Hrvatski Ratni Spomenar-3/4 c2 doc.

U BENKOVCU osvanuli leci s popisom imena uglednih Benkovčana ( 34 Hrvata i sedam Srba ), koje će, kako piše na letku, “likvidirati srpski nacionalni otpor”. U KNIN tzv. Martićevoj miliciji u posjet iz Beograda došao četnički vojvoda Vojislav Šešelj. KAPELICU rimokatoličke crkve Svetog Josipa na ulazu u Pakrac, vrijedan spomenik kulture iz 1865. godine, srušila podmetnuta eksplozija nepoznatog počinitelja. TERORISTI nedaleko Josipdola minirali dalekovod, zbog čega je bio u prekidu željeznički promet na relaciji Zagreb-Split.

1992.
NATO preuzima ulogu u mirovnim misijama izvan granica svojih zemalja članica. NA BEČKOM zasjedanju “Izbjegličkog samita” zaključeno da je u Hrvatskoj i BiH došlo do najvećeg egzodusa nakon 1945. godine. U HRVATSKOJ 505,833 prognanih i izbjeglih osoba. HRVATSKA vojska oslobodila Čepikuće iznad Slanog. PRIHVAĆANJEM uredbe sa zakonskom snagom Predsjedništvo BiH ozakonilo stvaranje oružanih snaga BiH.

1993.
SPORAZUM o prekidu vatre i svih neprijateljstava u zaleđu Zadra i južnom zaštićenom području UN u Hrvatskoj nije potpisan u Topuskom, jer se na sastanku hrvatskog izaslanika i predstavnika lokalnih srpskih vlasti iz Knina nije pojavio srpski general Milan Novaković.
IRSKA sekcija “Amnesty Internationala”, na nagovor Srba, zahtijeva uspostavu nove Jugoslavije.
U JAVNOST prodrli novi slovenski zemljovidi o hrvatsko-slovenskoj granici, u kojima je osam spornih točaka, a najsporniji je zahtjev Slovenije za “veliko more”.

1994.
PREDSJEDNIK Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman pri otkrivanju spomenika don Mihovilu Pavlinoviću u Podgori rekao čvrsto NE svim aspiracijama talijanskih neofašista na hrvatsku obalu, ali se založio da Hrvatska održava prijateljske odnose s demokratskom Italijom.
SRBI se nisu uistinu nikada povukli iz zone od tri kilometra od središta Sarajeva, već su svoje vojnike preobukli u policijske odore, potvrdio je to glasnogovornik Mirovnih snaga Rob Annink.

1995.
PREDSJEDNIK Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman primio u Predsjedničkim dvorima predsjednika Međunarodne parlamentarne unije dr. Otta von Habsburga, koji mu je predložio uspostavu hrvatskog ministarstva za europska pitanja.
NOVI zapovjednik odmetničkih srpskih snaga u Hrvatskoj general Mile Mrkšić građanin je Srbije i na platnom popisu glavnog stožera Vojske Jugoslavije.
NA BIHAĆKOM području traju žestoke borbe sa srpskim formacijama.

1996.
TOČNO u podne na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema započela demilitarizacija, a prema riječima generala Kleina, treba završiti točno za mjesec dana.
NAKON gotovo pet godina ponovno uspostavljena telefonska veza s Baranjom, a prvi razgovor obavili general Klein i Ivica Vrkić, koji se nalazio u Osijeku.
MUSLIMANSKA strana i službeno zatražila odgodu izbora u Mostaru zakazanih za 31. svibnja.
HAŠKI sud donio odluku s dosad najdalekosežnijim političkim značenjem – uskoro će se održati javno preslušavanje o zločinima Karadžića i Mladića.

 

Dogodilo se 22. svibnja

1991.
HRVATSKA Vlada donijela odluku o neprimjenjivanju odredbi saveznog Zakona općenarodnoj obrani na teritoriju Republike Hrvatske.
TEŠKA parlamentarna kriza u BiH, SDS-ovi ultimatumi pokazali da srpske poslanike ne zanima napad na jednog od ministara (Ostojića), već potpuna blokada i opstrukcije parlamenta, a sve po diktatu Radovana Karadžića, predsjednika SDS-a.
POSLANICI srbijanskog parlamenta prihvatili prijedloge da se na slijedećoj sjednici podrži tzv. SAO Krajina i njeno pripajanje Srbiji.
SKUPŠTINA Republike Slovenije konstatirala da je neizborom Stjepana Mesića, člana Predsjedništva SFRJ iz Republike Hrvatske, za predsjednika Predsjedništva SFRJ grubo kršen ustav SFRJ.
RASTE napetost i neizvjesnost oko okupiranog šibenskog sela Bratiškovci.
MINIRANA pruga Virovitica-Banova Jaruga između Brezina i Kukunjevca.
PROVOKACIJE tzv. JNA na području Vrlike, a njezine akcije, tvrde mještani, usuglašene s akcijama samozvane Martićeve milicije.

1992.
REPUBLIKA Hrvatska primljena u članstvo Ujedinjenih naroda, aklamacijom odlučila Generalna skupština UN.
NA 46. zasjedanju Glavne skupštine UN govorio predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, te naglasio da Hrvatska u svemu prihvaća Povelju Ujedinjenih naroda i da će biti privržena načelima Povelje i vladavini međunarodnog prava.
PRILIKOM primanja u članstvo UN Hrvatske, Slovenije i BiH govorio i E. J. Perkins, predstavnik SAD u UN, te naveo da je za strahote na području bivše Jugoslavije odgovorna vlada u Beogradu.
WASHINGTON poduzima dodatne mjere kažnjavanja Beograda protjerivanjem srbodiplomata iz SAD.
AMERIČKI predsjednik George Bush obavijestio pismom talijanskog premijera G. Andreottija da vlada u Washingtonu ozbiljno razmatra nove mjere kojima bi sa zaustavila srpska agresija na BiH.
EUROPSKA komisija predložila europskoj dvanaestorici trgovinski embargo protiv Srbije.
U NAPADIMA na Zadar tri osobe ranjene, pričinjene velike materijalne štete, tenkovskim granatama gađan otok Ugljan.
VOĐA srpskih terorista u BiH Radovan Karadžić insistira na podjeli Sarajeva na dva dijela.

1993.
HRVATSKO-turska misija dobre volje krenula je iz Međugorja prema Mostaru, radi normalizacije hrvatskog i muslimanskog naroda u BiH, kao i radi oslobađanja svih zatočenika.
U NOVOM zločinu muslimanskih snajperista u Vitezu poginula tri Hrvata.
ZENICA postala obrascem razaranja HVO-a i progona Hrvata, koje muslimanske postrojbe hapse, premlaćuju, istjeruju iz kuća i stanova, pale hrvatske zastave.
SAMOZVANI predsjednik tzv. krajine Goran Hadžić, zamjera “braći Srbima iz Bosne” zašto nisu potpisali Vance-Owenov mirovni plan jer za njih Srbe to “mrtvo slovo na papiru”.
SAD ponudile da svojim zračnim snagama štite trupe UN koje brane “zaštićene zone”.

 

 

1994.
CRNOGORCI iznenada odlučili vratiti oko 600 slika, skica i crteža poznatog dubrovačkog slikara Milovana Stanića, koje su prilikom agresije opljačkali iz njegove kuće u Štikovici i odnijeli ih u Crnu Goru.
OD DANAS će cijeli Mostar, prvi puta nakon izbijanja hrvatsko-muslimanskog sukoba, moći slobodno prijeći iz istočne na zapadnu stranu grada.

1995.
PREMA posljednjim podacima kojima raspolaže UNCRO, oko 3.800 Srba, koji su za vrijeme operacije “Bljesak” izbjegli iz zapadne Slavonije, ovih je dana iz Bosne premješteno u istočnu Slavoniju.
ZAPADNU Slavoniju u konvojima UNHCR-a dosad napustile 1.694 osobe srpske nacionalnosti.
NASTAVLJAJU se pritiscii protjerivanja Hrvata iz Bapske, Lovasa, Šarengrada i drugih naselja u istočnoj Slavoniji.
U OSIJEČKOM istražnom zatvoru, nakon akcije “Bljesak” u zapadnoj Slavoniji, nalazi se 31 osoba osumnjičena, optužena, ili u odsutnosti presuđena, za najteži oblik oružane pobune protiv Republike Hrvatske – kazneno dijelo koje ne podliježe zakonu o oprostu.
BANJALUČKI biskup dr. Franjo Komarica već šesti dan štrajka glađu zbog stalnog terora srpskih ekstremista nad nasrpskim pučanstvom, ubijanja nedužnih civila, svećenika, te nezainteresiranosti međunarodne zajednice za sprječavanje terora i progona.
“NE ŽELIM muslimane u svojoj državi”, izjavio vođa bosanskih Srba u intervjuu njemačkom tjedniku “Der Spiegelu”.
MINISTAR savjetnik u Stalnoj misiji Republike Hrvatske pri UN u Ženevi Neven Madey uputio visokim svjetskim dužnosnicima u Ženevi apel Zajednice prognanih i izbjeglih Hrvata, u kojem je zatražena pomoć za zaštitu ljudskih prava Hrvata i drugih građana nesrpske narodnosti u Vojvodini, koji su izloženi učestalom teroru srbijanskih vlasti i neometanih skupina bandita.

1996.
HRVATSKI ministar obrane Gojko Šušak i ministar obrane Ukrajine Valerij Šmarov u Zagrebu potpisali Memorandum o vojnoj suradnju.
ZA UHIĆENJE Karadžića i Mladića mjerodavan je Slobodan Milošević, koji je odgovornost za to preuzeo potpisom na Daytonski sporazum, izjavio glavni tajnik NATO-a Xavier Solana.
REŽIM u Beogradu prkosio cijelom svijetu, što su zorno pokazale TV-kamere na Beogradskom groblju, kada je među nekoliko tisuća prisutnih na pokopu optuženika iz Haaga generala Đorđa Đukića bio cijeli vojni vrh “SRJ”, a u prvom redu stajao Radovan Karadžić, za kojim je raspisana međunarodna tjeralica.

 

Dogodilo se 23. svibnja

1990.
U SLOVENIJI, kao i u Hrvatskoj, oduzeto oružje Teritorijalnoj obrani i smješteno u skladišta JNA, učinjeno je to po nalogu Saveznog sekretarijata za narodu obranu iz Beograda a sve zbog straha da bi Slovenija i Hrvatska mogle i oružjem štititi svoje težnje sumjerene ostvarenju suvereniteta.
ODRŽANA sjednica Predsjedništva SR Hrvatske, kojoj je predsjedavao predsjednik Ivo Latin, a raspravljalo se o povlačenju naoružanja Teritorijalne obrane u skladišta JNA, te konstatirano da ovo Predsjedništvo o tome, nije bilo obaviješteno, iako je Teritorijalna zaštita pod izričitom nadležnošću Republike.

1991.
RADOVAN Karadžić optužio SAD i predsjednika Busha da se javno miješaju u unutarnje stvari druge države, te da mu nije jasno kako Amerika ima prigovor na jedan demokratski (ne)izbor Stipe Mesića za predsjednika Predsjedništva SFRJ.
OKLOPNE jedinice JNA izašle su na ulice Maribora i opkolile centar Teritorijalne obrane Slovenije. -Radi se o pokušaju da se u Sloveniji “isprovocira konflikt sličan onome u Splitu i da se bez uvođenja ratnog sranja izvrši djelomična okupacija Slovenije – rekao Janez Janša, ministar obrane Republike Slovenije.
SKUPŠTINA Republike Slovenije stavila moratorij na služenje vojnog roka slovenskih mladića u JNA.
DVADESETAK istarskih policajaca srpske nacionalnosti odbilo po zadatku otići u Slavoniju, te se žalilo pulskom SDS-u, Miloševiću i Vladi Srbije.
ZLOGLASNI Martićevci uhitili više od 40 Hrvata iz Kruševa.
TERORISTI kod Obrovca pucali na kamion splitske “Dalme” i tom prilikom ubili vozača.
U Polaču u benkovačkoj općini pristigla tri tenka JNA, stanovnici Polače odmah postavili barikade na cestu, ne dopuštajući im ulazak u središte sela.
U SRBIJI prisvojili više od 30 poslovnica Dubrovačkog trgovačko-turističkog sistema, čime su oštetili Hrvatsku za više od 30 milijuna njemačkih maraka.

 

 

1992.
VIJEĆE sigurnosti UN – na prijedlog Britanije, Francuske i SAD – razmatra uvođenje naftnog embarga protiv Srbije.
HRVATSKA vojska osvojila brdo Križ, jedno od najjačih četničkih uporišta iznad Zadra.
PRVI puta napadnut Bihać.
IRAN neće prodavati naftu Jugoslaviji.

1993.
VLADIMIR Šeks, sudionik hrvatsko-turske misije dobre volje, nakon povratka, svjedoči kako u područje Jablanice, Konjica, Zenice, Viteza i Travnika nisu mogli ući bez jamstva UNPROFOR-a jer od Armije BiH nisu mogli dobiti ni puku suglasnost da se osigura prolaz područjem koje je pod njezinom kontrolom.
NAKON što je muslimanska strana iznad planine Vranica pucala po helikopteru koji je prevozio ranjenike iz Novog Travnika u Split, načelnik Glavnog stožera HVO-a Milivoj Petković uputio je prosvjed Visokom povjereništvu UN.
BEOGRAD poručio Ujedinjenim narodima da je protiv suda za ratne zločine.
SAD, Rusija, Britanija, Francuska i Španjolska dogovorile se o zajedničkoj akciji zaustavljanja sukoba u BiH, a rješenje krize vide jedino u pregovorima.

1994.
U MOSTARU počela provedba sporazuma o prelasku civila iz jednog u drugi dio grada, potpisanog u Međugorju, preko nadzorne točke u središte grada dvjesto civila otišlo u posjet rodbini na lijevoj i desnoj obali Neretve.
GLASNOGOVORNIK UNHCR-a Peter Kessler drži da Srbi nepropuštanjem humanitarnih konvoja za Bihać žele taj grad “ugušiti”.
NAKON višednevnih priprema, tijekom kojih se ojačala topništvom i dovela svježe ljude, vojska bosanskih Srba napada crte obrane slobodne hrvatske zajednice Usore.
IZJAVA hrvatskog predsjednika Tuđmana glede talijanskih pretenzija prema Istri i Dalmaciji nema opravdanja – rekao talijanski ministar vanjskih poslova Antonio Martino i dodao – uopće ne dovodimo granicu u pitanje.
SNAGE bosanskih Srba nisu ispunile sporazum o povlačenju iz tri kilometra široke zone oko “zaštićenog područja” Goražda, izjavio glasnogovornik UNPROFOR-a Rob Annink.
NEMA napretka u “odmrzavanju” hrvatsko-srpskih odnosa nakon otvaranja Ureda Hrvatske u Beogradu i Biroa u Zagrebu, jer Srbi ne prihvaćaju Hrvatsku.

1995.
ČAŠA teških nepravdi i trajne obespravljenosti, nezaštićenosti i neizvjesnosti već je prepuna! Trebamo hitno konkretnu, učinkovitu pomoć u oduzetim nam i pogaženim osnovnim ljudskim i građanskim i slobodama, stoji u pismu banjalučkog biskupa Komarice predsjedniku Tuđmanu.
NAKON spaljivanja katoličke crkve u Hrtkovcima, pogrdnih grafita na crkvama u Subotici i nekim drugim mjestima Vojvodine, u kojima se traži smrt ili protjerivanje Hrvata iz Vojvodine, srušena do temelja katolička crkva u naselju Vašice pokraj Šida.
PREDSJEDNIK Srpske narodne stranke (SNS) Milan Đukić na konferenciji za novinstvo u Zagrebu ocijenio “model reintegracije primijenjen u zapadnoj Slavoniji neuspješnim”.
KARADŽIĆEVE vlasti uvele od siječnja ove godine posebnu pristojbu za Hrvate i Muslimane od 30 DEM po članu domaćinstva za boravak u srpskoj paradržavi.
SRBIJANSKI predsjednik Slobodan Milošević odbio novi plan kontaktne skupine o priznanju BiH u zamjenu za suspenziju većine gospodarskih sankcija, izvijestio “New York Times”, pozivajući se na izvore u američkoj administraciji.

1996.
PLENARNOM sjednicom u Beču počeo posljednji krug pregovora Hrvatske, BiH i “SRJ” o subregionalnoj kontroli naoružanja i njegovu smanjivanju.

 

 

 

Dogodilo se 24. svibnja

1991.
PREDSJEDNIK Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđmanu dvodnevnom posjetu Italiji i Svetoj Stolici.
PREDSJEDNIŠTVO Slovenije priopćilo javnosti da JNA više nije slovenska.
PREDSJEDNIŠTVO Skupštine općine Maribor noćnu akciju Armije i otmicu zapovjednika TO Slovenije za istočnu Štajersku Vladimira Miloševića ocijenilo kao “čisti terorizam i napad na suverenost Republike Slovenije”.

1992.
RUSIJA podržava razmještanje vojnika UN na širem prostoru bivše Jugoslavije.
OVLAŠTENI predstavnici SDA, HDZ BiH i SDS u Ženevi potpisali sporazum Međunarodnog Crvenog križa, po kojemu se zaraćenim stranama zabranjuje ubijanje, mučenje i okrutno postupanje s osobama koje ne sudjeluju aktivno u neprijateljstvima, uzimanje talaca, izricanje i izvršavanje smrtnih presuda bez prije provedenog postupka.
POČELO seljenje jugovojske iz sarajevskih vojarni.
JUGOVOJSKA danas napušta Lastovo.
OBILJEŽENA 100. godišnjica rođenja Josipa Broza Tita.

 

 

1993.

“NAKON iskustva ovog rata pogotovo sam uvjeren da Bosna i Hercegovina može postojati samo na konfederativnim temeljima kao zajednica triju naroda pod nadzorom UN” – istakao dr. Tuđman u intervjuu danom njemačkom “Die Welt”.
U MOSTARU je mirno, ali muslimanska strana ne ispunjava u potpunosti međugorski sporazum.
HRVATIMA u Sarajevu, zbog učestalih pritisaka i pljački, sve teže.
SVJETSKI mediji o sporazumu iz Washingtona pišu kako je svijet priznao srpska osvajanja.
AMERIČKI mediji razočarani ishodom Clintonova premišljanja što učiniti u Bosni, utjecajni senatori Dole i Moynihan oštro optužuju “Washingtonski plan”, kojim je, kako kažu, “ozakonjen genocid”.

1994.
U SABORU Republike Hrvatske izabrani novi predsjednici Zastupničkog doma – dr. Nedjeljko Mihanović – i Županijskog doma – dr. Katice Ivanišević.
MINISTRI obrane zemalja NATO-a izjasnili se protiv jednostranih odluka o povlačenju “plavih kaciga” iz BiH, posebice aludirajući na Francusku i Veliku Britaniju.
UNPROFOR izvijestio o teškim borbama koje su se u proteklih 24 sata vodile u sjevernoj Bosni i koje su izazvane napadom Armije BiH na srpske položaje zapadno od Tešnja.

 

1995.
“NAREĐIVAO je klanja i mučenja”, izjavio je za “Večernji list”, u povodu uhićenja u Splitu jednog od zapovjednika zloglasnog logora Manjača Mirka Graorca bivši logoraš Boris Duvnjak, rodom iz Mrkonjić Grada.

1996.
MOSTARSKI upravitelj Perez Casado objavio da na predstojećim izborima mogu glasovati svi građani koji su 1991. živjeli u Mostaru, a glasovanje će biti organizirano i u Njemačkoj, Švicarskoj, Norveškoj i Švedskoj.
SINOĆ oko 21 sat pokraj Otoka, nedaleko od Vinkovaca, Srbi ispalili pet minobacačkih granata, u Vinkovcima objavljena opća opasnost. To je najveća oružana provokacija na tom području od kada je potpisano primirje.

 

Dogodilo se 25. svibnja

1991.
U Bileći došlo do sukoba civilne i vojne nadležnosti nad kamionom s oružjem, dok vojni tužitelj ne dopušta istragu MUP-a BiH, iz Bileće bježe civili.

1992.
BRITANCI najavljuju koordinirane sankcije protiv Srbije.
WASHINGTON i Bonn jedinstveni u pogledu oštrih kazni protiv Beograda – suglasili smo se da valja razmisliti o slanju mirovnih snaga u skladu sa 7. poglavljem UN – rekao njemački ministar Kinkel.
VIS i Lastovo JA napokon napušta, a promatrači EZ-a bi na tim otocima trebali ostati cijelo vrijeme “izmještanja” jugomornarice, odnosno do njihovog konačnog iseljenja.
ČETNIČKI vojvoda Vojislav Šešelj izbjegao atentat za svog posjeta Podgorici, naime, na njega je nepoznata osoba bacila ručnu bombu.
AMERIČKI ministar vanjskih poslova James Baker prvi put usporedio današnju Srbiju s Hitlerovom Njemačkom.
HRVATSKA delegacija posjetila Memorijalni centar za izučavanje holokausta “Yad-Vashem” u Jeruzalemu, gdje je u “Šatoru sjećanja” položila vijenac pred pločom s natpisom “Jasenovac” te razvila zastavu Republike Hrvatske.

1993.
NASTAVLJA se spor između Hrvatske i Slovenije oko granice na rijeci Dragonji – dokumenti pokazuju da je granica stari tok, no tu činjenicu Slovenci ne prihvaćaju.
PREDSJEDNIK tzv., SR Jugoslavije Dobrica Ćosić rekao specijalnom Jeljcinovom izaslaniku Čurkinu da odbija međunarodni nadzor, odnosno postavljanje promatrača na srbijansku i BiH granicu.
SRPSKO topništvo napada već pet dana Maglaj na sjeveru Bosne, u kojem je trenutačno 32.000 ljudi, od čega 12.000 izbjeglica.
UNPROFOR podnio plan za demilitarizaciju Sarajeva, koja bi trebala biti široka 20 km od središta grada.
U SREDIŠNJICI NATO-a, u Bruxelles-u, “Washingtonski plan” za Bosnu ocjenjuje se kao “važna indicija da se više ne računa na vojnu intervenciju NATO-a u toj državi.
NESVRSTANE zemlje koje su stale iza bosanskih Muslimana, privatno tvrde da je Washingtonski plan bacanje “prašine u oči” i da “nagrađuje” srpska osvajanja.
PUKOVNIK Jack A. Kingston, predsjednik Odjela za nacionalu sigurnost SAD, predlaže vojnu intervenciju SAD u BiH.

1994.
U KNINU zasjedala vlada tzv. republike srpske krajine, javio Radio Beograd, dodajući kako je odlučeno da se organizatori Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji i hrvatsko-srpskih pregovora obavijeste da tzv. republike srpska krajina ne odustaje od Ženeve kao mjesta pregovora.
ZAPOVJEDNIK UNPROFOR-a za BiH Michael Rose ocijenio pred izaslanstvom NATO-a da je rat u BiH dosegao mrtvu točku i da muslimanske snage nemaju izgleda postići odlučujuću pobjedu.

1995.
HRVATSKA ulaže goleme napore da postigne poštivanje ljudskih prava na najvišoj razini, izjavio izaslanik glavnog tajnika UN Yasushi Akashi nakon razgovora u Zagrebu s ing. Hrvojem Šarinićem, koji ga je upozorio da se ne koriste dvostruka mjerila kod ocijene zaštite ljudskih prava.
HRVATSKA Vlada uložila oštar prosvjed Uredu Vlade SRJ u Zagrebu, u kojem zahtijeva da organi SRJ sve učine kako bi zaštitili građane hrvatske nacionalnosti i spriječili daljnja flagrantna kršenja njihovih osnovnih ljudskih i građanskih prava.
BANJALUČKI biskup Franjo Komarica prekinuo štrajk glađu, nakon što ga je posjetio episkup zahumsko-hercegovački Atanasije Jeftić, koji mu je predao “Saopćenje za javnost Svetog arhijerejskog sinoda od 18. svibnja 1995.”, te izrazio žalost zbog svih tragičnih događaja što su se u toj biskupiji dogodili u posljednja tri tjedna, a koji su posebno pogodili Katoličku crkvu.
IAKO još ne posjedujem sve podatke, mogu reći da u akciji Hrvatske vojske nije bilo masovnijeg kršenja ljudskih prava, izjavio na konferenciji za novinare u Zagrebu posebni izvjestitelj UN za ljudska prava na prostoru bivše Jugoslavije Tadeusz Mazowiecki.
ŠEST lovaca-bombardera iz sastava zračne flote NATO-a bombardiralo srpske položaje blizu Pala, “pogođen je samo jedan cilj, što je trebalo da bude znak opomene”, izjavio zapovjednik južnog krila NATO-a u Napulju američki admiral Leigton Smith. Napad je zahtijevao Yasushi Akashi jer srpski pobunjenici nisu do kraja poštovali ultimatum koji im je večer ranije uputio zapovjednik UNPROFOR-a u BiH general Rupert Smith, da prekinu borbe i vrate četiri topa ukradena iz skladišta “plavih kaciga”.

1996.
NA SASTANKU hrvatskih, muslimanskih i srpskih predstavnika s upraviteljem EU u Mostaru Ricardom Perezom Casadom definitivno potvrđeno da se odgađaju izbori u Mostaru, zakazani za 31. svibnja. Time je Casado udovoljio muslimanskoj strani, koja je tražila odgodu izbora.

 

 

 

Dogodilo se 26. svibnja

1991.
KOMANDA vojne pošte u Zagrebu najavila da će 28. i 29. svibnja jedinice Ratnog zrakoplovstva “prema redovnom planu obuke provoditi vježbovne aktivnosti s povećanim naletom aviona”.
U IVANJICI, bosansko-hercegovačkom mjestu nadomak Dubrovnika, Srbi postavili barikade i prijeteći lovačkim puškama pretresali putnička vozila, uzimajući sve što im se prohtjelo pred očima trebinjskih policajaca.

1992.
U New Yorku odlučeno da se snage UNPROFOR-a u sektoru Istok pojačaju kako bi zaustavile nasilno iseljavanje civila koje provode srpski odmetnici i dijelovi bivše jugoslavenske armije.
UNATOČ brojnim pregledima “srpskih carinika”, izvjestitelji “Liberationa”, “Figaroa” i AFP-a uspjeli prokrijumčariti film sa snimkama masakra 29 Muslimana u Novoj Kasabi.
PREDSJEDNIK SAD George Bush najavljuje, ako sankcije protiv Jugoslavije ostanu bez rezultata, pokretanje “Balkanske oluje”.
DUBROVNIK potpuno slobodan, okupator se u bijegu povukao s dubrovačkog područja.
NAKON susreta u Sarajevu, Izetbegović i Kozirev izjavili da se zalažu za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu.
BOMBARDIRANO sarajevsko rodilište.
STRAVIČNI četnički zločini u Bratuncu – otac morao piti sinovljevu krv.

1993.
“DRŽIM da su Muslimani nasjeli špijunskim igrama i obećanjima stranih obavještajnih službi i napali hrvatske postrojbe i hrvatski narod u BiH” – rekao je u intervjuu za “Večernji list” mr. Mate Boban, predsjednik Hrvatske zajednice Herceg-Bosna.
THORVALD Stoltenberg, boraveći u Sarajevu, izjavio da Vance-Owenovu planu nema alternative.
ARMIJA BiH, nakon još jednog muslimansko-hrvatskog sastanka, deblokirala Turbe.
IZMEĐU Muslimana i Hrvata posljednjih je dana u srednjoj Bosni porasla napetost, nakon što su muslimanske snage napale hrvatske položaje u blizini Viteza – potvrdio je UNPROFOR.
VITALIJ Čurkin ima dokaze da Srbija ne provodi “embargo” protiv bosanskih Srba.
VIJEĆE sigurnosti donijelo Rezoluciju 827, kojom uspostavlja Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji – ova rezolucija stavljena pod VII “ratno” poglavlje Povelje UN.
VEĆINA državljana Europske zajednice podržava međunarodnu vojnu intervenciju na područja bivše Jugoslavije, pokazala anketa provedena u 12 europskih zemalja.

1994.

PREDSJEDNIK Tuđman priopćio novinarima u Zagrebu da je parlamentarna kriza, koju su izazvali predsjednici Zastupničkog i Županijskog doma, Mesić i Manolić, prevladana izborom novih predsjednika obaju domova Sabora, a HDZ je ostao i dalje većinska stranka.
AMERIČKI predsjednik Bill Clinton uputio poruku Kongresu, u kojoj zahtijeva da se i dalje primjenjuju ekonomske sankcije protiv Srbije i Crne Gore, jer je politika kakvu provodi “SRJ” stalna prijetnja SAD-u.
RUSIJA zatražila od veleposlanika pri UN da “preuzme inicijativu” za razgovore u Vijeću sigurnosti o nastavku ofenzivnih vojnih akcija koje provodi Armija BiH protiv bosanskih Srba.

1995.
PREDSJEDNIK Tuđman primio u Predsjedničkim dvorima prvog potpredsjednika Islamske Republike Irana Hasana Habibija, koji ga je izvijestio o odluci da se uspostavi mješovita komisija za unapređenje gospodarske suradnje između Hrvatske i Irana, s jedne strane, te između Irana, Republike Hrvatske i Republike BiH, s druge strane.
ZRAKOPLOVI NATO-a ponovno bombardirali srpska skladišta oružja i streljiva u Jahorinskom potoku blizu Pala, nakon što su Srbi prekršili i drugi ultimatum koji im je postavio zapovjednik zaštitnih snaga general Rupert Smith. Srbi, za odmazdu, ponovno bombardirali civilne ciljeve u Sarajevu.
POSLIJE neuspjeha u Zapadnom sektoru, Srbi su prvi put shvatili da su na gubitničkoj strani, izjavio u intervjuu “Večernjem listu” hrvatski ministar obrane Gojko Šušak”.
PREMINUO jedan od najboljih košarkaša u povijesti hrvatske i svijetske košarke i hrvatski diplomat u SAD Krešimir Ćosić, javlja HINA iz Washingtona.

1996.
BRITANSKA kontraobavještajna služba MI6, kako navodi “Sunday Times”, još 1992. upozorila kabinet premijera Johna Majora da u blagajnu Konzervativne stranke dotječe Miloševićev i Karadžićev novac.

 

 

 

Dogodilo se 27. svibnja

1991.
PREDSJEDNIK Predsjedništva SFRJ Stipe Mesić izjavio da neće ići na sjednicu Predsjedništva SFRJ, koju je sazvao Sejdo Bajramović, nelegalni predstavnik Kosova, jer on nema pravo sazivati sjednice.
TIJEKOM promocije Srpske narodne obnove u Prištini, vođa te stranke Mirko Jović obećao da se “pohodi na Hrvatsku neće zaustaviti sve dok se u cijelosti ne oslobode svi Srbi zatočeni od vječnih srbomrzaca Hrvata”.

1992.
EUROPSKA dvanaestorica donijela odluku o ekonomskom embargu protiv Beograda i o isključenju tzv. Savezne Republike Jugoslavije iz znanstveno-tehničke suradnje, športskih natjecanja te potpunom prekidu zračnog prometa s Beogradom.
SLOVENIJA zatražila isključenje Savezne Republike Jugoslavije iz UN.
U LISABONU prekinuta Mirovna konferencija o BiH. Muslimanska delegacija se povukla zbog srpskog bombardiranja Sarajeva.
STATE Department najoštrije osudio teroristički napad srpskih odmetnika i bivše JNA na Sarajevo.
PREDSJEDNIŠTVO BiH odlučilo poslati Vijeću sigurnosti UN zahtjev za vojnu intervenciju.
OD četničkih granata u Sarajevu poginulo i ranjeno više desetaka građana.

