jovića i drugih četničkih moćnika Banije.
– Srpsko topništvo ponovno napada Slavonski Brod i Županju.
– HVO je za nezavisnu BiH, izjavio predsjednik Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Mate Boban.
– Hrvatima i Muslimanima u Banjaluci dan ultimatum da za 48 sati napuste tzv. srpsku krajinu.
– Novi dokazi o planskoj likvidaciji nesrpskih naroda u Vojvodini.
– Četnici vrše ekocid u Baranji i drugim područjima za koja je nadležna županija Osijek. Štete se procjenjuju na 34 milijuna maraka.
– U Istru stiglo novih 1.300 izbjeglica iz BiH.
– Skupština KESS-a, uoči summita u Helsinkiju, prihvatila Deklaraciju o “Jugoslaviji” i osudila nasilja na tlu bivše države za koja su , kako stoji, najviše odgovorna vodstva Srbije i bosanskih Srba.

1993.
– Zadrani ponovno pozvani da se pridržavaju mjera opće opasnosti jer Srbi u posljednje vrijeme grad napadaju noću ili u ranim jutarnjim satima.
– Smrt vreba na 200.000 Hrvata u općinama Kiseljak i Kreševo, jer nema medicinske ustanove koja bi bila u stanju pružiti odgovarajuću medicinske ustanove koja bi bila u stanju pružiti odgovarajuću medicinsku skrb, a muslimanske postrojbe potpuno onemogućuju pristupe bolnicama u Travniku, Zenici, Tuzli, Konjicu i Jablanici.
– Dok na ramskom području muslimanske snage napadaju pripadnike HVO-a, to isto čine Srbi na drugoj strani BiH, u gradačačkoj općini.
– NATO dovršio planove za uporabu oko 80 raznih zrakoplova iz SAD, Francuske, Nizozemske i Britanije u zaštiti snaga UN razmještenih u muslimanskim “zaštićenim zonama”.
– Kao odgovor na srpska osvajanja i etničko čišćenje u bivšoj Jugoslaviji, EZ i UN, predvođeni Francuskom, Britanijom i SAD, već 21 mjesec sprečavaju dostavu oružja žrtvama agresije – piše sveučilišni profesor iz Chicaga Albert Wohlstetter u “Wall Street Journalu”.
– Predsjednici Turske i Irana, Sulejman Demirel i Hashemi Rafsanjani, zajednički zatražili ukidanje embarga na izvoz oružja u BiH.
– Najtiražniji austrijski list “Neue Kronen Zietung” objavio kako je Hrvatska rizična, a Crna Gora sigurna kao moguća turistička destinacija.

1994.
– Izaslanstvo Federacije BiH i bosanskim Srbima u Ženevi predočen prijedlog kontaktne skupine o razgraničenju u BiH, a karta je napravljena po osnovi omjera: 39 posto za Federaciju BiH, 48 posto za bosanske Srbe i 3 posto teritorija za sarajevski distrikt, koji, ako bi se dijelio, bi bio podijeljen 2:1 u korist Federacije BiH, čime bi se podmirio onaj već čuveni 51:49.
– Ministri vanjskih poslova kontaktne skupine – Christopher, Kozirev, Kinkel, Juppée, Hurd i Papoullias – dali izjavu u kojoj se navodi da Federaciji BiH i bosanskim Srbima ostaju dva tjedna da odluče prihvaćaju li najnoviji plan o razgraničenju BiH ili ne.
– Pobunjeni Srbi na Prokljanskom jezeru presreli talijansku jahtu, zalutale talijanske turiste pustili, rekavši im da bi s njima drukčije razgovarali kad bi bili Nijemci ili Austrijanci.
– Iz Zbornog područja Split Hrvatske vojske izdano priopćenje u kojem se kaže da je 4. srpnja u zadarskom zaleđu uhićeno šest pripadnika “92. benkovačke brigade”, koji su bili u izvidničkoj akciji na prostoru koji kontrolira HV.

1995.
– Međunarodni arbitar za Federaciju BiH Robert Owen počeo u Mostaru svoje prvo arbitriranje o spornim pitanjima između federalnih partnera – Hrvata i Bošnjaka.
– U Sarajevu ponovno zabilježen veći broj detonacija.
– “Beogradski manipulator otkrio je da su zapadni pokušaji bili naivni”, piše “The Guardian”; naime, već nekoliko dana u Britaniji se pojavljuju stidljive vijesti o prisilnim novačenjima u Srbiji i slanju vojnika u Knin i BiH, ali tek sada Zapad otvoreno priznaje da su nade u “Miloševićevo mirotvorstvo” bile uzaludne.
– Vijeće sigurnosti UN prihvatilo Nacrt rezolucije kojom se produljuje sadašnji režim sankcija na “SRJ” za slijedećih 75 dana, tj. po tzv. ublaženom režimu.

1996.
– Skupina od dvadesetak stručnjaka i istražitelja iz Ureda tužitelja Međunarodnog suda za ratne zločine učinjene na tlu bivše Jugoslavije počinje s iskapanjem žrtava iz masovnih grobnica na području Hrvatske i BiH.
– Predsjednik Tuđman na Trećoj konvenciji Hrvatskog svjetskog kongresa na Brijunima istaknuo da se kriza u BiH koristi za stalni pokušaj kompromitacije Hrvatske.

 

Dogodilo se 7. srpnja

1991.
– Nizozemski, belgijski i portugalski ministri vanjskih poslova potpisali na Brijunima deklaraciju koja bi trebala biti prihvaćena od strane predstavnika Slovenije; te federalnih vlasti.
– Mještani sela Ćelije natjerani na bijeg nakon što su ih napale srpske terorističke jedinice. – U Tenji kod Osijeka žestok sukob između hrvatskih snaga i srpskih terorista kojima su pomogle oklopne jedinice JNA i spasile ih od poraza.

1992.
– Izborna komisija Republika Hrvatske utvrdila listu kandidata za predsjednika Republike, a to su: Dražen Budiša (HSLS), prof. dr. Ivan Cesar (HKDS), dr. Savka Dabčević-Kučar (HNS), Silvije Degen (SSH), Dobroslav Paraga (HSP), dr. Franjo Tuđman (HDZ), dr. Marko Veselica (HDS), i dr. Antun Vujić (SDH).
– Hrvatske snage u silovitom napadu duboku potisnule na dubrovačkom bojištu četnike prema Trebinju.
– Okružno javno tužiteljstvo u Varaždinu podignulo optužnicu protiv ubojica europskih promatrača, pilota JNA Dobrivoja Opačića i Emira Šišića, koji su raketama srušili helikopter EZ.
– Sedmorica šefova sedam najmoćnijih zemalja svijeta zatražila, na sastanku u Muenchenu, isključenje tzv. Jugoslavije iz Svjetske zajednice i njezinih organizacija.

1993.
– Četnici srušili crkvu Sv. Katerine, staru više od dvjesta godina u Ceriću u vinkovačkoj općini.
– Duž cijele ličke bojišnice četnici provocirali i pokušavali pješačkim napadima probiti linije obrane.
– Vijeće sigurnosti počelo u New Yorku raspravu o mogućem odašiljanju postrojbi za nadzor 1.100 kilometara duge granice BiH prema Republici Hrvatskoj i Srbiji.

1994.
– Predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman posjetio Slavoniju, a tijekom boravka u Vinkovcima obratio se prognanicima iz Ćelija, sela spaljenog prije tri godine, naglasivši da ćemo sve učiniti da se okupirana područja vratimo na miran način, jer svijet to od nas traži, ali se pripremamo i za drugu opciju.
– U Zagrebu, ministar vanjskih poslova Hrvatske dr. Mate Granić primio u nastupni posjet novog šefa promatračke misije EU na području bivše Jugoslavije veleposlanika Paula Joachima von Stulpnagela.

1995.
– U Sarajevu živi oko 15.000 Hrvata, od kojih je oko 7.000 umirovljenika, osim izloženosti snajperima i granatama, gotovo su na rubu gladi – rekao nakon povratka iz Sarajeva Ivica Račan, predsjednik SDP-a.
– U Brukellesu, u zgradi Europskog parlamenta, 6. i 7. srpnja održana konferencija pod nazivom “Europska unija i države srednje, istočne i jugoistočne Europe”, na kojoj je hrvatski predstavnik dr. Zoran Jašić izjavio “kako europskim integracijama Hrvatska ne ulazi u Europu, već se u nju vraća”.

1996.
– U Sofiji održan prvi regionalni susret ministara vanjskih poslova balkanskih zemalja od svršetka rata u bivšoj Jugoslaviji. Zajedničku izjavu o dobrosusjedskim odnosima, stabilnosti i suradnji na Balkanu potpisale Bugarska, Grčka, Rumunjska, “SRJ”, BiH, Turska i Albanija, sudionice susreta.

 

Dogodilo se 8. srpnja

1989.
– U Kninu održana svečana akademija u povodu 600. godišnjice kosovske bitke, te osvećena nova zgrada pravoslavne bogoslovije u sastavu manastira Krka, a proslavu iskoristili velikosrbi za srbovanje i četnikovanje te veličanje Slobodana Miloševića.
– U Kistanjama, na nogometnom stadionu, uz srbovanje, održana osnivačka skupština Srpskog kulturnog društva “Zora”, koje “bi trebalo spriječiti denacionalizaciju i asimilaciju kojoj su izloženi Srbi na ovim prostorima”.

1990.
– Na promociji Srpskog pokreta obnove u Vršcu, lider pokreta Vuk Drašković najavio da u borbi protiv Hrvatske ide zajedno sa Slobodanom Miloševićem.

1991.
– Mirovni plan Europske zajednice za prestanak rata u Sloveniji prihvaćen na Brijunskom sastanku.
– Poslanica predsjednika Tuđmana domaćoj i međunarodnoj javnosti u kojoj je prikazao u kojoj se opasnosti Hrvatska nalazi.
– Nakon povratka u Haag, Van den Broek izjavljuje: “Ugasili smo vulkan”.
– General JNA i federalni ministar obrane Veljko Kadijević poziva na opću mobilizaciju na “dobrovoljnoj” bazi.

1992.
– Naoružani odmetnici pucali iz zasjede na automobil ministra unutrašnjih poslova Republike Hrvatske Slavka Degoricije na putu od Požege prema Pakracu.
– Hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman u glavnom gradu Finske Helsinkiju potpisao završni akt KESS-a.
– Ministar inozemnih poslova Austrije dr. Alois Mock ocijenio nelogičnim embargo na uvoz oružja za sve, dok Srbija nesumnjivo nastavlja agresiju – piše Die Presse.

1993.
– Hrvatska u ovom trenutku i dalje zbrinjava u Europi najveći broj izbjeglica – 275.433 i prognanika – 248.806.
– Nastavljaju se napadi muslimanske vojske na hrvatska naselja, na središte Busovače ispaljeno više od 500 projektila.
– Milošević je primitivnim odbacivanjem konstruktivnog dijaloga s predstavnicom zaklade France-Liberte povukao dosad najopasniji potez, iz pariškog kuta znači da se Milošević odrekao najećeg saveznika – Francuske.
– Za posjeta Sloveniji makedonski predsjednika Kire Glogorova na poziv Milana Kučana, u Ljubljani istaknuto da je svaka riječ o obnovi Jugoslavije štetna u svakom pogledu.
– U političkoj izjavi prihvaćenoj u Tokyju, čelnici zemalja G-7 dali svoju potporu cjelovitoj BiH.
– NATO počeo koncentrirati svoje snage za BiH u talijanskim vojnim bazama.

1994.
– Hrvatski prognanici i dalje, već osmi dan, blokiraju kontrolne punktove UNPROFOR-a, zbog njegove nedjelotvornosti na hrvatskim okupiranim područjima Hrvatske.
– Konvoji UNHCR-a od 1. srpnja nisu prevezli nikakvu humanitarnu pomoć u okupirana područja Republike Hrvatske, te u Veliku Kladušu i Bihać u Bosni, izjavila glasnogovornica UNHCR-a u Zagrebu Alemka Lisinski, a razlog tomu je blokada vozila UN koju su postavili hrvatski prognanici.
– Londonski “The Times”, iz pera svog dopisnika iz Sarajeva Joela Brande, otkriva kako je UN umanjivao značenje informacija, ili ih je objavljivao s rezervom, kako ne bi štetio srpskoj strani u Bosni.
– U sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku, prema tvrdnjama diplomata, glavni tajnik UN Boutros Ghali predložio Vijeću sigurnosti imenovanje južnoafričkog suca Richarda Goldstonea za tužitelja na Međunarodnom sudu za ratne zločine učinjene na području bivše Jugoslavije.

1995.
– Akashijeva je procjena kako je na početku hrvatske akcije u zapadnoj Slavoniji bilo kršenja ljudskih prava, ali da sada već hrvatske vlasti uspješno obavljaju svoj posao i da je situacija normalna”, napisale su to beogradske ‘Večernje novosti’- citirajući glavnog tajnika UN-a.
– Hrvatske vlasti su odgovorne za kršenje ljudskih prava u vrijeme i nakon vojne operacije u zapadnoj Slavoniji, bilo je ozbiljnih kršenja, ali se ipak to nije događalo masovno -zaključuje posebni izvjestitelj UN-a za ljudska prava Tadeusz Mazowiecki u svom izvješću.
– Bosanski Srbi izvijestili Ured visokoga povjereništva UN-a za izbjeglice u Sarajevu kako su pripravni dopustiti prolazak konvoja s humanitarnom pomoći za glavni grad BiH.

1996.
– Washington potvrdio svoje protivljenje kandidaturi Boutrosa Ghalija za glavnog tajnika UN-a.
– Kriminalni dosje Karadžić-Mladić danas zatvoren u Haagu, a tužitelj Mark Harmon tvrdi kako postoje opravdane sumnje da su oni počinili genocid.

 

Dogodilo se 9. srpnja

1989.
– Kod crkve Lazarica u Kosovo nedaleko Knina održana središnja sjevernodalmatinska proslava 600. godišnjice kosovske bitke, a prošla je u velikosrpskom duhu i mitingaškoj atmosferi, kojoj su pridonijeli i pridošli mitingaši iz Srbije i BiH.

1991.
– Srpski teroristi spalili hrvatsko selo Ćelije u Slavoniji.
– Srpski teroristi ubili hrvatskog gardistu Jerka Bukića u slavonskom selu Aljmašu.
– Dva hrvatska policajca ranjena u Iloku.
– Tenkovi JNA blokirali Policijsku postaju u Glini.
– Mobilizacija Jugoslavenske armije započinje u Crnoj Gori.
– Mađarski premijer Antal objavljuje da Vojvodina ne mora ostati dio Srbije nakon rješavanja jugoslavenske krize.

1992.
– Goloruki, ali hrabri, hrvatski narod dao znatan doprinos novim odnosima u Europi, afirmaciji prava malih naroda na identitet i državnost, istakao u svom govoru na Plenarnoj sjednici Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji u Helsinkiju predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman.
– Predsjednici Hrvatske i BiH, dr. Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, u zajedničkoj izjavi objavljenoj u Helsinkiju, složili se da zajednički interes obrane treba ostvariti naporima i sredstvima koja predviđa Povelja UN i na kojima se osnivaju dokumenti Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji.
– Veliko krivično vijeće Okružnog suda u Šibeniku osudilo generale bivše JNA Ratka Mladića i Špiru Nikovića, te još pet jugooficira na 125 godina zatvora.
– Zrakoplovi SRJ u Podveležju nedaleko Mostara bacali kasetne bombe i bojne otrove.

1993.
– Muslimanske snage nesmanjenom žestinom napadaju u dolini Neretve i srednjoj Bosni.
– Za žestok napad na Vitez muslimanske snage koristile UNPROFOR kao štit, tako da HVO – iako je napad bio dug, nije uzvratio.
– Jugoslavenska Vlada u Beogradu nametnula osoblju UN obvezu obnavljanja viza nakon svakog trećeg putovanja u BiH.
– Četnici granatirali Turanj, predgrađe Karlovca.
– U političkoj izjavi čelnici G-7 jednako potužili Srbiju i Hrvatsku za komadanje BiH.
– SAD oštro prosvjedovale kod beogradskih vlasti zbog njihove odluke da obustave misiju KESS-a u Srbiji.

1994.
– Vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić prihvatio jednomjesečno produljenje Ženevskog dogovora o primirju u BiH, inače često kršenog, izjavio za Reuter Jasushi Akashi po povratku s Pala u Zagreb.

1995.
– Londonski “The Sunday Times” u svom komentaru piše kako je Milošević najveći europski prevarant, kako on jača svoj nadzor nad ratnim strojem svojih saveznika u Hrvatskoj i BiH, te kako je Srbija prevarila Zapad u vezi sa sankcijama.
– Bosanski Srbi, nastavljajući ofenzivu na Srebrenicu, napali i dvije promatračke postaje UN-a i zarobili 15 nizozemskih pripadnika UNPROFOR-a.
– Ministarstvo vanjskih poslova BiH zatražilo da se hitno održi sjednica Vijeća sigurnosti UN-a radi pogoršanja stanja u Srebrenici.

1996.
– Ekstremisti iz islamskih država prisilnim ženidbama dobili državljanstvo u BiH, pišu “The Guardian” i “The Washington Post”.