 

 

1993.
KAD su Srbi počeli otvoreno govoriti o cijepanju Bosne i Hercegovine, Hrvati su na referendumu glasovali ZA jedinstvenu BiH, kad ni nakon srpske invazije na BiH Izetbegović nije ništa poduzeo, Hrvati u BiH počeli su se sami organizirati – rekao u intervjuu za “Večernji list” Gojko Šušak, ministar obrane Republike Hrvatske.
MUSLIMANSKA strana i dalje ne poštuje međugorski sporazum, njihove postrojbe i dalje napadaju u Mostar, a dramatičan položaj Hrvata je i u Jablanici i Vitezu.
FRANCUSKA i Britanija spriječile aktivnije uključivanje NATO-a u rješavanje bosanske krize – zauzvrat, Turci i Nijemci odbili poduprijeti “Washingtonski plan”.
RUSKI ministar vanjskih poslova Andrej Kozirev ne isključuje mogućnost mijenjanja granica na području bivše Jugoslavije.
KOMISIJA UN za ratne zločine na području bivše Jugoslavije počela s prikupljanjem podataka za novi Međunarodni sud, a početkom jeseni provesti će istragu u Ovčari.
VOĐA srpskih radikala Vojislav Šešelj tajnim podacima o ratnoj pljački napada Glavni stožer vojske “SRJ”, obznanivši da je blago opljačkano na dubrovačkom području završilo u Valjevu (Srbija).

1994.
– U povodu Dana državnosti predsjednik Tuđman u Predsjedničkim dvorima razgovarao s urednicima hrvatskih listova i tom prigodom, među ostalim, rekao kako je 17. kolovoza 1990., kada se vraćao iz Splita, naredio da se rastjera Martić i društvo, no nisu to učinili oni koji su sada htjeli izazvati krizu (Manolić i Mesić).
– U Mostaru moraju biti glavne hrvatske institucije, hrvatsko sveučilište, hrvatsko kazalište, hrvatski nogometni klub i institucije sada Hrvatske Republike Herceg-Bosne, dok se ne ostvari federacija, rekao novinarima u Zagrebu predsjednik Tuđman.
– U Parizu završila dvodnevna konferencija o stabilnosti u Europi prihvaćanjem završnog dokumenta te dogovorom o organiziranju dvaju okruglih stolova o baltičkim zemljama i o zemljama srednje i istočne Europe, kojim bi se trebalo spriječiti da balkanska vatra ne izbije i drugdje.

1995.
I MILOŠEVIĆ i drugi čimbenici u Beogradu došli do zajedničkog zaključka da je program ostvarenja velike Srbije na račun hrvatskih područja neostvariv, izjavio predsjednik Tuđman u intervjuu glavnim urednicima hrvatskih glasila.
UVJEREN sam da su energija i duh hrvatskog naroda dorasli izazovima državne izgradnje. Vaše je društvo napredovalo u jamčenju dostojanstvenog postupka prema svim osobama u Hrvatskoj i u odgovornom vođenju svojih inozemnih odnosa, stoji u čestitci Billa Clintona predsjedniku Tuđmanu u povodu Dana državnosti.

1996.
UNATOČ početku procesa demilitarizacija u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu, Srbija još uvijek novači stanovnike područja pod upravom UNTAES-a u redove vojske “SRJ”, stoga je Ivica Vrkić uputio pismo generalu Kleinu kako bi se to spriječilo.

 

Dogodilo se 28. svibnja

1990.
U POVODU upita i protesta iz Slovenije i Hrvatske predstavnici JNA objasnili da oružje slovenske i hrvatske Teritorijalne obrane nije oduzeto već samo premješteno u sigurnija skladišta.
PREDSJEDNIŠTVO SFRJ nama namjeru zaustavljati proces demokratizacije, osporavati rezultate obavljenih višestranačkih izbora niti uvoditi izvanredne mjere, ali će tražiti “poštovanje ustavnosti i zakonitosti”, rekao u Skupštini SFRJ novi predsjednik Predsjedništva Borisav Jović.

 

1991.
PREDSJEDNIK Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman obavio na stadionu NK “Zagreba” u Zagrebu smotru Narodne garde te ovaj čin označio kao povijesni, začetak hrvatskih oružanih snaga.
ZA sudjelovanje u tragičnim događajima u Borovu Selu osumnjičeno 40 osoba.
U NARODNOJ skupštini Srbije izdano priopćenje o razgovoru predstavnika Narodne skupštine i vlade s delegacijom tzv. SAO krajine, u kojem se kaže da su “rezultati referenduma od 12. svibnja, kojim je izražena želja stanovnika Krajine za ujedinjenje sa Srbijom, izraz političke volje srpskog naroda u Krajini”.

 

 

1992.
KINA ne prihvaća uvođenje sankcija protiv “Jugoslavije”.
GLAVNI tajnik UN Boutros Ghali protivi se sazivanju mirovne konferencije o Jugoslaviji.
AUSTRIJA neće dozvoliti otvaranje nikakve jugoambasade u Beču, izjavio šef austrijske diplomacija Alois Mock.
HRVATSKA akademija znanosti i umjetnosti usvojila Deklaraciju o BiH.
BRIGADA “Kralj Tomislav”, pod zapovjedništvom Mate Šarlije-Daidže, postala prvi korpus BiH vojske.
OSLOBOĐENA Župa Dubrovačka.
ČETNICI na Sinj ispalili više od 70 granata.
ŠRI LANKA priznala Republiku Hrvatsku.

1993.
PREDSJEDNIK HZ Herceg-Bosna Mate Boban poslao pismo Komisiji UN za ljudska prava, tužeći se na jednostranost pristupa problemu njenog predsjednika Tadeusza Mazowieckog.
SRBI topništvom napali Mostar.
MUSLIMANSKA II vojska okupirala hrvatsko selo Vrace.

1994.
PREDSJEDNIK Udruge starosjedilaca Srbije Vlajko Popović izjavio kako u MUP-u Srbije radi 28.000 policajaca iz tzv. krajine.

1995.
NA SVEČANOSTI u Predsjedničkim dvorima u povodu dana oružanih snaga, Dana državnosti i pete obljetnice samostalne Hrvatske, predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman odlikovao i promaknuo u više činove više vojnih i civilnih osoba. U ime promaknutih i odlikovanih zahvalio je stožerni general Janko Bobetko.

 

1996.
POLICIJSKU postaju Ravne/Brčko posjetila predstavnica američkog veleposlanstva u Sarajevu zadužena za vezu između međunarodne policije (IPTF-a) i policije oba entiteta Janice Elmore, te naglasila da do ustroja federalne policije treba doći najprije u Sarajevu.

Dogodilo se 29. svibnja

 

 

1991.
NIJE uspio pokušaj “koordinatora” i nelegalnog predstavnika Kosova u Predsjedništvu SFRJ Sejde Bajramovića da održi sjednicu Predsjedništva SFRJ, pozivu se nisu odazvali predstavnici Makedonije, BiH, Slovenije i Hrvatske.
ČLAN Predsjedništva SFRJ Vasil Tupurkovski se nelegalnim sjednicama Predsjedništva SFRJ, jer makedonski parlament priznaje jedino Stipu Mesića za predsjednika Predsjedništva SFRJ.
INFORMATIVNA služba Pete armijske oblasti priopćila da su 27. svibnja iz tvornice TAM Maribor nasilnim putem, uz prijetnju oružjem i pod zaštitom Teritorijalne obrane Slovenije, oteta četiri borbena vozila vlasništvo JNA.

 

1992.
“SJEDINJENE Američke Države zaključile da Jugoslavija više ne postoji. Štoviše, mi ne držimo da su Srbija i Crna Gora nasljednici Jugoslavije” – rekao na sjednici KESS-a vođa američke delegacije R. V. Perina.

1993.
HRVATSKO veleposlanstvo pri UN poslalo pismo Vijeću sigurnosti s upozorenjem da su militantni Srbi ponovno prekinuli pregovore s hrvatskim vlastima. To je njihov odgovor na popustljivu politiku svjetske zajednice.
FRANCUSKI premijer Edouard Balladur i njegov britanski kolega John Major složili se u izjavama da se srpskim osvajačima neće priznati vlast nad okupiranim područjima u BiH.

1994.
PRVI dosje sa svjedočenjima predan je tužitelju Međunarodnog suda za ratne zločine učinjene na prostorima bivše Jugoslavije, objavilo u Parizu društvo “Liječnici svijeta”.
PISMO, koje su poslali Mesić i Manolić američkom kongresu, 23. svibnja, smatra se vjerodostojnim, izjavio novinarima u Zagrebu zamjenik ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske dr. Ivo Sanader. U pismu je Hrvatska optužena za vojno sudjelovanje u ratu u BiH.

1995.
HRVATSKA – politički i moralni pobjednik, naglasio u poslanici prigodom Dana državnosti i 5. obljetnice samostalnosti hrvatske države predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman na svečanoj sjednici hrvatskog Sabora.
PREDSJEDNIK Tuđman svečano u Zagrebu otvorio novu zgradu Nacionalne i sveučilišne biblioteke, gdje će na 45 tisuća četvornih metara biti smješteno oko dva milijuna knjiga i druge pisane građe, a nova će spremišta moći primiti pet milijuna svezaka.
U POVODU pete obljetnice hrvatske državnosti, predsjednik RH dr. Franjo Tuđman pomilovao 534 pravomoćno osuđene osobe.
“PRIMANJE Hrvatske u UN 1992. godine, onaj povratak iz New Yorka u Zagreb, slavlje i ona masa ljudi na Trgu bana Jelačića se ne zaboravljaju. Taj trijumfalni povratak bio je pobjeda Hrvatske, koja je od 1990. bila u grču, u utrci s vremenom , u rat”, rekao predstojnik Ureda Predsjednika Republike Hrvatske ing. Hrvaoje Šarinić u intervjuu “Večernjem listu”.
BOSANSKI Srbi srušili helikopter u kojem se nalazio ministar vanjskih poslova BiH Irfan Ljubijankić. Poginuli svi putnici i posada helikoptera.

1996.
ČELNICI bosanskih Srba Karadžić i Mladić ponovno u Beogradu, gdje su s vlastima Srbije i “SRJ” razgovarali o Daytonskom sporazumu, te o statusu Brčkog, a od Karadžića se, navodno, zatražilo da pismeno potvrdi svoje povlačenje s vlasti.

 

 

 

Dogodilo se 30. svibnja

1991.
– Održana konstituirajuća sjednica višestranačkog Sabora SR Hrvatske.

1992.
– Papa Ivan Pavao II osudio napad na Sarajevo.
– Prihvaćena Rezolucija 757 s najtežim političkim, ekonomskim i diplomatskim sankcijama protiv velikosrbijanske agresije.
– Sarajevo i dalje u plamenu – napadnuta bolnica “Koševo”.
– U Mostaru neprijateljsko topništvo srušilo još jedan most, ovoga puta najprometniji Titov most.
– Vis napokon bez jugo-brodova.
– Četnici opet napali Dubrovnik.
– “Svekolikoj javnosti i svjetskim političkim čimbenicima upućujem apel za spas Hrvata i Muslimana Prijedora, Ljubije, Kozarca i Sanskog Mosta u BiH koji su izloženi svakodnevnoj strahovladi i zločinima srpskih paravlasti. Pomognite dok ne bude prekasno!” – rekao je u Zagrebu predsjednik Zavičajne zajednice Ljubija Luka Gavranović gostujući u TV emisiji “Slikom na Sliku” HTV-a. Javnost je tada po prvi put čula za postojanje koncentracijskih logora Keraterm, Omarska i Trnopolje na prostoru općine Prijedor, a u kojima se od 22. svibnja odvode i zatvaraju tamošnji Hrvati i Muslimani.
– Bosanski Srbi su izveli oružani napad na Hrvate i Muslimane grada Prijedora. Ubijeno je više stotina osoba a više tisuća preživjelih je zatvoreno u logore Keraterm, Trnopolje, Omarsku.

1993.
– U Hrvatskoj proslavljen Dan državnosti.
– U povodu Dana državnosti, dr. Tuđman istaknuo kako Hrvatska predlaže Vijeću sigurnosti UN da se mandat UNPROFOR-a može produžiti na idućih šest mjeseci, ali pod uvjetom da se osigura provedba Vance-Owenova plana.
– Iz svoje utvrde u Gornjem Zemuniku Srbi, nakon nekoliko dana zatišja, topništvom ponovno gađali Zadar.

1994.
– Proslavljen Dan državnosti.
– Hrvatski dinar zamijenjen novom valutom – kunom i lipama – jedna kuna se mijenjala za 1.000 hrvatskih dinara a, zamjena se mora izvršiti do ponoći 5. lipnja.
– Iako je prošlo dva mjeseca od potpisivanja zagrebačkog sporazuma, mještani Glinske Poljane, koji su se već i prije počeli vraćati u svoje selo, morali su ga napustiti jer su tako odlučili pripadnici francuskog bataljuna UNPROFOR-a.
– Na Drugom zasjedanju Ustavotvorne skupštine Federacije BiH, koja je održana u Sarajevu, Krešimir Zubak je ustvrdio da bi uspostava srpskog koridora značila prejudiciranje globalnih političkih rješenja i narušavanje integriteta BiH.
– Tuzlanska zračna luka Dubrave, koja je pod kontrolom UNPROFOR-a, bombardirana od strane Srba upravo u trenutku kada je trebao sletjeti zrakoplov čiji let osigurava UNPROFOR.
– Bosanski Srbi će pristati na podjelu 51:49 posto u korist Muslimana i Hrvata, ali uz uvjet da, kako kaže lider bosanskih Srba dr. Karadžić, Srbi dobiju Sarajevo i Tuzlu.
– Bosanski Srbi napali Bugojno i Travnik.

1995.
– Na jezeru Jarun u Zagrebu održan, u povodu Dana državnosti, svečani mimohod, dosad najveći prikaz hrvatskih oružanih snaga – na kopnu, moru i u zraku. Ispred svečane tribine, pred predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom kao vrhovnim zapovjednikom oružanih snaga, prodefiliralo više od 3.700 sudionika, oko 220 borbenih vozila, četrdesetak letjelica, patrolni i diverzantsko-desantni čamci, pontonske amfibije, ronioci te padobranci.

1996.
– U Hrvatskoj proslavljen 30. svibnja – Dan državnosti. Predsjednik Tuđman položio vijenac na Oltar hrvatske domovine na Medvednici.
– Upravitelj EU-a u Mostaru Ricardo Perez Casado izjavio da će se izbori u Mostaru održati 30. lipnja, to je dogovoreno, kako je naglasio Casado, na sastanku Savjetodavnog vijeća.

 

 

 

 

Dogodilo se 31. svibnja

1990.
– Nastavljeno zasjedanje hrvatskog Sabora, Stipe Mesić mandatar za sastav novog republičkog Izvršnog vijeća.

1991.
– U Hrvatskom Saboru prihvaćena Deklaracija o kršenju prava hrvatske amnjine u Republici Srbiji i u autonomnim pokrajinama Vojvodini i Kosovu.
– Na cesti od Zagreba prema Zadru, nedaleko Jošana, četnici orobili Petra Suraća, Zadranina koji je već 30 godina u Njemačkoj, otevši mu “mercedes 500 SE”, osobne stvari i novac.
– U Zagreb doputovao iz Kanade novoimenovani pomoćni biskup zagrebački mons. Juraj Jezerinac.

1992.
– Poslije polustoljetne okupacije jugomornarica napustila najjužnije jadranske otoke – Vis i Lastovo.
– Na Dubrovačkom bojištu neprijatelj uzmiče, ali grad i dalje pod ubitačnom vatrom barbara.
– Hrvatsko vijeće obrane, u dosad najvećoj bici u BiH, oslobodilo Modriču.
– Poslije oslobađanja Ravnog, postrojbe HVO ušle u Stolac, kojeg su četnici napustili.
– Srpska strahovlada u Prijedoru se nastavlja nesmanjenom žestinom – po gradskim ulicama brojni leševi ubijenih prijedorskih Hrvata i Muslimana te kolona uhićenika na putu ka nekom od obližnjih konclogora.
– U Banjaluci bačen eksploziv na džamiju Arnaudija, koja se nalazi u središtu grada i jedan je od najstarijih objekata islamske kulture u BiH.
– Protiv 325 građana Našica podignute optužnice da su sudjelovali u oružanoj pobuni protiv Republike Hrvatske.
– Ministar vanjskih poslova Njemačke Klaus Kinkel podržao prijedlog da se ustanovi sud za ratne zločince, koji bi sudio Srbima odgovornim za pokolje.
– Televizijski intervju s Miloševićem na “TF1” pokazao da je njegovo ime sinonim za teror.
– Saddam Hussein šalje Srbiji oružje, senzacionalno je otkriće britanskog lista “Observer”.
– Demonstracije u Beogradu protiv rata i Miloševića.

1993.
– Zadarsko područje pretrpjelo nova razaranja, potpuno razorene kuće nekoliko zadarskih obitelji.
– Napadi Muslimana u srednjoj Bosni sve jači, najgore je u Mostaru gdje su minobacačima gađali prostor oko hotela “Ero”, a meta im je bila i vojarna “Tihomir Mišić”.
– Press centar Armije BiH zabilježio 18 preleta srpskih helikoptera na liniji Brčko-Pelagićevo, dakle Srbi lete usprkos zabrani UN-a.

1994.
– U intervjuu za ljubljansko “Delo” o imovinskim i financijskim odnosima s Hrvatskom, direktor državne agencije za sanaciju banaka Lojze Deželak izjavio da dugovi Ljubljanske banke u Zagrebu ni u kom slučaju neće ići u javni dug, te da će dug od 900 milijuna njemačkih maraka hrvatskim štedišama biti bitno snižen ili uključen u sukcesiju.
– Na zasjedanju Ustavotvorne skupštine Federacije BiH za predsjednika izabran Krešimir Zubak, a za potpredsjednika Federacije izabran dr. Ejup Ganić.
– Prema pisanju “The Timesa”, srpski predsjednik Milošević prosperira usprkos sankcijama koje je UN točno prije dvije godine uveo protiv Srbije i Crne Gore.

1995.
– Bosanski Srbi zatvorili, ili ograničili kretanje za više od 370 “plavih kaciga” i vojnih promatrača UN-a. Njih sedamnaest drže kao ljudski štit na položajima.
– U Jadranu je trenutačno 13.000 američkih marinaca, izvijestio Pentagon. Još 4.000 američkih vojnika je raspoređeno u Italiji.

 

 

1996.
– Novi zapovjednik Hrvatske ratne mornarice viceadmiral Vid Stipetić u vojarni “Lora” u Splitu primio dužnost od dosadašnjeg zapovjednika admirala Svete Letice, koji odlazi u mirovinu.
– Zločin nad Srebreničanima nije bio moguć bez izričitog odobrenja Slobodana Miloševića, tvrdi londonski “The Sunday Times”, koji piše kako je zločin nad pučanstvom Srebrenice isplaniran i dirigiran izravno iz Beograda.
– U Haagu optuženi Dražen Erdemović priznao svoju krivnju, da je kao pripadnik srpskih snaga sudjelovao u ubijanju pučanstva Srebrenice, jer, kako kaže, “da nije poslušao zapovijed, bio bi i sam ubijen sa žrtvama”.
– U aferi vezanoj uz iransko oružje za BiH, pred američkim Kongresom svjedočio veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith, rekavši da su SAD znale za isporuke oružja, ali nisu u njima direketno sudjelovale.

Zrinsko-frankopansko mučeništvo

ZRINSKO-FRANKOPANSKO MUČENIŠTVO UGRAĐENO JE U PATNJE SVIH KOJI SU STRADALI ZA HRVATSKU
(Govor dr. sc. Anđelka Mijatovića, izrečen na Dan hrvatskih političkih uznika, 30. travnja 2005. u crkvi sv. Vida u Vrbovcu)

“Poštovane sestre supatnice, poštovana braćo supatnici, poštovana gospodo!

Vama koji ste patili za Hrvatsku nije potrebno govoriti o Zrinskima i Frankopanima, jer ste svi vi njihovo rodoljublje i njihovu državotvornost pa i mučeništvo bana Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, okrutno pogubljenim na današnji dan 1671. u Bečkome Novom Mjestu, ugradili u svoje patnje i u svoje stradanje. Ipak, prigoda nas obvezuje da nešto kažemo o tim hrvatskim velikaškim rodovima koji su se stoljećima borili za Hrvatsku, izgrađivali je politički, gospodarski, kulturno i u svakom drugom smislu.

Zrinski i Frankopani spadaju među najznačajnije i najpoznatije hrvatske velikaške rodove koji su nekoliko stoljeća, od XI. do XVII. stoljeća, vrlo usko bili povezani s poviješću, prošlošću i sudbinom hrvatskoga naroda i Hrvatske. Stoljećima su članovi tih velikaških rodova bili nositelji i branitelji Hrvatske od nadmoćnijega osmanlijskoga osvajača, ali i odlučni protivnici sve opasnijega habsburškoga carskog apsolutizma i njemačkoga hegemonizma, koji se je u duhu europskoga merkantilizma nastojao učvrstiti u čitavoj Habsburškoj Monarhiji. I prošlost tih dvaju rodova međusobno je isprepletena bračnim vezama, prijateljstvima i sudjelovanjima u skoro svim značajnijim zbivanjima u Hrvatskoj, osobito na bojištima u obrani Hrvatske od osmanlijskoga osvajača. Njihovi ukupni interesi poklapali su se s hrvatskim nacionalnim i državnim interesima. Po jednom podatku, Zrinski su vodili pedesetak većih vojnih protiv Osmanlija.

Svakako, od Zrinskih nama je najpoznatiji Nikola Zrinski, hrvatski ban (1542. – 1557.) i u zapadnoj Madžarskoj zapovjednik Sigeta, utvrde koja je štitila zapadnu Madžarsku, Austriju i Hrvatsku sa sjeveroistoka. Taj je Nikola Zrinski junački i poginuo 7. rujna 1566. braneći Siget s oko 2.300 boraca od oko 100.000 osmanlijskih napadača. Poznato je da su ga Osmanlije pozivali da im preda utvrdu Siget, obećavajući mu zauzvrat hrvatsko kraljevstvo. Međutim, tu primamljivu ponudu Zrinski je odbio s jasnom porukom: “Ne će nitkor u moju dicu prstom kazati!” tj. ukazivati na njegovo potomstvo kao izdajničko. Njegovi su praunuci hrvatski banovi Nikola Zrinski i Petar Zrinski kojih se mi posebno sjećamo danas. Nikola je rođen 1. svibnja 1620. u Čakovcu, a Petar je rođen 6. lipnja 1621. u ovom gradu Vrbovcu, koji su Zrinski posjedovali od 1531. Možemo pretpostaviti da je Petar u crkvi sv. Vida, spominje se u Vrbovcu još 1334., možda upravo u ovom prostoru i kršten, da su se i braća Nikola i Petar na ovom mjestu molili i sve ono što se radi u crkvi. Iako su rano ostali bez oca Juraja, na bojištu u Tridesetogodišnjem ratu u Češkoj 1629., i oni su po uzoru na ostale velikaške sinove školovali se izvan Hrvatske, u isusovačkim odgajalištima u Grazu i Trnavi, a obrazovanje su upotpunjavali i u Italiji. Dok su Nikolu zanimala djela književnika Tassa i teoretičara Machiavellija, Petra su više zanimale ratne znanosti, posebno topništvo.

Po povratku u domovinu u veljači 1637. braća su, braneći Međimurje i svoje posjede u jugozapadnoj Madžarskoj, doživjeli ratno krštenje sa Osmanlijama iz Kaniže. U XVII. stoljeću Zrinski su imali svoje posjede od jugozapadne Madžarske do Hrvatskog primorja. Budući da je Nikola živio u Čakovcu, posebno je uspostavljao veze s madžarskim velikašima, ali i s drugim uglednicima u Europi. Da bi madžarskom plemstvu predstavio svog pradjeda Nikolu Zrinskog Sigetskog, rod Zrinski i sebe, Nikola je na madžarskom jeziku spjevao i 1651. u Beču objavio djelo “Adrian tengernek syrenaia”, a Petar je Zrinski to pjesničko djelo svoga brata prepjevao na hrvatski jezik i objavio ga pod naslovom “Adrianskoga mora sirena” g. 1660. u Veneciji, posvetivši ga “dostojnim, virnim i vridnim junakom, vse hrvacke i primorske krajine”, okupljajući tako oko sebe hrvatsko i madžarsko plemstvo. Braća Zrinski osobito su se istaknula u Tridesetogodišnjem ratu (1618.-1648.) protiv Šveđana i u tzv. Erdeljskom ratu (1663.-1664.) protiv Osmanlija. Za njih se može reći da su bili hrvatski integralisti koji su svjesno okupljali hrvatski rod od Međimurja do Dubrovnika i Boke kotorske, pripremajući ga za bolju budućnost.

Velikaški rod Frankopani ne zaostaje ništa iza Zrinskih. Potječu od knezova krčkih, a do sredine XV. stoljeća, osim otoka Krka, stekli su posjede u županiji Gackoj s Otočcem, do Slunja i Cetingrada, Pounja, Vrlike, Ostrovice i Skradina. Većinu tih posjeda Frankopani su izgubili u borbama sa Osmanlijama. U XVII. stoljeću njihovi posjedi protezali su se od Bosiljeva i Severina na Kupi do Novoga u Vinodolu. I Frankopani su hrvatskom rodu dali na desetke uglednika: banova, književnika i ratnika. Među poznatijima su knez Bernardin Ozaljski, sudionik bitke na Krbavskom polju 1493., poznati branitelj Hrvatske i osobito poznat po protuosmanlijskom govoru koji je kao starac održao pred njemačkim staležima 1522. u Nürnbergu te njegov sin Krsto Ozaljski (1482.-1527.), poznati ratnik protiv Osmanlija, Mlečana i Habsburgovaca, “skrbnik i zaštitnik kraljevstva” koje je kao hrvatske zaslužnike poznati književnik Milutin Cihlar Nehajev prikazao u romanu “Vuci”, primorski i karlovački general i ogulinski kapetan (1589.-1652.)Vuk Krsto Tržački, njegova djeca književnica Katarina ud. Zrinski (1625.-1673.) i pjesnik, prevoditelj i senjski kapetan Fran Krsto Frankopan (1643.-1671.) koji se je svom puninom pridružio svomu šurjaku u borbi protiv bečkog apsolutizma.

Budući da se hrvatski i madžarski vladari Habsburgovci nisu brinuli o hrvatskim i madžarskim nacionalnim interesima i nisu ništa poduzimali za oslobađanje od Osmanlija osvojenih hrvatskih i madžarskih zemalja, i Hrvati i Madžari bili su nezadovoljni njihovom vladavinom još od njihova izbora za hrvatske i madžarske kraljeve 1527. To nezadovoljstvo osobito je došlo do izražaja nakon tzv. Erdeljskog rata (1663.-1664.) kad su Osmanlije pretrpjeli velike poraze, a Habsburgovci su, umjesto da progone poraženog neprijatelja, s njim sklopili tajni sporazum. Takav postupak zakonitog vladara Leopolda I. Habsburgovca potaknuo je hrvatske i madžarske velikaše, predvođene hrvatskim banom Nikolom Zrinskim, da se oslobode bečke apsolutističke vlasti. Da bi u tomu naumu uspjeli, za pomoć su se obratili prvo tradicionalnom habsburškom protivniku francuskom kralju Ljudevitu XIV. koji je braći Zrinski već iskazivao određenu pažnju. U tijeku pregovora s Francuzima u studenom 1664. u lovu kraj Čakovca ubijen je ban Nikola Zrinski, u Europi vrlo ugledni idejni zagovaratelj jednoga europskog protuosmanlijskog rata i vođa u hrvatsko-madžarskom protuhabsburškom pokretu. Njega je na banskoj stolici i u pokretu naslijedio njegov brat Petar Zrinski koji je nastavio pregovarati s Francuzima, Poljacima, Mlečanima, pa, kad su svi ti imali razloga ne pružiti pomoć Hrvatima i Madžarima, oni su se obratili za pomoć i Osmanlijama.

Da bismo lakše shvatili sve relevantne prilike u vrijeme zrinsko-frankopanskog pokreta, potrebno je spomenuti da je Hrvatska u drugoj polovini XVII. stoljeća, u okviru Habsburške Monarhije koja je imala 12.000.000 pučanstva, s 80.000 vojnika i prihodom od 60.000 forinti, imala površinu 18.200 čkm i oko 500.000 pučanstva, s oko 10-15.000 forinti prihoda godišnje te s jednim dijelom pod vlašću hrvatskoga bana i drugim dijelom – Vojnom krajinom – pod upravom bečkoga Ratnog vijeća u Grazu, izložena čestim osmanlijskim pustošenjima, ali i nasiljima njemačke soldateske iz garnizona u Karlovcu, Koprivnici i drugdje. U izvođenju ratnoga plana Zrinski je prvo namjeravao pridobiti važan krajiški garnizon u Koprivnici, a potom provaliti u Kranjsku, osvojiti Ptuj pa i Graz u Štajerskoj. Računao je da će u tu svrhu u Hrvatskoj okupiti 40.000 boraca. Madžarski su velikaši trebali provaliti u Češku i tako Bečki dvor staviti pred gotov čin. Uvjereni da će im Osmanlije stići u pomoć, Petar Zrinski i njegov šurjak knez Fran Krsto Frankopan u početku 1670. ozbiljno su se stali spremati za borbu. Međutim, kad su se uvjerili da im Osmanlije ne dolaze u pomoć, prihvatili su poziv kralja Leopolda I. Habsburškog na pomirbu te su se u travnju 1670. uputili u Beč. Istodobno je habsburška soldateska zaposjela i opljačkala njihova imanja.

U Beču su Zrinski i Frankopan zatvoreni, stavljeni pod istragu, osuđeni na smrt i 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu pogubljeni odsijecanjem glava. Na njihove posljednje trenutke podsjećaju nas pisma koja su uoči pogubljenja uputili svojim suprugama – Petar supruzi Katarini i Krsto supruzi Juliji. Slična sudbina zadesila je i Petrovu suprugu Katarinu, koja je teško bolesna umrla internirana u samostanu redovnica uršulinki u studenom 1673. u Grazu, sina Ivana Antuna koji je umro u studenom 1703. u zatvoru u Grazu, a Nikolin sin Adam ubijen je s leđa 1691. u bitci kraj Slankamena. Tako je uništen rod Zrinski. I Krsto Frankopan bio je bez potomstva, pa je njegovom smrću izumro i rod Frankopana u Hrvatskoj. Od zrinsko-frankopanskih imanja bečki je dvor samo u prvih deset godina dobio 90.000 forinti. Uništenjem Zrinskih i Frankopana Hrvatska je uništena vojno, gospodarski i kulturno, odnosno u svakom pogledu i počela se je oporavljati tek u nacionalnom preporodu u prvoj polovini XIX. stoljeća.

O Zrinskima i Frankopanima u Hrvatskoj se nije smjelo govoriti i niti spominjati njihove zasluge za hrvatski narod. Istina o njihovoj sudbini u hrvatskom narodu širila se je više tek nakon 1861., kad je u Hrvatskom saboru zagovaratelj hrvatske nacionalne slobode dr. Ante Starčević, boreći se protiv bečkog dvora, izjavio da “naši Krčki Frankopani, naši Šubići Zrinski bijahu za buntovnike proglašeni i udavljeni samo za to, jer se Nemcem htelo hrvatskih imanjah”. To je bio početak rasta zrinsko-frankopanskoga kulta u hrvatskom narodu. Tomu su posebno pridonosili Starčevićevi sljedbenici pravaši, ali i pjesnici, književnici i umjetnici stvarajući djela o zrinsko-frankopanskom mučeništvu. Kakav je odnos bečkoga dvora bio prema tim mučenicima, svjedoči činjenica da je u drugoj polovini XIX. stoljeća u Zagrebu bio problem naći svećenika i crkvu u kojoj bi se prikazala misa za te mučenike, a u obilježavanju 300. obljetnice njihova pogubljenja u Zagrebu je sudjelovao tek neznatan broj sudionika. Sve do 1907. policija je popisivala one koji su sudjelovali u zadušnicama za Zrinskoga i Frankopana. Zrinsko-frankopanski kult posebno je došao do izražaja u školske mladeži u prvoj polovini XX. stoljeća. Njihovi posmrtni ostatci preneseni su 1919. uz najveće počasti u domovinu i nalaze se u zagrebačkoj prvostolnici.
Iako je hrvatski narod u svojoj teškoj i slavnoj prošlosti dao mnoge mučenike za svoj rod i dom, s opravdanim razlogom su bivši hrvatski politički uznici hrvatske rodoljube i mučenike Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana, što su “rado spram silnika i u samu pošli smrt” kako reče pjesnik Harambašić, uzeli za svoje uzore i kao rodoljubi, poput njih, i sami kroz zatvorske patnje i život hodili uspravno. Slava im i hvala!”

Petrovo pismo ženi Katarini:

Moje drago serce. Nemoj se žalostiti svrhu ovoga moga pisma, niti burkati. Polag Božjega dokančanja sutra v deseti ore budu mene glavu sekli i… tvojemu bratcu. Danas smo mi jedan od drugoga srčeno prošćenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni velete, tebe proseći, ako sam te u čem zbuntaval, ali ti se u čem zameril (koje ja dobro znam) oprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam k smrti dobro pripravan, niti se plašim. Ja se ufam u Boga vsemogućega, koji me je na ovom svetu ponizil, da se tulikajše mene hoće smilovati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se) da se mi naukupa pred njegovem svetem tronušem u dike vekivečne sastanemo… Ja sam vse na Božju volju ostavil. Ti se ništar ne žalosti, ar je to tak moralo biti. U Novem Mestu, pred zadnjim dnevom mojega življenja, 29 dan aprila meseca, o sedme ore podvečer, leta 1671. Naj te Gospodin Bog s mojum kćerju Auroru Veroniku blagoslovi!
grof Zrini Petar

To divno pismo dokazuje da je Petar bio junak i u smrti, kao što je bio i u životu. A njegovoj živoj vjeri i potpunom predanju Božjoj volji treba se diviti.

Navik on živi ki zgine pošteno!

Ivica Matešić:Vapaj hrvatskih heroja (“Popule Meus” …-Puče Moj)

Kao da iz svih osuđenih Hrvatskih heroja govori jedno,poručuju izdajničkim garniturama u Banskim dvorima i Pantovčaku:Puče moj,Hrvatsko moja što učinih tebi,ili u čem osramotih tebe? Odgovori meni!

Hrvatsko, Dome moj, što učinih tebi?
U čemu to osramotih tebe, ožalostih narod moj?
Odgovori meni.

Ja te izvedoh iz ropstva. Iz sužanjstva…
Iz zemlje jugoslavenske.
A ti pripravi križ Spasitelju tvome.

Hrvatski puče moj, što učinih tebi?
U čemu to izdadoh tebe, ožalostih narod svoj?
Odgovori meni.

Ja te vodih kroz polja bojna četiri godine…
I pobjedama te nahranih sinova tvojih
I uvedoh te u Knin, u pobjedu konačnu
A ti pripravi križ Spasitelju tvome.

Hrvatsko, Dome moj, što učinih tebi?
U čemu to oštetih tebe?
Odgovori meni.

Što još moradoh učiniti za te, a ne učinih?
Ja eto posložih postrojbe silne nepobjedive,
Pregazih putove i planine Tvoje
A ti meni postade odviše gorka
Ti mene protjera u svijet bijeli.

Hrvatski puče moj, što učinih tebi?
U čemu to osramotih narod moj?
Odgovori meni.

Ja radi tebe silno udarah u prsa dušmanska
S prvorođencima, sinovima tvojim
A ti mene predade lancima… okovima da me okuju.

Hrvatsko, Domovino jedina, što učinih tebi?
U čemu ožalostih tebe?
Odgovori meni.

Ja ti darovah slobodu pobijedivši u Oluji
A ti mene predade glavarima tuđim da mi sude.

Hrvatski puče moj, što učini tebi?
I u čemu to razljutih tebe?
Odgovori meni.

Ja pred tobom otvorih more,
A ti otvori vrata ćelije moje.

Hrvatsko, Dome moj, što učinih tebi?
U čemu to ožalostih tebe?
Odgovori meni.

Ja pred tobom idoh u stupove dima i pakla
A ti mene odvede u sudnicu Haaga.

Hrvatsko, Dome moj, što učinih tebi?
U čemu to uvrijedih tebe?
Odgovori meni!

Ja tebe učinih ponosnom
A ti mene udari zaušnicama i lažima.

Hrvatski puče moj, što učinih tebi?
U čemu to ogriješih o tebe?
Odgovori meni!

Ja tebe napojih krvlju spasenja
Iz tijela branitelja tvojih
A ti mene napuni žučju vlastita mi tijela.

Hrvatsko, Dome moj, što učinih tebi?
U čemu to iznevjerih tebe?
Odgovori meni!

Ja radi tebe potukoh armije srbske
Horde četničke
A ti mene pretuče palicom španjolskom.

Hrvatsko, Domovino moja, što učinih tebi?
U čemu to zaslužih ovo?
Odgovori meni!

Ja tebi dadoh žezlo slobode
A ti prodade glavu moju.

Hrvatsko, Dome moj, što učinih tebi?
U čemu to ponizih tebe?
Odgovori meni!

Ja uzvisih tebe među zemljama
A ti mene objesi o drvo Križa.

Hrvatski puče moj, što učinio si sebi?
Ne meni!
Ne odgovaraj meni
Odgovori sebi
Što učinio si sebi…

Spavajte samo… Spavaj Hrvatsko…

Evo dogodio se čas
I Sin je tvoj lociran, uhićen i transferiran
Predan u ruke dušmanima izdan od tebe
Hrvatsko, tebe izdajnika

Pristupiše mu i vezaše mu ruke
Kao na razbojnika izašla si Hrvatsko
Da ga uhvate
A svaki je dan branio te i obranio.

Odvedoše ga u Haag, a ti nisi bila tamo
Ni da vidiš, a kamo li da utječeš na svršetak.

Glavari sudački i svo vijeće
Tražili su lažno svjedočanstvo
Da bi ga osudili.
A ti, Hrvatsko, na to si pristala
Arhive otvorila da bi ga osudili.

I ne nađoše na njemu grijeha
Premda su pristupili mnogi lažni svjedoci
Najposlije nađoše transkripte
I dnevnike topničke.

Spavaj, spavaj Hrvatsko…
I ne bi ih briga za ubijena sela tvoja
Ni za krivnju agresora
Ni za okupaciju zemlje tvoje.

Ne bi ih briga ni za jame ispunjene kostima tvojim
Ni za Ovčare ni za Škabrnje, Vukovare… Lovase
Ko ni tebe što briga bilo nije.
Ni jednom te riječju spomenuli nisu, Hrvatsko moja.

Govorili su o Bivšoj Jugoslaviji… o Krajini.
Tebe spomenuli nisu u presudi, Hrvatsko moja.

Tvojim braniteljima, Tebi se sudi
A ti spavaj, ne budi se, ne budi…
Spavaj, spavaj Hrvatsko.

Zločinačkom družbom su te nazvali
A ti riječ rekla nisi.
Gdje si sada?

24 godine… 18 godina
Sad to treba braniti post mortem
U dva do ponoći kako do istine stići…

Ionako si ga predala iz zavisti
Iz jala Hrvatskoga.

Nemoj se ti ništa miješati u stvar presude pravedniku,
Jer si jadnice u snu uspavana mnogo pretrpjela.

Sna ti još treba…
Ali osuda će njegova na tebe pasti
I na djecu djece tvoje.

Od jedanaeste do dvanaeste ure
Petnaestog travnja
Nastala je tama po svoj zemlji Hrvatskoj.

A ti spavaj puče moj… Spavaj…

Puče moj…
Što učinili su tebi sinovi tvoji nevino osuđeni?
Odgovori sebi,
Odgovori sebi… Hrvatsko, što učinila si sebi?

Nije istina da se na Golgoti staro prelomilo drvo…
Prevario se Silvije… prevario.

Na Golgoti je u Hrvata ponovo niklo drvo Križa.
Puzeći crvi hrvatski izvukoše stare čavle
Zabiše ih u tijela branitelja svojih
To je bilo prvo.

HRVATSKO, ŠTO UČINI SEBI!!!!!

Hrvatski ratni spomenar 3/4

Dogodilo se 1. svibnja

1990.
– U Hrvatskoj i Sloveniji proslavljen Prvi maj – praznik rada, ali prvi put poslije drugog svjetskog rata – bez partijskih (komunističkih) zastava.

1991.
– Vlada Republike Hrvatske predložila Saboru da uskrati suglasnost na nekoliko saveznih akata, među kojima i na nacrt zakona o ukupnim rashodima budžeta i na nacrt zakona o tečajnim razlikama.
– Tridesetak srpskih odmetnika napalo hrvatska sela Potkonje i Vrpolje kraj Knina – jedna osoba ranjena, a više osoba oteto i odvezeno u Knin.
– Vrhovno državno vijeće odlučilo da Republika Hrvatska, ako jedinice JNA i dalje budu ometale ili otežavale uspostavu pravnog poretka u Republici, preispita svoj stav prema JNA te joj uskratiti financiranje.
– Kijevo, njegovi stanovnici i postaja MUP-a već pet dana opkoljeni jedinicama JNA.
– Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske uputilo građanima poziv na referendum na kojemu bi se trebali izjasniti da li su za neovisnu, suverenu i samostalnu hrvatsku državu.
– U Benkovcu zapaljena hrvatska zastava, samo trideset minuta nakon što je postavljena na zgradu pošte.
– Nepoznata osoba skinula hrvatsku zastavu s VUPIK-ova silosa u predgrađu Vukovara, a na pruzi Borovo – Novi Dalj eksplozijom oštećena pruga.

1992.
– Tajland priznao Republiku Hrvatsku.
– Na zasjedanju KESS-a donijeta nova Deklaracija o BiH, u kojoj je jasno imenovan napadač: JNA i paravojne formacije koje podržava Srbija.
– Američki Senat prihvatio rezoluciju kojom zahtijeva od Bijele kuće da odgodi priznanje “nove Jugoslavije”, sve dok vlada u Beogradu ne promijeni militantno vladanje.
– Predstavnici triju zajednica u BiH počeli u Lisabonu proučavati prijedlog Josea Cutileria o teritorijalnom razgraničenju Republike.
– Mete topničkih napada na Osijek bili isključivo civilni ciljevi, a pritom ranjeno 14 građana.
– Neprijatelj minira preostale kuće u Župi dubrovačkoj.
– Srbijanski agresori zauzeli odašiljač “Vlašić” i tako blokirali program RTV Sarajeva.
– Ratni požar zahvatio sve općine u Bosanskoj Posavini.

1993.
– U Konjicu i dalje napeto – Muslimani nasilno mobiliziraju Hrvate, a one koji to odbiju trpaju u zatvore.
– Kod Zadra zarobljeno troje Srbijanaca koji su potanko ispričali kako su mobilizirani u Srbiji i odmah poslani na frontu u Hrvatsku.
– Skupina naoružanih osoba u Sarajevu napala zgradu u kojoj je smješten ukrajinski kontingent Zaštitnih snaga UN, a ukrajinska straža odgovorila na napad.
– Izravna vojna akcija na Balkanu je nužna i Albanija bi prihvatila tu opciju, no u ovom trenutku je nužno podržati Vance-Owenov plan, izjavio Aleksandar Meksi, predsjednik albanske vlade.
– Vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić u intervjuu radio-postaji Deutschlandfunk izjavio kako bi prihvaćanje sankcija UN za Srbe bilo ravno samoubojstvu.

1994.
– U pismu predsjednika Predsjedništva BiH Alija Izetbegovića predsjedniku Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu upozorava se da provedba Washingtonskog sporazuma kasni.
– Hrvatski nezavisni demokrati održali osnivačku skupštinu u Zagrebu, za predsjednika stranke izabran Stipe Mesić, a potpredsjednici su: Josip Manolić, fra Tomislav Pavao Duka, Slavko Degoricija, Perica Jurič, Dragutin Hlad, sve bivši članovi HDZ-a.
– U Zagrebu održan kongres ujedinjenja Socijaldemokratske stranke Hrvatske (SDH) i Sodijaldemokratske partije Hrvatske (SDP) u jedinstvenu SDP, te obilježena stogodišnjica socijaldemokracije u Hrvatskoj.
– Američki novinari, Bryan Brinton i Francis William Tomasić, poginuli na cesti od Mostara prema Sarajevu u blizini brane Salakovac, kad je njihovo vozilo, skrenuvši sa ceste, naletjelo na minu.
– Borislav Mikelić, tzv. predsjednik “krajinske vlade”, donio naredbu o zabrani susreta razdvojenih obitelji kao i zabranu svakog ulaska u “plavu zonu” kod Mošćenice Srbima i malobrojnim Hrvatima iz okupirane Petrinje i Banije.
– Učestali napadi Srba na oraško-šamačkom i usorskom bojištu.
– Nakon što su Srbi unutar zaštićene zone Goražda napali postrojbe engleskog UNPROFOR-a, to su isto učinili i danskim postrojbama u Tuzli, a vojni konvoj UN-a kod Sarajeva srpska je paravojska blokadom spriječila da uđe u grad.

1995.
– Hrvatske redarstvene snage u munjevitoj akciji nazvanoj “Bljesak” oslobodile jutros Jasenovac i selo Medare.
– Točno u 5,30 sati počela akcija redarstvenih snaga Republike Hrvatske pod nazivom “Bljesak”, kojoj je svrha osigurati slobodan promet i spriječiti terorizam u bivšem Zapadnom sektoru UNPA, o čemu je pravodobno izvješten UNCRO, priopćeno iz Ureda za odnose s javnošću MUP-a RH.
– Predsjednik Tuđman primio u Predsjedničkim dvorima veleposlanika SAD Petera Galbraitha na njegov zahtjev i tom prigodom mu u svezi s incidentom na auto-cesti rekao da Hrvatska, ostajući dosljedna svojoj politici mirnog rješenja i normalizacije odnosa, želi osigurati normalan promet i spriječiti daljnje incidente na tom za gospodarstvo Hrvatske važnom prometnom pravcu.
– UN NIJE uspio osigurati produljenje prekida vatre u BiH, koji je istakao u podne, zahvaljujući nepokolebljivom protivljenju obiju strana, priopćio glasnogovornik UN u Sarajevu Colum Murphy.
– Predsjedničkom izjavom Vijeće sigurnosti zatražilo obustavu hrvatske ofenzive u Zapadnom sektoru.

1996.
– Prema sporazumu s Londonskim klubom, Hrvatska preuzela 29,5 posto dugova bivše Jugoslavije.
– Međunarodni sud pravde (organ UN koji nema veze sa Sudom za ratne zločine) počeo jednotjedno javno razmatranje tužbe BiH protiv Srbije da je potpomagala i prouzročila genocidni rat u Bosni.
– Predsjednik Tuđman sa Zagrepčanima u Maksimiru proslavio 1. svibnja, međunarodni Praznik rada.

 

Dogodilo se 2. svibnja

1991.
– U srpskom terorističkom napadu na autobus hrvatskog MUP-a u Borovu Selu, ubijeno 15 policajaca.
– U Polači kod Zadra napadnuta policijska patrola, tom prilikom iz snajpera smrtno ranjen policajac Franko Lisica.

1992.
– Pregovori o BiH, koji su pod pokroviteljstvom EZ-a vođeni u Lisabonu, obustavljeni nakon što Srbi nisu povukli svoje topništvo oko Sarajeva.
– Napad na Vinkovce iz svih oružja, devet ranjenih u Osijeku, napadi na Novu Gradišku, Slavonski Brod i Županju s bosanske strane.
– Srpska vojska izazvala novi incident kod Dubrovnika kada su pogodili gliser s časnicima UN na ulazu u uvalu Zaton, na sreću nitko nije ranjen.
– Po povratku iz Lisabona predsjednika Predsjedništva BiH Aliju Izetbegovića i njegovu kći zarobila tzv. Jugoslavenska armija i pod prijetnjom oružja odvela u vojarnu Lukavica blizu Sarajeva.
– U Čitluku ubijen belgijski promatrač EZ.
– U Hrvatskoj 222 665 izbjeglica iz BiH.

1993.
– Vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić u Ateni potpisao Vance-Owenov plan o BiH pod uvjetom da ga prihvati “parlament republike srpske”, čime ga je u stvari odbio.

1994.
– Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman odgovorio na pismo Alije Izetbegovića, u kojem ističe kako je od interesa za obje zemlje da se sporazum iz Washingtona što prije oživotvori.
– U Chicagu utemeljen Savez Hrvata BiH radi okupljanja Hrvata iz te republike koji žive na sjeveroameričkom kontinentu a koji se zalaže za cjelovitost BiH.
– Izetbegović posjetio slobodno brčansko područje, te istakao kako ovdje dobro organiziran suživot Muslimana i Hrvata mora biti model čitavoj mladoj državi BiH.
– Nedaleko od Tuzle “plave kacige” uzvratile na napad i ubile 9 srpskih vojnika, dok su kod Sarajeva protiv srpskih snaga morali intervenirati i NATO-vi zrakoplovi.
– Premijer BiH Haris Silajdžić kritizirao ulogu UN na prostoru bivše Jugoslavije ocijenivši da bi UN trebali otići ako nisu spremni braniti vlastitu Povelju i vlastite rezolucije.

1995.
– Hrvatske redarstvene snage ušle u Okučane. Bila je to završnica dvodnevnih žestokih borbi i akcija redarstvenih snaga Republike Hrvatske, koje su dobile zadatak da uspostave siguran promet auto-cestom Zagreb-Lipovac kroz privremeno zaposjednuto područje.
– Srpski odmetnici poduzeli bezumni čin odmazde nad civilima, šest kasetnih projektila palo na središte Zagreba, poginulo pet osoba, a 121 ozljeđena, od kojih je desetero u životnoj opasnosti. Posve je sigurno kako je zapovijed za napad dao Milan Martić, a na razini vojne proslijede izvršili generali Milan Čeleketić, zapovjednik stožera tzv. “vojske rsk” i Dušan Lončar, načelnik tog stožera.

1996.
– Izaslanstvo Sabora RH, koje je predvodio potpredsjednik Zastupničkog doma Sabora Vladimir Šeks, razgovaralo u Sarajevu s najvišim dužnosnicima Federacije BiH o provedbi Daytonskih sporazuma.
– Tajne isporuke iranskog oružja BiH 1994., pred kojima su SAD zatvorile oči, omogućile Daytonski sporazum, ocijenio američki ministar obrane William Perry.

 

Dogodilo se 3. svibnja

1991.
– Nakon masakra u Borovu Selu, predsjednik Republike Hrvatske dr. Tuđman izjavio: “Nuđamo mir, nuđamo demokratski sporazum o rješenju svih pitanja, ali isto tako nećemo trpjeti dalje raspojasavanje terorizma u Hrvatskoj i nećemo trpjeti da se bilo kakvi planovi prave na račun hrvatske domovine”.
– Predsjednik Tuđman otputovao u Beograd na sjednicu Predsjedništva SFRJ, na kojoj će biti govora o sigurnosnoj situaciji u Jugoslaviji i Republici Hrvatskoj.
– U proglasu Srpske narodne stranke iz Zagreba poziva se srpski narod u Hrvatskoj da se što prije odrekne nasilnih metoda djelovanja i dade otvorenu i javnu podršku svim demokratskim snagama u Hrvatskoj i Jugoslaviji.
– Inozemna sredstva informiranja o sukobima u Jugoslaviji ističu da raste opasnost od građanskog rata, a francuska televizija ocjenjuje da je riječ o “klasičnom scenariju” uvoda u vojni udar.

1992.
– Slovenski predsjednik Milan Kučan poziva na hitno angažiranje svjetske zajednice u zaustavljanju agresije JA na BiH.
– Srpsko zrakoplovstvo teško oštetilo most na Savi između Slavonskog i Bosanskog Broda. Hrvatski vojnici tom prilikom srušili četiri, a oštetili dva srpska “miga”.
– Srbijanski mediji obilježili obljetnicu masakra 12 hrvatskih policajaca u Borovu Selu, pretvorivši gnusni zločin u herojski čin.
– U Doboju su srpske snage ubile više desetina tamošnjih Hrvata i Muslimana.
– Otetog predsjednika BiH Aliju Izetbegovića i njegovu kći jugoarmija pustila iz vojarne u Sarajevu, gdje je bio zatočen 24 sata, u zamjenu za svog generala Milutina Kukanjca.
– Zrakoplovi JA raketirali Široki Brijeg.

1993.
– “SRJ” isključena iz Svjetske zdravstvene organizacije (WHO).
– U Zagrebu osnovan Državni odbor za normalizaciju Hrvatsko-srpskih odnosa.
– Vrhovni sud Republike Hrvatske, u drugostepenom sudskom postupku, u cijelosti potvrdio presudu sisačkog suda, kojom se ratni zločinac Slobodan Tarbuk, tzv. zapovjednik banijskog korpusa, osuđuje na 20 godina zatvora.
– Unatoč brojnim aktivnostima na uspostavi mira, ne prestaju muslimanski napadi na Hrvate, samo u busovačkom selu Pazićima ubili su 5 Hrvata.
– Vojni stručnjak Instituta za međunarodne odnose u Den Haagu, Den Doel, spominjući dosadašnje iskustvo sa Srbima u Hrvatskoj i sada u BiH, očekuje da će čitava operacija “pacifikacije” BiH trajati godinama i to s neizvjesnim rezultatom.
– Posebni izaslanik pape Ivan Pavla II., Josef Stimpfle, zatražio suđenje srpskim vođama pred Međunarodnim sudom za ratne zločine.

1994.
– Mještani Moščenice, sela nedaleko Siska, ponovno blokirali cestu koja vodi od Siska do zaposjednute Petrinje u znak prosvjeda protiv nedjelotvornosti UNPROFOR-a koji ih ne štite već se otvoreno stavljaju na stranu pobunjenih Srba.

1995.
– Šest novih srpskih projektila palo na civilne ciljeve u Zagrebu. Jedan projektil pogodio Dječju bolnicu u Klaićevoj ulici, gdje je jedna osoba poginula a pet je ranjeno. Jedan od projektila pao je i na zgradu Kulturno-umjetničkog društva “Kolo” i okolne zgrade, gdje je više članova baleta Hrvatskog narodnog kazališta ranjeno.
– Zapadna Slavonija je oslobođena, ostalo je još uvijek okupirano nešto više od 11 posto cjelokupnog teritorija Republike Hrvatske, istaknuto na sjednici Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti.
– Ulaskom redarstvenika i postrojbi Hrvatske vojske u Okučane, a potom u večernjim satima i na područje Stare Gradiške, gdje su se zadržale posljednje razbijene skupine pobunjenih okučanskih Srba, cjelokupan teritorij Brodsko-posavske županije postao je slobodan od utorka 2. svibnja 1995., izjavio novinarima general HV Petar Stipetić.
– Na izvanrednoj konferenciji za novinare, koju je u stožeru mirovnih snaga u Zagrebu održao posebni izaslanik UN Yasushi Akashi, novinarima podijeljen tekst usmenog sporazuma između hrvatske i srpske strane o potpunom prekidu neprijateljstava u Hrvatskoj od srijede 3. svibnja u 16 sati.
– Beogradski tisak na prvim stranicama donosi vijest o “agresiji Hrvatske na zapadnu Slavoniju”, kritizira se pasivnost snaga UN, koje nisu o pripremama obavijestile Srbe, a najviše ih je zasmetalo blago predsjedničko priopćenje Vijeća sigurnosti.

1996.
– Stvoreni preduvjeti za mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja i može se s optimizmom gledati na uspjeh tog procesa, ocijenili u Zagrebu hrvatski ministar vanjskih poslova dr. Granić i prijelazni upravitelj tog područja general Jacques Klein.

 

Dogodilo se 4. svibnja

1990.
– Obilježena deseta obljetnica smrti Josipa Broza Tita – u Zagrebu su, kao i proteklih godine, u 15,05 (vrijeme Titove smrti) oglasile se sirene, dok su se u Beogradu održale antititovske demonstracije.

1991.
– Potpredsjednik Predsjedništva SFRJ Stipe Mesić u intervjuu za Radio-Beograd rekao kako su u Borovu Selu četvorica policajaca masakrirana, odsječene su im glave i na njima se na najbestijalniji način iživljavalo.
– State Department priopćio da je u sukobima na prostoru Republike Hrvatske poginulo najmanje 37 osoba, te da su prilike u Hrvatskoj “vrlo napete” i da postoji “opasnost od daljnjih sukoba”.
– Američki kongresmen Dick Swett pozvao članove Predstavničkog doma da osude terorističku djelatnost u Hrvatskoj.
– U povodu događaja u Hrvatskoj, kongresmen William Broomfield, obraćajući se američkom Kongresu, rekao kako američka vlada mora preispitati svoju politiku prema Jugoslaviji i “srpskom tvrdoglavom staljinistu Slobodanu Miloševiću”.

1992.
– Malezija priznala Republiku Hrvatsku.
– Jednoglasnom odlukom Prošireni biro Parlamentarne skupštine Europskog savjeta odobrio Hrvatskoj status posebnog gosta u toj najstarijoj europskoj integraciji.
– Belgija oštro optužuje “jugoarmiju” za ubojstvo europskog promatrača, inače njezinog građanina, kod Mostara.
– Zadar bez struje i vode, sedam ranjenih u Metkoviću, agresor i dalje uništava imovinu Hrvata u okupiranoj Baranji.
– Podaci o uništenim ili oštećenim spomenicima kulture u Hrvatskoj govore da su najviše stradale crkve.
– Stravičan danak rata – u Hrvatskoj do sada poginulo 3,684 osoba.
– Šest avionskih bombi, tzv. “krmača”, koje je neprijateljska avijacija bacila na Jelas nedaleko Slavonskog Broda, ubilo 16 osoba, od čega šestero djece u skloništima svojih obiteljskih kuća, a više od 60 osoba je ranjeno.
– Predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović od svijeta zatražio vojnu pomoć.
– Prvi puta napadnuto Goražde.
– Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman na konferenciji za novinare u Zagrebu izjavio kako Hrvatska neće intervenirati u Bosni i Hercegovini.

1993.
– Dosad najjači napad na Bihać.
– U Travniku utemeljena zajednička nadzorna mjesta i patrole postrojbi HVO-a i Armije BiH.
– Visoko povjereništvo UN za izbjeglice (UNHCR) procjenjuje da u Goraždu 70.000 ljudi ovisi o humanitarnoj pomoći.
– Vijeće sigurnosti počelo konzultacije o konkretnim akcijama u provedbi Vance-Owenova plana, prema kojemu bi SAD trebale osigurati polovinu ljudstva u snagama NATO-a.
– Američki FBI objavio da je uhitio Stevena Lalasa (49), službenika State Departmenta, zbog špijunaže u korist Grčke i Srbije.

1994.
– U zapadnoj Slavoniji Srbi i dalje ne poštuju Zagrebački sporazum, po kojemu bi zaraćene strane trebale izvući teško naoružanje i ljudstvo na dogovorenu udaljenost od crte bojišta.
– Bivša britanska premijerka Margareth Thatcher ponovno uputila poziv za zračne napade protiv Srba i ukidanje embarga na oružje za BiH i Hrvatsku.

1995.
– Terorizam više nećemo trpjeti… Ovim dajemo znati: ukoliko srpski kolovođe još jednom ponove zločinački napadaj, hrvatska će država najodlučnije odgovoriti, da bi se spriječio svaki daljnji terorizam, stoji u poslanici predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđamana.
– Terorističke napade na Zagreb 2. i 3. svibnja naredio osobno vođa srpskih pobunjenika Milan Martić, a proveo zapovjednik njihovih postrojba Milan Čeleketić, navodi u pismu tužitelju Međunaronog suda za ratne zločine u Den Haagu Richardu Goldstoneu hrvatski ministar vanjskih poslova dr. Mate Granić.
– Vlada Republike Hrvatske uputila poziv civilima i vojnicima srpske nacionalnosti da bez straha odbace oružje. Onima koji to učine Hrvatska garantira sigurnost, civilima sva građanska prava, a vojnicima primjenu Zakona o oprostu.
– Hrvatska je vojska u zapadnoslavonskoj operaciji izgubila 33 vojnika, među njima i zrakoplovca Rudolfa Perešina, a 128 vojnika je ranjeno. Neprijatelj je imao između 350 i 450 mrtvih, te između 1.000 i 1.200 ranjenih, zarobili smo 6 tenkova, 4 oklopna transportera, 42 topa, 2 netaknuta skladišta streljiva, te uništili 6 tenkova i 3 oklopna transportera, izjavio ministar obrane Gojko Šušak na sjednici Hrvatskog sabora.

1996.
– “Sada kada smo objektivno veliki gubitnici u ovome ratu, spasimo što se spasiti može, ostvarimo maksimum iz Erdutskog sporazuma, iako to nije maksimum naših želja” – izjavio za beogradske “Večernje novosti” Vojislav Stanimirović, predsjednik tzv. vlade istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema.

 

Dogodilo se 5. svibnja

1991.
– Na auto-cesti između Županje i Slavonskog Broda ispaljena dva projektila na vozača i automobil potpredsjednika Predsjedništva SFRJ Stipe Mesića.
– Barikade u svim selima vukovarske općine, svi prilazi Vukovaru blokirani.
– Miniran vodovod koji iz rijeke Zrmanje dovodi vodu do Zadra.
– Na zboru građane srpske nacionalnosti u Šibeniku kazano da su od Miloševića svi ugroženi.
– Zbog prijetnji i pritisaka, iz vojvođanskog sela Novog Slankamena dnevno se iseli po jedna hrvatska obitelj.
– Austrijski ministar vanjskih poslova Alois Mock pokrenuo inicijativu kod ministara vanjskih poslova Europske zajednice da ujedinjena Europa pošalje u Jugoslaviju vojsku mira, jednu vrstu “plavi šljemova” ako oružani sukobi budu i dalje eskalirali.

1992.
– Filipini priznali Republiku Hrvatsku.
– Ministri inozemnih poslova pet država članica Nordijskog vijeća u Vandi, kod Helsinkija, osudili upletanje “SR Jugoslavije” u događaje u BiH.
– Ponovno raketiran već ionako oštećen Savski most koji povezuje Slavonski i Bosanski Brod.
– Raketiran Široki Brijeg.
– Dopredsjednik Vlade BiH, Muhamed Čengić u razgovoru s turskim premijerom Demirelom zatražio vojnu intervenciju Turske.
– Jugoslavensko predsjedništvo službeno objavilo da napušta svaku kontrolu nad “jugoslavenskom vojskom” u BiH.
– Hrvatskoj upućen prijedlog o sukcesiji bivše Jugoslavije, u kojem je osnovno načelo pri raspodjeli imovine, prava i obveza pravednost i ravnopravnost svih stranaka u pitanju, a u skladu s tim, imovina i obveze koje su korištene i povezane s jednom ili više republika raspoređuju se tim republikama, uz pravednu kompenzaciju ostalima.