 

Dogodilo se 10. srpnja

1989.
Predsjedništvo Centralnog komiteta SK Hrvatske oštro osudilo iskazivanje srpskog nacionalizma i mitingašku atmosferu pri proslavi kosovske bitke u Kninskoj krajini, te upozorilo da takvo iskazivanje nacionalizma neće više tolerirati, također širom Hrvatske na brojnim skupovima najoštrije osuđeni nacionalistički ispadi u Kninskoj krajini.

1991.
– Europski parlament optužuje JNA za upotrebu sile protiv Hrvatske.
– Europska zajednica, prema odluci Brijunskog sporazuma, odlučila poslati 30-50 civila kako bi promatrali situaciju.
– Slovenski parlament prihvatio Brijunski sporazum.
– Slovenski predsjednik Kučan i hrvatski predsjednik Tuđman opominju da se JNA ne pridržava dogovora postignutih zajedno s Europskom zajednicom.
– Trideset hrvatskih generala, bivših pripadnika JNA, osudili JNA zbog ratnih djelovanja.
– Albanija stavila svoju armiju u stanju pripravnosti.
– Ilegalna i nasilna mobilizacija u redove JNA počinje se provoditi u Bosni i Hercegovini.
– Boris Jeljcin imenovan predsjednikom Rusije.

1992.
– Dr. Franjo Tuđman razgovarao u Helsinkiju s premijerom tzv. SR Jugoslavije Milanom Panićem.
– Deklaracija o Jugoslaviji prihvaćena prešutno na kraju helsinškog skupa kao prijedlog predsjednika BiH Alije Izetbegovića.
– Ministarstko vijeće Zapadnoeuropske unije (WEU) na helsinškom skupu odlučilo poslati ratne brodove u Jadran, kako bi s mora nadzirali provedbu sankcija Vijeća sigurnosti protiv Srbije i Crne Gore.
– Srpski agresor koncentrira na Palama iznad Sarajeva velike količine ljudstva i oružja iz Srbije i Crne Gore.
– Izvršni direktor Svjetske banke za središnju Europu Kemal Derviš razgovarao u Zagrebu s potpredsjednikom Vlade mr. Juricom Pavelićem o modalitetima učlanjenja Hrvatske u ovu instituciju.

1993.
– Slovenski parlament usvojio Rezoluciju o odnosima s Hrvatskom.
– Ne prestaje napad muslimanskih snaga na Hrvate u dolini Neretve i u središnjoj Bosni.
– Srpski agresor silovito napadao na brčanskom području.
– U 24-satnom napadu muslimanskih snaga na Vitez crte obrane se nisu pomaknule.
– U Veleposlanstvu BiH u Zagrebu održana sjednica Predsjedništva BiH kojoj je predsjedao Ejup Ganić – sjednici su bili nazočni, uz Ganića s muslimanske strane, i Fikret Abdić, a sa srpske strane Tatjana Mijatović, Miro Lazović i Mirko Pejanović, od Hrvata bili su Franjo Boras, Mile Akmadžić i Miro Lasić.

1994.
– Mirni prosvjedi i blokada UNPROFOR-a od strane hrvatskih prognanika ušli u deseti dan.
– Treći sabor HDZ-a BiH završio dvodnevno zasjedanje usvajanjem novog Statuta stranke i Programske deklaracije, a novi je predsjednik izabran tajnim glasovanjem, Dario Kordić, jedan od utemeljitelja HDZ-a u Busovači i organizator obrane hrvatskog pučanstva u Lašvanskoj dolini.
– “U pogledu prostora pod zaštitom Ujedinjenih naroda u Hrvatskoj pozivamo na održanje prekida vatre, na ponovni dijalog i na uzajamno priznavanje postojećih granica”, zahtjev je Hrvatima i Srbima iz završnog dokumenta sa summita osam velikih u Napulju.
– Predsjednik Tuđman otvorio 45. Dubrovački festival, a u prigodnom govoru istaknuo da “njegova velika žrtva, u barbarskoj jugokomunističkoj i velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku, čini hrvatsku kulturu simbolom hrvatskog otpora”.

1995.
– Jake srpske snage silovito udarile na istočnobosanske “zaštićene” enklave Srebrenicu i Žepu i sada se nalaze na samo kilometar od središta Srebrenice.
– Posebni izaslanik UN-a Yasushi Akashi upozorio da će mirovne snage morati razmotriti upotrebu svih sredstava, ako bosanski Srbi ne zaustave napade na Srebrenicu.
– Na Užem središtu Sarajeva četnici granatama gađaju civilne ciljeve.
– Turski predsjednik Sülejman Demirel zatražio “pomoć zbog stanja u BiH, posebno u Srebrenici” od Bila Clintona, Jacguesa Chiraca, Borisa Jeljcina i Hosnija Mubaraka.
– UN-ov izvjestitelj Tadeusz Mazowiecki optužio tzv. SR Jugoslaviju za nepoštivanje prava svojih građana i upozorio da su neke akcije te zemlie “potpuno neprihvatljive”.

1996.
– Šest dana prije zakazanog roka, 15. srpnja, počela obnova u hrvatskom Podunavlju.
– Gradsko izborno povjerenstvo u Mostaru utvrdilo niz nepravilnosti u vezi s mostarskim izborima, a odluku ombudsmana Uprave EU-a Constantina Zeposa, kojom je ukinuto rješenje Povjerenstva da se ponište izbori na glasačkom mjestu u Bonnu zbog 26 glasačkih listića viška od broja glasača, ocijenilo “nezakonitom i mimo svake pravne prakse”.
– Washington objavio da počinje program uvježbavanja i opremanja snaga Federacije BiH pod američkim vodstvom, budući da su ispunjeni uvjeti donošenjem Zakona o obrani Federacije.
– Beogradski mediji “otkrivaju” svjedoke da su u “Oluji” prilikom bijega iz Knina srpski tenkovi gazili Srbe.
– U Beogradu potpisan petogodišnji ugovor o transportu sirove nafte Jadranskim naftovodom od Omišlja na Krku do “jugoslavenskih” rafinerija u Pančevu i Novom Sadu.

Komentiraj

Družtvovni nazori Ustaškog pokreta-za dobro Hrvatskog Naroda!

Dr.ing.Vilko Rieger

Ustaško shvaćanje družtva je po svojoj zamisli universalistlčko, a ne individualističko. — Po ustaškim načelima narod predstavlja jednu nedje­ljivu cjelinu, narodnu zajednicu, u kojoj pojedini stališi imaju dužnost su­djelovati u prvom redu na izgradnji cjeline (države), a tek u drugom redu imaju zaštićivati vlastite probitke.

 

Družtvovna se politika može razumjeti i pojmovno obuhvatiti samo u okviru poredka, u kojem nastaje ili u vezi s poredkom, koji želi ostvariti. Tako je potrebno, prije određenja hrvatske družtvovne politike, govoriti o družtvovnom poredku i družtvovnoj ideologiji ustaške Hrvatske. Kako je poznato, hrvatski ustaški oslobodilački pokret vodio je težku i krvavu borbu s tuđinskom vlasti u Hrvatskoj. Njegovi napori bili su prije svega usmjereni protiv političkog, a onda i protiv gospodarskog izrabljivanja hrvatskoga naroda. Cilj ustaškoga pokreta bio je u uklanjanju neprija­teljske vlasti iz Hrvatske putem oružanog ustanka, ako to bude potrebno, te uzpostava samostalne i nezavisne hrvatske države. Borba je bila težka i u toj se borbi opetovano izticalo sa strane predstavnika ustaškoga po­kreta, da se t. zv. družtvovno pitanje ne može tako dugo s uspjehom rješavati, dok se narod nalazi pod vlašću tuđina.

Dok se dakle s jedne strane svim silama nastojalo, da bi se u hrvat­skom narodu razpirila razredna borba i njega kao cjelinu oslabilo, dotle je ustaški pokret dosljedno zastupao misao, da se prava drultvovna poli­tika može voditi samo u oslobođenoj domovini. Reklo se, da se narod mora najprije osloboditi politički, da bi se mogao i gospodarski osloboditi i riešiti svoja najvažnija družtvovna pitanja. Radi toga je ustaški pokret imao kao svoj prvi cilj političko oslobođenje hrvatskoga naroda. Uzprkos te borbe hrvatski ustaški oslobodilački pokret nije ni časa zaboravio svoj družtvovni program. Već 1. VI. 1933. objavio je Poglavnik iz Glavnog ustaškog stana načela hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta, ponovno objavljena dne 16. IV. 1941., koja sadrže medu ostalim i družtvovnu ideolo­giju ustaške Hrvatske, na temelju koje se ima izgraditi kod nas novi druž-tvovni poredak. Iz te ideologije proizlaze sliedeći zahtjevi:

a) Političko osiguranje

Time, što je Nezavisna Država Hrvatska uzpostavljena, nisu još izpunjeni svi potrebni preduvjeti za ostvarenje onakvog družtvovnog poredka, kakav se želi oživotvoriti. Prije svega potrebno je stvorenu državu učvrstiti i osigurati, — istom onda je moguće voditi totalnu družtvovnu politiku. Tamo, gdje nema političke sigurnosti, nije moguće urediti uzpješno gospodarstvo, a prema tome niti izpuniti družtvovne zahtjeve, koje se bez dalj­njega smatra opravdanim.U tom cilju političkog učvršćenja i osiguranja vodi se borba još i danas, da bi se uklonile sve zapreke materialnom i moralnom ojačanju naroda i tako stvorile i one posljednje predpostavke za uspješnu družtvovnu politiku. Te političke mogućnosti treba uviek imati na umu, kada se razpravlja o družtvovno-političkirn mjerama, ali ne može i ne smije se zaboraviti niti na gospodarske mogućnosti, kojima je neki narod prolazno bi trajno vezan u svojoj družtvovnoj politici. Prema tome jasno je. da se družtvovni program ustaškoga pokreta ne može odmah izvršiti onako, kako bi to bilo potrebno, nego se često mora proći mučan postepen put, da bi se postiglo željeni cilj.

b) Važnost rada

Iz točke 14. ustaških načela proizlazi misao, da je temelj svake vried nosti rad, a da je temelj svakoga prava dužnost. Stoga u hrvatskoj državi ima rad označivati stupanj vriednosti svakoga pojedinca i ima predstavljati temelj cjelokupnog narodnog blagostanja. Prema tome nitko ne može imati nekih posebnih prava, nego svakom samo dužnosti prema narodu državi daju pravo na osigurani život. U propisniku »Ustaše« iztiče se tako đer, da se visoko poštuje svaki radnik, bilo duhovni bilo tjelesni (§ 7., t.c.)

Misao, da je rad temelj svake vriednosti i cjelokupnog narodnog blagostanja ne predstavlja neku novu misao. Nju su zastupali u znanstveno književnosti i u političkim programima već i prije, a prihvatili su je u ovom ili onom obliku i drugi europski pokreti naroda, koji idu za obnovom svog narodnog života. U kapitalističkom gospodarskom sustavu bila je ta misao podpuno zabačena, jer se tu rad smatrao robom, kojom s trguje po zakonu ponude i potražnje kao i sa svakom drugom robon.Što više, išlo se čak tako daleko, da se rad smatrao sramotom, dok su kapitalisti vidjeli u radu samo predmet, koji njima donosi koristi. S onimi koji rade, postupalo se kao sa stvarima, tako da se drugim činbenicima proizvodnje pridavala veća vriednost nego radu. U hierarhiji družtvenih vriednosti na prvo se mjesto stavljao kapital. I tako je mrtva stvar vladala nad živim čovjekom.

Suvremeni družtvovni pokreti, kao što su nacionalni socializam, fašizam i hrvatski ustaški oslobodilački pokret, obračunali su s tim i takvin shvaćanjem rada (izp. propisnik »Ustaše«, § 8., al. d.). Tako si je opet probila put spoznaja, da je rad temelj narodnoga gospodarstva i da nara može samo utoliko živjeti u blagostanju, ukoliko mu uspije organizirat rad, t. j. upotriebiti do posljednjega one radne snage, koje mu stoje na razpolaganju.

Koliko ustaška Hrvatska cieni rad, došlo je osobito do izražaja i tome, što je ustanovljen posebni blagdan rada (1. svibnja) prema zakonskoj odredbi od 24. IV. 1942., kada ima mirovati čitava priradna djelatnost, tako da taj blagdan ima slaviti čitav narod, a ne samo oni, koji tjelesno rade. Donesene su i druge zakonske odredbe, koje imaju svrhu zaštititi radnike od nepravednosti i učiniti ih ravnopravnim člano­vima naroda. Tako je donesena dne 30. IV. 1942. zakonska odredba o ure­đenju radnih odnosa, u kojoj se (§ 1.) veli, da svaki državljanin ima pravo i dužnost raditi i da samo rad može biti temelj obstanka i mjerilo svake vriednosti. Svaki je rad samo tada dopušten, ako uspjeh toga rada ne donosi štete državi i narodu, nego služi njihovu napredku i dobrobiti. A u § 2. istog zakona veli se, da sadržaj, svrhu i način svakoga rada nadzire država, koja nadzire i način i veličinu koristi i nagrade za izvršeni rad, te određuje i kaznu za neizvršavanje, onemogućivanje ili otežčavanje rada.

U cilju zaštite rada i radnika donesene su još sliedeće zakonske od­redbe: zakonska odredba o naučnicima, mladim radnicima i mladim namje­štenicima od 30. IV. 1942., zakonska odredba o pomoćnom osoblju u posebničkim kućanstvima od 10. IV. 1942., zakonska odredba o obiteljskim do­platama radnika i namještenika od 25. IV. 1942., itd.

 

                                                                                         c) Pravo na rad i dužnost rada

Prema već spomenutoj zakonskoj odredbi o uređenju radnih odnosa svatko nema samo dužnost raditi, nego za sve članove naroda postoji i pravo na rad. To znači, da se država obvezuje zaposliti svakoga, tko može raditi. To je dužnost države. U suvremenoj državi ne smije biti neza­poslenosti, koja je toliko teretila u prijašnja vremena neke dielove naroda, prije svega radnike i narodnu inteligenciju. Danas je u Hrvatskoj neza­poslenost uklonjena i pravo na rad ostvareno u cjelini. Tu su djelomice pomogle i ratne prilike, ali i u budućnosti ostaje dužnost države ostvari­vanje toga prava. Ono je moguće trajno ostvariti samo u upravljanom gospodarstvu, gdje se planski rukovodi radnom snagom, a nikako ne u liberalističkom gospodarstvu, gdje se radom trguje kao robom.

A upravo to je jedna od prvih i najglavnijih predpostavki, da neko narodno gospodarstvo razvije sve svoje snage u korist cjeline, u korist čitave narodne zajednice. Svaki pripadnik naroda mora uviek naći mogućnosti da se zaposli. Ostvarenje prava na rad znači ujedno i ostvarenje slobode rada. Dosad je rad imao služiti kapitalu, odsad ima kapital služiti radu. Iz toga načela proizlazi nadalje zahtjev, da se radu odnosno radniku osigura minimum egzistencije (zakonska odredba o minimalnim nadnicama od 15. VII. 1941., različite oblastne odluke ureda za oblikovanje ciena i nadnica). Ali iz toga načela ne proizlazi nikako pravo, da se svakom dade upravo onaj posao, koji tri on sam sebi zaželio. U tom smislu je pravo na rad nemoguće provesti.

A da bi se svatko već u mladosti naučio raditi, donesene su zakonske odredbe o vojničkoj prednaobrazbi i radnoj službi mladeži od 3. V. 1941. i zakonska odredba o državnoj častnoj radnoj službi od 30. VII. 1941., kojima je radna služba uvedena kao obća i obvezatna za mužku mladež od navršene 15. do navršene 18. godine u trajanju od 4 mjeseca (uklju­čivši vojničku prednaobrazbu), a za obveznike obojeg spola od navršene 19. do navršene 25. godine u trajanju od jedne godine. I ovdje se poka­zuje, da se u hrvatskoj državi tjelesni rad cieni i da je dužnost svakoga Hrvata, da se upozna s tjelesnim radom. Osim toga važna je zadaća radne službe, da se različiti dielovi naroda što više približe jedni drugima, tako da se u životu ostvari prava narodna zajednica.

 

d) Pravo na sreću i blagostanje

Prema točki 9. ustaških načela ima hrvatski narod kao cjelina i svaki pojedini Hrvat kao član te cjeline pravo na sreću i blagostanje. Iztiče se, da se to pravo može ostvariti samo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj kao vrhovnoj organizaciji hrvatske narodne zajednice, jer bi u svakom dru­gom slučaju hrvatski narod bio podređen kojem drugom narodu, a to znači ne samo politički, nego i gospodarski podređen. Pravo na sreću i blago­stanje priznaje se i svakom pojedincu, ukoliko to nije na štetu narodne cjeline. Pod riečju blagostanje ili narodno blagostanje razumije se ono trajno stanje zemaljske podpunosti, u kojem ljudima stoje na razpola-ganju dovoljna materialna sredstva za zadovoljenje njihovih stvarnih razum­nih potreba, koje su određene prirodom i kulturom, te obćim životnim običajima stališa (Pesch). Taj pojam narodnog blagostanja nije istovjetan s pojmom bogatstva. Bogatstvo je jedan još viši stupanj blagostanja, koji označuje osobito povoljan odnos između potrebnosti i raspoloživih dobara. Taj stupanj blagostanja nije moguće priznati, jer bi to značilo utopizam. Ali može se svakom priznati pravo, da u okviru svojih staliških običaja podmiri svoje potrebe materialnim dobrima. U tom smislu načela hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta žele ostvariti pravo na sreću i blago­stanje za svakog člana naroda.

Iz toga načela proizlazi dalje, da se ima voditi briga za nemoćne, siro­mahe, zapuštenu djecu, izbjeglice i t. d. i u tom smislu donesena je zakon­ska odredba o osnutku »Pomoći« kao posebne oblasti ministarstva udružbe od 29. IX. 1941. kao i zakonska odredba o osnutku družtva Hrvatski Crveni Križ u Zagrebu od 5. VIII. 1941. I »Pomoći« i »Hrvatskom Crvenom Križu« povjerena je ta briga za one dielove naroda, koji si nisu kadri sami pomoći, dakle za nemoćne, starce, siromahe, zapuštenu djecu, izbjeglice i t. d.

U okviru je osiguranja blagostanja za svakog pripadnika naroda i već spomenuta mjera, da se svakome osigura najniža nadnica (plaća), od 15! VII. 1941., kao i zakonska odredba od 28. IV. 1942., kojom se mienjaju neki propisi zakona o osiguranju radnika i to u korist osiguranika.

 

e)Pitanje vlastničtva

Iz točke 13. ustaških načela proizlazi, da su sva stvarna i duhovna dobra u hrvatskoj državi vlastničtvo naroda, te da je on jedini vlastan njima razpolagati i njima se koristiti. Prirodna bogatstva hrvatske domo­vine, napose njezine šume i rude ne mogu biti predmetom posebničke trgovine. Zemlja može biti vlastničtvo samo onoga, koji je obraduje sam sa svojom obitelju, t. j. seljaka. Ova načela su podpuno jasna za svakoga, tko razumije suštinu ustaške ideologije.

Načelo, da su sva tvarna i duhovna dobra u hrvatskoj državi vlast­ničtvo naroda i da je on jedini vlastan njima razpolagati, ne znači, da ustaški pokret ne priznaje posebničko vlastničtvo. Doduše, ustaški je po­kret jednom za uviek obračunao s rimsko-pravnim shvaćanjem posebničkog vlastničtva, koje je u vlastničtvu vidjelo pravo neograničena razpolagati ja. Ali ustaški pokret priznaje posebničko vlastničtvo i to kao službu prema narodnoj zajednici (cjelini). Radi se dakle o družtvovnoj funkciji vlast­ničtva, što znači, da nitko ne može posebničko vlastničtvo upotrebljavati tako, da bi to bilo na štetu cjeline. Pojedinac se mora podrediti cjelini, obći probitci moraju biti iznad posebničkih probitaka. To je smisao ovog načela, koje ne traži, da se posebničko vlastničtvo ukine, što više, u ustaš­koj se Hrvatskoj ide za tim, da što više ljudi, koji rade, ima svoje vlast­ničtvo, t. j. da ne bude prevelikih razlika u posjedovnim odnosima. Na liniji te politike nalazi se i zakonska odredba o izgradnji hrvatskih radničkih obiteljskih domova od 29. IV. 1941., kojom je Poglavnik odobrio iznos od 100 milijuna Kuna za izgradnju radničkih domova, koji nakon stano­vitog vremena prelaze u vlastničtvo radnika.

Time, što se stalo na stajalište, da zemlja može biti samo vlastničtvo onoga, tko je obraduje, t. j. seljaka, zauzeto je načelno stajalište protiv latifundija, veleposjeda i protiv zakupa zemlje, smatrajući sasvim izpravno, da samo zdrav i za život sposoban seljački stališ može narodu osigurati sretnu budućnost.

 

f) Uloga seljačtva

Prema točci 12. načela ustaškog pokreta, seljačtvo je temelj i izvor svakog života, pa je kao takvo prvi nosilac svake državne vlasti u hrvat­skoj državi. I kraj toga svi stališi hrvatskoga naroda sačinjavaju jednu narodnu cjelinu, budući da i ostali stališi u hrvatskom narodu, čiji su članovi .pripadnici hrvatske krvi, imaju ne samo svoj korien i porieklo, nego i trajnu obiteljsku vezu sa selom. Tko u Hrvatskoj ne potječe iz seljačke obitelji, veli se dalje, taj u devedeset slučajeva od stotine, nije hrvatskoga ;poriekla ni krvi, već je doseljeni stranac.

Hrvatsko seljačtvo ima biti temelj hrvatske narodne zajednice, ne samo zato, što je ono naš najbrojniji stališ, već u prvom redu zato, što je ono bioložki izvor narodne snage. Da bi se seljački probitci u svim prav­cima što bolje unapriedili, osnovan je 25. studenoga 1941. Hrvatski savez seljaka, kao stališka postrojba hrvatskoga sela. Dne 16. veljače 1942. objavljen je propisnik toga saveza, koji se temelji na ideji o hrvatskom seljačkom domu. Taj savez obuhvaća obvezatno kao svoje članove sve hrvatske seljake, kao i sva družtva, kojima je svrha zastupanje i zaštita probitaka sela (§ 9. propisnika). Seljaci nisu izravno članovi toga saveza, nego tek preko svojih seljačkih domova, kojima je na čelu glavar. Se­ljački domovi jednog sela sačinjavaju hrvatsku seljačku zajednicu toga sela, a sve mjestne seljačke zajednice čine obćinsku seljačku zajednicu,

Ali i seljačtvo, premda mu se u shvaćanju ustaške države daje tako “visok položaj, nema samo prava, nego i dužnosti prema narodnoj zajed­nici. Ta se dužnost u prvom redu sastoji u tome, da se u skladu s državnim zakonima i propisima brine za obskrbu onih dielova naroda, koji se bave drugim poslovima, a ne oru zemlju. Seljačtvo ne može živjeti bez tih dielova naroda, kao što ni oni ne mogu živjeti bez seljačtva. Oni su upu­ćeni jedni na druge, tako da svi stališi naroda stvaraju jednu nedjeljivu narodnu zajednicu.

 

g) Smisao stališke organizacije

Dne 25. XI. 1941. određeno je Poglavnikovom odredbom osnivanje Glavnog saveza staliških i drugih postrojbi, kojemu je na čelu državni savezničar. Ta odredba nadopunjena je kasnijom odredbom od 1. V. 1942;, kojom je prvotna odredba dobila zakonsku moć. Prema spomenutoj zakon­skoj odredbi nalazi se u glavnom savezu 18 saveza, ali je predviđeno, da će se po potrebi osnivati i drugi savezi. Svrha je stališke organizacije narodnoga života, da se »osiguraju Nezavisnoj Državi Hrvatskoj vjerni suradnici u radu na ostvarenju svih njezinih zadataka u skladu s nače­lima hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta i probitcima hrvatskoga naroda i da svom stališu i svojim članovima prema načelu samopomoći omoguće unapređenje njihovih probitaka u svim pravcima, a napose u gospodarskom, stručnom, prosvjetnom, družtvovnom i stahškom. U tu svrhu moraju sve stališke i druge postrojbe surađivati s postrojbama hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta i brinuti se za ćudoredni, narodnostni i obće prosvjetni odgoj svojih članova, te gajiti osjećaj i vjer­nost prema hrvatskoj narodnoj i državnoj zajednici«. Od svih saveza uz već spomenuti Hrvatski savez seljaka, najveća se važnost u družtvovnoj politici podaje Hrvatskom radničkom savezu, Hrvatskom savezu poseb­ničkih namještenika, Hrvatskom savezu obrtnika, Hrvatskom savezu slo­bodnih zvanja i Hrvatskom savezu državnih namještenika. Stališke orga­nizacije osnovane su na načelu, da svatko mora biti član svoje stališke organizacije.

Premda se ideja stališki organizirana naroda provodi i u drugim zemljama, može se ipak reći, da se ustaško shvaćanje stališke organi­zacije ipak od njih u mnogočem razlikuje. To je osobito došlo do izražaja u Hrvatskom savezu seljaka, koji je u cielosti osnovan na zasadama, koje odgovaraju duši i razpoloženju našega naroda, a bitno se razlikuje od sličnih organizacija u drugih naroda. Kako se stališka organizacija još nalazi u izgradnji, to će vjerojatno doživjeti i stanovitih promjenat ali se u biti ne može mnogo promieniti. U svakom slučaju ne može se reći, da bi stališke organizacije u ustaškoj Hrvatskoj predstavljale začetak »stališke države« u onom doktrinarnom smislu, kako to zastupaju teoretici stališke države, već imaju samo poslužiti narodnoj zajednici, da bi ona svoje ciljeve postigla lakše i svrsishodni je. Stališi nisu kod nas sami sebi svrhom.

 

h) Gospodarstvo u službi naroda

Prema točki 16. ustaških načela industrija, obrt, kućno rukotvorstvo i trgovina imaju biti ruka pomoćnica sveukupnom seljačkom i obćem narod­nom gospodarstvu. Te grane života imaju biti polje častnog rada i vrelo dostojnog života radnika, a ne sredstvo gomilanja narodne imovine u ru­tama kapitalista (glavničara). U tim su riečima sadržana vrlo važna načela za daljni razvitak narodnoga života. Gospodarstvo nema i ne smije služiti nekolicini pojedinaca kao sredstvo njihova obogaćivanja, nego se ima podvrgnuti narodu, omogućiti podmirenje njegovih potreba. Ono ima radnicima omogućiti častan rad i dostojan život. Cjelokupno narodno gospodarstvo ne smije se više dati voditi idejom posebničkog rentabiliteta, nego ima služiti obćim narodnim probitcima. Onaj, tko tako ne radi, već smatra, da njegova trgovina ili njegova tvornica ima služiti njemu samom kao sredstvo zarade, dok ga se oni koji rade mnogo ne tiču, taj se sam u smislu ustaških načela izključuje iz narodne zajednice.

Ustaška ideologija protivna je kapitalističkom izrabljivanju, jer smatra, da samo onaj narod može živjeti u blagostanju, gdje takva izrabljivanja nema i gdje narodni život počiva na radu, kojemu kapital služi, a ne obrat­no. Ona odbacuje ono shvaćanje družtvovne politike, po kojem je njezin cilj u tome da donosi samo toliko mjera u korist radnika, koliko je po­trebno, da se sprieči pobuna i prevrat.

 

i) Prvotnost narodne zajednice

Prema točci 9. ustaških načela »hrvatski narod ima pravo na sreću i blagostanje kao cjelina, a isto takvo pravo ima i svaki pojedini Hrvat kao član te cjeline«. — U tim načelima sadržana je misao narodne zajednice, koja je opetovano i na drugim mjestima naglašena, prema kojoj pojedinac, pripadnik naroda, utoliko zavređuje sreću i blagostanje, ukoliko je član narodne cjeline, u koliko sudjeluje u radu za tu cjelinu i ukoliko svoje dje­lovanje i svoj rad usmjeri prema probitcima narodne zajednice. Ta narodna zajednica uvjetovana je zajedničtvom podrietla i zajedničtvom sudbine.

Ustaško shvaćanje družtva je po svojoj zamisli universalistlčko, a ne individualističko. — Po ustaškim načelima narod predstavlja jednu nedje­ljivu cjelinu, narodnu zajednicu, u kojoj pojedini stališi imaju dužnost su­djelovati u prvom redu na izgradnji cjeline (države), a tek u drugom redu imaju zaštićivati vlastite probitke. A upravo to i jest misao suvremene družtvovne politike, koja u svom nastojanju ne ide sa stajališta pojedinih družtvovnih skupina, nego sa stajališta cjeline. Prava družtvovna politika je ono, što koristi narodnoj zajednici. A ako nešto koristi pojedinoj družtvenoj skupini, a ne koristi cjelini, onda to nije družtvovna politika, nego skupinska politika, koja se sa obćeg stajališta ima odbaciti.

To dakle znači, da misao narodne zajednice (uzp. propisnik »Ustaše«, § 9., al. a i b), koju zastupa hrvatski ustaški oslobodilački pokret, znači ujedno odbacivanje ideologije razredne borbe, koja je pravu sreću naroda vidjela u nesmiljenoj borbi između pojedinih narodnih skupina (uzp. pro­pisnik »Ustaše«, § 8, al. c). Međutim, očito je, da se prava sreća naroda i njegovo blagostanje ne mogu nikako ostvariti u unutarnjoj borbi, koja razara narod kao cjelinu, nego samo u unutarnjoj suradnji i skladnosti.

*

To su glavna načela hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta, koja se tiču družtvovne preobrazbe naše države. U pogledu nekih, kako smo već pokazali, učinilo se dosad mnogo, te su doneseni zakonski propisi, koji su se počeli provoditi u praksi. Međutim, uzprkos tih mjera ne može se reći da bi novi družtvovni poredak bio kod nas već ostvaren. Naprotiv, on se nalazi istom u povojima i treba još mnogo toga učiniti, da bismo se njemu približili. Kapitalistički (glavničarski) gospodarski sustav i previše je dugo bio na vlasti, a da bi se njegove ustanove mogle promieniti od danas na sutra. Činjenica je ipak, da kapitalizam pomalo odlazi sa svjetske pozor­nice i da ga zamienjuje novi gospodarsko-družtvovni sustav. Taj se sustav može nazvati bilo kako mu drago, — u svakom slučaju on nastaje u sva­kom narodu i poprima njegove značajke, odnosno oblikuje se u .duhu pokreta, koji u nekom narodu živi. Pri tom treba imati na umu, da će taj sovi sustav zadržati u sebi i neke oblike kapitalističkog poredka, isto onako, kao što je ovaj sačuvao neke oblike prijašnjih gospodarskih sustava* Ali što je najvažnije, promienit će se i već se mienja duh toga gospodar­skog poredka, prije svega shvaćanje o funkciji gospodarstva i njegovoj ulozi u narodnom životu. Družtvovne promjene ne može se više izbjeći, iako one ne moraju biti krvave, a njihovo trajanje nije Više ni bitno ni od« točno za činjenicu, da se družtvovni poredak novoga vremena zaista stvara. On ne mora i ne može biti savršen, ali će sigurno biti bolji od starog po­redka. U tom je njegova prednost pred starim.

Da se dođe do toga novog poredka, treba kod nas još mnogo toga učiniti, što je ovaj čas utoliko težko, jer se nalazimo u ratnim prilikama, kada je obično vrlo nezgodno doba za provođenje velikih družtvovnih reformi. Neke se družtvovno-političke mjere mogu i danas donieti bez većih potresa, a na neke se mora čekati, dok političke i gospodarske prilike toliko sazriju, da ih se može uvesti u život .No već i ono, što je dosad na družtvovnom polju kod nas učinjeno, pokazuje, da postoji najbolja volja, da se učine takvi družtvovno-politićki zahvati, koji su u korist narodne zajednice, a s time i u korist svih onih, koji predstavljaju objekt nove družtvovne politike.

 

 

Komentiraj

Mladen Schwartz:Manifest diversizma

Platforma za Novi Eon

Mladen Schwartz ©

DIVERSIZAM

Diversizam je ime za svjetonazor koji, na filozofijskim temeljima i s političkim konzekvencama, nasuprot svakom egalitarizmu, zastupa stajalište razlikâ (diversitates). U našemu svijetu, dominiraju i važne su razlike, a ideologijom jednakosti one se nasilno suzbijaju. Jednakost je nepravedna, pravda se protivi jednakosti. Razlike valja ustvrđivati, priznavati, potvrđivati, poštovati, čuvati, braniti, jačati, razvijati i produbljivati.

TEMELJNE RAZLIKE

Razlikuju se, ponajprije, Bog i svijet, svijet i čovjek, čovjek i Bog, onaj i ovaj svijet, duh i tvar, duša i tijelo, život i smrt, sloboda i nužnost (ili robstvo), vječnost i vrijeme. To je temeljna razlika, dvojstvo, dual: razlika transcendencije i imanencije. Uvid u navedene razlike spašava nas od pogibli idolatrije (čovjeka), panteizma (poistovjećivanja Boga sa svijetom) te materijalizma (koji niječe duh).

OSTALE RAZLIKE

Razlikuju se međusobno stvorenja ili slojevi bitka: kamen, biljka, životinja, i svaka ta vrsta u samoj sebi. Od svih njih razlikuje se čovjek. I međusobno ljudi su stubokom različiti: netko je žena, netko muškarac; netko je svetac, netko genij ili junak; prorok ili mučenik; luđak, zločinac ili mediokritet. Netko je velik, netko mali: ne samo stasom, nego i duhom, značajem, osobnošću. Različitima ih je stvorio Bog, svakom je dao njegove darove, da ih na Zemlji različito očituju, a stajalište po kojima su ljudi jednaki pridržao je samo za Svoju visinu. (Ljudi se razlikuju i djelovanjem svojih specifičnih grijeha.) Nadalje, različite su ljudske pasmine, ne samo po boji kože. Različiti su kontinenti i njihove duše, narodi, njihovi jezici i uljudbe, različite su vjere, uvjerenja, ideje – i sve su te razlike bogodane. Time se ne tvrdi da je sve to različito ujedno i jednako vrijedno: i vrijednosti su različite.

ŽENA

Žena se od muškarca razlikuje anatomski, fiziološki i duševno. Temeljem tih razlika nadaje se i potreba socijalnog razlikovanja, različitih uloga spolova. Feminizam, koji ženu hoće mehanički i nasilno prispodobiti muškarcu, najveći je zločin protiv žene. Zdravo društvo mora naći puta povratu spolova u njihove naravno-tradicionalne okvire, radi njihova skladnog, solidarnog suživota, obnove obitelji, te urednog odvijanja društvovnoga života u cijelosti.