1993.
– Hrvatska delegacija u Ženevi uputila protest Europskoj zajednici i Vijeću sigurnosti zbog napada paravojnih srpskih formacija po Zadru i Šibeniku, u kojima stradavaju nezaštićeni civili.
– Više od trideset sati trajao napad na Žepu, koja je u plamenu.
– Srbi topništvom napali Mostar.
– Muslimani ne dopuštaju prolaz humanitarnim konvojima prema Konjicu.
– Ghali predložio slanje 70.000 vojnika uglavnom NATO-a, pod zastavom UN, u mirovnu akciju u BiH – Vijeće sigurnosti se s time nije suglasilo.
– Glavni tajnik UN dao preporuku Vijeću sigurnosti da u Haagu osnuje Sud za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju.

1994.
– Dok bosanski Srbi i dalje prikupljaju svoje snage u okolici strateški važnog grada Brčkog, Zapad razgovara o tajnoj strategiji zastrašivanja Srba, ne bi li se na taj način došlo do mira na Balkanu, piše njemački “Die Welt”.
– Tristo tona nafte dnevno Srbi pljačkaju u Đeletovcima u istočnoj Slavoniji, što traje već dvije godine uz pomoć UN-a, koji ništa ne poduzimaju da to spriječe, iako je na snazi Rezolucija 757 Vijeća sigurnosti UN-a o ekonomskom embargu protiv Srbije.
– Predsjedništvo BiH odlučilo zatražiti ostavku izaslanika glavnog tajnika UN Yasushija Akashija zbog njegove pristranosti.
– Čelnici bosanskih Srba, nakon razgovora s ministrom u britanskom Foreign Officeu Douglasom Hoggom, odbili ustupiti dio teritorija koje su osvojili u borbama u BiH kako bi se postigao mir.
– Sjedinjene Američke Države i Rusija izrazile zabrinutost zbog nastavka nestabilnosti u BiH, te pozvale Srbe i Muslimane na primirje i pregovore.
– Konvoj UNPROFOR-a, nakon četiri dana prisilnog zadržavanja od strane bosanskih Srba kod Rogatice, konačno stigao u Goražde.

1995.
– Razgovarao sam i s kolegama iz vojnog dijela UN, predstavnicima UNHCR-a i Međunarodnog crvenog križa, te s promatračima EU. I oni su potvrdili korektan odnos hrvatske vlasti prema srpskim pobunjenicima, rekao novinarima izaslanik glavnog tajnika UN Yasushi Akash prigodom posjeta Pakracu u društvu Ivana Jarnjaka i ing. Hrvoja Šarinića.
– Vijeće sigurnosti izrazilo u predsjedničkoj izjavi zabrinutost zbog nastavka neprijateljstava u Hrvatskoj. Vijeće, također, osudilo bombardiranje Zagreba i drugih središta civilnog stanovništva od snaga lokalnih srpskih vlasti i zahtijeva da ga trenutačno prekinu.
– Civilni život mora biti potpuno normalan, a posebno sam zadužio Vladine organe da se maksimalno brinu o civilima i zaštiti njihove imovine, istaknuo hrvatski premijer Nikica Valentić, koji je na čelu Vladina izaslanstva posjetio zapadnu Slavoniju, te tom prigodom pozvao srpske civile na povratak.
– Hrvatska je briljantnom pobjedom u zapadnoj Slavoniji učvrstila svoju međunarodnu poziciju i ubila velikosrpski mit o nepobjedivosti, piše bonski “General Anzeiger”

1996.
– Dok se u Den Haagu gomilaju dokazi o odgovornosti srpskog režima za rat protiv Hrvatske i BiH, iz britanskog Ministarstva vanjskih poslova širi se posve druga “istina” – pod naslovom “Kronologija bivše Jugoslavije”, s oznakom “Sažetak pozadinskih informacija”, stoji da “srpske agresije nije bilo”.

 

Dogodilo se 6. svibnja

1990.
– Održan drugi krug općinskih i saborskih izbora u Hrvatskoj.

1991.
– Štab Vrhovne komande naredio podizanje borbene gotovosti JNA i mobilizaciju odgovarajućih jedinica kako bi JNA, ako organi federacije i republika ne osiguraju mir, mogla to efikasno učiniti.
– U vukovarskoj općini pucnjave, eksplozije, barikade gotovo u svim selima.
– Mirni prosvjed građana Splita sa zahtjevom da se vojska jasno odredi prema Martićevim ekstremistima, pretvorio se u pravu dramu u kojoj je poginuo jedan vojnik (ubio ga oficir) dok je drugi vojnik lakše ranjen, kao i jedna građanka.
– SDS BiH u Bosanskom Petrovom Selu, ispod planine Ozren, proglasio SAO (Srpsku autonomnu oblast) Ozren.

1992.
– Venezuela priznala Republiku Hrvatsku.
– Amerika zahtijeva potpuno isključenje tzv. jugoslavenske delegacije iz KESS-a.
– Washington spreman razmotriti oštrije mjere protiv Srbije.
– Potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske dr. Milan Ramljak uručio glavnom tajniku UN molbu za ulazak Hrvatske u svjetsku organizaciju.
– U vrijeme najveće gužve četnici ispalili granate na glavnu osječku tržnicu i pritom ranili 14 osoba.
– Srbi su u bosanskošamačkom selu Crkvini brutalno ubili 16 zatočenika – Hrvata i Muslimana.
– Hrvatske oporbene stranke uputile KESS-u, EZ-u, Vijeću sigurnosti UN, Promatračkoj misiji UN, UNPROFOR-u, zajednički zahtjev za zaustavljanje srpsko-jugoslavenske agresije na Balkanu.
– Srbija traži podjelu Bosne i Hercegovine.
– Hrvatska zbrinjava 500,000 prognanika i izbjeglica.

1993.
– Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman otvorio zračnu luku na Braču.
– Nakon 15.000 ispaljenih granata, srpski agresor uspio probiti liniju obrane Žepe.
– Srpski agresor iz Hrvatske napao Bihać.
– Hrvati iz Tivta u sve većem broju bježe iz Boke Kotorske.
– Mađarska počela provoditi jače sankcije koje je Vijeće sigurnosti UN propisalo Rezolucijom 820.
– Srbi odbili Vance-Owenov mirovni plan i na taj način bacili rukavicu u lice cijelom svijetu.

1994.
– U Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske dr. Mate Granić i veleposlanik Sjedinjenih Američkih Država Peter Galbraith potpisali sporazum o gospodarskoj suradnji između Hrvatske i SAD.
– Međunarodna zajednica, na vojno zaoštravanje oko Brčkog, upozorava da ni Zapad niti Rusija nisu zainteresirani za vojni poraz bosanskih Srba, odnosno Srbije, jer žele mirovno rješenje bez apsolutnog pobjednika.
– Samozvani premijer lokalnih Srba u UNPA područjima Hrvatske Borislav Mikelić “odbacio bilo kakvu mogućnost podređenog položaja Krajine u gospodarskim odnosima” s Hrvatskom.
– Brod “Cvijeta Zuzorić”, prvi od 18 brodova duge plovidbe dubrovačke “Atlantske plovidbe” skinuo maltešku zastavu po kojom je plovio od kad je izbio rat u Hrvatskoj i stavio hrvatsku trobojnicu, te tako postao prvi brod koji plovi pod hrvatskim stijegom.

1995.
– Predsjednik Tuđman otputova u London na proslavu 50.-godišnjice pobjede antifašističke koalicije.
– U sklopu novog mandata UNCRO može imati samo zadaće nadzora hrvatskih međunarodno priznatih granica, kontrolu raketnih sustava paravojnih srpskih formacija i zračne luke u Udbini, te da bude u ulozi promatrača mirne integracije, zaključak je sjednice Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti održane u Zagrebu.
– Republika Hrvatska će područje zapadne Slavonije reintegrirati u svoj ustavno-pravni i gospodarski sustav poštujući najviše europske standarde ljudskih prava nacionalnih manjina – stoji u pismu dr. Mate Granića međunarodnim čelnicima u povodu netočnih i neutemeljenih izvješća nekih dužnosnika UN- a na terenu, u kojima optužuju Hrvatsku za nepoštivanje ljudskih prava.
– U Pakrac vraćen Veljko Džakula, jedan od vođa srpske pobune u zapadnoj Slavoniji. I z prihvatnih centara vraćena četiri autobusa i prva skupina pripadnika srpskih paravojnih postrojba.
– SAD pozivaju strane u Hrvatskoj da se maksimalno suzdrže, prekinu borbe i pruže sigurnost civilima, izjavio u Washingtonu glasnogovornik State Departmenta Nicholas Burns na redovitoj konferenciji za novinare. On je također rekao da je odgovornost za rat na onima koji su ga počeli – na bosanskim i hrvatskim Srbima.

1996.
– Na predavanju održanom u Zagrebu, a kojeg je organizirao Institut za međunarodne odnose, Jacques Klein obznanio da razvojačenje u hrvatskom Podunavlju započinje 21. svibnja i traje do 21. lipnja.

 

Dogodilo se 7. svibnja

1991.
– Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman u jednodnevnom posjetu Velikoj Britaniji razgovarao s ministrom vanjskih poslova Douglasom Hurdom i bivšom premijerkom Margareth Thatcher, koji su izjavili da se zalažu za takvu Jugoslaviju u kojoj će svi biti zadovoljni. Dr. Tuđman razgovarao i s bivšim predsjednikom britanske vlade Edwardom Heatom.
– U skladu s naredbom predsjednika hrvatske Vlade Josipa Manolića, u vukovarskoj općini uklonjene sve barikade koje su postavili Hrvati, no u selima gdje žive Srbi to nije učinjeno.
– Vođa Srpske narodne obnove Mirko Jović, u izjavi koju je dao za YUTEL, potvrdio da u njegovi sljedbenici iz Srbije bili u Borovu Selu na dan pogibije dvanaestorice pripadnika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske.
– Četnička banda od 30 do 40 ljudi hodao protutnjala kroz Knin i uništila sve što je imalo bilo kakvu vezu s Hrvatskom.
– Srpski teroristi u Donjem Lapcu minama raznijeli kuću predsjednika Srpske narodne stranke Milana Đukića, a već ranije minirali i zapalili njegovu vikendicu.
– Tenkovi jedinica JNA iz Mostarske kasarne kretali se ulicama Mostara pripravljeni za vojnu intervenciju.

1992.
– U Osijeku od posljedica bombardiranja izgorjelo dvoje ljudi, ponovno oštećena opća bolnica, strogo središte grada, povijesna jezgra, tvrđa, te gusto naseljen Donji grad.
– U kazamatima Stare Gradiške Hrvate batinaju do smrti.
– “Dobri” susjedi Srbi ubili u Baranji 96 Hrvata, 80 ih je nestalo, a sudbina 300 Hrvata nije poznata.
– Srbi su u bosanskošamačkom selu Crkvini, Srbi su brutalno ubili 17 zatočenika – Hrvata i Muslimana.

1993.
– Počela međunarodna konferencija o obnovi i razvoju hrvatskog gospodarstva, na kojoj je naglašeno da Hrvatska ne može sama.
– Grad Šibenik ponovno žestoko napadnut iz svog artiljerijskog oruđa.
– Unatoč svim dogovorima i sporazumima, Muslimani i dalje napadaju Hrvate u BiH, a to se osobito odnosi na područje Konjica.
– Ferhat-pašina i Arnaudijeva džamija, dvije građevine iz 16. stoljeća, eksplozivnim napravama srušene u Banjoj Luci.
– Glasnogovornik Pentagona izjavio da SAD imaju gotove brojne planove i ideje za eventualne napade u BiH, usporedivši rat u BiH s okupacijom Kuvajta.
– Ruski predsjednik Boris Jeljcin zatražio od bosanskih Srba da na referendumu odobre Vance-Owenov plan.
– Glavni tajnik Organizacije islamske konferencije (OIK) Hamid Algabd pozvao na “hitnu vojnu intervenciju u BiH”, nakon što je samozvani srpski parlament odbio ratificirati mirovni plan.
– Makedonija i srbijanski vlastodršci na Kosovu tajno gospodarski surađuju i tako krše embargo UN.

1994.
– Međunarodna zajednica na vojno zaoštravanje oko Brčkog, upozorava da ni Zapad ni Rusija nisu zainteresirani za vojni poraz bosanskih Srba, odnosno Srbije, jer žele moriovno rješenje bez apsolutnog pobjednika.

1995.
– Predsjednik Tuđman i zamjenik američkog državnog tajnika Richard Holbrooke sastali se na proslavi 50. obljetnice pobjede nad fašizmom u Londonu i razmijenili mišljenje o stanju u Hrvatskoj, a po obostranoj ocjeni postigli “visoki stupanj razumijevanja”.
– Prema podacima vikarijata Banjalučke biskupije sa sjedištem u Zagrebu, u banjalučkoj regiji srpske naoružane skupine dosad ubile više od 400 katolika, uglavnom Hrvata, u njihovim kućama, te četiri svećenika. Protjerano oko 55.000 katolika, a iz dva stara samostana, Bosanskog Aleksandrovca i Nove Topole, protjerano 9 časnih sestara i dvije pomoćnice, a još 1992. protjerano je 50 časnih sestara.

1996.
– Granični prijelaz Bajakovo-Batrovci između Republike Hrvatske i SRJ službeno otvoren točno u 12.45 sati, a time otvoren i promet na auto-cesti Zagreb-Beograd.
– Službeno otvoren naftovod između Hrvatske i Srbije.
– Prvi put nakon Nürnberga i Tokija, u Den Haagu započelo suđenje bosanskom Srbinu Dušanu Tadiću za ratne zločine protiv čovječnosti.

 

Dogodilo se 8. svibnja

1989.
– Slobodan Milošević, predsjednik Centralnog komiteta saveza komunista Srbije, izabran za predsjednika Socijalističke Republike Srbije.

1990.
– Članovi CK SKJ, u krnjem sastavu, bez predstavnika Hrvatske i Slovenije (iz CKSKH sjednici prisustvovao samo Borislav Mikelić), bez kvoruma, (od 165 prisustvovalo 89 članova), raspravljali o dnevnom redu i karakteru sastanka, koji je sazvan kao 31. partijski plenum.
– Prema konačnim rezultatima izbora, od 40 mjesta u Društveno-političkom vijeću Gradske skupštine Zagreba, HDZ-u pripalo 37, komunistima jedno a u još dvije izborne jedinice održava se drugi krug 20. svibnja.
– Prema konačnim rezultatima izbora, u Vijeću općina zagrebačke Gradske skupštine od 56 mjesta HDZ osvojio 51, komunisti 4, a za jedno mjesto održat će se drugi izborni krug za 14 dana.

1991.
– Usljed srpskih pritisaka sve više Hrvata iz Knina i kninskih sela Potkonja i Vrpolja pristiže u Drniš.
– Zadarsko područje od preksinoć bez struje, srpski teroristi, vjerojatno oni isti koji su prije tri dana minirali vodovodna postrojenja, onesposobili 10-kilovoltni glavni dalekovod kojim se zadarsko i biogradsko područje napaja strujom.
– Poslanici srbijanskog parlamenta, izuzimajući nekoliko govornika, optužili vlast u Hrvatskoj za ustaštvo, fašizam i genocid nad Srbima.
– Britanski “Times” citirao predsjednika Tuđmana koji je kazao da će Hrvatska bude li napadnuta, tražiti vojnu pomoć od Washingtona i Londona.
– Na cesti od Vukovara prema Borovu Selu napadnuta patrola MUP-a Hrvatske, u pucnjavi jedan policajac ranjen, a dva napadača uhićena, od kojih je jedan ranjen.

1992.
– Europska demokratska unija (EDU) protivi se priznanju nove Jugoslavije.
SAD kritizira plan o podjeli BiH, a naglašeno da “nije moguć nijedan sporazum na štetu Muslimana i legitimne, demokratski izabrane bosanske vlade.”
– Raketiran Široki Brijeg, bombe padale i po Međugorju.
– Srbi u Brčkom ubili najmanje 70 muškaraca – Hrvata i Muslimana, a u brčanskim selima Ulicama i Laništu još 30-tak hrvatskih civila.
– U Mostaru granate pogodile kulu na starome mostu, franjevačku crkvu i samostan, srušeni i zapaljeni biskupski ordinarijat i mostarska katedrala.
– U topničkom napadu na Slavonski Brod pogođena bolnica i naftni terminal.
Neprijateljski zrakoplovi raketirali Imotski.
– Istaknute četničke glavešine imaju privatne logore u koje dovode hrvatsko pučanstvo, a oslobađaju onoga kojemu je obitelj u mogućnosti platiti novcem ili zlatom izlazak na slobodu.

1993.
– Vijeće sigurnosti UN izjavilo da Srbi moraju prihvatiti međunarodni mirovni plan, što su ga odbili na svojoj “skupštini”, kao jedinu osnovu za rješenje rata u BiH.
– Grčki premije Mitsotakis, nakon skupa na Palama, izjavio da vjeruje u poštene namjere Miloševića.
– Muslimani učestalo napadali pripadnike HVO-a na području Prozora i Konjica.

1994.
– Na pregovorima Hrvata i Muslimana u Beču, dogovoren vanjske granice Federacije prema Srbima, koja će obuhvaćati najmanje 51 posto bosanskohercegovačkog teritorija.
– U Goraždu su Ujedinjeni narodi izgubili čast, ali su ostvarili primirje – izjavio Yasushi Akashi – te dodao da je Zapad nepravedan prema Srbima.
– Oko bihaćke enklave nastavljene borbe između srpskih i hrvatsko-muslimanskih postrojbi.

1995.
– Predsjednik Tuđman, nakon prisustva na pariškoj proslavi 50. obljetnice pobjede nad fašizmom, otputovao u Moskvu na svečanu proslavu Dana pobjede.
– U zapadnoj Slavoniji odnos prema ratnim zarobljenicima bio je prihvatljiv sa stajališta međunarodnog prava… Po onom što znam, mogu reći da su se u Vukovaru stvari odvijale u najmanju ruku potpuno drugačije, izjavio u intervjuu “Večernjem listu” šef Promatračke misije EU veleposlanik Albert Turot.
– Vojni odgovor NATO-a nije isključen, izjavio u Sarajevu glasnogovornik generala Smitha, Colum Murphy, nakon napada srpskog topništva na Sarajevo 7. svibnja, što je dosad bio najteži udar na zaštićenu zonu nakon masakra na sarajevskim Markalama u veljači 1994.

1996.
– Na sjednici Sabora Republike Hrvatske, po hitnom postupku uvršten Prijedlog zakona o oprostu počiniteljima kaznenih djela s područja istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema.

 

Dogodilo se 9.svibnja

1991.

NA SJEDNICI Predsjedništva SFRJ odlučeno je da se u Republici Hrvatskoj odmah obustavi kretanje oružanih formacija i naoružanih građana Republike Hrvatske, koju je vodio Josip Manolić, u Vukovaru se složili da treba uspostaviti komunikaciju organa vlasti koji su pobijedili na nedavnim izborima i oni su ti koji moraju preuzeti odgovornost.
UPORNOST vojske da do kraja izvede “planirane proljetne vježbe” u zapadnoj Hercegovini stanje dovela do usijanja, pored zaustavljene tenkovske kolone u Pologu, narod zaustavio tenkove i kod Šuice.
PUTEM Hrvatskog radija predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman obratio se Hrvatima u Bosni i Hercegovini i pozvao pučanstvo da se ukloni s ceste ispred tenkovskih kolona.

1992.
STRANE agencije o smjenama u vodstvu jugovojske govore kao o velikoj podvali Slobodana Miloševića svijetu.
VELIKA smjena osvajača na dubrovačkom području – Crnogorci odlaze, Srbijanci dolaze.
ČETNICI prijete razaranjem hidrocentrale Peruča na Cetini.
MINISTARSTVO obrane i Štab Teritorijalne obrane BiH pozvali sve u obranu zemlje.

1993.
U SREDNJOJ Bosni Muslimani ne prestaju s napadima na HVO.
HVO za jugoistočnu Hercegovinu poslalo pismo Međunarodnim organizacijama kako bi se pomoglo u zaustavljanju napada muslimanskih ekstremista na hrvatsko pučanstvo tog područja.
SRPSKI teroristi spalili i posljednje kuće Hrvata u Unešiću i Otavicama, gdje se nalazi i mauzolej najvećeg hrvatskog kipara Ivana Meštrovića.
BRITANCI poduzeli sve kako bi spasili medvjeda izgubljenog u paklu rata u BiH.

1994.
NAKON što je Služba za zaštitu ustavnog poretka Republike Hrvatske prikupila dokaze, priveden Radenko Radojčić, član tajne grupe “Labrador” za kojeg se sumnja da je 19. kolovoza 1991. pripremio i izvršio diverzije na Židovskom groblju i zgradi Židovske općine u Zagrebu.
KOMISIJA BiH za ratne zločine prikupila više od 2.500 slučajeva koji upućuju da su na teritoriju BiH počinjeni teški zločini nad civilnim stanovništvom, a oko 1.000 slučajeva će predati predsjedniku Komisije UN-a za ratne zločine Sharifu Bassoudiju.
NAKON što su mjesec dana bili “žrtve pravosudne pogreške”, 11-orici francuskih državljana iz humanitarne udruge “Premiere Urgence”, po naređenju Radovana Karadžića, produžen pritvor, te su tako postali njegovi taoci kojima ucjenjuje Zapad.

1995.
SVEČANA proslava Dana pobjede u Moskvi završena primanjem u Kremlju. Na otvaranju spomeničkog kompleksa na Poklonoj gori predsjednik Tuđman sjedio u prvom redu svečane lože, odmah uz Jeljcina, Zoa Ze Mina, Billa Clintona i Johna Majore.
HRVATSKA Vlada zahtijeva da se u banjalučku regiju pošalju relevantni međunarodni promatrači, kako bi osigurali da ne dođe do daljnjih povreda prava nesrpskog pučanstva, jer, otkako je počeo sukob, provedeno je etničko čišćenje nad ukupno 55.000 katolika, više od 400 ih je ubijeno u logorima ili njihovim domovima, ubijena su 4 svećenika, te uništeno 37 crkava, stoji u pismu hrvatskog veleposlanika u UN Marija Nobila predsjedatelju Vijeću sigurnosti UN-a Jeanu Bernardu Merimeeu.
U HRVATSKOJ antifašističkoj borbi sudjelovalo je u raznim oblicima otpora 470.000 osoba, od toga 230.000 u aktivnim oružanim snagama. Za četiri godine oružane borbe protiv fašizma u Hrvatskoj je poginulo 63.000 partizanskih boraca, istaknuto na svečanoj sjednici hrvatskog Sabora u povodu 50. godišnjice pobjede antifašističke koalicije.
PREMA obavijesti vikara Banjalučke biskupije u Zagrebu dr. Miljenka Aničića, 7. svibnja ove godine srušena filijalna crkva u Šargovcu, u župi Petrićevcu kod Banja Luke, a od 8. svibnja u noćnim satima spaljena filijalna crkva u Majdanu, u župi Mrkonjić-Gradu.

1996.
VIJEĆE sigurnosti UN-a donijelo Predsjedničku izjavu, kojom se, uz najdublju zabrinutost, optužuje “SRJ” da ne surađuje s Međunarodnim sudom za ratne zločine.
SLUŽBENI predstavnik haškog suda za ratne zločine Christian Chartier priopćio da je Musliman Zejnil Delalić izručen Sudu, zbog zločina počinjenih nad Srbima u BiH.

 

Dogodilo se 10. svibnja

1990.
KAKO je poznat pobjednik u slobodnim višestranačkim saborskim izborima, dr. Franjo Tuđman, predsjednik pobjedničke Hrvatske demokratske zajednice, inicirao sastanak svoji najbližih suradnika iz rukovodećeg vrha stranke s dosadašnjim najvišim funkcionarima SR Hrvatske.
REPUBLIČKA izborna komisija obznanila izborne rezultate prvog i drugog izbornog kruga u Hrvatskoj – pobjednik HDZ.

1991.
U KNINU osnovana “prva pomorska milicija tzv. krajine”, jer “imamo 20 km obale”, objasnio njezino osnivanje novinarima kninski “šerif” Martić.
MIRKOVCI, selo nadomak Vinkovaca, nastanjen pretežno srpskim pučanstvom postalo središte srpskog terorizma u istočnoj Slavoniji.
HRVATI bosanskograhovskog sela Uništa našli se u bezizlaznoj situaciji nakon što su ih opkolili Martićevi odmetnici, te selu zatvorili vodu i presjekli dovod električne energije.

1992.
AGRESOR topovima napada Šibenik.
ALIJA Izetbegović zatražio pomoć od snaga UN, koje bi se mogle angažirati na deblokadi putova i željeznice, kontroli mostova i graničnih prijelaza.
TEŠKO razoreni Mostar odsječen od svijeta, ali branitelji obranili središte grada.
U SELU Kornici nedaleko Bosanskog Šamca Srbi su ubili najmanje 10 hrvatskih civila.
EGIPAT zabrinut za sudbinu Muslimana u BiH, te će to pitanje postaviti na konferenciji nesvrstanih zemalja.

1993.
PORUKA dr. Franje Tuđmana Aliji Izetbegoviću i Mati Bobanu u kojoj ih poziva na prekid sukoba u BiH.
ŽUPAN osječko-baranjski Branimir Glavaš eksploziju ispred pravoslavne crkve u Osijeku nazvao “barbarskim činom”.
U MOSTARU i srednjoj Bosni Muslimani pojačavaju ofenzivu protiv Hrvata.
NAKON eskalacije sukoba između Hrvata i Muslimana, Mostarcima se obratio gradonačelnik Jadran Topić te zamolio da se zaustavi prolijevanje krvi.
ZBOG borbi u Mostaru između Muslimana i Hrvata zabrinuti su i predstavnici UN, koji su istakli da bi, ako se sukobi nastave, moglo doći do destabilizacije prijašnjih dogovora oko prekida neprijateljstava.
BEOGRADSKA predstava za zapadnu publiku se nastavlja – predsjedniku tzv. Republike Srpske kao i njegovim ministrima zabranjen je ulazak u Srbiju odnosno SR Jugoslaviju.
POVJERENIK EZ-a za vanjske poslove Hans van den Broek smatra kako je vojna intervencija Zapada protiv srpskih snaga moguća još ovog tjedna.

1994.
ZBOG SVE težeg stanja oko Goražda g. Yasushi Akashi, izaslanik glavnog tajnika UN izjavio da je “duboko uznemiren”.
ARMIJA BiH minobacačima od 122 mm napala Brčko.

1995.
JUGOSLAVIJA, koja sada propagandno čini neke mirovne napore, šalje teško naoružanje u Hrvatsku. Hoće graditi pontonske mostove na Dunavu a 2.000 dragovoljaca već je u istočnoj Slavoniji. Sve to ukazuje da je ključ problema u Beogradu, rekaao u razgovoru s Yasushijem Akashijem u sjedištu UN u Zagrebu predstojnik Ureda Predsjednika Hrvoje Šarinić.

1996.
NA PRIJELAZU između Nuštra i Bršadina uspostavljen poštanski promet između Vinkovaca i Vukovara.

Zaustavimo jugofilske laži o časnom Ustaškom Pokretu!

Zabluda broj 1; USTAŠE SU FAŠISTI, NACISTI, RASISTI–

USTAŠKI POKRET NASTAO JE 1929(DAKLE PRIJE NACISTČKIH STRANAKA) GODINE KAO ODGOVOR NA NASILJE I TEROR KOJI SE VRŠIO NAD HRVATSKIM NARODOM ZA VRIJEME PRVE JUGOSLAVIJE (BILO JE ZABRANJENO HRVATSKO IME, HRVATSKE PJESME, HRVATSKI JEZIK U DRŽAVNIM INSTITUCIJAMA NALAZILO SE 90 %SRBA, HRVATSKA DJECA U ŠKOLAMA SU UČILA O “VELIKOME SRPSKOM NARODU” KOJI JE PRETEČA SVIH NARODA NA SVIJETU, ČAK GOVORILO DA JE SAM ISUS KRIST BIO SRBIN!!

HRVATI TO NISU MOGLI DOPUSTITI I USTAŠE SU DJELOVALE IZ INOZEMSTVA JER U JUGOSLAVIJI TO NIJE BILO MOGUĆE.IZVODILI SU RAZNE AKCIJE DA POTAKNU HRVATE NA USTANAK. TO IM NIJE USPIJEVALO JER JE JUGOSLAVIJA BILA PREJAKA.ZATO SU UZ POMOĆ VMRO-A IZVELI ATENTAT NA SRPSKOG KRALJA ALEKSANDRA.

U TOJ BORBI HUP SU PODRŽAVALI I TADAŠNJI KOMUNISTI KOJI SU TRAŽILI OD NARODA DA PODRŽI USTAŠE JER SU I SAMI BILI PROTIV KRALJEVINE.KASNIJE ĆE POSTATI S USTAŠAMA ZAKLETI NEPRIJATELJI.
DAKLE USTAŠKI POKRET NASTAO JE PRIJE NACIZMA I FAŠIZMA TE NEMA FAŠISTIČKE OSNOVE

1941-1945 GODINE SVJETOM HARA VELIKI RAT ,A.PAVELIĆ SE U TIM OKOLNOSTIMA DOVODI U SITUACIJU DA MORA IZABRATI STRANU.U TADAŠNJOJ  NJEMAČKOJ I  ITALIJI VIDI PRILIKU DA NAKON OSAM STOLJEĆA STVORI HRVATSKU DRŽAVU TE SE STAVLJA NA NJIHOVU STRANU,NI TAD POLITIKA USTAŠKA POLITIKA NIJE BILA RASISTIČKA,RASNI ZAKONI KOJI SU BILI NAMETNUTI NDH NISU SE ODNOSILI NA RASNE ODLIKE NARODA NEGO SU BILE NAMJENJENE VRAĆANJU HRVATSKOG NARODA SAMOG SEBI.

JASENOVAC NIJE BIO KONCENTRACIJSKI, VEĆ RADNI LOGOR, I.USTAŠE SU BILI POŠTENI HRVATSKI DOMOLJUBI,, ZANIMALA IH JE HRVATSKA.BLAŽENI ALOJZIJE STEPINAC JE SPAŠAVAO ŽIDOVE, I ZATO JE HITLER OD PAVELIĆA TRAŽIO STEPINČEVU GLAVU,POGLAVNIK GA NIJE DAO!

ZABLUDA BROJ 2; PAVELIĆ JE PRODAO DALMACIJU I ISTRU;

OVA TEORIJA JAKO JE LABAVA I SLUŽI KOMUNISTIMA KAD NEMAJU VIŠE ŠTO ZA REĆI

ISTRA JE TALIJANIMA PRIPALA RAPALSKIM UGOVOROM KRAJEM 1. SVJETSKOG RATA KAO I ZADAR PREMA TOME PAVELIĆ JU NIJE PRODAO NITI PREDAO.KADA JE ITALIJA KAPITULIRALA, PAVELIĆ JE PRIPOJIO SVE HRVATSKE TERITORIJE NDH, EVO I DOKAZA;

Zabluda redni broj (2) “DOKAZ”:

GODINA V. – BROJ 829 GLASILO HRVATSKOG USTAŠKOG POKRETA ZAGREB, ČETVRTAK 9. RUJNA 1943.