KOLEKTIVIZAM I INDIVIDUALIZAM

Diversizam predstavlja rješenje vječne dileme između kolektivizma i individualizma. Za mase: kolektivizam; za heroje: individualizam!

ODNOS SPRAM BOGA

Koliko god nas izvanjski svijet, nutarnjost vlastite duše i ljudsko tvoriteljstvo mnogostruko putili Bogu te nam ukazivali na Nj (bogokazi), izravnoga dokaza Božje opstojnosti u strogom smislu nema, niti nam je Božja daljina uvijek bliska. Budući da On svoju neupitnost čovjeku ne nameće, čovjek je mora tražiti; kada je nađe, našla je i ona njega. Iz te se okolnosti, s onu stranu dogmatskog teizma, ateizma ili agnosticizma, nadaje dužnost bogotražiteljstva, koje znači Put prema Bogu, Apsolutu, Svemu. Time se temelji ljudski odnos prema Transcendenciji.

KRŠĆANSTVO

Ako je tek filozofija, ideologija, ljudski svjetonazor – Kršćanstvo se mora napadati zbog njegova univerzalizma i egalitarizma. Ali uvijek je moguće da je istina, štoviše, mnogo govori tomu u prilog, da je Krist uistinu uskrsnuo. Ako je tako, Kršćanstvo je Božja istina i s njome se ne polemizira, nego se u njoj traži dublji, viši, Božji smisao. Pa ipak, ako i propovijeda jednakost, Kršćanstvo to čini s Božje visine. Na Zemlji, ono prihvaća razlike ljudi i naroda, različitost darova i poslanja – kako ih je Bog stvorio.

TRANSCENDENCIJA I HIJERARHIJA

Priznavajući Transcendenciju, priznajemo i Hijerarhiju koja u njoj korijeni: Bog je, naime, htio razlike i različitu vrijednost Stvorenja.

INTUICIJA

Najdublju istinu o Bogu, o svijetu, o samome sebi, čovjek kojemu je dodijeljen dar spoznaje doseže intuitivno, a ne iskustveno, razumski. Intuicija, u jedinstvu s iracionalnim, voljnim i vjerskim, s meditacijom, kontemplacijom i mistikom – jedina je naša poveznica s Bitkom.

ZNANOST

Shvaćena kao empirijska i racionalna disciplina, znanost je zaokupljena područjem imanencije; pitanja transcendencije ostaju joj strana. Znanstvena svijest, uza svoju tehničku uporabu, orisava ozračje ovosvjetskoga života. Mogućnosti znanstvene spoznaje su beskrajne. Tek ostaje odgovoriti na pitanja poput onoga o skrajnjoj strukturi tvari, o nastanku života – a napose ljudskoga -, o cilju velikog svemira, ako je Zemlja jedina oaza smisla u njemu. Jesmo li na početku ili na kraju povijesti, što još ljudskomu rodu preostaje? Hoće li čovjek opstati i naseliti čitavi kozmos? Što li ćemo o njemu, na fizikalnom planu, još doznati? Ali, sva se ta pitanja tiču ovosvjetskog opstanka. Problemima duhovne biti, svrhe i smisla, općeg i nužnog, vječnog, apsolutnog i nepromjenjivog, Boga i duše, slobode i besmrtnosti, posljednjih stvari i onoga života – može se tražiti odgovora samo od religijske vjere i filozofijske intuicije.

ČOVJEK U SVIJETU

Ukoliko je kao duh potekao od vječnoga, Božjeg duha, koji je duh vječnosti, čovjek se, radi autentičnosti svoje egzistencije, mora odupirati slučajnom, promjenjivom i nametnutom duhu vremena. Višem čovjeku svojstveno je i zadano njegovati prijezir spram svega robskog, podaničkog i pokorničkog. Malograđanski konformizam i oportunizam predmetom su njegova najdubljeg gnjušanja. On ne kalkulira i ne taktizira, ne sklapa kompromise, nije sklon udobnom životu, nego se otvoreno zalaže za istinu i pravdu, ne bojeći se sebe ni svojih ideja. Svjestan je da se zalaže za ciljeve koji se ne smiju izdati pokoravanjem nižim interesima. Viši čovjek nije mekan, on je tvrd. Svjestan je svoje konačnosti, svjestan kontingencije (slučajnosti), nesavršenosti, ne-sretnosti zemaljskoga života, ali ne zaboravlja na svoje zemaljsko poslanje, niti na pouzdano nebesko utočište.

NOVI ČOVJEK

I Kršćanstvo i komunizam i fašizam htjeli su poboljšati vrstu čovjek, nastojeći usavršiti ono što mu je imanentno, ali i prekoračiti njegove granice u smjeru utopijskog. Kršćanstvo čovjeka usavršava osobnim obraćenjem, komunizam vjeruje u «totalnog čovjeka» budućnosti posredovanjem revolucije, a fašizam vjeruje u Nadčovjeka, koji je već i do sada na djelu u velikim ljudima: misliocima, umjetnicima i narodnim vođama. Granice se ljudske naravi ne mogu prijeći, ali poticati ono više u čovjeku koji je rođen za ono više, pomoći ozbiljenju maksimuma ljudske naravi, moguće je i potrebno.

NEMA UNIVERZALNE ETIKE

Za različite ljude primjerene su različite moralke: ne traži se od svih isto, niti su svi istovrijedni predmet ćudorednoga postupanja. Razni ljudi – razni životni ciljevi; neki vrijedni, neki bezvrjedni, ili nepostojeći. S druge strane, nije svaki čovjek apsolutni cilj; samo je Bog Apsolut. Kada ne bi bilo tako, bilo bi nemoguće, štoviše, nezamislivo, tražiti od pojedinca da se, u ratu ili u miru, žrtvuje za Dom, da posluži kao sredstvo višega cilja. Dakle: ne od svih jednako, i ne prema svima jednako!

HEROJSKI ETOS

Višoj, plemenitoj, otmjenoj ljudskosti pripada etos ispunjenja višega cilja, traganja za smislom i vrijednošću. Život nema smisla ako nije posvećen nečemu što ga nadilazi i za što se uvijek može mrijeti, i zato je život običnoga čovjeka, nepreglednih masa običnih ljudi, život posvećen pukom preživljenju, bitno besmislen. Viši je pak život avantura i rizik, žrtva i askeza, hrabro i odgovorno ispunjenje dužnosti. On se ne prosuđuje po sitnim slabostima (mane, poroci, grijesi… jer, čovjek nije dobar), kojih svak imade, nego po skrajnjoj svrsi i mjeri odanosti koja joj se posvećuje.

ŽRTVE

Potrebno je rehabilitirati ideju masovnih žrtava za velika djela, za spas ostalih, za budućnost, za uzvišeni cilj, za simbol, za uščuvanje našega svijeta, za Božje ime. Čovjek je smrtan, no ako se, inače možda i beznačajan, ugradio u veliko djelo, ostat će besmrtan i na Zemlji i na Nebu. Kako bi nastajala veličina, kako bi njezini tvorci bili slobodni od životnih pritisaka, opravdano je robstvo ljudi koji nisu kadri živjeti stvaralačkim životom.

ESTETSKO PROTIV ETIČKOGA

Život nije dobar, ali je lijep. On nema ćudorednog ispunjenja: uvijek ostaje konačan, nesavršen i mučan. Ali on može imati estetskog opravdanja: u njemu je moguće stvaralaštvo kojim nastaju velika djela. Stoga vrijedna umjetnina ili umotvorina može biti važnija od pojedinačnoga ljudskog života.

EKSTREMIZAM

Za dobar, važan, veliki cilj uvijek valja biti radikalno i ekstremno; dobro nije dobro kada je umjereno dobro.

SPOLNI KODEKS

Kako je čovjek, po mogućnosti, i nad-životno, duhovno biće, važno je olakšati odvijanje višega sloja u njemu neometanog nižim porivima. Svi prostori i sva vremena zauzdavali su stoga ljudsku spolnost, da čovjek ne bi postao robom naslade i sveo se na stroj za zadovoljavanje nagona. Seksualna etika štiti dostojanstvo i višeg i nižeg čovjeka, jer i onaj niži može naći primjereno, premda neizravno ispunjenje u dosluhu s Božanstvom, obavljajući pošteno svoje dnevne dužnosti te rađajući djecu koja će ga rangom možda nadići.

Čovjeku je primjerena spolnost koja produljuje vrstu, čak i ako tome u svakom svojemu očitovanju ne služi. Stoga je homoseksualnost nedostojna čovjeka, no sve dok predstavlja nastranost naravi, može se i mora tolerirati kao privatna stvar. Organiziranje, institucionaliziranje, propagiranje homoseksualnosti pak, politički pritisci homoseksualaca u službi emancipatorne ljevice, zavođenje mladeži, homomanija – neprihvatljivi su. Nasilno pometnuće («abortus») prvorazredni je zločin, dočim pojave poput pornografije ili prostitucije spadaju među spolne prekršaje, koje zdrava država mora suzbijati.

PRAVA SU RAZLIČITA

Postoje nebeska i zemaljska prava u smislu različitih prava višeg i nižeg čovjeka. Ideologija fantomskih «ljudskih prava» nije drugo negoli sredstvo političkog pritiska i ucjene u službi prava jačeg, ili sredstvo mekšanja zdrave nacionalne substance. Ali, prava nisu zapisana na inteligibilnom nebu, nego ih formuliraju različiti interesi. Čovjek napokon ima samo ona prava koja je vlastitom snagom uspio uzurpirati. U državi ne treba biti nekog univerzalnog i egalitarnog prava (kako se je to uvriježilo po revolucionarnom prosvjetiteljstvu XVIII stoljeća), već konkretnih pravica i odmjerenih sloboština (na način Srednjega Vijeka), sukladnih općemu probitku.

PRAVDA

Čovjek čovjeku ne može suditi (ne može mu dosuditi ne samo smrt, nego ni zatvor, pa čak niti globu), ako to nije u Božje ime. Bog kažnjava preko nas, preko onih među nama koji za to dobiju snage i ovlasti. Svaka kazna je odmazda, to je njezin najdublji smisao. Zato kazna mora biti prispodobiva zločinu. Gdje nema države, ili gdje ona zakaže, odmazdu u Božje ime smije provesti pojedinac.

SMISAO POVIJESTI

Svjetska povijest je ponajprije, sama po sebi, baš kao i pojedinačni ljudski život, besmislena; ona nema cilj, ne predstavlja jednosmjerni put napretka, i ništa se uistinu bitno u njoj ne mijenja. Ona se odvija više ciklično i spiralno negoli linearno. Nakon jednog opadanja uvijek slijedi novi uspon, i obratno. Glavnim svojim tijekom, ona je pustinja kojom teče široka rijeka krvi. Ali, u njoj postoje oaze smisla, vrijednosti, veličine. Te su oaze velika ljudska djela, plodovi genijalnosti i junaštva koji se mogu pojaviti u svakom vremenu. Povijest se dovršava tek s onu stranu povijesti.

SENTIMENTALNA POVIJEST

Moralizam i dekadencija osuđuju povijest zbog njezinih zločinstava, ne shvaćajući da ona pripadaju u okvire ljudske naravi i same biti povijesti, te da su neizbježiva popratna pojava svemu velikom. Život je okrutna borba. Povijesti se ne može suditi sa stajališta plačne sentimentalnosti. Povijesne žrtve tiču se samo njihovih bližnjih, te naroda u kojemu se dogode. Povijesti sudi samo Bog, a povijesnim velikanima Bog, povijest i narod. Inscenacija sudova za osuđivanje pobijeđenih (ili čak pobjednika) i sama služi uspostavi ili učvršćivanju jačega, koji nije sentimentalan.

RAT

Čitava je ljudska povijest jedan neprekinuti rat. Ništa veliko, ništa do čega je ljudima stalo, nikada nije nastalo bez rata. Nakon 1945, kada su masonski gospodari svijeta sebi bili umislili, ili odhinili, da više ne smije biti ratova, vođene su do danas stotine oružanih sukoba. Uza sve nevolje što ih sobom donosi, kao i popratne zločinačke pojave, rat uzdiže ljudsku narav, oplemenjuje čovjeka, čini ga stegovnim, hrabrim, pokornim autoritetu i hijerarhiji, pripravnim na žrtve, sve do žrtve vlastita života. Rat je najprokušanija škola bolje ljudskosti. Bez rata ne će se moći okončati niti veliki povijesni prevrat što predstoji svijetu.

TEROR

Svaki je rat ujedno i teror – on zastrašuje, zastrašuje sila oružja i silna vojska pod zastavama. Ali teror u užem smislu način je ratovanja onoga koji nema mogućnosti da bi vodio rat, nema države koja bi ga organizirala i naoružala. Teroristički pokreti i akcije u suvremenom svijetu plod su nenarodnih despocija i tiranija, nepravdi u međunarodnim odnosima, nacionalnog tlačenja, imperijalnog širenja bahatih velesila bez ovlasti na hegemoniju. Terorizam je uvijek odgovor na državni teror, poticao ovaj od vlastite ili strane države.

NAJNOVIJA POVIJEST

Prema načelu væ victis, demokratski su ratni pobjednici 1945, uz brahijalnu vojnu silu, poslijeratni teror, te politički ustroj (istočna pučko-komunistička demokracija, zapadna parlamentarno-liberalna demokracija), nametnuli i svoje tumačenje povijesti XX stoljeća. Tim tumačenjem, protudemokratski su fašistički pokreti proglašeni apsolutnim zlom, a demokratski ustroji apsolutnim dobrom. Demokracije su, osobito one zapadnjačke, svaki pokušaj revizije pobjedničkih dogmi kriminalizirale, zaprijetivši neovisnim povjesničarima strogim kaznama. Ipak, jedan od preduvjeta nadvladavanja aktualne krize jest i slobodno djelovanje historiografskoga revizionizma unatoč svim zaprekama.

DRŽAVA

Država nije povijesna kategorija. Ona temelji u Božjoj volji i ljudskoj naravi. Stoga ona, kao i svi drugi stupovi našega svijeta, kao i svi drugi vidovi ljudskoga tvoriteljstva pod Božjim okriljem, sama sobom nosi nešto sveto. Ipak se time ne želi zagovarati teokracija, nego se, dapače, smatra potrebitim da se država oslobodi zajedništva s bilo kojom zemaljskom crkvom: ako je država autentična, Bog će u njoj uvijek biti izravno na djelu. Autentična pak država ima biti jaka, stroga i pravedna, korporativna i organska, stališka i kastinska (ali bez nepremostivih međukastinskih granica), nacionalna, socijalna i solidaristička. Ima biti elitna i aristokratska, utemeljena na načelima autoriteta i hijerarhije. Ima biti totalna, totalitarna, što znači da mora odgovorno skrbiti za sve odjeljke narodnoga života. Država uzdiže nesvjesni narod na razinu samosvijesne nacije, uzdiže ga na višu razinu Bitka.

VLADAJUĆI SLOJ

Njegovi bi predstavnici morali u sebi ujediniti svećenika, filozofa i ratnika, genija, junaka i sveca, brahmana i kšatriju, samuraja i mandarina, odanog transcendenciji i hijerarhiji – sve u jednom. Oni će u sebi imati i nešto od faraona i cezara, od starih i novih diktatora, apsolutnih monarha… – budući gospodari Zemlje! Taj se tip mora izgraditi kao zamjena za današnje bljedunjave i sive mediokritete, kakve su samozvani judeomasonski gospodari svijeta delegirali da nam uništavaju narode i države, ljude i prirodu, pa i same svete temelje našega opstanka.

NACIJA I NACIONALIZAM

Nacije se, kao i ljudi, rađaju i umiru, ali one su ipak naravni okvir ljudskoga zajedništva, jer pojedinac ne može opstati sam, dočim je čovječanstvo preširok abstractum. Zapravo ne rađa nacija nacionalizam, nego obratno, svijest, volja i osjećaj konstituiraju naciju (inače u pravilu mješavinu raznih etnikuma) kao usudbenu zajednicu tla i krvi, povijesti i uljudbe. Nacija je stoga nešto kvazi-transcendentno; nije poput Boga vječna, apsolutna i nepromjenjiva, ali je daleko trajnija i čvršća od svojega pripadnika; nalik Bogu, kategorično nadilazi pojedinca i očekuje od njega bezuvjetnu odanost, te, načelno i prigodice, i žrtvu osobnoga života. Nacionalna zajednica uključuje sve naraštaje: uz današnje, i one prošle i buduće, i svima je odgovorna. Kozmopolitsko dokidanje nacija duboko je protivno ljudskim instinktima i potrebama. Nasuprot tomu, potrebno je ozračje međunarodnog suživota različitih nacija, slobodnih i suverenih, samostalnih i nezavisnih, protiv imperijalne nadvlade neke od njih nad ostalima.

REGIONALIZAM

Suvremeni je regionalizam nastao, s jedne strane, kao izraz obnovljenog osjećaja vezanosti za iskonsku krv, za tlo i dijalekt, a s druge, kao simptom iscrpljenosti modernih nacionalizama. Veći narodi mogu, organski obuhvaćajući narod u jedinstvenu cjelinu, pojedinim regijama lakše pružiti doziranu autonomiju negoli manji, kojima regionalizam razbija nacionalno jedinstvo. Regije su svakako jedna od sastavnica kontinenta, navlastito europskoga, ali su nadnacionalna suradnja i povezivanje regija štetni, čak i pogubni. Nacija je važnija i temeljnija od regije, no one mogu suopstajati u dijalektičkom odnosu. U Africi, pak, temeljna je etnička jedinica pleme, i jedan je od preduvjeta ozdravljenja afričkoga kontinenta revizija umjetnih kolonijalnih granica pojedinih država, u kojima bi se našlo i više međusobno zavađenih plemena, dočim su njihovi dijelovi ostali u drugim državama. Etnički i jezično prilično homogeni (hispano-indijanski) južnoamerički podkontinent treba što je više moguće – i kao protutežu sjevernoameričkom imperijalizmu – politički ujediniti, a australsko prapučanstvo zaštititi. Azija, uz oslon na Europu, s Rusijom kao posebnom euroazijskom jedinicom, treba se usredotočiti na okupljanje oko tri stožerne zemlje: Japana, Kine i Indije.

VOJSKA

Vojska je drugo lice države; ona je država prema vani, ali i prema unutra. Zato politiku treba militarizirati, a vojsku politizirati.

GOSPODARSTVO

Politika je uvijek iznad ekonomije. Već i sam izbor gospodarskoga modela i sustava stvar je političke odluke. Osim toga, na gospodarstvo utječe i duhovni habitus, pa i religijska svijest. Država ne teži profitu nego veličini, ali svi pripadnici države moraju biti oslobođeni bijede, ponajprije svojim pravedno plaćenim radom.

OKOLIŠ

Ljudska je dužnost sredstvima politike štititi Božje stvorenje: radi Boga, svijeta, ljudi i posebnih naroda. Ekologija je ključno sredstvo u uščuvanju, u konzerviranju, posuđenoga nam, danog i zadanog svijeta. Ekologija je stoga bitna sastavnica desne politike, premda ju je u XX stoljeću uzurpirala radikalna ljevica, koja je, pozivajući na zaštitu svake ptice i svakoga stabla, u istom dahu zločin nasilnoga pometnuća nježno nazivala «pravom žene na svoj trbuh». Na zaštiti okoliša moraju surađivati države i narodi, jer ugrozba okoliša ne zna za granice.

KONZERVATIZAM

Nije konzerviranja, uščuvanja, vrijedno što god. Ono što naprosto jest, što je u ovom ili onom vremenu bilo, može biti i bezvrijedno. Ne valja konzervirati puki status quo. Konzervirati treba ono što je vrijedno uščuvanja. Ako takvoga nema, treba ga stvoriti, pa onda konzervirati.

MONARHIJA

Tradicionalno i arhetipski, monarhija se čini naravnim političkim ustrojem. Monarhija se ne suočava s problemom naslijeđa, omogućuje kontinuitet vlasti, te načelno jamči nacionalno jedinstvo i svim stališima blisku očinsku vlast. Svakako, oduvijek je i posvuda bilo dobrih i loših monarha; loše se nije moralo trpjeti, nego ih se moglo i svrgnuti, kako nam pokazuje povijest. Nakon pobjede protumonarhističkih revolucija od XVIII do XX stoljeća, stvari ne stoje dobro za apsolutnu nasljednu monarhiju. Neke njezine prednosti mogu preuzeti različiti oblici izbornih autokracija i karizmatskih diktatura.

ARISTOKRACIJA

Posve je naravno da oni koji vladaju ne budu osrednji ili loši, da moraju biti najbolji, jer samo tako najbolje će se služiti općem probitku. Uz tradicionalnu monarhiju ide i nasljedno plemstvo, koje je – do faze dekadencije – zaslužno za ono najviše što ga je čovjek kroz povijest stvorio. Elite valja prihvaćati, obnavljati ili stvarati na svim razinama: političke i gospodarske, duhovne i moralne.

DEMOKRACIJA

Antička demokracija nije uključivala čitav narod (primjerice, robovi i žene nisu imali politička prava), a moderna demokracija neizravna je, što će reći da ni u njoj ne vlada cjelina naroda, nego oligarhija najčešće manjevrijednih delegiranih predstavnika. Laž je demokracije u pretpostavci da su ljudi jednaki i da je većina u pravu, te da su brojka i snošljivost vrijednije od istine i pravde. Suvremena parlamentarna demokracija komplicirana je, pokvarena je i skupa, brblja a ne odlučuje, te svojim strankama razbija nacionalno jedinstvo. Službenim demokratskim pravovjerjem pak ograničava i progoni slobodni duh. Narodu ne treba demokracije, nego vođe. Pogodnosti demokracije valja svestrano koristiti kako bi se ona dotukla. Poželjna je samo organska demokracija, u kojoj autentični vođa besvjesni narod uzdiže nad njega samoga, izražavajući i štiteći njegov pravi probitak.

LIBERALIZAM

Liberalizam je protiv slobode, on ne podnosi slobodnog čovjeka. Liberalizam nas nježno porobljava, stvarajući iluziju slobode. Njegov govor o slobodama i pravima je neiskren. On je totalitarno i inkvizitorski protivan svakomu ne-liberalnom svjetonazoru ili političkom pokretu. Izvorno nastavši kao korektiv demokracije, on se s njome stopio u neraskidivi amalgam. Pod izlikom slobode i prava, liberalizam čovjeka iskorijenjuje iz njegove naravne organske zajednice, pretvara ga u apsolutni individuum i prepušta ga samome sebi. Nakon smrti komunizma, liberalizam, u sprezi s parlamentarnom demokracijom, najveći je neprijatelj čovjeka i njegova svijeta, podliji negoli što je to komunizam uopće mogao biti.

KOMUNIZAM

Komunizam je bio moderna eklektična mješavina plebejske demokracije, oligarhijskog pseudoelitizma, tiranije centralnog komiteta, terora KP i utopijske iluzije. Komunizma više nema: i marksistička teorija nakon sloma konkretnih režima izgubila je na utjecaju i posve se marginalizirala, a raspadom SSSR-a više ne prijeti ni komunistička varijanta imperijalizma. Smrt komunizma širom je otvorila vrata nadiranju liberal-demokracije u još neosvojena područja, te uspostavi njezine globalne prevlasti. Bilo bi bolje da je komunizam odumro postupno, oslobodivši se svojih najslabijih strana – primitivnog dogmatskog ateizma, državne ideologije i isključivo planske privrede, a zadržavši ono zdravo: jaku državu i vojsku, narodno jedinstvo, autoritarnu i hijerarhijsku vlast te strogo pravosuđe, pa i stanovito prihvaćanje nacionalnog načela (jer komunistički internacionalizam, za razliku od građanskog kozmopolitizma, nije bio bezostatno protivan naciji). Kroz unutarnju reformu komunističkog ustroja naskoro bi se iskristalizirale nove, svježe elite. Ovako će biti neusporedivo teže ozbiljiti isti model rušenjem neosjetne, blage, dekadentne liberal-demokratske terorističke tiranije.

ANARHIZAM

Hvalevrijedna je anarhistička strast slobode, opiranja opresiji, volja za autonomnim određenjem pojedinca. No, za najveću većinu ljudi anarhistički ideal neostvariv je i nepoželjan. Tek iznimni čovjek ima pravo izreći ono «non serviam» (ne, ne ću ti služiti!), ali i to samo ljudima, a nikako Bogu. Anarhizam niječe svaki autoritet, i državu i religiju, vjeruje da su ljudi dobri, jednaki i da mogu u spontanoj zajednici opstati bez države. Sve su to zablude i iluzije. Anarhistički ideolozi i borci osporavali su političke ustroje, te izvodili atentate na okrunjene i neokrunjene glavešine. Međutim, kada im se, u španjolskom građanskom ratu, vlast valjala ulicama, nisu je bili kadri uzeti – jer su protiv svake vlasti.

FAŠIZAM

Nastavši prvih desetljeća XX stoljeća, fašistički su pokreti obećavali ponuditi uvjerljivu i djelotvornu alternativu tiranskom komunizmu i jednako tiranskoj, ali ujedno dekadentnoj demokraciji. Da nije igrom ratne sreće izgubio rat, fašizam bi uspio u svojoj misiji. Kada je jednom poražen, lako ga je bilo od mnogo gorih protivnika optuživati za diktaturu, ratne zločine, rasizam, imperijalizam (u kojem su fašiste daleko nadmašili liberal-demokrati i komunisti!), kič obnove Rimskoga Carstva… Fašizma više nema, ali od njega ostaje patos idealizma, aristokratizma i ljudskih razlika; volje, borbe i žrtve; dužnosti i hrabrosti, muževne stege i otpora ženstvenoj sentimentalnosti. Pod terorom ratnih pobjednika riječ «fašizam» postala je kukavnom poštapalicom za sve što se antifašistima ne sviđa. Fašizam po mnogim značajkama ostaje najbolje što je u svojoj politici iznjedrilo XX stoljeće. Valja, međutim, razlikovati ono što je u fašizmu živo od onoga što je u njemu mrtvo.

DIKTATURA

Svaki je oblik vladavine diktatura manjine nad većinom, pa i u demokraciji, koja se nazivlje većinskom vladavinom, vlada zapravo klika slučajnih odabranika. Potrebna je, međutim, odgovorna, požrtvovna, benigna diktatura, oslobođena tradicionalnih manjkavosti despocija i tiranija – kako bi povela narod u smjeru njegova dobra, te ga uzdigla na višu razinu Bitka. Narod sam sebi pomoći ne može, sobom vladati ne umije, a demokracija ga kvari i izopačuje.

POSTMODERNA

Već zadugo ideolozi pripovijedaju o «smrti ideologija». Danas, na početku Trećega tisućljeća, svijetom ipak vlada ideologija – jedna jedina, liberal-demokratska, agnostička, pluralistička, relativistička i permisivistička. Ništa ne znamo, nema čvrstih dogmi, i zato je svakomu dopušteno misliti i činiti što ga je volja, miješati ideje i ideale kako god hoće, ne vjerovati čvrsto ni u što, samo ne smije dovesti u pitanje antidogmatsku dogmu demokracije. Ovakvo stanje duha uglavnom je istovjetno s takozvanom Postmodernom. Jedan od proizvoda Postmoderne jest i eklektična umjetna religija New Age. Postmoderna je posljednji akord Moderne na izdisaju, i sada je riječ o tome da se obje nadvladaju.

DEKADENCIJA

Naše kasno postmoderno vrijeme sekularno je i demokratsko, ono je vrijeme egalitarne emancipacije i lijevog totalitarizma, vrijeme otuđenja od autentične ljudskosti (koja je uvijek različita za različite vrste ljudi), napokon, vrijeme posvemašnje dekadencije, opadanja, sustajanja, iscrpljivanja i linjanja. Nema više duhovne discipline, velikih vizija, velikih ideja i ideala, uzvišene umjetnosti, duboke filozofije. Zamiru stroge kreposti, karakter i volja kapituliraju, utočište se, umjesto u Bogu i stvaralaštvu, pronalazi u banalnom užitku, niskim požudama i strastima. Norme ne obvezuju, sve je dopušteno i legitimno. Razvrat se proglašava poželjnim, dobiva aureolu kreposti. Pacifizam i okultizam postaju obvezatnim člancima vjere. Problem je svjetskoga trenutka kako dokrajčiti dekadenciju koja je obuzela naš svijet. Uspije li se u tom naumu, svijet je do daljnjega spašen. Ako li ne, općenita je propast neizbježiva. Ipak, dekadencija nije samo propadanje svega vrijednog; ona i sama propada, iscrpljujući se u sebi. Ne znajući pak kako će se i kada to zbiti, moramo je dotući.

GLOBALIZAM

Oduvijek je bilo nadnacionalnih, protunarodnih, internacionalističkih, pače, kozmopolitskih projekata. Obijesni čovjek umislio si je da između njega kao pojedinca i apstraktnog «čovječanstva» ne treba posrednika. Ali još nikada ta nastrana zamisao nije kao danas dospjela mogućnosti ostvarenja. Neprijatelji naroda hoće svjetsku državu. U njoj bi razmjerno brzo nestale sve bogodane razlike ljudi, naroda i rasa, političkih ustroja, tradicija, običaja i ideja. Globalizacija je uzela maha: narodi se udružuju u unije, liberal-demokracija postaje svjetski propisani svjetonazor, amerikanizam univerzalna kultura, a engleski jezik lingua franca čitavoga svijeta. Pošasti globalizacije može se suprotstaviti samo globalno, na njezinu terenu.

ŽIDOMASONERIJA

Židovi su zagonetan narod. Ako ih je Bog uistinu izabrao, onda ih je kroz čitavu povijest, nevjerne, On i kažnjavao. Od samoga početka ostali su im narodi bili neskloni. U Antici su bili zazorni zbog neštovanja poganskih božanstava, od Kršćana su proganjani kao ubojice Spasitelja, u moderno vrijeme kao narod drugačiji od ostalih, opterećen osebujnim usudom, dospjeli su na udar rasizma i nacionalizma. Nakon izlaska iz geta, nakon emancipacije što im ju je donijela Revolucija, Židovi se postupno infiltriraju u narodni život svojih gostoprimaca, često hineći asimilaciju, a zapravo stvarajući potajnu državu u državi, kako bi neopaženo promicali svoje globalne vlastite probitke. U XIX, a osobito XX stoljeću, Židovi su postali financijski, politički i duhovno moćan čimbenik zapadnoga svijeta, što je izazvalo naravne reakcije ugroženih naroda. Svoja, dobrim dijelom samozavrijeđena i mnogostruko pretjerana stradanja tijekom II Svj. rata iskoristili su za pljačkanje, vrijeđanje i ponižavanje «gojskih» naroda. Osobito nakon osnutka židovske države na tuđem prostoru, ojačale su ponovno obrambene protužidovske reakcije. U sprezi s masonskim pokretom, koji i sam potječe iz starih židovskih rituala, pa se sa Židovstvom prigodice i izravno povezuje, a u koaliciji sa židoljubnim i Židovima impregniranim USA, Židovi su danas suodlučitelji svjetskoga usuda. Ako teorije urote i pretjeruju govoreći o njihovu utjecaju, on je ipak golem. Dok je tako, bit će i antisemitizma.

NOVI EON

Veliki su pokreti na pomolu, velike kataklizme i katastrofe. Nadolazi novo, titansko vrijeme, opasno, strogo i tvrdo, neumoljivo i nesentimentalno, muževno vrijeme borbe i nejednakosti, vrijeme uzvišenog i svečanog patosa. Kroz te porođajne muke mogao bi se izroditi novi, čovjeku primjereniji i njega dostojniji svjetski poredak. Početak Trećega milenija mogao bi označiti uspostavu Novoga Eona, junačke obnove autoriteta i hijerarhije, aristokracije i elita. Pobjeda ne će biti laka: postoji i drugi pol. Ako ga se pravodobno ne onesposobi, zlo se piše našemu starom svijetu. Pred nama je neviđena gigantomahija, grandiozni rat za spas časti i dostojanstva ljudskoga roda.

KAKO DO NOVOG EONA

Eda bi se zakočila navala nivelatorskog, protunarodnog judeomasonskog globalizma, treba također djelovati globalno, ali uvijek misliti «lokalno», nacionalno. U tom cilju valja udružiti pojedinačne pokrete u smjeru nacionalnih revolucija i nacionalnih diktatura, s uspostavom općenite, jake i djelotvorne nacionalističke internacionale. Kada se potoci sliju u veliku bujicu, nadošao je čas za veliki svjetski prevrat koji će, vođen velikom vizijom i nepokolebljivom voljom, pomesti naplavine lažne povijesti te radikalno nadvladati globalni status quo, eda bi otvorio put da nastane Sve Novo, da iz kaosa izraste kozmos. Bit će to svakako i obnova prošlosti: i Grčke i Rima, i Srednjega Vijeka i Renesanse, i Istoka i Zapada, svega zdravog što su ga donijela predmoderna tisućljeća, ali uz ono Novo i još neviđeno. Bit će to ispunjenje Trećega milenija i priprava ljudskoga roda za neuništivi život u Vječnosti.

EURO-REICH

Na europskom planu, Novi se Eon ima očitovati kao uspostava novoga europskog carstva, Euro-Reicha, koji će nadovezati na trostruku tradiciju Reicha (Karla Velikog, Srednjega Vijeka te njemačkoga Reicha iz zamisli Konzervativne Revolucije i prakse njemačkoga nacional-socijalizma), ali uz uklanjanje njihovih manjkavosti te uzdizanje na višu razinu. Europa će (a) biti konfederalna zajednica slobodnih, samostalnih, suverenih, nezavisnih nacionalnih država, (b) u jedinstvu općeg (kontinentalno), posebnog (nacionalno) i pojedinačnog (regionalno, ali u organskoj ukorijenjenosti u nacionalno), (c) uz ulogu središnje, njemačke nacije kao jednoga primus inter pares, (d) sa simboličnom carskom krunom potomka neke od velikih i/ili važnih dinastija (Hohenzollern, Habsburg, Sachsen-Coburg-Gotha, Bonaparte, Bourbon…) (e) u sudbinskoj i ključnoj sprezi s azijskim kontinentom, hispanoameričkim podkontinentom i arapsko-islamskim svijetom – kao protutežama sjevernoameričkom imperijalizmu. Ozbiljenje ove europske vizije uključuje, dakako, i destrukciju današnje tehnobirokratske, judeomasonske, liberal-demokratske, centralističke, lijevo-totalitarne i protunarodne Pseudoeurope.