POGLAVNIK PROGLASIO cjelokupnost hrvatskih zemalja

Poglavnik je izdao zapovied hrvatskim oružanim snagama, da skupa sa savezničkom njemačkom vojskom oslobode hrvatske zemlje na Jadranu Velika Njemačka priznala je Nezavisnoj Državi Hrvatskoj granice, u kojima su uključene odciepljene hrvatske zemlje na Jadranu Hrvati, u ovome času ujedinimo se svi imajući na umu samo sreću i slobodu hrvatskoga naroda te svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku
Zagreb 9. rujna 1943.

DANAS U JEDAN SAT POSLIJE POLA NOĆI POGLAVNIK NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE UPUTIO JE OSOBNO PREKO DRŽAVNE KRUGOVALNE POSTAJE U ZAGREBU OVAJ POVIESTNI PROGLAS HRVATSKOM NARODU:

Hrvatski narode!

Hinbeni saveznik bio je nametnuo hrvatskom narodu u času uzkrsnuća Nezavisne Države Hrvatske ugovore i granice, kojima je veliki dio hrvatske jadranske obale bio odtrgnut od tiela Hrvatske.
Kroz dvie i pol godine hrvatski je narod sa najdubljom boli u duši trpio to nasilje, a napose Hrvati tih krajeva pretrpili su na slobodi, na životima i na imovini najveće patnje.
Današnjim danom sama je talijanska vlada svojim postupkom riešila hrvatski narod i hrvatsku državu svake obveze proiztekle iz nametnutih ugovora.
Velika njemačka izjavila mi je večeras, DA PRIZNAJE NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ GRANICE, U KOJIMA SU UKLJUČENE ODCIEPLJENE HRVATSKE ZEMLJE NA JADRANU.

Hrvatski narode!

U ovom poviestnom času okupimo se svi pod jednog čovjeka oko svojih oružanih snaga koje će u zajednici sa savezničkim njemačkim oružanim snagama osloboditi hrvatske zemlje na Jadranu.
U ovom času ljubavi prema Domovini i prema nesretnoj braći, koju ćemo osloboditi i prigrliti, ujedinimo se svi imajuči na umu samo sreću i slobodu hrvatskog naroda te svoju vlastitu Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Hrvatskim oružanim snagama izdao sam zapovied, da izvrše svoju hrvatsku i vojničku dužnost.

Hrvati!

Poduprite svi hrvatsku vojsku u izvršavanju te njezine poviestne dužnosti.
Hrvati Primorja i Dalmacije, koji ste napustili svoje domove radi talijanskih nasilja na vama izvršenih, pridružite se hrvatskim oružanim snagama, da vam domovi budu opet vaši!
Od današnjeg dana sloboda i nezavisnost Hrvatske nije više ničim ograničena!

Hrvatskoj se vraća njeno more

POGLAVNIKOVA DNEVNA ZAPOVIED HRVATSKIM ORUŽANIM SNAGAMA: »ZAPADA VAS ČAST I DUŽNOST DA OSLOBODITE ODCIEPLJENE HRVATSKE ZEMLJE I DA RAZVIJETE SLAVNU HRVATSKU ZASTAVU NA JADRANU«
ZAGREB, 9 rujna. Noćas poslje Poglavnikove proklamacije hrvatskome narodu, ministar i zapoviednik oružanih snaga general Navratil pročitao je na Hrvatskoj državnoj krugvalnoj postaji ovu Poglavnikovu dnevnu zapovied:

HRVATI VOJNICI!
DOMOBRANI, USTAŠE, ZRAKOPLOVCI I MORNARI!
Postupak Italije razriešio je hrvatsku državu svih nametnutih obaveza, koje su sputavale razvoj Nezavisne Države Hrvatske, a napose razvoj hrvatskih oružanih snaga.

Uslied toga Nezavisna Država Hrvatska ima dužnost i pravo, da s oružjem u ruci zauzme i brani one hrvatske zemlje, koje su joj bile oduzete.
HRVATSKI VOJNICI!

Pod vodstvom vašeg zapoviedničtva zapada vas čast i dužnost, da u najvećoj stezi i sa poviestnim junačtvom hrvatskih vojnika oslobodite odciepljene hrvatske zemlje i da razvijete slavnu hrvatsku zastavu na Jadranu, pod kojom će na našem moru svanuti sretniji dani hrvatskome narodu. U tom podhvatu pomoći će vas bratski oružane snage savezničke Njemačke.

HRVATSKI VOJNICI!

U ovom poviestnom času siguran sam, da ćete izvršiti svoju vojničku i hrvatsku dužnost, a time će biti izpunjena i vaša najvručija želja, da povratite svojoj domovini i svome narodu ono, što nam je bilo oduzeto i za čim je krvarilo vaše srdce.

HRVATSKI VOJNICI, HRVATSKI MORNARI!
Došao je davno žudjeni i težkim mukama očekivani čas, Hrvatskoj se vraća njezino more! Vi ćete ga braniti!

ŽIVILE HRVATSKE ORUŽANE SNAGE!
ŽIVILA CIELOKUPNA NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA!

POGLAVNIK
ANTE PAVELIĆ

Izvor: Hrvatski Narod broj: 829 godina 1943

TERITORIJ DALMACIJE KOJU JE PAVELIĆ USTUPIO TALIJANIMA RIMSKIM UGOVORIMA 41 NEMOŽE SE SVRSTATI KAO PRODAJA JER PAVELIĆ ZA NJU NIJE DOBIO NIKAKVA NOVCA,BILA JE TO UCJENA OD STRANE ITALIJE KOJU JE PAVELIĆ POKUŠAO IZBJEĆI TRAŽEĆI INTERVENCIJU OD NJEMACA ALI SU ONI TO ODBILI NE ŽELJEĆI DOĆI U SUKOB S TALIJANIMA,U TIM OKOLNOSTIMA NDH NIJE IMALA ORGANIZIRANU VOJSKU KOJOM BI SE SUPROSTAVILA ITALIJI TE JE A.P UZ VELIKU GORČINU MORAO PRISTATI NA TU OTIMAČINU(LUD JE SVATKO TKO MISLI DA BI HRVAT KOJI JE CJELI ŽIVOT ULOŽIO U BORBU ZA DOMOVINU DRAGOVOLJNO PRISTAO NA TO).POZNATO JE DA JE PAVELIĆ LJUTITO IZJAVIO NAKON RIMSKIH UGOVORA,KAD RIJEŠIMO SA SRBIMA RIJEŠIT ĆEMO MI I SA NJIMA-MISLEĆI NA TALIJANE,NJEGOV USPJEH BIO JE ŠTO JE USPIO SAČUVATI DUBROVNIK I VELIK BROJ HRVATSKIH OTOKA U SASTAVU NDH U TIM OKOLNOSTIMA.
1943 ITALIJA JE KAPITULIRALA I TERITORIJI DALMACIJE OPET JE PRIPAO NDH,ŠTO POBIJA TEZU U KOJOJ BI HRVATSKA BILA BEZ DALMACIJE DA JE DOBILA RAT.

ZABLUDA BROJ 3; USTAŠE SU ZLOČINCI;

OVA ILUZIJA KAO I PRETHODNE DVIJE UREZIVALA SE NARODU U GLAVU KROZ 50 GODINA KOMUNIZMA,A POKUŠAVA SE I DALJE.

PARTIZANI SU BILI PRAVI ZLOČINCI, IZDAJNICI HRVATSKOGA NARODA, KRVNICI I UBOJICE.UBILI SU VIŠE HRVATA NEGO IJEDNA VOJSKA, IJEDAN NAROD U CJELOKUPNOJ HRVATSKOJ POVIJESTI.ČETNICI SU PRED KRAJ RATA OBRIJALI BRADE I OPRALI SE NAKON 5 GODINA KLANJA I PARTIZANI SU IH SVE PRIMILI U SVOJE REDOVE. MALO JE POZNATO DA JE JEDAN (BILO JE MNOGO TAKVIH PRIMJERA) MLADIĆ HTIO MEĐU PARTIZANE NE ZNAJUĆI TKO SU ONI, I PITAO JE ZAPOVJEDNIKA SMIJE LI IM SE PRIDRUŽITI.ZAPOVJEDNIK GA JE PITAO KAKO SE ZOVE, A OVAJ JE REKAO “IVAN”.TADA JE ZAPOVJEDNIK REKAO: “NE MOŽEŠ NAM SE PRIDRUŽITI.MOGAO BI DA SE ZOVEŠ JOVAN, ALI NIKAKO IVAN”

TITO JE BIO OBIČNI NEOBRAZOVANI KOLJAČ, NJEGOVA VOJSKA JE POBILA OKO 500 SVEĆENIKA I TKO ZNA KOLIKO REDOVNIKA I ČASNIH SESTARA

ZABLUDA BROJ 4; USTAŠE SU SURAĐIVALE SA ČETNICIMA

I OVU SU TEZU NAVODILI NEKI STARI PARTIZANI KAO ČINJENICU TVRDEĆI DA IMAJU DOKAZE ALI NA UPIT GDIJE SU IM TI DOKAZI OSTALI SU ZATVORENIH USTA,

ČINJENICA JE DA SU TALIJANI PRUŽALI ZAŠTITU ČETNICIMA I DOVODILI IH U DALMACIJU I ISTRU DA BI SE BORILI S PARTIZANIMA,ALI USTAŠE SU S ČETNICIMA BILI ZAKLETI NEPRIJATELJI, U PRILOG TOME IDE BITKA ZA LJEVČE POLJE POKRAJ BANJA LUKE GDJE SU ČETNICI PRETRPILI NAJVEĆI PORAZ U DRUGOM SVJETSKOM RATU-JEDAN ČETNIK JE KASNIJE U INOZEMSTVU NAPISAO KNJIGU NAZVAVŠI JE BOSANSKA GOLGOTA U KOJOJ TU BITKU OPISUJE KAO NAJVEĆU ČETNIČKU TRAGEDIJU,ISTO TAKO CRNA LEGIJA JE BILA OSNOVANA UPRAVO ZA BORBU S ČETNICIMA KOJI SU PREŠLI DRINU I KLALI I UBIJALI SVE ŠTO JE HRVATSKO,TE IH JE U SVOM PRVOM POHODU TRIJUMFALNO PORAZILA I PROTJERALA PREKO DRINE.

ZABLUDA BROJ 5 – USTAŠKA IDEOLOGIJA PROMIČE MRŽNJU I NETOLERANCIJU TE SE KRŠI S NAUCIMA KATOLIČKE VJERE.

TIPIČNA TEZA ONIH KOJI U BOGA NIKAD NISU VJEROVALI.
USTAŠTVO NITI ŠIRI MRŽNJU NITI NETOLERANCIJU VEĆ USTRAJE U BORBI ZA HRVATSKU SLOBODU POD SVAKU CJENU. TE NEĆE DOZVOLITI NIKOME DA DESTRUKTIVNO DJELUJE NA HRVATSKU KULTURU I HRVATSKI NAROD.
HRVATI NIKADA NISU VODILI OSVAJAČKI RAT.A NAŠE JE PRAVO DA BRANIMO SVETO HRVATSKO TLO OD SVIH NAJEZDA I ULJEZA.

USTAŠE NISU VJEROVALE U FAŠIZAM I NACIZAM.PAVELIĆ JE, NAKON ŠTO JE OSTVARIO TISUĆLJETNI HRVATSKI SAN, SLOBODNU HRVATSKU DRŽAVU SA SVIM SVOJIM POVIJESNIM I ETNIČKIM GRANICAMA, ODLUČIO DA SE PRIDRUŽI SAVEZNICIMA. NJEGOVI MINISTRI I PREGOVARAČI SU BILI VRBOVANI OD STRANE PARTIZANA I UNIŠTILI SU PREGOVORE JER SU PARTIZANI HTJELI VLAST NAD DRŽAVOM.OSUĐENI SU ZA VELEIZDAJU I POGUBLJENI.

JA NEĆU TRPJETI DA MOJE I VAŠE PRETKE SMATRAJU ZLOČINCIMA, MORAMO OSVJETLATI OBRAZ HRABRIM BORCIMA ZA HRVATSKU DRŽAVU; USTAŠAMA I DOMOBRANIMA!

BOG I HRVATI!

ZA DOM SPREMNI!

Hrvati i Srbi – dva enormno različita naroda

POVIJESNI PREGLED, IZVORI I POGOVOR Sve ono što smo dosada napisali o povijesti i državnom životu Hrvata i Srba dokazuje da oni nijesu jedan narod, nego dva stara, različita naroda. Da se to vidnije i jasnije uoči, korisno je i potrebno sva povijesna istraživanja svesti na slijedeće osnovne žarišne činjenice, po kojima se svi narodi, pa i Hrvati i Srbi, razlikuju između sebe. Te stvarne i bitne razlike jesu ove: 1. Razlika u etničkom postanku i razvoju Hrvata i Srba 1) Etnički postanak i razvoj Hrvata Najstarije povijesne vijesti, staro hrvatsko društveno uređenje, vjera, narodni običaji i umjetnost govore da su Hrvati iranskoga podrijetla. Grčki i rimski pisci, a napose dva kamena natpisa iz Tanaisa, svjedoče da su Hrvati od sredine prvoga do trećega stoljeća po Kr. živjeli na području donjega Dona i bili jedan od medijskih sarmatsko-iranskih naroda u tom kraju. Za provale Huna (g. 375. po Kr.) jedan dio donskih Hrvata povučen je na sjeve*rozapad do iznad Karpata, gdje su se prozvali Bijeli [= zapadni] Hrvati prema Crvenim [= južnim] Hrvatima, koji su ostali na Donu. Tu su se Bijeli Hrvati izmiješali sa Slavenima središnjega slavenskoga prostora i primili nji*hov jezik. Nakon propasti hunske države Hrvati su koncem 5. st. organizi*rali svoju narodnu državu, zvanu Bijela ili Velika Hrvatska, između Odre i Dnjestra s glavnim gradom Hrvatom na mjestu današnjega Krakova u južnoj Poljskoj. God. 626. po Kr. jedan dio Bijelih Hrvata, na poziv bizantskoga cara Heraklija I, zaputio se je na jug. Tu su, prema svjedočanstvu cara ljetopisca K. Porfirogeneta, naselili Dalmaciju, Ilirik i Panoniju, tj. sve zemlje od Drave, Dunava i Drine do Jadrana, te od Snježnika u Istri do Valone u današnjoj Albaniji. Bilo ih je oko 300.000. U svojoj novoj domovini Hrvati su našli u ravničkim predjelima Sla*vene prve selidbe, a u planinama, te u jadranskom primorju i na otocima ro*manizirane Ilire, koji su potjecali od istoimenoga indoeuropskoga naroda, pomiješanoga s brojnim ostacima pretpovijesnih Dinaraca i Mediteranaca. Slaveni prve selidbe, koje su Hrvati našli u svojoj novoj domovini, bili su Slaveni kajkavci i štokavci ikavci. Kajkavci su bili južni ogranak starih Slavena i živjeli su više stoljeća prije Krista u potkarpatskim nizinama is*točno od Dunava. Na zapadnu stranu te rijeke prešli su za hunskoga, got*skoga i avarskoga gospodstva u tim krajevima (376-626. po Kr.) i naselili pa*nonske nizine i alpske zemlje od Dunava do Bavarske i od Blatnoga jezera do bosanskih planina. Slaveni štokavski ikavci potjecali su iz današnje Ukra*jine. U današnju Vojvodinu došli su s germanskim Gepidima u 3. st. po Kr. Dunav i Savu su prešli za hunskih provala (g. 376. po Kr.) i naselili su se južno od kajkavaca od Drine do Jadranskoga mora i od Istre do Valone u Albaniji. Odmah od svoga dolaska na jug Hrvati su se ženidbama počeli miješati sa Slavenima prve selidbe i s ostacima ilirskih Dinaraca i Mediteranaca. Tim su nastala tri tipa Hrvata: Hrvati Dinarci u planinskim predjelima Like, srednje i zapadne Bosne, u današnjoj zagorskoj Dalmaciji, Hercegovini i Crnoj Gori; Hrvati Mediteranci u jadranskom primorju na otocima i u Istri; Hrvati Panonci u bosanskoj Posavini, te između Save, Dunava, Drave i Mu*re. Budući da su u panonskim nizinama za seobe naroda bih iščezli ostaci starih naroda, tip Hrvata Panonaca, koji je nastao isključivo miješanjem Hr*vata sa Slavenima kajkavcima, po tjelesnim osobinama najbliži je općem tipu Slavena. Tijekom stoljeća Hrvati su u jadranskom području pohrvatili stalan broj srednjovjekovnih Romana, potomaka romaniziranih Ilira, i mali broj doseljenih Talijana; u posavskim nizinama bio je pohrvaćen veći broj Nije*maca, Madžara i Slovenaca, a u svim krajevima mali broj Maurovlaha i dose*ljenih pripadnika drugih naroda. Od 15. do 18. st., za turskih provala i pod pritiskom Venecije, dio starih Hrvata Mediteranaca preselio se u pokupske i posavske krajeve. U isto vri*jeme i zbog istih uzroka znatan broj Hrvata Dinaraca iz bivše Crvene Hr*vatske (današnja Crna Gora i Hercegovina) i sredovječnoga kraljevstva bo*sanskoga preselio se je u jadransku Hrvatsku, a napose u zemlje između Save i Dunava. Uza sve to, stari tip Hrvata Mediteranaca očuvao se u bitnosti ne*promijenjen sve do danas u jadranskim krajevima, a tako i tip Hrvata Pano*naca sjeverno od Save. ISTOČNA I SJEVERNA PRADOMOVINA HRVATA I SRBA 2) Etnički postanak i razvoj Srba Srbi etnički nijesu Indoeuropejci kao Hrvati. Prema najstarijim povije*snim vijestima, pradomovina Srba bila je u Maloj Aziji na području starih Sarda. U prvom i drugom stoljeću po Kr. Srbe nalazimo na sjeverozapadnim padinama kavkaškoga gorja. Odatle se jedan dio Srba preselio, nošen hun*skim vihorom, i koncem 4. st. naselio na krajnjoj granici zapadnih Slavena između rijeke Labe i Sale, sjeverozapadno od današnje Češke. Tu su se kr*vno pomiješah sa zapadnim Slavenima i ostacima starih nordijskih naroda. Tu su Srbi primili slavenski jezik zapadnoga tipa. Oko g. 635. po Kr. jedan dio polapskih Srba doselio se je na Balkan i bio je od bizantskoga cara Heraklija I. naseljen u »Srbištu« u Tesaliji. Domalo jedan dio tih, najviše 3-4.000 duša, bio je od Bizantinaca naseljen iz*među Ibra i Drine u srednjovjekovnoj Raškoj. Tu su Srbi našli Slavene štokavce ekavskoga govora, koji su potjecali iz današnje srednje Rusije. Tim Slavenima Srbi su dali državno uređenje i svoje narodno ime, ali su se etnički i jezično u njima utopili kao neznatna brojčana manjina. Kod dolaska Srba u raškim planinama bio je znatan broj ostataka romaniziranih starih Makedo*naca i Tračana, s kojima su se Srbi tijekom srednjega vijeka stopili ženidba*ma. U Raškoj i okolnim planinama živio je velik brtoj neslavenskih Vlaha, potomaka negdašnjih rimskih vojničkih veterana iz Mauretanije u sjevernoj Africi. Budući su su ti imali vidne crnačke tjelesne osobine, balkanski bijelci, grčki Bizantinci i slavenski narodi, nijesu s njima u istim naseljima stanovali, niti se obiteljski miješali. U Srbiji je za Nemanjića bilo zakonom zabranjeno ženiti se Vlahinjama. Na području bizantske patrijaršije, istočno od Drine, Vlasi su bili pravoslavne vjere. Kada su Turci u 14. st. došli na Balkan, Vlasi su stupili u njihovu voj*ničku službu. Takvima bi Turci dali seljačka naselja u pograničnim kraje*vima i posebne gospodarstvene povlastice. Tim su Vlasi dolazili u bolji eko*nomski i društveni položaj nego srpska i hrvatska kršćanska raja. To je Vla*sima otvorilo put da su se stali obiteljski miješati s istovjernim Slavenima na Balkanu. Stalna vojnička naselja neslavenskih Vlaha stvarala su se po Srbiji, kako su Turci osvajali srpske zemlje, počevši od bitke na Marici g. 1371. Kada je padom srpske despotije, 1459, i slijedećih stoljeća, znatan dio srpskih seljaka iselio u južnu Ugarsku, Turci su stali naseljavati planinske nomadske Vlahe i kao zemljoradnike s kmetskim odnosima. I ovima su Turci priznavali po*sebna prava i vlašku samoupravu. Budući da se srpsko etničko pučanstvo znatno umanjilo koncem 17. i početkom 18. st. uslijed ratova, pošasnih bo*lesti, glada i iseljavanja, od polovice 18. st. u Srbiju dolazi novi val doseljenika, većinom neslavenskih Vlaha iz Staroga Vlaha u Raškoj, iz planina durmi*torskoga spleta, iz albanskih i makedonskih gora, te iz zapadnoga Balkana u današnjoj Bugarskoj. Dobra trećina današnjega seljačkog svijeta u Srbiji po*tječe od neslavenskih Vlaha, koji su se tijekom stoljeća naselili po srpskim selima kao zemljoradnici. Pod pritiskom Turaka etnički Srbi povlačili su se preko Dunava u južnu Ugarsku. Na zapad preko Drine išli su samo neslavenski Vlasi pravoslavne vjere u vojničkoj službi Turske. Preko polovica Srba u današnjim republi*kama Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj potječe od tih neslavenskih Vlaha pra*voslavne vjere. Daljnja trećina Srba u navedenim zemljama potječe od onih Hrvata katolika, koji su prešli na pravoslavlje tijekom stoljeća, uslijed manjka katoličkih svećenika i pritiska pravoslavne crkve i bili posrbljeni u 19. i 20 st. U hrvatskim zemljama zapadno od Drine nema ni 10% Srba, koji stvarno potječu od pravih etničkih Srba. Većina tih etničkih Srba doselila se je u hrvatske zemlje u drugoj polovici 19. st. za Austro-Ugarske monarhije i u 20. st. za prve i druge Jugoslavije. Kada je koncem 16. st. zaustavljen daljnji napredak Turaka u Europi i prestalo naseljavanje neslavenskih pravoslavnih Vlaha u hrvatskim zemlja*ma, balkanski nomadski Vlasi, koji su se jako množili, počeli su se naselja*vati po varošima i gradskim mjestima, baveći se zanatima, obrtom i trgovi*nom. Takvi varoški Vlasi nazivali su se Cincarima. Obogaćeni zanatima i trgovinom Vlasi Cincari postali su posebno utjecajni sloj u srpskom društve*nom životu. Kada su početkom 19. st. medu balkanskim narodima nastali narodni pokreti, Vlasi Cincari u Srbiji priznali su se Srbima i bitno su prido*nijeli oslobođenju i izgradnji nove srpske države. Oni su prvi počeli slati svoje sinove u domaće i strane škole i time stvorili političko i kulturno vod*stvo Srba, koje je davalo duh i vodilo javni i politički život u predratnoj Srbiji te u prvoj i drugoj Jugoslaviji. Sudbonosno je bilo, za te države, što je to srpsko političko vodstvo unosilo u njihov javni i državni život vlaško-cincarske baštinjene mane: nasrtanje na tuđe, prijevaru, podvalu i osobno korištenje državnim i društvenim dobrima: »snalaziti se!«. 2. Različit državni i povijesni život Otkada iz povijesnih izvora poznajemo Hrvate na Donu, a Srbe na Kavkazu, oni su živjeli jedni od drugih u neovisnim državnim tvorevinama. Koncem 5. st. Hrvati su za Karpatima između Odre i Dnjestra organizirali svoju vlastitu državu, Bijelu (zapadnu) ili Veliku Hrvatsku. I Srbi su na Labi stvorili svoju srpsku državu, koja je u početku bila podložna Francima, ali se g. 631. pridružila velikoj slavenskoj državi Samonovoj. God. 626. jedan dio zakarpatskih Hrvata pod vodstvom petorice braće i dviju sestara, na čelu s najstarijim bratom Klukasom, došli su na Jadran kao organiziran vojnički narod. Prema pismenom ugovoru s Bizantom, Hrvati su naselili sve zemlje od Mure i Drave do Jadranskoga mora, koje su, boreći se oko deset godina, oslobodili od Avara. Na cijelom tom prostoru Hrvati su organizirali svoju narodnu hrvatsku državu, uređenu na osnovi plemen*skih samouprava. Iako su Bizantinci prema svojim državnim poimanjima smatrali bizantskim državnim prostorom sve zemlje, kojima su negda vladali Rimljani i bizantski carevi, Hrvati su uvijek svoj odnos prema Bizantu sma*trali savezničkim i prijateljskim, a nikada podaničkim . God. 803. Hrvati su priznali vrhovništvo zapadnoga cara Karla Veliko*ga. U međunarodnim ugovorima između Istočnoga i Zapadnoga carstva g. 810, 812. i 817. Bizantinci su se odrekli suverenosti nad hrvatskim zemljama. God. 878. hrvatski vladar Zdeslav prekinuo je veze s franačkom državom i priznao bizantsku suverenost. Njegov nasljednik Branimir (879-892) pot*puno je osamostalio hrvatsku državu i prekinuo veze i s Bizantom i Francima. Vrhovni vladar Hrvata od starine se u narodnom jeziku zvao »kral’«. Bizantinci su ga grčki zvali »arhon«, a latinski »dux« [= vojvoda]. Taj su la*tinski naziv upotrebljavali i hrvatski vladari u latinskim poveljama i natpisi*ma. God. 923. bizantski car Roman Lakapen darovao je hrvatskom voj*vodi Tomislavu kraljevsku krunu, što je značilo međunarodno priznanje potpune nezavisnosti Hrvatske. I nosilac vrhovne crkvene vlasti, papa Ivan X. g. 924. Tomislava zove »kraljem Hrvata« (Rex Chroatorum), čime je ista*kao da je Hrvatska potpuno neovisna država po tadašnjim međunarodnim poimanjima. Hrvatski kraljevi, i vojvode prije njih, nijesu nigda bili samovoljni vla*dari (»samodršci«), kao bizantski carevi i srpski kraljevi. Vlast hrvatskih vla*dara bila je ograničena hrvatskim saborima. Kao demokratski narod, Hrvati su od najstarijih vremena sve javne i državne poslove rješavali dogovorno na svojim saborima. Prema donesenim zaključcima vladari su morali upravljati hrvatskom državom. Hrvatska narodna kraljevska obitelj Trpimirovića izumrla je g. 1090, nakon što su narodni kraljevi vladali Hrvatskom 167 godina. Tada su hrvat*ski velikaši na državnom saboru zaključili da hrvatsku krunu dadnu ugar*skim kraljevima Arpadovićima, osiguravši posebnim ugovorom (Pacta conventa) potpunu nezavisnost i suverenost države Hrvatske prema Ugarskoj. Istina, ugarsko-hrvatski kraljevi Arpadovići, a napose Anžuvinci, kušali su hrvatsku suverenost ograničavati, ali su se Hrvati tome trajno opirali. Pavao Šubić (1272-1312) kraljevinu Hrvatsku i Dalmaciju bio je gotovo potpuno osamostalio, a Tvrtko I. (1353-1391), bosanski kralj iz domaće hrvatske obi*telji Kotromanića, nastojao je prekinuti svaku vezu s Ugarskom i oko Bosne okupiti sve hrvatske zemlje. Kada je g. 1526. poginuo ugarsko-hrvatski kralj Ludovik II, Hrvati su 1. siječnja 1527. na saboru u Cetingradu izabrali Ferdinanda I. Habsbur*škoga za hrvatskoga kralja, neovisno od Madžara kao suveren narod. Da se zaštite od centralizma, koji su Habsburgovci počeli već ispočetka uvoditi, i da se uspješnije brane od Turaka, Hrvati su se domalo ponovno oslonili na ugarsku krunu, ali su se trajno borili i s Habsburgovcima i s Ma*džarima da sačuvaju hrvatsku samostalnost i vlastitu samoupravu. Budući da Habsburgovci nijesu vodili dovoljnu brigu za hrvatsku državu i hrvatski na*rod, hrvatski banovi Nikola i Petar Zrinski pokušali su g. 1664-1671. pot*puno odcijepiti Hrvatsku od Austrije (Zrinsko-Frankopanska urota). Ali kada su Habsburgovci za bečkih ratova (1683-1699) pomogli Hrvatima da oslobode od Turaka široke krajeve hrvatskih zemalja, Hrvati su ponovno državu Hrvatsku povezali s Habsburgovcima Pragmatičkom sankcijom g. 1712, koju su donijeli neovisno od Madžara i 11 godina prije njih. Međutim, kada je Josip II. pokušao uvesti jedinstvenu upravu s nje*mačkim jezikom u svim zemljama kojima je vladao, Hrvatski sabor je g. 1790. zaključio da s Madžarima stvori zajedničku vladu za obranu od cen*tralizma i germanizacije. Ali kako su Madžari nastojali da hrvatsku državnu samoupravu krnje i u Hrvatskoj zavedu madžarski jezik, Hrvatski sabor je g. 1848. prekinuo svaku vezu s Madžarima i hrvatski ban Jelačić unišao je s hrvatskom vojskom u Ugarsku. Za 20 godina Hrvatska nije imala nikakvih državnih veza s Ugarskom. Hrvati su općenito tražili, da Hrvatska trajno ostane neovisna od Ugarske u habsburškoj monarhiji, koja bi se imala preu*rediti u saveznu državu ravnopravnih naroda u njoj. Kada su, međutim, g. 1867. austrijski Nijemci s Madžarima napravili sporazum i državu podijelili između sebe, određeno je da se Hrvati nagode s Madžarima o međusobnom državnom odnosu. God. 1869. Hrvatski sabor, u koji su došli u većini hrvatski unionisti, izabrani na osnovi oktroiranoga zakona i korupcije, napravio je nagodbu s Ugarskom. U toj Nagodbi, koja je imala ustavnu vrijednost, iako su hrvatska državna prava bila znatno okr*njena, Hrvati su priznati kao politički državni narod sa svojim vlastitim državnim prostorom, sa svojim hrvatskim saborom i vladom. U Nagodbi je kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji priznata potpuna neovisnost od Ugarske, u zakonodavstvu i upravi: u svim unutarnjim poslovima, bogoštovlju, nastavi i pravosuđu. I tako su Hrvati od svih slavenskih naroda u habsburškoj mo*narhiji sačuvali svoju hrvatsku državnost i dosta znatnu samoupravu sve do propasti Austro-Ugarske g. 1918. U državnoj povijesti Hrvata valja posebno istaći da su uvijek bili demo*kratski narod, koji je svoje javne i državne poslove rješavao dogovorno na svojim plemenskim i državnim saborima. I kao takvi Hrvati nijesu nigda osvajali tuđe zemlje, niti su svoju volju silom nametali drugima, pa ni svojim plemenskim jedinicama, kada bi se previše osamostalile. Srbi, kada su od Bizantinaca bili naseljeni u Raškoj, oko g. 639, živjeli su pod svojim župama samoupravno, ali su priznavali bizantsko vrhovni*štvo. U prvoj polovici 8. st., kada su Avari ponovno ojačali i Bugari počeli provaljivati u srednji Balkan, Srbi su se stavili pod zaštitu Hrvatske države, koja je na Duvanjskom saboru g. 753. stvorila posebnu jedinicu hrvatske države za zaštitu Srba od vanjskih neprijatelja. To je jedini slučaj do g. 1918. da su Srbi kao narod bili u istoj državi s Hrvatima. Ta je veza prekinuta po*četkom 9. st., kada su se Srbi u borbama između Istočnoga i Zapadnoga car*stva opredijelili za Bizant. Polovicom 9. st. Srbi dolaze do jače državne samostalnosti. Konstantin Porfirogenet, glavni i gotovo jedini izvor za povijest Srba u prva tri stoljeća njihova života na Balkanu, poimence spominje srpske velike župane Višeslaviće, koji su nastojali Rašku osamostaliti, otimljući se prevlasti sada Bugara, a sada Bizantinaca, oslanjajući se na susjednu Hrvatsku. Bugarski car Samuel (976-1014), oko g. 990. potpuno je uništio staru srpsku velikožupansku obi*telj i Srbiju podložio Bugarskoj. Kada je g. 1018. bizantski car Vasilije II. srušio drugo bugarsko carstvo, preuzeo je vlast i nad Srbijom. Vladari južne hrvatske države, Crvene Hrvatske, Stjepan Vojislav i njegov sin kralj Mihala, borili su se s Bizantincima da oslobode i Srbe. Mihalin sin, kralj Bodin, uspostavio je srpsku samoupravu u Raškoj, osnovavši novu srpsku veliko*župansku dinastiju, kojoj su bili početnici braća Vuk i Marko, dva hrvatska plemića iz Ribnice kod grada Podgorice u srednjovjekovnoj hrvatskoj Duklji. Stefan Nemanja, praunuk spomenutoga Marka, srpsku je državu pot*puno osamostalio g. 1180, nakon smrti bizantskoga cara Emanuela Komnenca. Njegov sin i nasljednik Stefan Prvovjenčani dobio je g. 1217. kraljev*ski vijenac od pape Honorija III, čime je Srbija bila međunarodno priznata kao potpuno neovisna, suverena država. Stefan Nemanja unio je osvajalački duh u srpsku državnu povijest. On i njegovi nasljednici srpsku su državu proširivali na susjedne nesrpske zemlje od Zahumlja u današnjoj Hercegovini do Tesalije u Grčkoj. Tim je srpska država postala višenarodna. To je najveći srpski vladar, Stefan Dušan, izra*zio i u svom vladarskom naslovu, kada se g. 1345. okrunio za »cara Srbljem i Grkom«. Budući da nije imao etničko, narodno jedinstvo, Dušanovo se carstvo raspalo odmah poslije njegove smrti. Srpska država, uglavnom ogra*ničena na srpske etničke krajeve u Raškoj, i dalje je živjela pod imenom kne*ževine, a kasnije despotije, dok Turci nijesu tu uništili g. 1459. Od te go*dine za punih 358. godina Srbi nijesu imali svoje srpske države. Uspomenu na negdašnju srpsku državu i misao za njezinu obnovu čuvali su i u narodu održavali Srpska pravoslavna crkva u žićima srpskih svetitelja, većinom srpskih kraljeva Nemanjića, narodni guslari u junačkim pjesmama o srpskim kraljevima i bitci na Kosovu, a napose brojna i bogata srpska emigracija u južnoj Ugarskoj. Radom navedenih došlo je g. 1804. do prvoga i g. 1817. do drugoga srpskoga ustanka, u kojemu je srpska država bila ponovno uspo*stavljena, najprije kao poluslobodna kneževina, ovisna od Turske, a od g. 1882. kao potpuno samostalna kraljevina Srbija. 3. Razlike u kulturnoj podlozi i kulturnom oblikovanju Osnovna početno-narodna kultura Hrvata i Srba bila je potpuno razli*čita. Vjerske pojmove, obiteljsko i društveno uređenje, narodno običajno pravo, narodni jezik, odijelo i narodnu umjetnost Hrvati su baštinili od stare i iranske kulture iz srednje Azije, a Srbi iz sardske kulture u Maloj Aziji. Za dvjestogodišnjega boravka u sjevernoj Europi Hrvati su svoju iransku kul*turu obogatili i djelomično preinačili starom kulturom Slavena središnjega slavenskog prostora, a Srbi svoju kulturu staroslavenskom kulturom najza*padnijega dijela zapadnih Slavena. Kada su u drugoj četvrti 7. st. došli na jug, Hrvati i Srbi su svoju, staru narodnu kulturu i dalje izrađivali različito pod utjecajem kršćanstva, koje je već bilo duhovno podijeljeno, i raznih kultura, na području kojih su se nase*lili. Hrvati su se g. 626. naselili u bivše rimske pokrajine Dalmaciju, Pano*niju i Ilirik, dakle na području Zapadnoga rimskog carstva i zapadne rimske patrijaršije. Pod utjecajem zapadne crkve i zapadnih europskih naroda, s kojima su živjeli u crkvenom jedinstvu i u državnom susjedstvu ili zajedni*štvu, Hrvati su svoju narodnu kulturu trajno izgrađivali u zapadnom duhu i time postali narod europske zapadne kulture. Na Hrvate islamske vjere izvršila je znatan utjecaj islamska kultura, koja je stvorena na osnovi arapsko-perzijske kulture. U toj kulturi vjera je jak čimbenik pripadnosti i okupljanja. Raška, kada su se oko g. 639. Srbi u nju doselili, državno je pripadala Istočnom rimskom carstvu, a crkveno Rimskoj patrijaršiji. Ali već g. 732. Bizantska patrijaršija je protegla svoju vlast do Drine, i ta je rijeka cijeli sred*nji vijek ostala granica između istočne i zapadne crkve. Kod crkvenoga ras*kola g. 1054. Srbi su slijedili istočnu crkvu. U tom ih je konačno utvrdio Sava Nemanjić, kada je g. 1219. osnovao srpsku samoupravnu istočnu crkvu pod Carigradskom patrijaršijom. Od tada su se sav srpski vjerski i kulturni život, crkveno i državno zakonodavstvo, srpska književnost i umjetnost razvijali pod jakim utjecajem istočne crkve i bizantske kulture, tako da su Srbi po svojoj kulturi i duhu postali izrazito istočni narod bizantskog tipa. U kulturnom razvoju na Srbe su značajan utjecaj izvršili neslavenski Vlasi svojom starodrevnom maurskom kulturom i posebnim moralnim poi*manjima. Uz različitost etničkog postanka, razlike u vjerskom, moralnom i prav*nom poimanju, koje su nastale utjecajem raznih kultura, čine najdublje i ne*premostive razlike između Hrvata i Srba, između njihova duha i mentaliteta. 4. Različita narodna i državna svijest Hrvati i Srbi, otkada povijest za njih zna, uvijek su se osjećali kao dva različita naroda; imali su različito narodno ime i trajno su težili da svaki ima svoju vlastitu državu, koju su imali, ukoliko to nijesu sprečavale jače vanjske sile. Da bi stvorili širu osnovu u borbi protiv germanizacije i Madžara te da bi za domovinski rad pridobili i pripadnike pravoslavne vjere, koji su dotle surađivali s tudincima na štetu Hrvatske, više je uglednih i dobronamjernih Hrvata, na čelu s Ljudevitom Gajem, biskupom Strossmayerom, Franom Supilom i Antom Trumbićem, preko stotinu godina nastojalo da se stvori kulturno, državno i narodno jedinstvo svih južnih naroda, a napose Hrvata i Srba. Uslijed toga rada, za narodno jedinstvo Hrvata i Srba zagrijavao se je znatan dio hrvatske inteligencije i građanskoga svijeta. Ali, kada se na osnovi te fiktivne ideje g. 1918. stvorila država SHS, pokazalo se u svoj su*štini da Hrvati i Srbi nijesu jedan narod, nego dva različita naroda, s opreč*nim kulturnim, pravnim i moralnim poimanjima. Srbi su preko noći pot*puno uništili hrvatsku državu, koju su Hrvati u 800-godišnjoj borbi s Madžarima i Habsburgovcima bili održali uz velike žrtve. Hrvatsko ime i hr*vatske narodne osobine sustavno su potiskivane i hrvatske ustanove uništa*vane. Srpski vodeći sloj, vlaško-cincarskoga podrijetla i morala, požudno se bacio na hrvatske zemlje, koje su gospodarstveno i kulturno bile bolje razvi*jene, da ih iscrpljuje i time izgrađuje srpske krajeve i sam sebe osobno obo*gaćuje. Umjesto slobode i ravnopravnosti, zavladala je sila i diktatura. U obranu hrvatske narodne samobitnosti i hrvatske državnosti ustao je hrvatski seljak, čuvar hrvatske grude i hrvatske predaje. Hrvatsko seljaštvo, koje je g. 1918. činilo preko 75% hrvatskoga življa, nije nigda prihvatilo fik*tivnu ideju narodnoga jedinstva Hrvata i Srba. Čim su hrvatske zemlje 1. prosinca 1918. bile nezakonito ujedinjene sa Srbijom i stvorena unitaristička država SHS, hrvatsko je seljaštvo otpočelo borbu. Njima su se pridružili i drugi Hrvati, kako su uviđali da Srbi novu državu ne izgrađuju kao slobod*nu, ravnopravnu i demokratsku zajednicu svih državljana, nego kao izrazito i jedino srpsku državu. Uza sav pritisak i progone režima, Hrvati su u svim izborima za prve Jugoslavije davali gotovo jednodušno svoje glasove hrvat*skoj seljačkoj stranci pod vodstvom Stjepana Radića i Vladka Mačeka, jer je ta nosila zastavu hrvatske samobitnosti i hrvatske državnosti. I kada je g. 1941. Jugoslavija unišla u rat, Hrvati nijesu mogli braniti tu nenaravnu tvo*revinu, koju su smatrali »tamnicom hrvatskoga naroda«, nego su osnovali svoju nezavisnu državu Hrvatsku. Da tu obrane i održe, Hrvati su pridoni*jeli nadčovječne žrtve. Videći opću i neuništivu volju Hrvata za svojom hrvatskom državom, jugoslavenski su komunisti, koji su spletom međunarodnih prilika došli na vlast u drugoj Jugoslaviji, ustavom priznali da su Hrvati samobitan politički narod, pa su federativnoj republici Hrvatskoj priznali punu suverenost s pravom da može istupiti iz jugoslavenske federativne zajednice, ako to za*traži36. Istina, i u drugoj Jugoslaviji srpski komunisti putem centralističkoga uređenja Komunističke partije Jugoslavije, u kojoj čine većinu, suverenost i samoupravu republike Hrvatske trajno krše, svoju volju Hrvatima nameću i Hrvatsku gospodarstveno iscrpljuju. Trajno nezadovoljstvo i otpor Hrvata protiv nadvlade Srba i temeljna odredba jugoslavenskoga ustava vidno svje*doče da su Hrvati različit narod od Srba, da su svijesni svoje narodne samo*bitnosti i da hoće i traže punu suverenost i državnu samoupravu, u kojoj im drugi ne će nametati svoju volju, niti ih izrabljivati u svoju korist. 36 Glava I, čl l. Ustava Federativne narodne republike Jugoslavije, koji je donijela Ustavotvorna skup*ština u Beogradu, 31. I. 1946, glasi: »Federativna Narodna Republika Jugoslavija je savezna narodna država republikanskog oblika, zajednica ravnopravnih naroda, koji su na temelju prava na samoodređe*nje uključujući pravo na odcjepljenje, izrazili svoju volju da žive zajedno u federativnoj državi«, ČULINOVIĆ, Dokumenti 557. – Slično u Ustavu Socijalističke federativne republike Jugoslavije, od 7. travnja 1963, osnovna načela, točka l, ČULINOVIĆ, n. dj., 580. Ukratko: Hrvati i Srbi su dva stara, različita naroda: – Svojim različitim etničkim postankom i razvojem, – Svojim različitim državnim i povijesnim životom, – Različitom kulturom i mentalitetom, – Različitom narodnom i državnom sviješću. Budući da svaki narod može doći do svoje punine i savršenstva samo u svojoj vlastitoj suverenoj državi, koju uredi i vodi sam prema svom narod*nom duhu i potrebama, Hrvati i Srbi, kao dva stara, različita i državno svijesna naroda, imaju naravno pravo svaki na svoju vlastitu suverenu državu. To im pravo pripada i po međunarodnoj povelji o samoodređenju naroda, koja svakomu narodu priznaje pravo da svoj državni život i odnos prema dru*gima uredi svojom vlastitom voljom i odlukom. Svako forsiranje narodnoga jedinstva i zajedničke unitarne države, bilo pod kojim imenom i oblikom, samo produbljuje narodnu odbojnost jednih prema drugima. Hrvati i Srbi mogu i moraju biti dobri susjedi i prijatelji, ali nikada je*dan narod u jednoj jedinstvenoj unitarnoj državi. Suverena država Hrvatska i suverena država Srbija, u kojoj će svaki narod po svojim narodnim pred*stavnicima, demokratskim načinom izabranima, sam upravljati i vladati, bez miješanja i utjecaja drugoga naroda, jedino je rješenje kojim se može doći do mira, sloge i prijateljske suradnje medu Hrvatima i Srbima. Izvor: „Hrvati i Srbi – dva stara različita naroda“

Mate Piškor:Komunistički sud prognao sve Hrvate 1946. godine – ta presuda vrijedi i danas

Kotarski sud u Dvoru na Uni po predsjedniku Nikoli Vujačiću, donio je 1946. godine presudu “u ime naroda” o konfiskaciji imovine stanovnika Zrina jer su “svi stanovnici mjesta Zrin za borbu sposobni vodili borbu protiv NOV-a, a zatim ukoliko nisu strijeljani, ubijeni ili poginuli, pobjegli su u toku rata”.

 

 

Zbog toga sud donosi rješenje da se “konfiskuje cjelokupna pokretna i nepokretna imovina svih stanovnika mjesta Zrin i to bez obzira gdje se takova imovina nalazi.”

Sud obrazlaže da zbog uništenja mjesta nisu mogli odrediti što je čija imovina, odnosno koje je imovina ratnih zločinaca i narodnih neprijatelja, te se zbog toga imovina oduzima svim stanovnicima mjesta Zrin, te im se zabranjuje povratak, jer bi povratak Hrvata uznemirio lokalno srpsko pučanstvo.

Ta presuda na snazi je i danas, u što su se uvjerili potomci Zrinjana koji su se poželjeli vratiti, ali i Sisačka biskupija, prigodom pokušaja početka gradnje katoličke crkve u Zrinu, na mjestu stare crkve koju su partizani do temelja spalili i uništili 1943. godine.

Tragedija Zrina traje od početka rujna 1943. godine, kada je na blagdan Male Gospe, 9. i 10. rujna 1943. gradić Zrin na Banovini uništen, većina muškaraca odmah pobijena, a preostali stanovnici, žene i djeca su raseljeni, uglavnom u Slavoniju. Sve kuće, škole, crkve, svi gospodarski objekti odmah su uništeni u cijelosti, a da bi progon Hrvata iz Zrina bio konačan, imovina im je svima oduzeta presudom Kotarskog suda u Dvoru odmah nakon rata.

Ta sramotna presuda Kotarskog suda i strah od istine, nametnula je šutnju o tragediji Zrina sve vrijeme bivše države. Šutnja o ovom zločinu, o brisanju cijelog jednog mjesta za zemljopisne karte, traje i danas. Kolika je bila mržnja prema izmenu Zrin, govori i podatak da su komunističke vlasti promijenile imena mjesta i geografskih pojmova koji su u sebi imali pridjev Zrinski.

Zrinski Brđani postali su Šamarički Brđani, Zrinska Draga postala je Šamarička Draga, a izbrisano je iz karata bilo i ime Zrinska gora.

Rezultat nametnute tišine je da malo tko u Hrvatskoj zna istinu o Zrinu, a da se stanje nije promijenilo niti do danas, svjedoči više činjenica. Između ostalog, na dan tragedije Zrina u Hrvatskoj nema nikakve komemoracije, na mjesto zločina ne dolaze državna izaslanstva, zločina u Zrinu nema u udžbenicima, čak je zaboravljena i stoji kao ruševina, ogromna tvrđava, sjedište plemenitaške obitelji Šubić, koja je po Zrinu dobila drugo prezime – Zrinski.

U Zrinu nema spomenika Nikoli Šubiću Zrinskom, jednom od najvećih sinova hrvatskog naroda rođenog upravo u Zrinu, kojeg kao borca za slobodu slavi cijela Europa, samo ne Hrvatska, samo ne Zrin.

Najvažniji dokaz da Hrvatska i dalje provodi nametnutu šutnju o Zrinu je činjenica da je još uvijek na snazi sramotna presuda Kotarskog suda u Dvoru, kojom se konfiscira sva imovina Zrinjana i zabranjuje njihov povratak u ovo mjesto.

O uzaludnim nastojanjima da se vrate u Zrin, odnosno da ponište presudu suda u Dvoru na Uni o konfiskaciji njihove imovine u Zrinu svjedoči svećenik Ivica Petanjak, čiji je otac rođen u Zrinu i 1943. bio protjeran u Slavoniju.

– Pokušali smo tužbom za povrat imovine srušiti ovu sramotnu presudu Kotarskog suda u Dvoru. Nismo uspjeli, odbijeni smo, naša tužba odbačena je kao neosnovana. Pozivam sve potomke nekadašnjih stanovnika Zrina da se ujedinimo, podnesemo zajedničku tužbu pa da vidimo hoće li nas i tada sud moći tako jednostavno odbiti kao što je odbio tužbu moje obitelji – ističe Ivica Petanjak.

Sisački biskup Vlado Košić, sa željom da Zrin ne bude župa u kojoj nema niti jednog vjernika katolika, jer se potomci stanovnika Zrina ne mogu vratiti na svoju djedovinu, pokrenuo je inicijativu za izgradju crkve S. Križa u Zrinu, kako bi se stvorili uvjeti da se u Zrin vrati bar nekoliko obitelji Hrvata. Međutim, izgradnja crkve u Zrinu neće biti moguća dok se ne poništi presuda suda iz 1946. o konfiskaciji imovine, jer je i zemljište na kojem je nekada bila crkve Sv. Križa, konfiscirano.

 

Vratimo se na prvotni hrvatski “KORIENSKI” pravopis!

U poviesti hrvatske knjige često se javlja pitanje, da li bi hrvatske rieči valjalo pisati onako, kako se izgovaraju (zvučni, izgovorni, fonetički pravopis), ili bi se u pisanju trebalo obzirati na njihovo postanje ) korienski, etimoložki pravopis).

Pitanjem izgovornog i korienskog pravopisa u našoj prošlosti bavio se osobito dr. Tomislav Maretić (Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima, Zagreb 1889).  On je ustanovio, da nema nijednoga hrvatskog pisca od Bernardina Splićanina (1495.) do Marijana Jaića (1833.), koji bi pisao sasvim izgovorno, odosno sasvim korienski.

Izgovornim su pravopisom, ustanovljuje Maretić, naši pisci pisali uglavnom onda, kada korien rieči nije bio zdenac (stdenac), a korienskim su se pravopisom služili osobito u složenicama, u tvorbi i u mienjanju rieči, na pr. Obkoliti, šibka, vrabca (od vrabac), gdje su lako mogli osjetiti postanje pojedine rieči ili pojedinog oblika. Naši stari pisci bili su ipak više etimolizi nego fonetičari.

 

Korienski se pravopis uglavnom ogleda u čuvanju prvotnih, korienskih ili osnovnih suglasnika, a izgovorni u izjednačivanju suglasnika po zvučnosti i u izpadanju suglasnika iz nekih suglasničkih skupova, pa će za ovo naše razmatranje svakako biti od važnosti, da razgledamo, kako su to provodili naši stari pisci. Uzet ćemo prema spomenutoj Maretićevoj razpravi samo nekoliko suglasničkih skupova:

 

1-     Skup bc – pc, na pr. Vrabac, vrabca – vrapca, etimoložki piše 28 pisaca, a fonetički 2 (Kašić i Ančić).

2-     Skup bh – ph, koji se javlja samo u složenicama, na pr. Obhoditi – ophoditi, pišu svi pisci etimoložki.

3-     Skup bk – pk, koji se javlja u složenicama, na pr. Obkoliti-opkoliti, te u riečima kao šibka, šipka, ljubka – ljupka (od ljubak), pišu naši stari pisci dvojako: složenice pišu svi etimoložki, a primjer kao šibka, ljubka etimoložki pišu 32 pisca, fonetički 14, dok njih 9 koleba pišući bk i pk.

4-     Skup čb – džb, na pr. Svjedočba- svjedodžba etimoložki ima 11 pisaca, a fonetički njih trojica.

5-     Skup sb – zb, na pr. Sbor – zbor, sbližiti-zbližiti. Etimožki piše 1 (Knezović), a fonetički svi drugi. Osam pisaca koleba izmedu sb i zb.

6-     U pisanju skupa sd – zd isti je omjer kao i kod sb.

7-     Skup sg – zg, na pr. Sgoditi – zgoditi, sgledati-zgledati, etimoložki ne piše nijedan pisac.

8-     Skup tb – db, na pr. Ženitba – ženidba, etimoložki piše 20 pisac, fonetički 29, a 19 ih imaju oboje.

9-     Skup tc – c, na pr. Otca-oca, djetca-djeca pišu stari pisci dvojako: otca-oca: etimoložki 38-fonetički 12; djetca-djeca: etimoložki 12- fonetički 59, oboje 11.

10- Skup zs – s, na pr. Razstaviti – rastaviti, etimoložki 8, fonetićki 27, oboje 54.

 

Ne će biti na odmet, da se ukratko zadržimo i na odrazu glasa e, kako se on javlja kod naših starih pisaca.

Puštajući po strani ikavce (čakavci, Bošnjaci, Primorci, Slavonskci osim Leakovića) i ekavce (svi kajkavci  osim Pergošića), i kojih je taj glas, i odnosno, e, iekavci naši, Bokelji i Dubrovčani, pišu ga jednako za duge i kratke slogove i to ovako: ie – 25 pisaca, ije – 4 pisca, iye – 1 pisac, je – 10 pisac, ye – 2 pisaca, dok dvojica (Ranjina i Nenadić), razlikuju pismom dugo i kratko e, pa za dugo pišu ie, a za kratko pišu je, upravo kao i mi danas.

 

Osim toga vladala je među našim starim piscima i velika nejednakost u grafici, pa su na pr. Za naše današnje ć imali 22 znaka, i to: cch, cchi, ch, chi, chj, chy, ck, cki, cs, csi, k, ky, tch, tchi, tchy, tj, tky,, ty, i još znaka s njemačkim oštrim s, a ni kod drugih znakova nije bilo mnogo bolje.

 

Nezgodosnot ovakve pravopisne razkidanosti uvidio je Ljudevit Gaj. On je prvi uspješno uznastojao, da se stvori i uredi jedinstven pravopis, kojim bi se služili svi Hrvati, (Ljudevit Gaj: “Kratka osnova hrvatsko-slavenskoga pravopisanja poleg mudroljubneh, narodneh i prigospodarneh temeljov i zrokov, Budim 1830.).

Gaj je naime, kako je poznato, proglasio štokavski ekavski (iekavski) govor hravstkim književnim jezikom (u tomu je sliedio i staru dubrovačko – dalmatinsku jezičnu i književnu predaju), uredio latinicu za potrebe hrvatskoga jezika i zadržao korienski pravopis, kako je do onda uglavnom bio u običaju kod starih hravstkih pisaca.

Gotovo istodobno s Gajevom reformom javlja se jezična i pravopisna reforma i kod Srba, koji do onog vremena. za razliku od Hrvata, nemaju vlastite književnosti na narodnom jeziku, nego se služe crkvenoslavenskim ili slavenosrbskim jezikom.  Kod Srba je tu reformu uz pomoć Slovenca Jerneja Kopitara proveo Vuk Stefanović Karadžić. On je uzeo južno hercegovačko narječje, ijekavski govor, za književni jezik, uredio ćirilicu, prema ruskoj građanskoj, za potrebe književnog jezika i uveo izgovorni pravopis. Od tada je razlika u književnosti s obzirom na jezik i pismo između Hrvata i Srba bila u pismu (Hrvati pišu latinicom, a Srbi ćirilicom), u nekim oblicima (na pr. Dat.mn. Hrvati pišu junakom, a Srbi junacima) i u rječničkom blagu književnog jezika te u pravopis (Hrvati pišu korienski, a Srbi fonetički).

 

Sliedeći Gajeve političke težnje za ujedinjenjem, južnih Slavena, neki su hrvatski javni radnici težili za tim, da se provede barem kulturno ujedinjenje, kad nije moglo doći do političkoga. Posljedica toga nastojanja bio je t. zv. Bečki književni dogovor god.1850. Tomu dogovoru prisutstvovali su Hrvati: Ivan Kukuljević Sakcinski, Dimitrije Demeter, Ivan Mažuranić i Vinko Pacel. Srbi: Vuk Stefanović Karadžić, Đuro Daničić i Stjepan Pejaković, te Slovenac Franjo Miklošić.

 

Na temelju uzrječice, jedan narod treba jednu književnost da ima, zaključili su jednoglasno i ovo:

 

1)      ne valja miešajući narječja graditi narječje novo, kojega u narodu nema, nego je bolje od narodnih nariječja izabrati jedno da bude književni jezik;

2)      najpravije je i najbolje primiti južno narječje, da bude književno, a Vuka su zamolili, da napiše glavna pravila za južno narječje, što je on i učinio, da svaki nauči, gdje treba mjesto staroslovjenskog jat pisati ije, e ili i.

 

 

Bečkog  književnog dogovora nisu se u svemu držali ni Hrvati ni Srbi. Srbi naime od tog doba sve više pišu ekavskim govorom. Kod Hrvata su osobito ustali protiv toga dogovora Ante Starčević, Fran Kurelac i Adolfo Veber Tkalčević.

 

Starčević je polazio s političkog gledišta i nikako se nije mogao složiti s obrazloženjem, da “Jedan narod treba jednu književnost da ima”, pobijajući tako zlokobnu zabludu nakih, da su Hrvati i Srbi jedan narod, a Kurelac i Veber poricali su spomenute točke toga dogovora (1.  I  2.), naučavajući, da za književni jezik ne smije služiti samo jedno narječe, nego da književni jezik ima biti sinteza naših narječje: i štokavskog i čakavskog i kajkavskog.

 

No dok je Kurelc stvorio neki umjetni jezik držeći se pravila, “narječja treba u jedno da izplove, da se sliju u jedno korito, da se sliju u jedno telo”, dotle je Veber, priznavajući štokavsko hercegovačko narječje za temelj hrvatskom književnom jeziku, dopuštao, da i čakavski i kajkavski govor imaju pravo priskakati u pomoć štokavskom govoru tamo, gdje uztreba a ne valja, pisao je, zapustiti ni jezično bogatstvo starih pisaca hrvatskih.

 

Osim toga Hrvati ostaju pri korienskom pravopisu, što je ovdje najvažnije. Istina je doduše, da u zaključcima bečkog književnog dogovora nije bilo posebno naglašeno izgovorno pisanje, ali da se pod onim, “južno narječje” mislilo na takvo pisanje, jasno se vidi na pr. iz ovih Vrazovih rieči: “ja obilazih naše ondašnje spisatelje, ne bih li ih sklonio, da mi jedan program načinimo i da bečki priedlog tražimo malo promieniti, i Vuka barem na to sklonuti,da nas ostavi pri načinu, koji etimologiju ne ruši”.

 

I doista, hrvatski pisci i dalje pišu korienskim pravopisom.

 

God. 1862. Umiešale su se i školske oblasti u pravopisno pitanje. Te godine (29. listopada i 29. studenoga) izlaze po nalogu dvorske kancelarije naredbe, u kojima se nalaže, da se u hrvatskim školama ima upotrebljavati pravopis, koji se od godine 1836. držao uglavnom za književni. Iz primjera: vera, dete, sladko, sbor, razčistiti, bezzakonik, svetčanost, kako ih navode naredbe, vidi se, da se određuje korienski pravopis i e za slovo jat (ie – je). Slična je naredba izdana i 19. srpnja 1864.

Godine 1877., bio je sastavljen odbor, u koji su ušli članovi školskog vieća i neki poznati stručnjaci. Taj je odbor zakljčio među ostalim, da se ima pisati ie i je za glas e (diete, vjera). Dalje, iako kažu, da je stvar glede pitanja etimologijskoga i fonetičkoga premalo još iztražena, ipak ostaju pri korienskom pravopisu propisujući ga ovako:

 

A)    Korien rieči u fleksiji (mienjanje) ostavlja se uvjek netaknut, na pr. Otac – otče, dohodci, početci.

B)     Kod sastava rieči priedlogu se ne mienja suglas, na pr. Odpasti, bezkrajan, razsuti.

C)    Izvedene rieči neka pričuvaju etymon (korien), na pr. Junačtvo, bolestnik.

 

Odbor je još zaključio, da se tiska posebna knjiga, u kojoj će biti pravopisna pravila i rječnik, ali do ostvarenja toga zaključka nije došlo. Pravopisa načela uz kraće tumačenje i dalje su sastavni dio tadašnjih hrvatskih slovnica. Prvi je priručnik za korienski pravopis (uz fonetički) napisao Marćel Kušar i izdao ga u Dubrovniku godine 1889. Pod naslovom Nauka o pravopisu.

 

Tako je bilo do godine 1892., te je godine Khuenova vlada, želeći ugoditi Srbima mađaronima, sastavila odbor od pristaša bečkog književnog dogovora i jedinstvenog hrvatsko – srbskog jezika. Odbor se odlučio za fonetiku, te je izradba pravopisnog priručnika bila povjerena dru Ivanu Brozu. Njegov priručnik propisao je Odjel za bogoštovlje i nastavu iste godine za hrvatske škole.

 

Načela izgovornog pravopisa, kako ih je ustanovio Broz, a po njemu kasnije dr. Dragutin Boranić, vriedila su uz manje preinake sve do god. 1929., barem u hrvatskim školama. Te je godine beogradska vlada izdala “Pravopisno uputstvo za sve osnovne, srednje i stručne škole kraljevine SHS”, što je značilo podpunu pobjedu izgovornog pravopisa po srbskom uzoru. (1).

 

Izgovorni pravopis ipak nije pobiedio. I poslje god. 1892. Hrvatski književnici, poglavito oni oko Matice Hrvatske i Družtva sv. Jeronim, te pravaške i neke druge opozicionalne novine pišu dulje ili kraće vrieme korienskim pravopisom smatrajući ga ne samo čimbenikom hrvatske posebnosti, nego i zgodnijim za hrvatski književni jezik. Sve do svoje smrti izdržali su u korienskom pravopisu Vladimir Mažuranić (1931.) i braća Radići (jezikoslovac Ante 1919.) koji je god. 1899. Podvrgao oštroj kritici Maretićevu Gramatiku i stilistiku hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika i političar Stjepan (1928.). Nakon njihove smrti pisala je korienskim pravopisu još Seljačka sloga u svim svojim izdanjima.

 

Kad je god. 1939. osnovana banovina Hrvatska, vraćen je u Hrvatskoj prijašnji Boranićev pravopis od 1928. Dne 23. Lipnja 1941., Ministar nastave izdao je naredbu o hrvatskom pravopisu, u kojoj se među ostalim pravopisuju neka pravila korienskog pisanja. Podpun preokret u pravipisu događa se 14. kolovoza 1941,. kada je Poglavink izdao zakonsku odredbu o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu.