ULOGA FILOZOFIJE

Može li se goleme svjetske promjene postići temeljem čiste misli, velikih nacrta, te dobre i jake, udružene i organizirane volje, – ili su potrebne «objektivne okolnosti»? Štoviše, mora li se sve prepustiti samo odvijanju slijepe i neumoljive «povijesne nužnosti»? Na materijalu dosadašnje povijesti uvjerljivo se pokazalo da strogi zakoni ne djeluju, a da objektivne okolnosti nisu neizmjenjive. Ljudske strasti, povijesni narodi, veliki pojedinci – i determinist Hegel drži da oni određuju povijesni tijek. Jedan Hegelov učenik u mladosti je sročio formulu koja veli da su «filozofi do sada svijet tumačili, no riječ je o tomu da ga se mijenja». On je to zamislio u sklopu uvjerenja da je filozofija povijesno dovršena, te da je se može i treba nadvladati revolucionarnom akcijom na uspostavi «savršenoga društva». Filozofija, međutim – kako se i vidjelo u međuvremenu što nas dijeli od toga umnika – nije iscrpila svoju ulogu. Njezina je uloga, dapače, ključna u pripravama za uspostavom Novoga Eona. Od nje dolaze poticaji, zamisli i vizije, od nje razradba ciljeva i sredstava, napokon, razumijevanje cjeline pothvata što je sadržan u svjetskomu veleprevratu. Ovaj je moguće provesti u djelo tek kada se udruže ideja i mač, kada duh krene u akciju, a akcija se oduhovi.

U OSVIT NOVIH DANA

Nama je palo u dio svjesno i odlučno preuzeti odgovornost za cjelokupnu budućnost svijeta, kako bi mogli disati svi njegovi dijelovi, svaki prema svojemu načinu. Ne vjerujemo u napredak, tek se vraćamo onomu uistinu velikom i vrijednom, koje u sebi nosi zrno neuništive vječnosti – ali u isti mah vjerujemo i da se lažne proroke lažnoga napretka, koji znači smrt, može pomesti s lica Zemlje. Vjerujemo u obnovu ispravnog odnosa spram Transcendencije i u vrednote Hijerarhije, u jedinstvo klasičnog i romantičnog ideala, Helade i Germanije, Antike i barbarstva, u spregu duha i strasti i volje, uma i intuicije, ljepote i ekstaze. Uspijemo li uz Božju pomoć u svojoj nakani, ostvarit će se Novi Eon, slavno razdoblje svijeta. Uzvišena je to svrha, za koju vrijedi živjeti i mrijeti.


Komentiraj

Spomenar-dogodilo se 21.rujna

Dogodilo se 21. rujna

1991.
– Žestoke borbe u Sisku i Petrinji. Zrakoplovi JNA napali Komarevo, Šašinu Gredu, Budaševo i Petrinju te ubili i ranili 120 svojih vojnika.
– Zrakoplovi JNA bombardirali i pucali na svoju vlastitu jedinicu u Opatovcu.
– Europski parlament zahtijeva od svojih članova da razmotre priznanje Hrvatske i Slovenije.

1992.
– Dvadesetičetiri odbornika Skupštine općine Subotica traži trojezične natpise ulica u ovom gradu s mađarskom i hrvatskom većinom.
– Od 2.089 brodova koji su kontrolirani u Jadranskom moru, 29 je pod sumnjom da krše embargo protiv Srbije i Crne Gore, priopćilo belgijsko Ministarstvo obrane.

1993.
– Upornim traženjem Neuma muslimanska strana u stvari ima teritorijalne pretenzije na područje koje je uvijek bilo hrvatski etnički prostor i na kojem Muslimani nikad nisu živjeli, ističe se u izjavi iz Ureda predsjednika Tuđmana nakon neuspjelih razgovora na britanskom nosaču aviona “Invincible”.
– Predsjednik Hrvatske Republike Herceg-Bosne Mate Boban rekao u Mostaru, poslije sastanaka na britanskom nosaču zrakoplova, da “neargumentiranim zahtjevima muslimanska strana zapravo izbjegava potpisivanje mirovnog paketa opredjeljujući se za ratnu opciju”.
– Lord David Owen izjavio u Londonu kako nakon pregovora na “Invincibleu” zaraćene strane u BiH nikad nisu bile bliže miru.
– Dogovor o teritorijalnoj podjeli i ustrojstvu BiH kao saveza triju etničkih mini država konačno je postignut, rekao u Moskvi Vrtalij Čurkin nakon povratka s pregovora o BiH.
– “Čeka se odluka parlamenta BiH kojem će Izetbegović predstaviti revidirani ženevski paket”, izjavio u Zagrebu glasnogovornik Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji John Mills.

1994.
– Zastupnici HDZ-a, na zasjedanju hrvatskog Sabora, predložili da se prihvati produljenje mandata mirovnim snagama na tri mjeseca, ali s izmjenama koje će donijeti reintegraciju okupiranih hrvatskih područja.
– Predsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova dr. Mate Granić, na zasjedanju hrvatskog Sabora rekao kako je temeljna zadaća reintegracija okupiranih područja.
– Zamjenik glavnog tajnika NATO-a Sergio Balanzino pozvao B.B. Ghalija na odlučniju akciju glede kršenja primirja u zaštićenim zonama u BiH.
– Govoreći o nacionalnim manjinama istočne i srednje Europe, mađarski mediji iznose fascinantne činjenice o albanskoj manjini na Kosovu, jer će na početku 21. stoljeća kosovski Albanci postati većinski narod u Srbiji.

1995.
– Hrvatska Vlada u dogovoru s vladom Republike odnosno Federacije BiH odlučila nepoduzimati nikakve daljnje akcije u zapadnom dijelu BiH, koje bi vodile sučeljavanju u Banjoj Luci, navodi se u izjavi hrvatskog ministra vanjskih poslova dr. Mate Granića. Međutim, Hrvatska će ostati ustrajna da se pitanje njezinog istočnog dijela riješi paralelno s rješenjem koje se formulira za BiH, te da se to uključi u dnevni red pregovora u New Vorku.
– Iako Srbi nisu u potpunosti povukli teško oružje oko Sarajeva, admiral Leighton Smith i general Janvier zaključili da je udovoljeno uvjetima Janvierovog pisma od 3. rujna, pa je NATO odustao od daljnjih bombardiranja.
– Američki predsjednik Bill Clinton izrazio zadovoljstvo što su bosanski Srbi povukli teško oružje iz zone isključenja oko Sarajeva i pozdravio odluku UN-a i NATO-a da se ne nastave zračni udari na njihove položaje.

1996.
– Rusija se zauzela za ukidanje svih sankcija protiv SRJ.
Dogodilo se 22. rujna

1990.
– Hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman održao predavanje na Yaleu, najuglednijem američkom sveučilištu.
– U svom izvješću senatu nakon posjeta Jugoslaviji američki senator Bob Dole izvijestio da srpska vlada upravlja državom bez suglasnosti federalne vlade, te kako je duboko zabrinut zbog kršenja ljudskih prava na Kosovu.

1991.
– Hrvatski predsjednik Tuđman i general JNA Veljko Kadijević dogovorili da prekid vatre počinje u 15,00sati.
– Zagreb pod kišom granata ispaljenih iz JNA kasarni diljem grada.
– Žestoke borbe u Zadru. JNA granatira čitav grad.
– Jedinice JNA u Varaždinu predale se Hrvatskoj vojsci.

1992.
– Hrvatska daje odlučnu potporu naporima glavnog tajnika UN za ostvarenje mira i za osnivanje stalnih vojnih snaga UN, iznio dr. Franjo Tuđman u govoru na Generalnoj skupštini UN u New Vorku.
– Očekujemo da ćemo se sastati sa reis-ul-ulemom Jakubom Selimoskim i gospodinom srpskim patrijarhom Pavlom, izjavio nadbiskup zagrebački kardinal dr. Franjo Kuharić odlazeći na Svjetski ekumenski kongres crkava u Ženevu.
– Zbog nemogućnosti smještaja izbjeglica, Hrvatska će, uvažavajući međunarodno humanitarno pravo, strogo kontrolirati granicu prema BiH, odlučila hrvatska Vlada.

1993.
– Vijeće obrane i nacionalne sigurnosti (VONS) izrazilo nezadovoljstvo izvješćem Boutrosa Ghalija Vijeću sigurnosti UN, u kojem on odbija hrvatske zahtjeve, te ako ga Vijeće prihvati, Hrvatska će biti prisiljena zatražiti da se postrojbe UNPROFOR-a povuku do 30. studenoga 1993.
– Pobunjeni hrvatski Srbi u Okučanima uhitili potpisnike daruvarskog sporazuma sa Srbima u zapadnoj Slavoniji: Dušana Ećimovića, Veljka Džakulu i Mladena Kulića.
– Državna komisija za UNPROFOR zatražila od britanskog bataljuna da ukloni bunker kraj Omiša.
– Na pomolu kompromis o muslimanskom pristupu moru: prema izjavi Harisa Silajdžića u Ženevi postignut je sporazum (ali još nije potpisan) s Hrvatima i Hrvatskom.
– HVO na južnom dijelu mostarskog bojišta potpuno razbio muslimanske snage Armije BiH.
– HVO obranio grad Vitez u srednjoj Bosni od snažnih muslimanskih napada Armije BiH.
– U “SRJ” sve se češće spominju pljačke koje su u Hrvatskoj i BiH učinili bivša JNA i dobrovoljci.

1994.
– Ruski ministar vanjskih poslova Andrej Kozirev naglasio da je Rusija spremna izglasati rezoluciju o suspenziji sankcija prema Beogradu.
– Usprkos skepsi Londona, Washington najavio zračne napade na bosanske Srbe.

1995.
– Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman donio odluku da se izbori za Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske održe 29. listopada.
– Na područjima oslobođenim u nekoliko posljednjih akcija HV-a postojao je 161 katolički sakralni objekt, od čega je potpuno srušeno 125 crkava, 30 ih je teško, a šest manje oštećeno. Pravoslavnih je ukupno bilo 121, od toga su unište-na 3, teže stradala 2, a 10 je lakše oštećeno, priopćili novinarima u Hrvatskoj matici iseljenika u Zagrebu članovi Uredništva knjige Ranjena Crkva u Hrvatskoj.
– Vijeće sigurnosti UN-a jednoglasno prihvatilo Rezoluciju 1.016, koja zahtijeva obustavu svih ofenzivnih vojnih djelovanja na području BiH.
– Od početka svibnja do današnjih dana na prostoru bivše Jugoslavije, prema podacima Međunarodnog crvenog križa, preseljeno 372.800 ljudi.

1996.
– Općinski izbori u BiH održat će se od 22. do 24. studenog o.g., priopćeno na konferenciji za novinare u OESS-ovu Press-centru u Sarajevu.
– Legitimnost izbora u BiH sve više je pod sumnjom – “The Sunday Times” iznosi kako su statističari UN-a utvrdili “nemoguć” odaziv birača, jer prema podacima UN-a na birališta je izišlo između 103 i 107 posto Muslimana, od 97 do 101 posto Srba, a jedino se odaziv Hrvata kretao u legitimnim granicama, između 77 i 91 posto.
Dogodilo se 23. rujna

1991.
– Unatoč potpisanom primirju, JNA i srpski teroristi nastavljaju s napadima na Hrvatsku.
– Postrojbe Hrvatske vojske u Šibeniku potisnule jedinice JNA natrag na njihove početne pozicije.
– JNA izgubila najmanje 22 aviona.
– Deblokirane sve hrvatske luke.
– Zapadnoeuropska unija, koju sačinjava devet država, predlaže slanje mirovnih snaga UN-a u Jugoslaviju.

1992.
– Generalna skupština UN prihvatila Rezoluciju kojom utvrđuje da SRJ ne može automatski nastaviti članstvo bivše, sada nepostojeće, Jugoslavije u UN, te da Beograd mora ponovno zatražiti prijam u članstvo Svjetske organizacije.
– Hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, u povodu odluke o uklanjanju SFRJ iz članstva UN, izjavio za HTV da je time definitivno završeno jedno povijesno razdoblje na tlu južnoslavenskih naroda.
– Da dr. Franjo Tuđman nije pobijedio na izborima u Hrvatskoj 2. kolovoza, Hercegovine bi nestalo za 24 sata, izjavio predsjednik Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Mate Boban u intervjuu “Večernjem listu”.
– Srpski zrakoplovi u pet navrata, u grupama po šest, izveli snažan napad na središte Jajca kasetnim i napalm-bombama, od kojih je najviše palo na gradsku bolnicu, vatrogasni dom, novu školu i dječji vrtić.
– U New Yorku, sporazum između Hrvatske i BiH o zajedništvu u obrani potpisali predsjednici dr. Franjo Tuđman i Alija Izetbegović.

1993.
– Hrvatski sabor i Vlada odbijaju produženje mandata UNPROFOR-a pod uvjetima iz Ghalijeva izvješća Vijeću sigurnosti UN.
– “Hrvatska će tražiti čvrsta jamstva za zaštitu suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti, te vremenski određen proces razoružavanja i raspuštanja paravojnih postrojba pobunjenih hrvatskih Srba i stvaranje uvjeta za povratak prognanika”, rekao u Hrvatskom saboru ministar vanjskih poslova dr. Mate Granić.
– Iz kampa Dretelj autobusima otputovala velika skupina od 541 izoliranog Muslimana na Korčulu, gdje će biti privremeno smješteni dok se ne riješi pitanje njihova odlaska u treće zemlje.
– Potresna svjedočanstva čula su se od preživjelih svjedoka pokolja što ga je muslimanska Armija BiH učinila 14. rujna o.g. u hrvatskom selu Uzdol pokraj Prozora.

1994.
– Hrvatski Sabor prihvatio mandat UNPROFOR-a na samo tri mjeseca, a za to vrijeme vojnici UN-a moraju stati na hrvatske granice, uspostaviti hrvatsku vlast u “ružičastim zonama” i omogućiti povratak prognanika.
– U Mostaru se dogodio težak incident, kojim je narušeno dogovoreno primirje s Muslimanima jer su oko 23 sata muslimanski ekstremisti s Mozaljice ispalili RPG-projektil na desnu obalu grada, a prije toga gađali pješačkim oružjem.
– Prvi put od uvođenja “Miloševićevog embarga”, u francuskom se izvješćima spominje novo lukavstvo beogradskog uma “stotine helikopterskih letova” iznad BiH.
– Bosanski veleposlanik pri UN Muhamed Šaćirbej optužio snage UN-a u BiH zbog nemoći da zaustave srpske snage u opsadi Sarajeva.
– I nakon preksinoćnjeg napada zrakoplova NATO-a na jedan srpski tenk u okolici Sarajeva, u nekim dijelovima BiH Srbi nastavili provocirati pripadnike UNPROFOR-a, izjavio glasnogovornik zaštitnih snaga Tim Spicer.

1995.
– Nakon četvorice osumnjičenih za ratne zločine iz kampa UNCRO-a u Kninu, Okružno državno odvjetništvo iz Splita otvorilo istragu protiv još 11 osoba.
– Hrvatska vojno-redarstvena akcija “Oluja” dovela je do američke mirovne inicijative. Operacije u zapadnoj Bosni obustavljene su na zahtjev SAD, rekao dr. Mate Granić u intervjuu “Slobodnoj Dalmaciji” nakon povratka iz SAD.

1996.
– Misija Međunarodnog monetarnog fonda pozitivno ocijenila trenutačno stanje u hrvatskoj ekonomiji i dosege Vladina ekonomskog programa.
– Izborni stožer HDZ-a BiH uputio prosvjed predsjedatelju Privremenog izbornog povjerenstva misije OESS-a u Sarajevu Robertu Frowicku u svezi objave izbornih rezultata od strane OESS-a.
– U Strasbourgu počelo jesensko zasjedanje Parlamentarne skupštine Vijeća Europe zajedno s Hrvatskom kao zasebnim gostom, jer njezino članstvo u međuvremenu nije potvrdio Ministarski odbor Vijeća Europe.
Dogodilo se 24. rujna

1989.
– Kako su se potkraj 1945. i početkom 1946. godine vukle granice u Srijemu i Baranji između Hrvatske i Vojvodine, za “Telex” govorio Milovan Đilas, poznati jugoslavenski disident i nekadašnji član najužeg Titovog rukovodstva.

1991.
– Hrvatska Vlada zahtijeva od JNA da poštuje primirje, zaustavi sve napade, te da se povuče s hrvatskog teritorija.
– Jaki topnički napad na Daruvar. Srpski teroristi tenkovima i topovima gađali centar grada.
– Borbeni zrakoplovi JNA napali Vinkovce, koristeći bojne otrove.
– JNA napala Dubrovnik i Župu Dubrovačku iz smjera istočne Hercegovine i Crne Gore.
– Torpedni čamci JNA ispalili nekoliko topovskih granata na čuveno i uvijek posjećeno splitsko izletište – brdo Marjan.

1992.
– Do prije samo dva-tri mjeseca u nekim krugovima razgovaralo se o tome, kako bi trebalo poduzeti sankcije i protiv Hrvatske, prema tome, ovogodišnje zasjedanje Generalne skupštine UN s hrvatskih stajališta bilo je plodonosno, osobito u svjetlu odluke o isključenju Jugoslavije iz članstva UN, izjavio u Zagrebu predsjednik Tuđman po povratku iz NewYorka.
– Pripremit ću maksimalnu podršku za povratak prognanika, rekao u Osijeku Aleksandar Hromčenkov, zapovjednik UNPROFOR-a za vojne pitanja u Istočnom sektoru, nakon sastanka s predstavnicima Osijeka, Vinkovaca, Belog Manastira i Vukovara,
– Pobunjeni hrvatski Srbi pod svaku cijenu žele odgoditi povratak prognanika, stoga su i napali Vinkovce, kako bi mogli tvrditi da se prognanici ne mogu vratiti dok se puca, napisala u izvještaju poslanom hrvatskoj Vladi Biandina F. Negga, koordinatorica UN za civilna pitanja u sektoru Istoku.
– NATO nudi komunikacijska sredstva i opremu za zapovjedna mjesta ojačanih snagama UN koje će štititi konvoje s humanitarnom pomoći u bivšoj Jugoslaviji, priopćio u Bruxellesu službeni predstavnik te organizacije.

1993.
– “Zahtjev i praksa da se dvojezičnost uvede na samo u općinama prema Osimskom ugovoru i našem zakonu, nego u cijeloj istarskoj županiji, ne znači nikakvu borbu za zaštitu manjinskih prava, jer ona ničim nisu ugrožena, već je to pokušaj da se okrnji hrvatski suverenitet”, rekao na svečanoj sjednici Hrvatskog sabora predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman prigodom 50. obljetnice sjedinjenja Istre, Rijeke, Zadra i otoka s Hrvatskom.
– Odlukom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana osnovano Povjerenstvo za odnose s UNPROFOR-om, čiji je predsjednik ing. Hrvoje Šarinić.
– Hrvatskoj strani na Šajnerici kod Otočca predani posmrtni ostaci pilota Hrvatskog zrakoplovstva Miroslava Perisa iz Karlovca, stradalog 5. rujna ove godine.
– Muslimanska vojska počinila početkom rujna o.g. novi stravični masovni zločin nad hrvatskim civilima u selu Grabovica na krajnjem sjeveru općine Mostar: prema prvim izjavama svjedoka ubijeno je više od 30 žena, djece i staraca.
-Zapovjedništvo 1. korpusa Ar-mije BiH u Sarajevu uputilo ultima-tum sarajevskom stožeru HVO-a da se sve postrojbe moraju povući u vojarne, priopćeno u Glavnom stožeru HVO-a u Mostaru.
– Rusija se protivi povlačenju UNPROFOR-a iz Hrvatske, rekao u Moskvi glasnogovornik ruskog ministra vanjskih poslova Georgij Karasin.

1994.
– Italija ponudila talijansko državljanstvo hrvatskim građanima. Radi se, naime, o zakonu talijanskog parlamenta otprije dvije godine, kojim se omogućuje svima (nekadašnjim Talijanima) izvan Italije, koji su do 1947. imali talijansko državljanstvo, da se ponovno upišu kao državljani Republike Italije.
– Veleposlanica SAD pri UN Madeleine Albright u svom istupu jasno poručila Srbiji i Crnoj Gori da SAD za daljnje ublažavanje sankcija očekuje jasne pokazatelje pozitivnog djelovanja, stoga je pozvala Beograd da prizna Hrvatsku i BiH u njihovim međunarodno priznatim granicama.
– Vijeće sigurnosti prihvatilo jučer tri rezolucije kojima se pojačavaju sankcije protiv bosanskih Srba, ublažuju one protiv Srbije i Crne Gore, te se od bosanskih Srba zahtijeva prekid etničkog čišćenja.

1995.
– S čitavom Hrvatskom obećavam da ćemo uskoro doći i u Ilok, Vukovar i Baranju, rekao predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, obraćajući se sudionicima i gostima manifestacije “Vinkovačke jeseni” u Vinkovcima.
– Akcijom “Maestral 2” oslobođeno je više od dvije tisuće četvornih kilometara i zauzete su značajne visinske točke Demirovac, Vitorog, Mliništa i druge, izjavio ministar obrane HR Herceg-Bosne Vladimir Šoljić.
– Vecernji list otkriva monstruozne zločine srpskog majora Rajka S. Radulovića koji je u Donjim Jukićima spaljivao žive ljude, te naređivao strijeljanja i mučenja, a i sam je ubijao hrvatske civile.
– Presjednik SAD Clinton se uoči sastanka ministara vanjskih poslova Hrvatske, BiH i “SRJ” u New Yorku obratio naciji i ustvrdio “da je mir na Balkanu danas bliži nego ikada, iako postoje još mnoga razmimoilaženja između zaraćenih strana”.

1996.
– Više od 4.000 osoba s područja UNTAES-a podnijelo zahtjeve za izdavanje domovnice, te oko 3.000 za ostale hrvatske dokumente, rekao u Osijeku glasnogovornik UNTAES-a Philip Arnold.
– Potpredsjednik hrvatske Vlade i ministar vanjskih poslova dr. Mate Granić govorio na 51. sjednici Glavne skupštine UN-a, te naglasio uvjerenje da je rat u Hrvatskoj završen.
Dogodilo se 25. rujna

1991.
– Hrvatski predsjednik Tuđman, srpski predsjednik Milošević i federalni sekretar obrane general Kadijević nastavili pregovore započete u Igalu.
– Grad Drniš, nakon oružanog napada zauzeli pobunjeni hrvatski Srbi predvođeni tzv. “martićevcima” i jedinicama JNA pod zapovjedništvom pukovnika JNA Ratka Mladića. Grad je u plamenu a Srbi pljačkaju i odvoze sve do čega dođu!
– Postignut dogovor o povlačenju jedinica JNA iz vinkovačkih kasarni.
– Sunja, grad u sisačkoj regiji, glavna meta napada JNA i srpskih terorista.
– Hrvatski branitelji, polako ali sigurno, oslobađaju Liku od srpskih terorista. Normalan se život polako vraća u Gospić.
– Ratni brodovi JNA iz ratne luke Lora napali grad Split. Gradom odjekuje snajperska vatra.
– Na selo Nadin, u blizini Zadra, u minuti padne oko 40 granata.
– Bedem ljubavi, antiratni pokret majki, posjetio Pariz.

1992.
– Suglasili smo se da se u neka mjesta prognanici mogu vratiti, izjavio dr. Franjo Tuđman nakon razgovora u Zagrebu s Vanceom i Owenom.
– Hrvatski Sabor prihvatio Zakon o aboliciji, kojim se uređuju obustave i nepokretanja krivičnog progona i postupka protiv počinitelja krivičnih djela u ratu protiv Hrvatske, počev od 17. kolovoza 1990. do danas, uz izuzeće počinitelja za čiji je progon Hrvatska obvezna međunarodnim pravom.
– Vlasti pobunjenih hrvatskih Srba u Belom Manastiru protjerali su iz Brajina Vrha 100 mještana, uglavnom Hrvata, koji su stigli u mađarski pogranični grad Pečuh.
– Poglavar Islamske zajednice reis-ul-ulema Jakub Selimoski, iako je najavio svoj dolazak na Svjetski ekumenski kongres crkava u Ženevi (održan 23. rujna), nije tamo stigao, jer Mirovne snage UN nisu htjele osigurati njegov izlazak iz Sarajeva, priopćio Rijaset Islamske zajednice u Sarajevu.
– Prezidij Vrhovnog sovjeta Republike Bjelorusije priznao Republiku Hrvatsku.
– SAD podnijele Boutrosu Ghaliju popis ratnih zločina koje su učinile srpske snage na području bivše Jugoslavije.
– Skupština Međunarodne organizacije civilnog zrakoplovstva (ICAO) isključila tzv. SRJ iz članstva.
– Europski savez novinskih agencija primio u svoje članstvo Hrvatsku izvještajnu agenciju (HINA).

1993.
– U pismu ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske dr. Mate Granića Vijeću sigurnosti UN navodi se da se Republika Hrvatska ne protivi operaciji UNPROFOR-a na svojem teritoriju – ona se protivi njegovoj neučinkovitosti.
– U Međugorju prosvjedovale obitelji Hrvata zatočenih u muslimanskom dijelu Mostara već tri mjeseca.
– Vojno državno odvjetništvo u Dubrovniku podiglo optužnicu protiv 114 osoba zbog djelovanja na odcjepljenju Dubrovnika od Republike Hrvatske.

1994.
– Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman otputovao u New Yorku na zasjedanje Glavne skupštine UN, gdje će se sastati, kako se očekuje, s više državnika, među kojima i s američkim predsjednikom Clintonom.
– Nakon upada diverzantskih skupina Petog korpusa BiH Armije, među srpskom vojskom na Banovini počele čistke u vojnim i policijskim strukturama.
– Jake borbe snaga bosanskih Srba i jedinica Armije BiH nastavljene pretprošle noći u sjevernoj Bosni, izvijestio Radio Sarajevo.
– Zapovjednik snaga bosanskih Srba general Ratko Mladić ocijenio, u pismu zapovjedniku UNPROFOR-a na području bivše Jugoslavije francuskom generalu Bertrandu de Lapresleu, zračni napad NATO-a od prošlog tjedna kao “najnoviji kriminalni čin” i neizravno obnovio prijetnju za sigurnost “plavih kaciga” u BiH.
– Ministar vanjskih poslova tzv. SR Jugoslavije, Vladislav Jovanović izjasnio se za “ubrzano ukidanje” svih sankcija protiv te zemlje, javila agencija France Presse.

1995.
– Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman stigao u službeni posjet Francuskoj, gdje se, u Parizu, susreo s predsjednikom Francuske Jacqueseom Chiracom.
– Još je preostalo 4,5 postotaka hrvatskog okupiranog teritorija i mi to moramo osloboditi, težeći na miran način, uključiti u ustavno-pravni poredak, a kad ne bismo u tome uspjeli, biti bismo prisiljeni primijeniti sredstva kao što smo ih primijenili u oslobađanju drugih područja, izjavio predsjednik Tuđman u intervjuu pariškom dnevniku “Le Figaro”.
– UNPROFOR potvrdio postojanje masovne grobnice kod Ključa, gdje je, po navodima bosanskih vlasti, pokopano nekoliko stotina Bošnjaka, likvidiranih od strane Srba 1992. godine.

1996.
– Vijeće sigurnosti UN-a odgodilo raspravu o ukidanju sankcija protiv Jugoslavije.
Dogodilo se 26. rujna

1990.
– Predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman sastao se u Washingtonu s američkim predsjednikom Georgom Bushom i tom prigodom uspostavio bitno drugačije temelje hrvatsko-američkih odnosa, a američka strana prihvatila konfederalno rješenje za jugoslavensku krizu.
– Zbog naredbe Ministarstva unutarnjih poslova Hrvatske o povlačenju dijela naoružanja pričuvnog sastava milicije iz SUP-a Sisak, u Petrinji i tom dijelu Banije stražare članova Raškovićeve Srpske demokratske stranke potpuno paralizirale promet.

1991.
– Vijeće sigurnosti UN-a jednoglasno prihvatilo rezoluciju o Jugoslaviji pod brojem 713, kojom se uvodi “potpuni embargo na sve isporuke oružja i vojne opreme Jugoslaviji”.
– Veleposlanik SAD-a u Jugoslaviji, Warren Zimmermann susreo se s hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom i premijerom Franjom Gregurićem u Zagrebu.
– U minobacačkom i artiljerijskom napadu na selo Grabovac u slunjskoj općini ubijeno troje djece i jedan starac.
– JNA napala Novsku. Teško oštećeno nekoliko zgrada.
– JNA napustila vinkovačke kasarne.
– U ličkoj regiji se povlače srpske snage, a hrvatske postrojbe napreduju prema Lovincu.
– JNA napala dubrovačko područje. Hrvatska vojska odbila napad na Molunat.
– Europska karavana mira stigla u Zagreb.

1992.
– Više od tisuću ljudi poubijali su Srbi u ovom kraju, stoji u pismu koje su iz opkoljenog Kotor Varoša uputili fra Stipo Marčinković, Neven Marković i Ivica Puškarić hrvatskoj Vladi, Biskupskoj konferenciji u Zagrebu, UNPROFOR-u i Promatračkoj misiji UN, s molbom za najhitniju humanitarnu pomoć uz pratnju “plavih kaciga”.
– Ubio sam 9 ljudi, rekao poljski plaćenik u srpskoj vojsci u BiH, opisujući srpske zločine nad civilima i zarobljenicima u intervjuu bonskom “Generalanzeigeru”.
– SAD vjeruju kako je više od 3.000 muškaraca, žena i djece Muslimana ubijeno u svibnju i lipnju u logorima kod Brčkog, piše “New York Times”.

1993.
– Demonstracije prognanika u Zagrebu, Osijeku, Splitu i drugim hrvatskim gradovima protiv UNPROFOR-a, koji se pretvorio u zaštitnika agresora na Hrvatsku.
– Predsjednik Tuđman otputovao u New Yorku na 48. zasjedanje Generalne skupštine Ujedinjenih naroda.

1994.
– U New York se sastali hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman i američki predsjednik Clinton.
– Predsjednik Tuđman, nakon dolaska u New York, sastao se s novinarima i tom prilikom istaknuo da Hrvatska ostaje pri stavu da status Srba, pa tako i okupiranih krajeva Hrvatske, može biti riješen na razini Ustavnog zakona, što su kao rješenja priznale sve zemlje, uključujući i srpske saveznike.
– Američki predsjednik Clinton govorio svjetskim vođama okupljenim na sjednici Generalne skupštine UN i naglasio da je problem Bosne izazov kojem bi tek trebalo naći rješenje.
– Britanski promatrači ocjenjuju da su se London i Moskva dogovorili o zajedničkom otporu američkoj inicijativi zaustavljanja rata u BiH, te se založili za srpsku konfederaciju.
– Predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović predložio da se oko Sarajeva uspostavi demilitarizirana zona od pet kilometara, kako bi se omogućile doprema humanitarne pomoći – priopćili službeni američki izvori.
– Prijetnja Karadžićevih Srba da neće jamčiti sigurnost ni jednom zrakoplovu s oznakom UN-a na snazi, potvrdio glasnogovornik UNPROFOR-a u Sarajevu Tim Spicer.
– Šef njemačkih obavještajnih službi Bernd Schmidbauer tvrdi kako su Rusi naoružavali bosanske Srbe.

1995.
– Beograd i dalje ne prihvaća dogovor o istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu kao dio ukupnog mirovnog paketa – naš rok rješenja tog pitanja ostaje kraj pregovaračkog procesa i isteka mandata UNCRO-a, komentirao u New Yorku trojni sastanak ministara vanjskih poslova Hrvatske, BiH ‘ “SRJ” s američkim državnim tajnikom Richardom Holbrookom hrvatski ministar dr. Mate Granić.
– Predsjednik Tuđman dao izjavu poslije susreta sa francuskim predsjednikom Chiracom u Parizu u kojoj ističe da su učvršćeni odnosi i prijateljstvo između Hrvatske i Francuske.
– Karadžićevi Srbi iz Bosne ponovno dalekometnim raketnim projektilima napali hrvatske gradove, “luna” pala na Kutinu, a “orkan” na Požegu.
– Milošević sada želi mir, jer nema drugog izbora, ali se ne zna neće li za pet ili deset godine ponovno pokušati uzbuditi narod i raspiriti mržnju protiv Albanaca, Muslimana i Hrvata, a Srbima treba dati minimalno, tj. 20 do 30 posto BiH uz Drinu, jer oni ne žele živjeti s drugima, a nikako 49 posto, jer to je previše, rekao francuski književnik i filozof Pascal Brickner u intervjuu “Večernjem listu”.
– Američki predsjednik Bill Clinton pozvao svoje savjetnike i suradnike da energično pristupe traženju mirovnog rješenja za BiH, priopćio glasnogovornik Bijele kuće Michael Mc Currv.

1996.
– Vlada SAD-a prekinula isporuku oružja namijenjenog opremanju obrambenih vojnih snaga Federacije BiH, zbog neispunjavanja obveza koje su federalni partneri preuzeli kako bi se uspostavio jedinstven obrambeni sustav.
Dogodilo se 27. rujna

1989.
– Skupština SR Slovenija usvojila amandmane na Ustav SR Slovenije, čime je slovenski Ustav radikalno izmijenjen, jer je učvršćen republički suverenitet.

1991.
– Hrvatska Vlada prihvatila rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a, podržala nastavak Mirovne konferencije u Haagu, te odbija dalje priznavati legalitet Saveznog izvršnog vijeća Jugoslavije.
– JNA pojačava napade na Vukovar, dok hrvatski branitelji uspješno odolijevaju.
– Postignut dogovor o povlačenju JNA iz Sinja.
– Hrvatski ministar zdravstva dr. Andrija Hebrang upozorio na činjenicu da JNA konstantno napada bolnice i zdravstvene ustanove.
– Prema riječima svjedoka, u Petrinji vlada totalna anarhija.
– Predsjednik jugoslavenskog Predsjedništva Stipe Mesić razgovarat će sutra s američkim senatorima i glavnim tajnikom UN-a Perezom De Cuellarom.

1992.
– Zapovjednik Istočnog sektora UNPROFOR-a Aleksandar Hromčenkov dao tri različite izjave o povratku prognanika: najprije da će ga spriječiti, zatim, da će ga maksimalno zaštititi, pa opet da nema povratka, konstatiraju prognanici u Osijeku i iznose niz negativnih primjera o ponašanju ruskih časnika i vojnika u istočnoj Slavoniji.