 

Godine 1941. Izašla je strožnim korienskim pravopisom Poglavnikova knjiga “Strahote zabluda”, a iste godine uvode koriensko pisanje Narodne novine te neki domobranski i ustaški listovi.

 

Poglavnikova zakonska odredba o hrvatskom jeziku, o njegovj čistoći i o pravipisu propisuje, da hrvatski pravopis ima biti iekavski i korienski, a u čl.8. da kaže, da će Ministarstvo nastave postaviti povjerenstvo, koje ima donjeti pravila za novi pravopis. Naredbom br. 53.119 od 30. rujna 1941., postavilo  je Ministarstvo nastave povjerenstvo, koje je izradilo pravila za pravopisne promjene i predložilo ih Ministarstvo nastave. Dne 17. lipnja 1942., pod br. U. m. 1410/42 pozvalo je Ministarstvo nastave hrvatski državni ured za jezik, da u smislu 2. zakonske odredbe o osnutku toga ureda, a na temelju pravopisnih načela, koja je izradilo povjerenstvo za pravopis, i na temelju odvojenog mišljenja jednog člana istoga povjerenstva izradi nacrt korienskog pravopisa u duhu zakonske odredbe o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu.

Hrvatski državni ured za jezik izvršivši zadatak, postavljen spomenutim nalogom, predložio je nacrt korienskog pravopisa Ministarstvu nastave, te je ono izdalo provedbenu naredbu.

 

Prema svemu, što je ovdje rečeno, jasno se vidi, da pravopis, o kojem se radi u ovoj knjižici, nije ništa novo, nego je nastavak starog hrvatskog običaja.

A.B. Klaić

 

(1.)    Zanimljivo je, što Tomislav Maretić piše o etimoložkom odnosno fonetičkom pravopisu. U prvom izdanju svoje Gramatike i stilistike hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika (1899.) na str. 29. veli: “ I jedan i drugi naćin pisanja ima svoje dobre i svoje rđave strane: fonetički je pravopis dobar stoga, što se slaže s izgovorom, te ga je narodu lako naučiti, treba samo znati slova pa pisati, kako čovjek govori; a hrđav je ovaj način stoga, što on može gdjekoje rijči tako otrcati, da nije svakome lako pogoditi, što znače. Etimologički je opet način u tome dobar, što ne raskida svezu među srodnijem riječima i oblicima, te čitatelj lako razabira značenje; a rđav je u tome, što ne odgovara izgovoru, te čovjek treba odjelito učiti izgovor, a odjelito pravopis. Loše strane jednog i drugog načina izbijaju osobito očevidno onda, kad je pretjeran, kako je na pr. staroindijski pravopis u fonetici pretjeran, a engleski i francuski u svojoj etimologiji”.

U drugom izdanju te gramatike god. 1931. na str. 32., mjesto toga piše ovako: “ Kako danas svi srpski pisci pišu fonetičkim pravopisom, a hrvatski gotovo svi, tako u naše vrijeme nije više potrebno dokazivati, da je za današnji naš književni jezik fonetički pravopis zgodniji od etimologičkoga”.

Hrvatski ratni spomenar (2/1) dokument HIC-a

1991.
– Stjepan Mesić postao Predsjednik Predsjedništva Jugoslavije.
– Hans van Den Broek imenovan predsjedateljem Ministarskog vijeća EZ-a.
– Ubijen šef osiječke policije Josip Reihl Kir.
– General JNA Života Avramović imenovan komandantom Pete vojne oblasti JNA.
– Jedinice JNA u Sloveniji započinju povlačenje u svoje kasarne.
– M. Vukas ubijen na terorističkoj blokadi u Ogulinu.
– Tri člana jugoslavenske obavještajne službe KOS-a uhićeni u Virovitici.
– Raspušten Varšavski pakt.

1992
– U Zagrebu potpisan protokol o diplomatskim odnosima Hrvatske i Grčke.
– Unatoč UNPROFOR-u, nastavljen teror u okupiranoj obrovačkoj općini.
– Oko 200 Hrvata zatražilo od UNPROFOR-a da ih zaštiti odnosno izbavi iz okupirane Baranje.
– U Kljajićevu, selu kraj Sombora, premlaćivanjem ubijen čuvar župnog ureda Johann Raab. Vojvodinu napustilo 17.000 Hrvata.
– Srpski lobby u Americi tiskao kartu gdje se velika Srbija prostire od Ohrida, a obuhvaća BiH i tzv. SAO krajinu.
– Nastave li Srbi ovako u BiH, Europa će dobiti dva milijuna gnjevnih, prognanih europskih Palestinaca, izjavio je Tilman Zulch, predsjednik Društva za ugrožene narode iz Goetingena.

1993.
– Plotunima iz teških haubica četnici razarali Skradin, Raslinu, Pakovo Selo i Dubravice u šibenskoj općini.
– U napadima na Zadar i Biograd jedan civil ubijen a jedan ranjen.
– Poslije napada na mostarsku vojarnu “Tihomir Mišić” i hrvatska naselja u Bijelom Polju jake borbe između muslimanskih i hrvatskih postrojbi vođene u sjevernom dijelu Mostara i uskom pojasu uz rijeku Neretvu.
– Slovenski nacionalisti oštro reagirali na slovensko-hrvatsko zbližavanje odnosa.
– Odbor visokih dužnosnika KESS-a potvrdio već poznato stajalište te organizacije da se trajno rješenje sukoba u BiH mora naći na temelju njezine teritorijalne cjelovitosti i odgovarajuće zaštite ljudskih prava.
– Mađarski list “Magyar Hirlap” došao do podataka iz kojih se vidi da ruski vojnici dolaze u Bosnu boriti se za srpske interese, za što ih “SRJ” nagrađuje sa 25 dolara mjesečno.

1994.
– Danas započela potpuna blokada punktova UNPROFOR-a od strane hrvatskih prognanika, koji time žele upozoriti svjetsku javnost na neučinkovitost “plavih kaciga”.
– U Hrvatskom Saboru počela Druga konvencija Hrvatskog svjetskog kongresa na kojoj sudjeluje oko 450 delegata iz 30-ak zemalja svijeta.
– U Vojvodini je živjelo oko 120.000 Hrvata, od kojih je od 1991. godine protjerano između 35.000 i 40.000, a također je Beograd i užu Srbiju od 40.000 Hrvata napustio velik broj hrvatske manjine, rekao za “Večernji list” saborski zastupnik Đuro Vidmarović.
– Srpski mediji pišu o zemljovidima kontaktne skupine u BiH tvrde da su Rusi “obećali” Miloševiću kako će “srpska strana zadržati kopneni koridor kroz Posavinu”.

1995.
– Helsinška udruga za nadzor ljudskih prava “Human Rights Watch” sa sjedištem u New Yorku, u svom najnovijem izvješću, ističe kako nije bilo kršenja ljudskih prava nad Srbima prigodom oslobađanja zapadne Slavonije.
– Danski ministar obrane Hans Haekkerup izjavio kako su pobunjeni hrvatski Srbi danskim pripadnicima mirovnih snaga, smještenih u Hrvatskoj, ukrali jedan protutenkovski raketni sustav.

1996.
– Biljana Plavšić izjavila da je Karadžić i dalje predsjednik srpskog entiteta i da je ponovno izabran na čelo SDS-a.

 

Dogodilo se 2. srpnja

1990.
– Na prvoj konferenciji za novinare Predsjedništva Sabora Republike Hrvatske formiranje Zajednice općina Knin ocijenjeno neustavnim.
– U Kosovu kod Knina, na proslavi Vidovdana, službeno objelodanjen osnutak srpske autonomne krajine i predstavljen njezin prvi predsjednik dr. Milan Babić.
– Na dno jame Jazovka kod sela Sošice, u Žumberku, gdje su kosti tisuća žrtava ubijenih poslije završetka 2. svjetskog rata, spustila se ekipa “Večernjeg lista”.

1991.
– Na zasjedanju EZ-a u Rimu odlučeno da se u Jugoslaviju pošalju promatrači.
– Geleral JNA Blagoje Adžić, vrhovni komandant JNA, proglašava nastavak rata protiv Slovenije.
– Borbeni avioni JNAuništavaju tri televizijska odašiljača koji pripadaju RTV Sloveniji.
– General JNA Bajić imenovan komandantom “jedinice Petog vazduhoplovnog korpusa JNA”.
– Zagrebčani pokušali zapriječiti izlazak sedam tenkova JNA iz kasarne u Novom Zagrebu. Jedan civil i dva vojnika JNA ubijeni, a devet civila ranjeno.
– Šime Đodan imenovan ministrom obrane Republike Hrvatske, a Onesin cvitan ministrom unutarnjih poslova.

1992.
– O sudbini trojice vukovarskih zarobljenika koje je srpski vojni sud osudio na smrt saznat će cijela Amerika, izjavila u Zagrebu Amelia Robinson, članica Schillerovog instituta i zagovornica zaštite ljudskih prava.
– Deklaracija Hrvata i drugih prognanih iz Vojvodine: “Hoćemo samostalnu, demokratsku, slobodnu i demilitariziranu Vojvodinu.”
– UNPROFOR preuzeo odgovornost za sjeverni i južni sektor, izjavio general Satish Nambiar, zapovjednik zaštitnih snaga UN u Hrvatskoj.
– Sa utvrda na Motajici četnici pojačavaju topničke napade na posavska sela i Slavonski Brod.
– Rakete “luna”, velike razorne moći, razaraju Odžak u Bosanskoj Posavini.
– S četnicima u Bosni je mnogo ruskih i rumunjskih plaćenika, izjavio Sefer Halilović, zapovjednik TO BiH.
– Federalna porota suda u Phoenixu, u Arizoni, oslobodila Hrvata Ivana Kapetanovića optužbi za navodni pokušaj krijumčarenja oružja iz SAD. Hrvatski domoljub bio žrtva isforsirane, namještene operacije američke carinske službe.

1993.
– Šest razornih raketa pogodilo Vodice usred noći, dok je duž bojišta vladalo potpuno zatišje.
– Nakon neuspjelog pokušaja da u potpunosti ovladaju prostorima Žepča i Novog Šehera, muslimanske snage proširile ofenzivu na Fojnicu, iako je proglašena zonom mira.
– Usprkos Rezoluciji 816 Vijeća sigurnosti UN, kojom je odlučeno da se uz pomoć zrakoplovnih snaga NATO-a provede zabrana letanja iznad BiH, Srbi i dalje lete – onoliko koliko im treba.

1994.
– Zajednica prognanika Hrvatske nastavila blokadu UNPROFOR-a, na punktu na Turnju prognanici tijelima zatvorili promet vozilima “plavih kaciga”, te priopćila da će akcija trajati sve dok od glavnog tajnika UN Ghalija i njegova izaslanika Akashija ne dobiju čvrsta jamstva da će odmah početi provedbu Vanceova plana i rezolucija Vijeća sigurnosti.
– U BiH otputovalo oko 200 pakistanskih vojnika, koji će sudjelovati u operacijama UN za očuvanje mira.
– Papa Ivan Pavao II primio u Vatikanu u privatnu audijenciju predsjednika Vlade BiH Harisa Silajdžića.

1995.
– Tragična bilanca subotnjih (01. srpnja) srpskih napadaja na Sarajevo jest 13 ubijenih i 75 ranjenih civila.
– Francuski pripadnici UNPROFOR-a na jedan srpski položaj u okolici Sarajeva otvorili minobacačku vatru, nakon što su Srbi iz teških strojnica pucali na konvoj UN-a.

1996.
MINISTARSKI odbor Vijeća Europe ponovno odgodio primanje Hrvatske u Vijeće Europe, s porukom da hrvatske vlasti sačekaju da prođu bosanski izbori, pa da će onda zauzeti svoje mjesto u Strasbourgu.

 

Dogodilo se 3. srpnja

1990.
– U Zagrebu se sastala predsjedništva Hrvatske i Jugoslavije, na čelu s predsjednicima dr. Tuđmanom i dr. Jovićem, a postignuta je suglasnost da se jugoslavenska kriza može riješiti samo ustavnim, demokratskim putem.

1991.
– Oko 80 km duga kolona vojnih vozila JNA iz pravca Beograda stigla na hrvatsko-srpsku granicu.
– Preko 60 tenkova i 40 oklopnih vozila JNA ušlo u Baranju.
– Srpske paravojne jedinice ubile dvojicu hrvatskih gardista u Vukovaru.
– Američki senator Bob Dole savjetuje predsjednika SAD-a Georga Busha da formira specijalne postrojbe koje bi intervenirale u Sloveniji i Hrvatskoj.

1992.
– Prognano 186 Hrvata s drniškog područja za posljednja 2 dana.
– “Ružičaste zone” u općinama Zadar, Biograd, Benkovac, Drniš i Sinj trebale bi biti demilitarizane za nekoliko dana, izjavili zapovjednik sektora Jug general Arap Rob i koordinator za civilna pitanja UNPROFOR-a Viktor Andrejev.
– Pismo Helsinki Watcha vodstvu SRJ: suđenim braniteljima Vukovara silom iznuđivana priznanja.
– Ministar inozemnih poslova BiH Haris Silajdžić upozorava da “operacija sarajevski aerodrom” odvlači pažnju od rata u BiH.

1993.
– Muslimanske snage i dalje napadaju hrvatska naselja oko Žepča, Maglaja i Zavidovića, to isto čine i u prozorskoj općini, gdje napadaju sela Uzdol, Juriće i Ljubunce.
– Francuski arhitekt i crnogorski princ Nicolas Petrovich-Njegoss, “nasljednik prijestolja Crne Gore”, uputio preko lista “Le Figaro”, dvostruku poruku svojim sunarodnjacima – protiv rata i protiv plana o stvaranju velike Srbije.
– Čelnik bosanskih Srba Radovan Karadžić potvrdio da su njegove snage uvele plaćanje cestarine za vozila UN u visini od 140 do 350 dolara po vozilu, ovisno o njegovoj veličini.

1994.
– Za nedavnog boravka američkog veleposlanika u Hrvatskoj Petera Galbraitha istočnoj Slavoniji, kad mu je zabranjen od “srpskih vlasti” posjet Vukovaru, doživio neugodnost i na punktu UNPROFOR-a nedaleko Nuštra, gdje je od njega ruski vojnik zatražio identifikacijsku iskaznicu.
– Prognanici koji su u Vinkovcima blokirali UNPROFOR-ov prijelaznu točku prema Mirkovcima, u jednom njegovom vozilu pronašli 60 gajbi piva, dok je dozvoljen na po vozilu jedna gajba piva.
– Propovjednici novog “duha Bosne”, poput muslimanskog lista “Ljiljan”, šire maksimu: “Treba uništiti duh Sarajeva da bi živio duh Bosne!”, jer on je otrov koji je Bosnu gotovo uništio.

1995.
– Predsjednik Tuđman u Zagrebu primio izaslanstvo Središnjeg odbora Hrvatskog svjetskog kongresa, organizacije koja okuplja hrvatske iseljenike u tridesetak zemalja diljem svijeta.
– Južnokorejski diplomat Byunb Suk Min imenovan za šefa misije UN u Hrvatskoj (UNCRO).
– Srpski agresor na oraško-šamačkom bojištu od ranih jutarnjih sati silovito napadao minobacačima i to iz smjera Batkuše i Obudovca na zapadne dijelove bojišta.
– U Bijeljini s Ratkom Mladićem razgovarao Robert Block, novinar “The Independenta”, kojemu je general zločinačke srpske vojske rekao kako je za njega simbolika vrlo bitna – tako za njega Kosovska bitka nikada nije završila.

1996.
– Gradska izborna komisija poništila mostarske izbore u Bonnu jer se na tom glasačkom mjestu pojavilo 26 listića više nego što je glasovalo glasača.
– Na sastanku sa stranim veleposlanicima u Zagrebu, obitelji nestalih, zatočenih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja i civila predale im apel za traženje 2.686 nestalih.
– Belgija neće zadržati svoje vojne postrojbe u hrvatskom Podunavlju ako izgubi zapovjedništvo nad UNTAES-om, koje je zatražila Rusija, izjavio belgijski ministar obrane Poncelet.

 

Dogodilo se 4. srpnja

1991.
– Srpske neregularne jedinice napale hrvatske gardiste i policajce u Borovu Naselju i pri tom ubile 10 civila i ranile još deset.
– Srpske neregularne jedinice na Baniji napale hrvatsku Policijsku postaju u Kozibrodu.
– Jugoslavensko predsjedništvo objavljuje ultimatum u kojem se kaže da Slovenija treba uspostaviti državne poslove kakvi su bili prije rata.
– Hrvatska športska federacija zahtijeva od svojih članova da ne nastupaju ni u kojoj jugoslavenskoj športskoj ekipi.

1992.
– Zapovjednik snaga UNPROFOR-a u Sarajevu general Lewis MacKenzie izjavio da će zatvoriti sarajevski aerodrom, bude li ga se bombardiralo.
– Prvim zrakoplovom koji je poslije sankcija UN sletio iz inozemstva na beogradski aerodrom stigao kandidat za premijera “SRJ” Milan Panić, američki državljanin srpskog podrijetla.
– Boutros Ghali izjavio u Londonu da bi, ako se UN odluče za vojnu akciju u bivšoj Jugoslaviji, ona bila usporediva s akcijom protiv Iraka nakon njegove agresije na Kuvajt.

1993.
– Hrvatski branitelji polako, ali sigurno, vraćaju izgubljeni teritorij kod Bijelog polja, koji su muslimanske snage okupirale prvog dana podmukle agresije na Mostar.
– Spriječena muslimanska izdaja boraca HVO-a.

1994.
– Potpuna blokada UNPROFOR-a na većini kontrolnih točaka u Hrvatskoj traje četvrti dan.

1995.
– Potpredsjednik Vlade RH dr. Mate Granić u Zagrebu primio pomoćnika glavnog tajnika UN-a za politička pitanja Alvara de Sota i tom prigodom naglasio da su neprihvatljivi uvjeti pobunjenih Srba za obnavljanje pregovora o provedbi gospodarskih sporazuma i početka političkih pregovora.
– Predstavnici Mešihata islamske zajednice održali prosvjedni skup ispred sjedišta snaga UN-a u Zagrebu s ciljem upoznavanja javnosti s katastrofalnim stanjem na bihaćkom području.
– Srpski ekstremisti iz privremeno okupirane Tenje nastavljaju s oružanim provokacijama, prema izvješću Osječko-baranjske Policijske uprave, iz protuzrakoplovnih strojnica pucali po istočnim dijelovima Osijeka.
– Nakon sve češćih krađa oružja iz skladišta UNPROFOR-a, bosanske vlasti sumnjaju da to Srbi rade u dogovoru s UNPROFOR-om.
– Prekosavski četnici razornim projektilima ponovno napali županjsku Posavinu, gađajući Posavske Podgajce i Rajevo Selo, te pritom ponovno nanijeli veliku materijalnu štetu.
– Akcija u zapadnoj Slavoniji je odgovor na terorističke napade, ubijanja i otmice hrvatskih državljana, kao i na odluku lokalnih srpskih vlasti da zatvore auto-cestu, navodi u pismu glavnom tajniku UIM-a Boutrosu Ghaliju hrvatski veleposlanik pri UN-u Mario Nobilo.
– Šef glavnog stožera francuskih oružanih snaga admiral Jacques Lanxade izjavio da BiH i Hrvatska usporavaju razmještanje Snaga za brzo djelovanje.
1996.
– Predsjednik Tuđman uputio predsjedniku Borisu Jeljcinu čestitku u povodu njegova izbora za predsjednika Ruske Federacije.
– Karadžić odlučio da se neće kandidirati za predsjednika srpskog entiteta u BiH.

 

Dogodilo se 5. srpnja

1990.
– Skupština Srbije raspustila Skupštinu i Izvršno vijeće SAP Kosovo, a Albanci smatraju da je time Kosovo faktički okupirano.

1991.
– Hrvatska Vlada zahtijeva od JNA da se povuče u svoje kasarne na hrvatskom teritoriju.
– Blizu Petrinje, srpski teroristi ubili 16-godišnju Josipu Kozić, a njenu sestru i hrvatskog gardista ranili.
– Europska zajednica odlučila poslati mirovnu misiju u Jugoslaviju.
– Ministarsko vijeće Europske zajednice odlučilo poslati ponovno u Beograd svoja tri vrhunska predstavnika.
– Hrvatske majke čiji sinovi služe JNA putuju u Sloveniju kako bi izvukli svoje sinove iz JNA.
– General Tomislav Simović imenovan komandantom Treće vojne oblasti.
1992.
– Beogradska suđenja na kojima su osuđeni na smrt branitelji Vukovara nelegalna su, stoji u pismu Nevena Jurice, predsjednika saborskog Odbora za zaštitu ljudskih prava upućenom Amnesty Internationalu.
– Četnicima u okolici Mostara stiže pomoć iz Srbije, izjavljuje Općinski stožer HVO Mostar.

1993.
– Na redovitoj mjesečnoj konferenciji za tisak, predsjednik Tuđman rekao da Hrvatska ne želi razgovarati ni o kakvoj zamjeni teritorija, ali je spremna razmotriti svaki prijedlog u okviru cjelokupnog rješenja pitanja UNPA područja.
– Zapovjedništvo kakanjske brigade HVO-a “Kotromanić” poslalo apel predsjedniku HZ Herceg-Bosna Mati Bobanu da pomogne hrvatskom narodu koji na tom području proživljava tragediju.
– Agresija muslimanske vojske na srednju Bosnu traje već mjesec dana – muslimanske snage pale, pljačkaju, ubijaju i otimaju sve što je hrvatsko, a u okruženju se našlo oko 150.000 Hrvata.
– Šesnaest američkih vojnika, koji čine prvi dio skupine što prethodi američkih bataljunu koji bi trebao biti razmješten u Makedoniji, stiglo u Skopje.
– Mađarski carinici izvješćuju da je jedna srpska cisterna, na njihovo iznenađenje, projurila kroz mađarsku graničnu postaju brzinom od oko 70 km na sat, probivši rampu odjurila u Srbiju.

1994.
– Nakon petog dana blokade UNPROFOR-a od strane hrvatskih prognanika, prvi pokušaji “tihog” proboja blokade, na prijelazu kod Donjeg Miholjca “plavci” pokušali prijeći u Mađarsku, iz koje bi preko Srbije ušli u Baranju.
– Ministar vanjskih poslova Hrvatske dr. Mate Granić, u intervjuu za dnevnik “Slobodnu Dalmaciju”, izjavio da će Hrvatska “bespogovorno tražiti da UNPROFOR stane na granice međunarodno priznate Republike Hrvatske i da se konačno osigura povratak prognanika”.

1995.
– Predstavnici šest oporbenih stranaka u hrvatskom Saboru i deset političkih stranaka iz BiH potpisali u Sarajevu zajedničku izjavu, kojom međunarodnu zajednicu pozivaju na akciju kako bi se prekinula agresija na BiH te zaustavilo razaranje Sarajeva.
– U rubrici “Bilješke s ruba”, “Frankfurter Rundschau” objavio osvrt na Stoltenbergov govor u Oslu, u kojemu je on iznio “da i kada se prikazuju kao Hrvati, u stvari radi se o Srbima”, a spominjući Muslimane, rekao je da su “i to Srbi koji su prešli na islam”.
– “Predsjednik Izetbegović nikada nije tražio od UN-a da pošalje preventivne ‘plave kacige’ u BiH kako bi spriječio izbijanje rata u BiH’ odgovorio Boutros Ghali na novinarsko pitanje: zašto 1992. nije poslao “plavce” u BiH? – Predsjednik Federacije BiH Krešimir Zubak razgovarao sa zapovjednikom multinacionalne brigade iz sastava Snaga za brzo djelovanje generalom Andeiom Soubirouom, no nije se postigao nikakav konkretan dogovor oko razmještaja snaga.
– Republika Hrvatska postala 5. srpnja punopravni član Međunarodnog instituta za upravne znanosti (International Institute of Administrative Sciences – HAS).
1996.
– Hrvatski premijer Zlatko Mateša u neslužbenom posjetu Londonu, gdje se sastao s predsjednikom Europske banke za obnovu i razvitak (EBOR) Rosierom. Istaknuto da se u projekte u Hrvatskoj uložilo 280 milijuna dolara.

 

Dogodilo se 6. srpnja

1990.
– Predstavnici trinaest hrvatskih općina, u kojima živi srpsko stanovništvo, u Kninu odbacili amandmane na Ustav Hrvatske.
– Nepoznata osoba, pod okriljem mraka, ispalila hitac iz vatrenog oružja na kuću predsjednika podružnice HDZ-a u Tenji Antuna Gudelja.

1991.
– Sovjetski predsjednik Mihail Gorbačov šalje poruku predsjedniku Tuđmanu glede rezolucije o jugoslavenskoj krizi.
– Jugoslavenski ministar obrane Veljko Kadijević i srpski predsjednik Slobodan Milošević pojavljuju se na beogradskoj televiziji, te pozivaju građane na obranu Jugoslavije.
– Hrvatske snage uhitile 13 srp-skih terorista koji su sudjelovali u napadu na Borovb Naselje.
– Naoružani Srbi blokirali cestu Josipdol – Plaški kod Vojnovca u Hrvatskoj.
– Neidentificirana grupa terorista dignula u zrak željezničku prugu u Pakracu.

1992.
– Poštujemo suverenost BiH, izjavio predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman na konferenciji za novinare u Zagrebu.
– Hrvati su za BiH a protiv unitarizma, stoji u pismu dr. Franje Tuđmana upućenom Aliji Izetbegoviću.
– U Vojnom tužiteljstvu u Zagrebu podignuta optužnica protiv Borislava Mikelića, Dušana Jovića i drugih četničkih moćnika Banije.
– Srpsko topništvo ponovno napada Slavonski Brod i Županju.
– HVO je za nezavisnu BiH, izjavio predsjednik Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Mate Boban.
– Hrvatima i Muslimanima u Banjaluci dan ultimatum da za 48 sati napuste tzv. srpsku krajinu.
– Novi dokazi o planskoj likvidaciji nesrpskih naroda u Vojvodini.
– Četnici vrše ekocid u Baranji i drugim područjima za koja je nadležna županija Osijek. Štete se procjenjuju na 34 milijuna maraka.
– U Istru stiglo novih 1.300 izbjeglica iz BiH.
– Skupština KESS-a, uoči summita u Helsinkiju, prihvatila Deklaraciju o “Jugoslaviji” i osudila nasilja na tlu bivše države za koja su , kako stoji, najviše odgovorna vodstva Srbije i bosanskih Srba.

1993.
– Zadrani ponovno pozvani da se pridržavaju mjera opće opasnosti jer Srbi u posljednje vrijeme grad napadaju noću ili u ranim jutarnjim satima.
– Smrt vreba na 200.000 Hrvata u općinama Kiseljak i Kreševo, jer nema medicinske ustanove koja bi bila u stanju pružiti odgovarajuću medicinske ustanove koja bi bila u stanju pružiti odgovarajuću medicinsku skrb, a muslimanske postrojbe potpuno onemogućuju pristupe bolnicama u Travniku, Zenici, Tuzli, Konjicu i Jablanici.
– Dok na ramskom području muslimanske snage napadaju pripadnike HVO-a, to isto čine Srbi na drugoj strani BiH, u gradačačkoj općini.
– NATO dovršio planove za uporabu oko 80 raznih zrakoplova iz SAD, Francuske, Nizozemske i Britanije u zaštiti snaga UN razmještenih u muslimanskim “zaštićenim zonama”.
– Kao odgovor na srpska osvajanja i etničko čišćenje u bivšoj Jugoslaviji, EZ i UN, predvođeni Francuskom, Britanijom i SAD, već 21 mjesec sprečavaju dostavu oružja žrtvama agresije – piše sveučilišni profesor iz Chicaga Albert Wohlstetter u “Wall Street Journalu”.
– Predsjednici Turske i Irana, Sulejman Demirel i Hashemi Rafsanjani, zajednički zatražili ukidanje embarga na izvoz oružja u BiH.
– Najtiražniji austrijski list “Neue Kronen Zietung” objavio kako je Hrvatska rizična, a Crna Gora sigurna kao moguća turistička destinacija.

1994.
– Izaslanstvo Federacije BiH i bosanskim Srbima u Ženevi predočen prijedlog kontaktne skupine o razgraničenju u BiH, a karta je napravljena po osnovi omjera: 39 posto za Federaciju BiH, 48 posto za bosanske Srbe i 3 posto teritorija za sarajevski distrikt, koji, ako bi se dijelio, bi bio podijeljen 2:1 u korist Federacije BiH, čime bi se podmirio onaj već čuveni 51:49.
– Ministri vanjskih poslova kontaktne skupine – Christopher, Kozirev, Kinkel, Juppée, Hurd i Papoullias – dali izjavu u kojoj se navodi da Federaciji BiH i bosanskim Srbima ostaju dva tjedna da odluče prihvaćaju li najnoviji plan o razgraničenju BiH ili ne.
– Pobunjeni Srbi na Prokljanskom jezeru presreli talijansku jahtu, zalutale talijanske turiste pustili, rekavši im da bi s njima drukčije razgovarali kad bi bili Nijemci ili Austrijanci.
– Iz Zbornog područja Split Hrvatske vojske izdano priopćenje u kojem se kaže da je 4. srpnja u zadarskom zaleđu uhićeno šest pripadnika “92. benkovačke brigade”, koji su bili u izvidničkoj akciji na prostoru koji kontrolira HV.

1995.
– Međunarodni arbitar za Federaciju BiH Robert Owen počeo u Mostaru svoje prvo arbitriranje o spornim pitanjima između federalnih partnera – Hrvata i Bošnjaka.
– U Sarajevu ponovno zabilježen veći broj detonacija.
– “Beogradski manipulator otkrio je da su zapadni pokušaji bili naivni”, piše “The Guardian”; naime, već nekoliko dana u Britaniji se pojavljuju stidljive vijesti o prisilnim novačenjima u Srbiji i slanju vojnika u Knin i BiH, ali tek sada Zapad otvoreno priznaje da su nade u “Miloševićevo mirotvorstvo” bile uzaludne.
– Vijeće sigurnosti UN prihvatilo Nacrt rezolucije kojom se produljuje sadašnji režim sankcija na “SRJ” za slijedećih 75 dana, tj. po tzv. ublaženom režimu.

1996.
– Skupina od dvadesetak stručnjaka i istražitelja iz Ureda tužitelja Međunarodnog suda za ratne zločine učinjene na tlu bivše Jugoslavije počinje s iskapanjem žrtava iz masovnih grobnica na području Hrvatske i BiH.
– Predsjednik Tuđman na Trećoj konvenciji Hrvatskog svjetskog kongresa na Brijunima istaknuo da se kriza u BiH koristi za stalni pokušaj kompromitacije Hrvatske.

 

Dogodilo se 7. srpnja

1991.
– Nizozemski, belgijski i portugalski ministri vanjskih poslova potpisali na Brijunima deklaraciju koja bi trebala biti prihvaćena od strane predstavnika Slovenije; te federalnih vlasti.
– Mještani sela Ćelije natjerani na bijeg nakon što su ih napale srpske terorističke jedinice. – U Tenji kod Osijeka žestok sukob između hrvatskih snaga i srpskih terorista kojima su pomogle oklopne jedinice JNA i spasile ih od poraza.