1993.
– U New Yorku počelo zasjedanje Generalne skupštine UN, kojem je nazočan i predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman.
– Hrvatski predsjednik dr. Tuđman sastao se u New Yorku s predsjednikom Makedonije Kirom Gligorovim, s predsjednikom Vijeća sigurnosti UN Adolfom Raulom Taylhardtom (Venezuela) i britanskim ministrom vanjskih poslova Douglasom Hurdom.
– Muslimanska Armija BiH nastavlja sa žestokim napadima na hrvatske prostore u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni, posebice na Žepče.
– Londonski “Times” otkriva kako Srbi diskretno pomažu Muslimanima oko Sarajeva u ratu protiv Hrvata.
– U Velikoj Kladuši proglašena Autonomna pokrajina Zapadna Bosna, a za predsjednika jednoglasnom odlukom ustavotvorne skupštine izabran član Predsjedništva BiH Fikret Abdić.

1994.
– Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman održao izlaganje na neformalnoj sjednici Vijeća sigurnosti u New Yorku i tom prilikom istaknuo da hrvatska Vlada neće dopustiti da na brzinu donese odluke koje bi mogle zapaliti nove strasti u regiji, međutim, mi ne možemo naprosto ni stajati sa strane i prihvatiti produženje mandata UNPROFOR-a bez nekih jasnih određenja.
– Ministri obrane NATO-a počeli u španjolskom gradu Sevilli dvodnevni neslužbeni sastanak, na kojem će glavna tema biti stanje u bivšoj Jugoslaviji s naglaskom na prilike u BiH.

1995.
– Sastanak ministara vanjskih poslova Hrvatske i “SRJ”, u Neworku, Granića i Milutinovića, daje izvjesne naznake da bi se rješenje za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem moglo naći mirnim putem.
– Državni tajnik SAD Warren Christopher potvrdio strateško partnerstvo SAD i Hrvatske.
– Kontaktna skupina i posebni pregovarač EU Cart Bildt priopćili u New Yorku da su trojica ministara, u ime svojih vlada, ovlastili ih objaviti “Dodatna dogovorena temeljna načela”, kojima će se voditi pri daljnjim pregovorima, a pitanje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema bit će od najveće važnosti u cjelovitom mirovnom rješenju.
– SAD spremne prihvatiti sudjelovanje Rusije u multinacionalnim snagama za provođenje mirovnog sporazuma u BiH, izjavio glasnogovornik američkog Ministarstva obrane.
– Američki predsjednik Bill Clinton objavio da su vlade BiH, Hrvatske i tzv. SRJ postigle dogovor o načelima koja bi trebala voditi završetku rata i osigurati da BiH “ostane cjelovita, međunarodno priznata država”.
– Skupština Vijeća Europe prihvatila u Strasbourgu Rezoluciju o bivšoj Jugoslaviji po hitnom postupku.
– Nakon akcije “Oluja”, Policijska uprava splitsko-dalmatinska podnijela 41 krivičnu prijavu protiv 23 osobe za oružanu pobunu, protiv 10 osoba krivičnu prijavu za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, a protiv osam za ugrožavanje teritorijalne cjelovitosti Hrvatske.

1996.
– Zastupnički dom Sabora RH donio jednoglasno Rezoluciju o prestanku mandata UNTAES-a 15. siječnja 1996., te predaji Prijelazne uprave za hrvatsko Podunavlje pod potpunu vlast Republike Hrvatske, čime bi bili ispoštovani rokovi iz Temeljnog sporazuma.
– Predsjednik Tuđman u Predsjedničkim dvorima primio predsjednika Predsjedništva BiH Aliju Izetbegovića na njegovu povratku iz New Yorka sa zasjedanja Opće skupštine UN-a.
– U Trpinji nedaleko Vukovara Srbi pretukli uredno najavljenog hrvatskog matičara, koji je došao radi uvida u matične knjige, a UNTAES ništa nije učinio da ga zaštiti.
Dogodilo se 28. rujna

1991.
– Srpski teroristi napali Perušić u Lici. Tenkovski projektili prouzročili goleme štete na javnim zgradama.
– Pojačavaju se provokacije JNA na hrvatsko-crnogorskoj granici.
– Posljednje jedinice JNA napustile Korčulu.
– Hrvatske postrojbe osvojile kasarne u Bjelovaru.

1992.
– Mitropolit bosanski Nikolaj iznio podatke o zločinima u BiH po kojima je vidljivo da su Srbi pogubili 120.000 Muslimana.
– Washington objavio svjedočanstva o srpskim pokoljima u BiH.
– Hrvatska i BiH zatražile skidanje zastave i pločice s imenom bivše Jugoslavije iz UN.
– Ministarstvo obrane Republike Hrvatske opovrglo mogućnost o navodnoj prisutnosti Hrvatske vojske u BiH.
– Služba traženja Hrvatskog Crvenog križa dosad zaprimila 26.110 zahtjeva za traženjem nestalih osoba.
– Srpski zrakoplovi razornim “krmačama” sravnili sa zemljom čitava slavonskobrodska naselja.

1993.
– Predsjednik Tuđman govorio pred Generalnom skupištinom Ujedinjenih naroda u New Yorku.
– Na zapovijed Alije Izetbegović, Armija BiH u bihaćkom okrugu zavela trajan policijski sat, priopćio Fikret Abdić iz Velike Kladuše.
– Ustavni sud BiH u Sarajevu ocijenio odluku o proglašenju Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna kao ugrožavanje cjelovitosti Bosne i Hercegovine i predložio Predsjedništvu BiH da hitno razmotri odgovornost Fikreta Abdića.
– “Da je itko lani, uoči izbora u Srbiji, bombardirao tri vojna aerodroma u Srbiji, pokazalo bi se da Zapad misli ozbiljno i pobijedio bi Panić” jedan je od argumenata kojima tek imenovani glavni urednik informativnog programa TV RAI 1 Demetrij Volčić optužuje Zapad za trajanje i težinu rata u bivšoj Jugoslaviji.
– Prošlo mjesec dana od proglašenja Hrvatske Republike Herceg-Bosne, njome potvrđena suverenost hrvatskog naroda na dijelu teritorija BiH.

1994.
– Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman svečano otvorio Generalni konzulat Republike Hrvatske u New Yorku i sastao se s hrvatskim iseljenicima.
– Predsjednik Tuđman u New Yorku sastao se s Douglasom Hurdom, koji je također istaknuo da se Britanija zalaže za cjelovitost Hrvatske.

1995.
– Unatoč postignutom sporazumu u New Yorku, združeni srpski agresor započeo silovit protunapad na od Armije BiH oslobođene teritorije oko Bosanskog Novog i Sanskog Mosta.
– Republika Hrvatska trenutačno skrbi o 406.000 prognanika i izbjeglica, od kojih je 209.000 iz BiH. U četiri ratne godine Hrvatska zbrinula milijun i sto tisuća prognanika i izbjeglica, izjavio predstojnik Ureda za prognanike i izbjeglice Vlade RH dr. Adalbert Rebić.

1996.
– Skupina međunarodnih neovisnih promatrača osudila OESS zbog odbijanja da ponovno prebroji glasačke listiće u BiH, kako bi se provjerilo je li bilo eventualnih prijevara.
– Predsjednik Tuđman posjetio Ston i osobno se uvjerio u razmjere katastrofalnog potresa koji je pogodio to područje na jugu Hrvatske.
Dogodilo se 29. rujna

1989.
– Sabor SR Hrvatske u svojim zaključcima i stavovima odbacio sve napade na SR Hrvatske iz pojedinih sredina s optužbama o tzv. genocidom biću hrvatskog naroda, ugrožavanju prava Srba u Hrvatskoj i njihovoj tobožnjoj asimilaciji, traženju autonomne pokrajine Srba u Hrvatskoj, koje naročito eskaliraju u posljednje vrijeme, što izaziva ogorčenje radnih ljudi i građana u Republici.
– U Srbiji, Vojvodini, Kosovu, Kosovu i Crnoj Gori organizirani protestni mitinzi protiv Slovenije i slovenskog rukovodstva, zbog usvajanja “spornih” ustavnih amandmana koji jačaju slovensku državnost.

1991.
– Odlazeći iz akvatorija Vele Luke, pripadnici ratne mornarice JNA uništili su skladište municije u Privali.
– Dvjesto i šezdeset oficira i vojnika JNA, koji su se predali tijekom borbi u Šibeniku, oslobođeni i pušteni svojim kućama.
– Kontraadmiral ratne mornarice JNA Vladimir Barović počinio je samoubojstvo, kako je istaknuo u oproštajnom pismu, poradi neslaganja s odlukama čelnih ljudi JNA.

1992.
– U Zagrebu održani razgovori predsjednika Tuđmana i Izetbegovića o pripremi zajedničkog prijedloga o uređenju BiH političko-administrativnom i teritorijalnom smislu.
– Prema riječima direktora za civilna pitanja UNPROFOR-a Cedrica Thornberrya, UNPROFOR je protiv preuranjenog povratka prognanika, jer, kako je naglasio, to bi bilo i protivno Vanceovu planu.
– Šef francuske diplomacije Ronald Dumas upozorava da zločini srpske stane u BiH podsjećaju na tragediju čovječanstva prije 50 godina.
– Predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović spreman pobunjenim Srbima ponuditi prekid vatre tijekom zime, ako Srbi prekinu opsadu gradova.
– Sve jača medijska kampanja Sarajeva protiv HVO-a, a sukobe između Muslimana i Hrvata potiče sam vrh Oružanih snaga BiH, ustvrdio Božo Rajić, dopredsjednik HZ Herceg-Bosne.

1993.
– U posljednjih nekoliko dana u talijanskoj luci Brindisi zadržano šest brodova koji su prevozili teret za potrebe hrvatske naftne kompanije INA.
– Muslimanski zastupnici u Skupštini BiH u Sarajevu uvjetno prihvatili ženevski Mirovni sporazum, ako “silom okupirani teritorij budu vraćeni”.
– Ultimatum zapovjednika 1. korpusa Armije BiH sarajevskom HVO-u da se povuče u vojarne s borbenih položaja oko Sarajeva.

1994.
– Predsjednik Tuđman i hrvatsko izaslanstvo vratili se iz New Yorka u Zagreb. Uz vidno zadovoljstvo postignutim, dr. Tuđman istaknuo da Srbiji ni uz koje uvjete neće biti skinute gospodarske i naftne sankcije dok ne prizna Hrvatsku u njezinim međunarodno priznatim granicama.
– Ministri obrane NATO-a počeli u španjolskom gradu Sevilli dvodnevni neslužbeni sastanak, na kojem će glavna tema biti stanje u bivšoj Jugoslaviji s naglaskom na prilike u BiH.

1995.
– Sporazum hrvatskih vlasti sa Sarajevom u Kuplenskom podrazumijevao je aboliciju za sve pripadnika “Narodne obrane AP Zapadna Bosna”, no Sarajevo objavljuje listu od 400 imena optuženih, uključujući i mene, izjavio bivši predsjednik samozvane pokrajine Fikret Abdić – Babo u intervjuu “Večernjem listu”.
– Do ovog tjedna u Uredu Vlade Republike Hrvatske u Beogradu registrirano skoro 7.000 Srba koji se žele vratiti u Hrvatsku i svaki dan stiže najmanje stotinu novih zahtjeva.

1996.
– Sedam industrijski najrazvijenijih zemalja svijeta (G7) pozvalo BiH da hitno dovrši program ekonomskih reformi s MMF-om, kako bi se zemlja počela oporavljati od četverogodišnjeg rata.
Dogodilo se 30. rujna

1990.
– U Petrinji i još nekim gradovima nastavljaju se okupljanja srpskog stanovništva, tako se nekoliko stotina građana okupilo ispred kasarne “Vasilj Gaćeša” u Petrinji.
– Srpski nasilnici upali u Stanicu javne sigurnosti Donji Lapac a zabilježene i provokacije militantnih Srba u Pakracu i Srbu.

1991.
– Kasarna u Koprivnici predala se bez borbe, a 230 vojnika napustilo kasarnu samo s osobnim naoružanjem.
– Hrvatski predsjednik Tuđman poslao pismo EZ-u, te zatražio od ministara da dogovore prekid vatre u Hrvatskoj na temelju Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a br. 713.
– Agresorska Jugoslavenska ratna mornarica izvršila pomorsku blokadu dubrovačkog akvatorija.

1992.
– U Ženevi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman i predsjednik SR Jugoslavije Dobrica Ćosić potpisali sporazum prema kojem će Jugoslavenska armija napustiti Prevlaku do 20. listopada, u skladu s Vanceovim planom.
– U prometnoj nesreći pokraj Severina na Kupi poginuo predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske Zlatko Crnić.
– U Varaždinu završeno suđenje oficirima bivše JNA optuženima za rušenje helikoptera EZ: potpukovniku Dobrivoju Opačiću i poručniku Emiru Šišću po 20 godina zatvora.
– Odgođen najavljeni povratak prognanika na okupirana područja Hrvatske, jer, kako upozorava UNPROFOR, Srbi su spremni ubijati.
– Francuski general Philippe Morillon postavljen za zapovjednika UNPROFOR-a za BiH.
– Bosanski Srbi i četnici dosad u BiH razrušili 200 džamija, a više od 100 oštetili.
– U etničkom čišćenju BiH, prema svjedočenju prognanika, sudjeluje i Crveni križ samozvane srpske države.
– Parlamentarna skupština Europskog savjeta po hitnom postupku raspravlja o stanju u bivšoj Jugoslaviji.
– Srpske paravojne formacije sprečavaju plan UN i unatoč UNPROFOR-u nastavljaju etničko čišćenje, stoji u najnovijem Ghalijevom izvješću o mirovnoj operaciji u Hrvatskoj.
– U Neumu obilježena godišnjica napada jugovojske i četnika na Ravno, što je bio i početak agresije na BiH.

1993.
– Hrvatska bi mogla pristati na privremeno produženje mandata UNPROFOR-a ako Vijeće sigurnosti novom rezolucijom zajamči potpunu provedbu svih dosadašnjih rezolucija, istaknuo dr. Franjo Tuđman po povratku u Zagreb sa četvero dnevnog posjeta Ujedinjenim narodima.
– Predsjednik Tuđman izjavio u New Yorku novinarima “Time Magazina” i “Washington Posta”, da se nada pitanje “krajine” riješiti mirnim, diplomatskim putem ako i ode UNPROFOR, da se rat neće proširiti, te da Hrvatska nastavlja suradnju sa svim međunarodnim tijelima upletenim u balkansku krizu.
– Shvaćam frustracije Hrvatske zbog UNPROFOR-a, jer se nijedan prognanik nije vratio, nastavlja se etničko čišćenje, itd., ali ako izbacite UNPROFOR, vjerojatno slijedi rat sa Srbima iz “krajine”, bosanskim Srbima, a možda se priključi i Srbije, izjavio u Zagrebu ambasador SAD P.W. Galbraith.
– “Muslimani u BiH imaju pravo na više teritorija, no ne znam da li bi ga mogli dobiti”, rekao američki predsjednik Clinton u Washingtonu.

1994.
– Rusija unijela zbrku u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda glede rezolucije o mandatu UNPROFOR-a u Hrvatskoj – bude li rezolucija ipak prihvatljiva, a mandat produljen za šest mjeseci, Hrvatska će pratiti rezultate prvih sto dana, a potom će, ne bude li pomaka, novim pismom otkazati mandat mirovnim snagama.
– Vijeće sigurnosti UN-a večeras jednoglasno usvojilo Rezoluciju 947, kojom se idućih šest mjeseci, do 31. ožujka 1995. godine.
– U Opatiji održana Međunarodna konferencija HAZU “Mir, ljudska prava i odgovornost intelektualaca”.
– Iz svojih utvrda na privremeno okupiranom teritoriju bosanske Posavine Srbi ponovno topnički napali Županju.
– SAD objavile kako smatraju da Srbija nije u potpunosti ispunila svoje obećanje i prestala opskrbljivati bosanske Srbe, rekao američki ministar obrane William Perry, te naglasio kako će u budućnosti zračni udari biti brži kako bi se postigao što veći efekt iznenađenja.

1995.
– Hrvatska je dobila jamstva najviših američkih dužnosnika da će se problem reintegracije istočne Slavonije, Baranja i zapadnog Srijema rješavati zajedno s problemom BiH, što znači da neće biti nikakvog otezanja, a ako mirovni napori ne uspiju, nismo se odrekli svoga prava da uspostavimo teritorijalni integritet Hrvatske, rekao ministar dr. Mate Granić u zagrebačkoj zračnoj luci po povratku iz New Yorka.
– Podaci govore da je na oslobođenom području u “Oluji” od 161 katoličkog objekta srušeno 135 crkava i samostana, teško oštećeno 30, a šest lakše, dok od 121 pravoslavnog objekta srušene su 3 crkve, teže oštećene dvije, a lakše deset, piše “Večernji list” u povodu optužaba o rušenju pravoslavnih crkava na oslobođenim područjima.
– Sedmi korpus Armije BiH nalazi se na Manjači, javljaju vojni izvori iz Sarajeva.
– Svi srbijanski mediji najavljuju uhićenja oficira i izdajnika koja će obaviti general Mladić, zbog “vojničkog poraza te pada više od 4.500 kvadratnih kilometara teritorija u neprijateljske ruke”.

1996.
– “Provodi se reintegracija u Hrvatsku, a sebe ćemo naći unutar Hrvatske kako bismo srpskom narodu zajamčili da će moći opstati ovdje”, rekao za novosadski “Dnevnik” Vojislav Stanimirović, “predsjednik vlade sbo”.
– U Kaknju, ispred zgrade Caritasa, Muslimani ubili časnu sestru Danku Anu Jurčević.

Komentiraj