1992.
– Izborna komisija Republika Hrvatske utvrdila listu kandidata za predsjednika Republike, a to su: Dražen Budiša (HSLS), prof. dr. Ivan Cesar (HKDS), dr. Savka Dabčević-Kučar (HNS), Silvije Degen (SSH), Dobroslav Paraga (HSP), dr. Franjo Tuđman (HDZ), dr. Marko Veselica (HDS), i dr. Antun Vujić (SDH).
– Hrvatske snage u silovitom napadu duboku potisnule na dubrovačkom bojištu četnike prema Trebinju.
– Okružno javno tužiteljstvo u Varaždinu podignulo optužnicu protiv ubojica europskih promatrača, pilota JNA Dobrivoja Opačića i Emira Šišića, koji su raketama srušili helikopter EZ.
– Sedmorica šefova sedam najmoćnijih zemalja svijeta zatražila, na sastanku u Muenchenu, isključenje tzv. Jugoslavije iz Svjetske zajednice i njezinih organizacija.

1993.
– Četnici srušili crkvu Sv. Katerine, staru više od dvjesta godina u Ceriću u vinkovačkoj općini.
– Duž cijele ličke bojišnice četnici provocirali i pokušavali pješačkim napadima probiti linije obrane.
– Vijeće sigurnosti počelo u New Yorku raspravu o mogućem odašiljanju postrojbi za nadzor 1.100 kilometara duge granice BiH prema Republici Hrvatskoj i Srbiji.

1994.
– Predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman posjetio Slavoniju, a tijekom boravka u Vinkovcima obratio se prognanicima iz Ćelija, sela spaljenog prije tri godine, naglasivši da ćemo sve učiniti da se okupirana područja vratimo na miran način, jer svijet to od nas traži, ali se pripremamo i za drugu opciju.
– U Zagrebu, ministar vanjskih poslova Hrvatske dr. Mate Granić primio u nastupni posjet novog šefa promatračke misije EU na području bivše Jugoslavije veleposlanika Paula Joachima von Stulpnagela.

1995.
– U Sarajevu živi oko 15.000 Hrvata, od kojih je oko 7.000 umirovljenika, osim izloženosti snajperima i granatama, gotovo su na rubu gladi – rekao nakon povratka iz Sarajeva Ivica Račan, predsjednik SDP-a.
– U Brukellesu, u zgradi Europskog parlamenta, 6. i 7. srpnja održana konferencija pod nazivom “Europska unija i države srednje, istočne i jugoistočne Europe”, na kojoj je hrvatski predstavnik dr. Zoran Jašić izjavio “kako europskim integracijama Hrvatska ne ulazi u Europu, već se u nju vraća”.

1996.
– U Sofiji održan prvi regionalni susret ministara vanjskih poslova balkanskih zemalja od svršetka rata u bivšoj Jugoslaviji. Zajedničku izjavu o dobrosusjedskim odnosima, stabilnosti i suradnji na Balkanu potpisale Bugarska, Grčka, Rumunjska, “SRJ”, BiH, Turska i Albanija, sudionice susreta.

 

Dogodilo se 8. srpnja

1989.
– U Kninu održana svečana akademija u povodu 600. godišnjice kosovske bitke, te osvećena nova zgrada pravoslavne bogoslovije u sastavu manastira Krka, a proslavu iskoristili velikosrbi za srbovanje i četnikovanje te veličanje Slobodana Miloševića.
– U Kistanjama, na nogometnom stadionu, uz srbovanje, održana osnivačka skupština Srpskog kulturnog društva “Zora”, koje “bi trebalo spriječiti denacionalizaciju i asimilaciju kojoj su izloženi Srbi na ovim prostorima”.

1990.
– Na promociji Srpskog pokreta obnove u Vršcu, lider pokreta Vuk Drašković najavio da u borbi protiv Hrvatske ide zajedno sa Slobodanom Miloševićem.

1991.
– Mirovni plan Europske zajednice za prestanak rata u Sloveniji prihvaćen na Brijunskom sastanku.
– Poslanica predsjednika Tuđmana domaćoj i međunarodnoj javnosti u kojoj je prikazao u kojoj se opasnosti Hrvatska nalazi.
– Nakon povratka u Haag, Van den Broek izjavljuje: “Ugasili smo vulkan”.
– General JNA i federalni ministar obrane Veljko Kadijević poziva na opću mobilizaciju na “dobrovoljnoj” bazi.

1992.
– Naoružani odmetnici pucali iz zasjede na automobil ministra unutrašnjih poslova Republike Hrvatske Slavka Degoricije na putu od Požege prema Pakracu.
– Hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman u glavnom gradu Finske Helsinkiju potpisao završni akt KESS-a.
– Ministar inozemnih poslova Austrije dr. Alois Mock ocijenio nelogičnim embargo na uvoz oružja za sve, dok Srbija nesumnjivo nastavlja agresiju – piše Die Presse.

1993.
– Hrvatska u ovom trenutku i dalje zbrinjava u Europi najveći broj izbjeglica – 275.433 i prognanika – 248.806.
– Nastavljaju se napadi muslimanske vojske na hrvatska naselja, na središte Busovače ispaljeno više od 500 projektila.
– Milošević je primitivnim odbacivanjem konstruktivnog dijaloga s predstavnicom zaklade France-Liberte povukao dosad najopasniji potez, iz pariškog kuta znači da se Milošević odrekao najećeg saveznika – Francuske.
– Za posjeta Sloveniji makedonski predsjednika Kire Glogorova na poziv Milana Kučana, u Ljubljani istaknuto da je svaka riječ o obnovi Jugoslavije štetna u svakom pogledu.
– U političkoj izjavi prihvaćenoj u Tokyju, čelnici zemalja G-7 dali svoju potporu cjelovitoj BiH.
– NATO počeo koncentrirati svoje snage za BiH u talijanskim vojnim bazama.

1994.
– Hrvatski prognanici i dalje, već osmi dan, blokiraju kontrolne punktove UNPROFOR-a, zbog njegove nedjelotvornosti na hrvatskim okupiranim područjima Hrvatske.
– Konvoji UNHCR-a od 1. srpnja nisu prevezli nikakvu humanitarnu pomoć u okupirana područja Republike Hrvatske, te u Veliku Kladušu i Bihać u Bosni, izjavila glasnogovornica UNHCR-a u Zagrebu Alemka Lisinski, a razlog tomu je blokada vozila UN koju su postavili hrvatski prognanici.
– Londonski “The Times”, iz pera svog dopisnika iz Sarajeva Joela Brande, otkriva kako je UN umanjivao značenje informacija, ili ih je objavljivao s rezervom, kako ne bi štetio srpskoj strani u Bosni.
– U sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku, prema tvrdnjama diplomata, glavni tajnik UN Boutros Ghali predložio Vijeću sigurnosti imenovanje južnoafričkog suca Richarda Goldstonea za tužitelja na Međunarodnom sudu za ratne zločine učinjene na području bivše Jugoslavije.

1995.
– Akashijeva je procjena kako je na početku hrvatske akcije u zapadnoj Slavoniji bilo kršenja ljudskih prava, ali da sada već hrvatske vlasti uspješno obavljaju svoj posao i da je situacija normalna”, napisale su to beogradske ‘Večernje novosti’- citirajući glavnog tajnika UN-a.
– Hrvatske vlasti su odgovorne za kršenje ljudskih prava u vrijeme i nakon vojne operacije u zapadnoj Slavoniji, bilo je ozbiljnih kršenja, ali se ipak to nije događalo masovno -zaključuje posebni izvjestitelj UN-a za ljudska prava Tadeusz Mazowiecki u svom izvješću.
– Bosanski Srbi izvijestili Ured visokoga povjereništva UN-a za izbjeglice u Sarajevu kako su pripravni dopustiti prolazak konvoja s humanitarnom pomoći za glavni grad BiH.

1996.
– Washington potvrdio svoje protivljenje kandidaturi Boutrosa Ghalija za glavnog tajnika UN-a.
– Kriminalni dosje Karadžić-Mladić danas zatvoren u Haagu, a tužitelj Mark Harmon tvrdi kako postoje opravdane sumnje da su oni počinili genocid.

 

Dogodilo se 9. srpnja

1989.
– Kod crkve Lazarica u Kosovo nedaleko Knina održana središnja sjevernodalmatinska proslava 600. godišnjice kosovske bitke, a prošla je u velikosrpskom duhu i mitingaškoj atmosferi, kojoj su pridonijeli i pridošli mitingaši iz Srbije i BiH.

1991.
– Srpski teroristi spalili hrvatsko selo Ćelije u Slavoniji.
– Srpski teroristi ubili hrvatskog gardistu Jerka Bukića u slavonskom selu Aljmašu.
– Dva hrvatska policajca ranjena u Iloku.
– Tenkovi JNA blokirali Policijsku postaju u Glini.
– Mobilizacija Jugoslavenske armije započinje u Crnoj Gori.
– Mađarski premijer Antal objavljuje da Vojvodina ne mora ostati dio Srbije nakon rješavanja jugoslavenske krize.

1992.
– Goloruki, ali hrabri, hrvatski narod dao znatan doprinos novim odnosima u Europi, afirmaciji prava malih naroda na identitet i državnost, istakao u svom govoru na Plenarnoj sjednici Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji u Helsinkiju predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman.
– Predsjednici Hrvatske i BiH, dr. Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, u zajedničkoj izjavi objavljenoj u Helsinkiju, složili se da zajednički interes obrane treba ostvariti naporima i sredstvima koja predviđa Povelja UN i na kojima se osnivaju dokumenti Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji.
– Veliko krivično vijeće Okružnog suda u Šibeniku osudilo generale bivše JNA Ratka Mladića i Špiru Nikovića, te još pet jugooficira na 125 godina zatvora.
– Zrakoplovi SRJ u Podveležju nedaleko Mostara bacali kasetne bombe i bojne otrove.

1993.
– Muslimanske snage nesmanjenom žestinom napadaju u dolini Neretve i srednjoj Bosni.
– Za žestok napad na Vitez muslimanske snage koristile UNPROFOR kao štit, tako da HVO – iako je napad bio dug, nije uzvratio.
– Jugoslavenska Vlada u Beogradu nametnula osoblju UN obvezu obnavljanja viza nakon svakog trećeg putovanja u BiH.
– Četnici granatirali Turanj, predgrađe Karlovca.
– U političkoj izjavi čelnici G-7 jednako potužili Srbiju i Hrvatsku za komadanje BiH.
– SAD oštro prosvjedovale kod beogradskih vlasti zbog njihove odluke da obustave misiju KESS-a u Srbiji.

1994.
– Vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić prihvatio jednomjesečno produljenje Ženevskog dogovora o primirju u BiH, inače često kršenog, izjavio za Reuter Jasushi Akashi po povratku s Pala u Zagreb.

1995.
– Londonski “The Sunday Times” u svom komentaru piše kako je Milošević najveći europski prevarant, kako on jača svoj nadzor nad ratnim strojem svojih saveznika u Hrvatskoj i BiH, te kako je Srbija prevarila Zapad u vezi sa sankcijama.
– Bosanski Srbi, nastavljajući ofenzivu na Srebrenicu, napali i dvije promatračke postaje UN-a i zarobili 15 nizozemskih pripadnika UNPROFOR-a.
– Ministarstvo vanjskih poslova BiH zatražilo da se hitno održi sjednica Vijeća sigurnosti UN-a radi pogoršanja stanja u Srebrenici.

1996.
– Ekstremisti iz islamskih država prisilnim ženidbama dobili državljanstvo u BiH, pišu “The Guardian” i “The Washington Post”.

 

Dogodilo se 10. srpnja

1989.
Predsjedništvo Centralnog komiteta SK Hrvatske oštro osudilo iskazivanje srpskog nacionalizma i mitingašku atmosferu pri proslavi kosovske bitke u Kninskoj krajini, te upozorilo da takvo iskazivanje nacionalizma neće više tolerirati, također širom Hrvatske na brojnim skupovima najoštrije osuđeni nacionalistički ispadi u Kninskoj krajini.

1991.
– Europski parlament optužuje JNA za upotrebu sile protiv Hrvatske.
– Europska zajednica, prema odluci Brijunskog sporazuma, odlučila poslati 30-50 civila kako bi promatrali situaciju.
– Slovenski parlament prihvatio Brijunski sporazum.
– Slovenski predsjednik Kučan i hrvatski predsjednik Tuđman opominju da se JNA ne pridržava dogovora postignutih zajedno s Europskom zajednicom.
– Trideset hrvatskih generala, bivših pripadnika JNA, osudili JNA zbog ratnih djelovanja.
– Albanija stavila svoju armiju u stanju pripravnosti.
– Ilegalna i nasilna mobilizacija u redove JNA počinje se provoditi u Bosni i Hercegovini.
– Boris Jeljcin imenovan predsjednikom Rusije.

1992.
– Dr. Franjo Tuđman razgovarao u Helsinkiju s premijerom tzv. SR Jugoslavije Milanom Panićem.
– Deklaracija o Jugoslaviji prihvaćena prešutno na kraju helsinškog skupa kao prijedlog predsjednika BiH Alije Izetbegovića.
– Ministarstko vijeće Zapadnoeuropske unije (WEU) na helsinškom skupu odlučilo poslati ratne brodove u Jadran, kako bi s mora nadzirali provedbu sankcija Vijeća sigurnosti protiv Srbije i Crne Gore.
– Srpski agresor koncentrira na Palama iznad Sarajeva velike količine ljudstva i oružja iz Srbije i Crne Gore.
– Izvršni direktor Svjetske banke za središnju Europu Kemal Derviš razgovarao u Zagrebu s potpredsjednikom Vlade mr. Juricom Pavelićem o modalitetima učlanjenja Hrvatske u ovu instituciju.

1993.
– Slovenski parlament usvojio Rezoluciju o odnosima s Hrvatskom.
– Ne prestaje napad muslimanskih snaga na Hrvate u dolini Neretve i u središnjoj Bosni.
– Srpski agresor silovito napadao na brčanskom području.
– U 24-satnom napadu muslimanskih snaga na Vitez crte obrane se nisu pomaknule.
– U Veleposlanstvu BiH u Zagrebu održana sjednica Predsjedništva BiH kojoj je predsjedao Ejup Ganić – sjednici su bili nazočni, uz Ganića s muslimanske strane, i Fikret Abdić, a sa srpske strane Tatjana Mijatović, Miro Lazović i Mirko Pejanović, od Hrvata bili su Franjo Boras, Mile Akmadžić i Miro Lasić.

1994.
– Mirni prosvjedi i blokada UNPROFOR-a od strane hrvatskih prognanika ušli u deseti dan.
– Treći sabor HDZ-a BiH završio dvodnevno zasjedanje usvajanjem novog Statuta stranke i Programske deklaracije, a novi je predsjednik izabran tajnim glasovanjem, Dario Kordić, jedan od utemeljitelja HDZ-a u Busovači i organizator obrane hrvatskog pučanstva u Lašvanskoj dolini.
– “U pogledu prostora pod zaštitom Ujedinjenih naroda u Hrvatskoj pozivamo na održanje prekida vatre, na ponovni dijalog i na uzajamno priznavanje postojećih granica”, zahtjev je Hrvatima i Srbima iz završnog dokumenta sa summita osam velikih u Napulju.
– Predsjednik Tuđman otvorio 45. Dubrovački festival, a u prigodnom govoru istaknuo da “njegova velika žrtva, u barbarskoj jugokomunističkoj i velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku, čini hrvatsku kulturu simbolom hrvatskog otpora”.

1995.
– Jake srpske snage silovito udarile na istočnobosanske “zaštićene” enklave Srebrenicu i Žepu i sada se nalaze na samo kilometar od središta Srebrenice.
– Posebni izaslanik UN-a Yasushi Akashi upozorio da će mirovne snage morati razmotriti upotrebu svih sredstava, ako bosanski Srbi ne zaustave napade na Srebrenicu.
– Na Užem središtu Sarajeva četnici granatama gađaju civilne ciljeve.
– Turski predsjednik Sülejman Demirel zatražio “pomoć zbog stanja u BiH, posebno u Srebrenici” od Bila Clintona, Jacguesa Chiraca, Borisa Jeljcina i Hosnija Mubaraka.
– UN-ov izvjestitelj Tadeusz Mazowiecki optužio tzv. SR Jugoslaviju za nepoštivanje prava svojih građana i upozorio da su neke akcije te zemlie “potpuno neprihvatljive”.

1996.
– Šest dana prije zakazanog roka, 15. srpnja, počela obnova u hrvatskom Podunavlju.
– Gradsko izborno povjerenstvo u Mostaru utvrdilo niz nepravilnosti u vezi s mostarskim izborima, a odluku ombudsmana Uprave EU-a Constantina Zeposa, kojom je ukinuto rješenje Povjerenstva da se ponište izbori na glasačkom mjestu u Bonnu zbog 26 glasačkih listića viška od broja glasača, ocijenilo “nezakonitom i mimo svake pravne prakse”.
– Washington objavio da počinje program uvježbavanja i opremanja snaga Federacije BiH pod američkim vodstvom, budući da su ispunjeni uvjeti donošenjem Zakona o obrani Federacije.
– Beogradski mediji “otkrivaju” svjedoke da su u “Oluji” prilikom bijega iz Knina srpski tenkovi gazili Srbe.
– U Beogradu potpisan petogodišnji ugovor o transportu sirove nafte Jadranskim naftovodom od Omišlja na Krku do “jugoslavenskih” rafinerija u Pančevu i Novom Sadu.

Družtvovni nazori Ustaškog pokreta-za dobro Hrvatskog Naroda!

Dr.ing.Vilko Rieger

Ustaško shvaćanje družtva je po svojoj zamisli universalistlčko, a ne individualističko. — Po ustaškim načelima narod predstavlja jednu nedje­ljivu cjelinu, narodnu zajednicu, u kojoj pojedini stališi imaju dužnost su­djelovati u prvom redu na izgradnji cjeline (države), a tek u drugom redu imaju zaštićivati vlastite probitke.

 

Družtvovna se politika može razumjeti i pojmovno obuhvatiti samo u okviru poredka, u kojem nastaje ili u vezi s poredkom, koji želi ostvariti. Tako je potrebno, prije određenja hrvatske družtvovne politike, govoriti o družtvovnom poredku i družtvovnoj ideologiji ustaške Hrvatske. Kako je poznato, hrvatski ustaški oslobodilački pokret vodio je težku i krvavu borbu s tuđinskom vlasti u Hrvatskoj. Njegovi napori bili su prije svega usmjereni protiv političkog, a onda i protiv gospodarskog izrabljivanja hrvatskoga naroda. Cilj ustaškoga pokreta bio je u uklanjanju neprija­teljske vlasti iz Hrvatske putem oružanog ustanka, ako to bude potrebno, te uzpostava samostalne i nezavisne hrvatske države. Borba je bila težka i u toj se borbi opetovano izticalo sa strane predstavnika ustaškoga po­kreta, da se t. zv. družtvovno pitanje ne može tako dugo s uspjehom rješavati, dok se narod nalazi pod vlašću tuđina.

Dok se dakle s jedne strane svim silama nastojalo, da bi se u hrvat­skom narodu razpirila razredna borba i njega kao cjelinu oslabilo, dotle je ustaški pokret dosljedno zastupao misao, da se prava drultvovna poli­tika može voditi samo u oslobođenoj domovini. Reklo se, da se narod mora najprije osloboditi politički, da bi se mogao i gospodarski osloboditi i riešiti svoja najvažnija družtvovna pitanja. Radi toga je ustaški pokret imao kao svoj prvi cilj političko oslobođenje hrvatskoga naroda. Uzprkos te borbe hrvatski ustaški oslobodilački pokret nije ni časa zaboravio svoj družtvovni program. Već 1. VI. 1933. objavio je Poglavnik iz Glavnog ustaškog stana načela hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta, ponovno objavljena dne 16. IV. 1941., koja sadrže medu ostalim i družtvovnu ideolo­giju ustaške Hrvatske, na temelju koje se ima izgraditi kod nas novi druž-tvovni poredak. Iz te ideologije proizlaze sliedeći zahtjevi:

a) Političko osiguranje

Time, što je Nezavisna Država Hrvatska uzpostavljena, nisu još izpunjeni svi potrebni preduvjeti za ostvarenje onakvog družtvovnog poredka, kakav se želi oživotvoriti. Prije svega potrebno je stvorenu državu učvrstiti i osigurati, — istom onda je moguće voditi totalnu družtvovnu politiku. Tamo, gdje nema političke sigurnosti, nije moguće urediti uzpješno gospodarstvo, a prema tome niti izpuniti družtvovne zahtjeve, koje se bez dalj­njega smatra opravdanim.U tom cilju političkog učvršćenja i osiguranja vodi se borba još i danas, da bi se uklonile sve zapreke materialnom i moralnom ojačanju naroda i tako stvorile i one posljednje predpostavke za uspješnu družtvovnu politiku. Te političke mogućnosti treba uviek imati na umu, kada se razpravlja o družtvovno-političkirn mjerama, ali ne može i ne smije se zaboraviti niti na gospodarske mogućnosti, kojima je neki narod prolazno bi trajno vezan u svojoj družtvovnoj politici. Prema tome jasno je. da se družtvovni program ustaškoga pokreta ne može odmah izvršiti onako, kako bi to bilo potrebno, nego se često mora proći mučan postepen put, da bi se postiglo željeni cilj.

b) Važnost rada

Iz točke 14. ustaških načela proizlazi misao, da je temelj svake vried nosti rad, a da je temelj svakoga prava dužnost. Stoga u hrvatskoj državi ima rad označivati stupanj vriednosti svakoga pojedinca i ima predstavljati temelj cjelokupnog narodnog blagostanja. Prema tome nitko ne može imati nekih posebnih prava, nego svakom samo dužnosti prema narodu državi daju pravo na osigurani život. U propisniku »Ustaše« iztiče se tako đer, da se visoko poštuje svaki radnik, bilo duhovni bilo tjelesni (§ 7., t.c.)

Misao, da je rad temelj svake vriednosti i cjelokupnog narodnog blagostanja ne predstavlja neku novu misao. Nju su zastupali u znanstveno književnosti i u političkim programima već i prije, a prihvatili su je u ovom ili onom obliku i drugi europski pokreti naroda, koji idu za obnovom svog narodnog života. U kapitalističkom gospodarskom sustavu bila je ta misao podpuno zabačena, jer se tu rad smatrao robom, kojom s trguje po zakonu ponude i potražnje kao i sa svakom drugom robon.Što više, išlo se čak tako daleko, da se rad smatrao sramotom, dok su kapitalisti vidjeli u radu samo predmet, koji njima donosi koristi. S onimi koji rade, postupalo se kao sa stvarima, tako da se drugim činbenicima proizvodnje pridavala veća vriednost nego radu. U hierarhiji družtvenih vriednosti na prvo se mjesto stavljao kapital. I tako je mrtva stvar vladala nad živim čovjekom.

Suvremeni družtvovni pokreti, kao što su nacionalni socializam, fašizam i hrvatski ustaški oslobodilački pokret, obračunali su s tim i takvin shvaćanjem rada (izp. propisnik »Ustaše«, § 8., al. d.). Tako si je opet probila put spoznaja, da je rad temelj narodnoga gospodarstva i da nara može samo utoliko živjeti u blagostanju, ukoliko mu uspije organizirat rad, t. j. upotriebiti do posljednjega one radne snage, koje mu stoje na razpolaganju.

Koliko ustaška Hrvatska cieni rad, došlo je osobito do izražaja i tome, što je ustanovljen posebni blagdan rada (1. svibnja) prema zakonskoj odredbi od 24. IV. 1942., kada ima mirovati čitava priradna djelatnost, tako da taj blagdan ima slaviti čitav narod, a ne samo oni, koji tjelesno rade. Donesene su i druge zakonske odredbe, koje imaju svrhu zaštititi radnike od nepravednosti i učiniti ih ravnopravnim člano­vima naroda. Tako je donesena dne 30. IV. 1942. zakonska odredba o ure­đenju radnih odnosa, u kojoj se (§ 1.) veli, da svaki državljanin ima pravo i dužnost raditi i da samo rad može biti temelj obstanka i mjerilo svake vriednosti. Svaki je rad samo tada dopušten, ako uspjeh toga rada ne donosi štete državi i narodu, nego služi njihovu napredku i dobrobiti. A u § 2. istog zakona veli se, da sadržaj, svrhu i način svakoga rada nadzire država, koja nadzire i način i veličinu koristi i nagrade za izvršeni rad, te određuje i kaznu za neizvršavanje, onemogućivanje ili otežčavanje rada.

U cilju zaštite rada i radnika donesene su još sliedeće zakonske od­redbe: zakonska odredba o naučnicima, mladim radnicima i mladim namje­štenicima od 30. IV. 1942., zakonska odredba o pomoćnom osoblju u posebničkim kućanstvima od 10. IV. 1942., zakonska odredba o obiteljskim do­platama radnika i namještenika od 25. IV. 1942., itd.

 

                                                                                         c) Pravo na rad i dužnost rada

Prema već spomenutoj zakonskoj odredbi o uređenju radnih odnosa svatko nema samo dužnost raditi, nego za sve članove naroda postoji i pravo na rad. To znači, da se država obvezuje zaposliti svakoga, tko može raditi. To je dužnost države. U suvremenoj državi ne smije biti neza­poslenosti, koja je toliko teretila u prijašnja vremena neke dielove naroda, prije svega radnike i narodnu inteligenciju. Danas je u Hrvatskoj neza­poslenost uklonjena i pravo na rad ostvareno u cjelini. Tu su djelomice pomogle i ratne prilike, ali i u budućnosti ostaje dužnost države ostvari­vanje toga prava. Ono je moguće trajno ostvariti samo u upravljanom gospodarstvu, gdje se planski rukovodi radnom snagom, a nikako ne u liberalističkom gospodarstvu, gdje se radom trguje kao robom.

A upravo to je jedna od prvih i najglavnijih predpostavki, da neko narodno gospodarstvo razvije sve svoje snage u korist cjeline, u korist čitave narodne zajednice. Svaki pripadnik naroda mora uviek naći mogućnosti da se zaposli. Ostvarenje prava na rad znači ujedno i ostvarenje slobode rada. Dosad je rad imao služiti kapitalu, odsad ima kapital služiti radu. Iz toga načela proizlazi nadalje zahtjev, da se radu odnosno radniku osigura minimum egzistencije (zakonska odredba o minimalnim nadnicama od 15. VII. 1941., različite oblastne odluke ureda za oblikovanje ciena i nadnica). Ali iz toga načela ne proizlazi nikako pravo, da se svakom dade upravo onaj posao, koji tri on sam sebi zaželio. U tom smislu je pravo na rad nemoguće provesti.

A da bi se svatko već u mladosti naučio raditi, donesene su zakonske odredbe o vojničkoj prednaobrazbi i radnoj službi mladeži od 3. V. 1941. i zakonska odredba o državnoj častnoj radnoj službi od 30. VII. 1941., kojima je radna služba uvedena kao obća i obvezatna za mužku mladež od navršene 15. do navršene 18. godine u trajanju od 4 mjeseca (uklju­čivši vojničku prednaobrazbu), a za obveznike obojeg spola od navršene 19. do navršene 25. godine u trajanju od jedne godine. I ovdje se poka­zuje, da se u hrvatskoj državi tjelesni rad cieni i da je dužnost svakoga Hrvata, da se upozna s tjelesnim radom. Osim toga važna je zadaća radne službe, da se različiti dielovi naroda što više približe jedni drugima, tako da se u životu ostvari prava narodna zajednica.

 

d) Pravo na sreću i blagostanje

Prema točki 9. ustaških načela ima hrvatski narod kao cjelina i svaki pojedini Hrvat kao član te cjeline pravo na sreću i blagostanje. Iztiče se, da se to pravo može ostvariti samo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj kao vrhovnoj organizaciji hrvatske narodne zajednice, jer bi u svakom dru­gom slučaju hrvatski narod bio podređen kojem drugom narodu, a to znači ne samo politički, nego i gospodarski podređen. Pravo na sreću i blago­stanje priznaje se i svakom pojedincu, ukoliko to nije na štetu narodne cjeline. Pod riečju blagostanje ili narodno blagostanje razumije se ono trajno stanje zemaljske podpunosti, u kojem ljudima stoje na razpola-ganju dovoljna materialna sredstva za zadovoljenje njihovih stvarnih razum­nih potreba, koje su određene prirodom i kulturom, te obćim životnim običajima stališa (Pesch). Taj pojam narodnog blagostanja nije istovjetan s pojmom bogatstva. Bogatstvo je jedan još viši stupanj blagostanja, koji označuje osobito povoljan odnos između potrebnosti i raspoloživih dobara. Taj stupanj blagostanja nije moguće priznati, jer bi to značilo utopizam. Ali može se svakom priznati pravo, da u okviru svojih staliških običaja podmiri svoje potrebe materialnim dobrima. U tom smislu načela hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta žele ostvariti pravo na sreću i blago­stanje za svakog člana naroda.

Iz toga načela proizlazi dalje, da se ima voditi briga za nemoćne, siro­mahe, zapuštenu djecu, izbjeglice i t. d. i u tom smislu donesena je zakon­ska odredba o osnutku »Pomoći« kao posebne oblasti ministarstva udružbe od 29. IX. 1941. kao i zakonska odredba o osnutku družtva Hrvatski Crveni Križ u Zagrebu od 5. VIII. 1941. I »Pomoći« i »Hrvatskom Crvenom Križu« povjerena je ta briga za one dielove naroda, koji si nisu kadri sami pomoći, dakle za nemoćne, starce, siromahe, zapuštenu djecu, izbjeglice i t. d.

U okviru je osiguranja blagostanja za svakog pripadnika naroda i već spomenuta mjera, da se svakome osigura najniža nadnica (plaća), od 15! VII. 1941., kao i zakonska odredba od 28. IV. 1942., kojom se mienjaju neki propisi zakona o osiguranju radnika i to u korist osiguranika.

 

e)Pitanje vlastničtva

Iz točke 13. ustaških načela proizlazi, da su sva stvarna i duhovna dobra u hrvatskoj državi vlastničtvo naroda, te da je on jedini vlastan njima razpolagati i njima se koristiti. Prirodna bogatstva hrvatske domo­vine, napose njezine šume i rude ne mogu biti predmetom posebničke trgovine. Zemlja može biti vlastničtvo samo onoga, koji je obraduje sam sa svojom obitelju, t. j. seljaka. Ova načela su podpuno jasna za svakoga, tko razumije suštinu ustaške ideologije.

Načelo, da su sva tvarna i duhovna dobra u hrvatskoj državi vlast­ničtvo naroda i da je on jedini vlastan njima razpolagati, ne znači, da ustaški pokret ne priznaje posebničko vlastničtvo. Doduše, ustaški je po­kret jednom za uviek obračunao s rimsko-pravnim shvaćanjem posebničkog vlastničtva, koje je u vlastničtvu vidjelo pravo neograničena razpolagati ja. Ali ustaški pokret priznaje posebničko vlastničtvo i to kao službu prema narodnoj zajednici (cjelini). Radi se dakle o družtvovnoj funkciji vlast­ničtva, što znači, da nitko ne može posebničko vlastničtvo upotrebljavati tako, da bi to bilo na štetu cjeline. Pojedinac se mora podrediti cjelini, obći probitci moraju biti iznad posebničkih probitaka. To je smisao ovog načela, koje ne traži, da se posebničko vlastničtvo ukine, što više, u ustaš­koj se Hrvatskoj ide za tim, da što više ljudi, koji rade, ima svoje vlast­ničtvo, t. j. da ne bude prevelikih razlika u posjedovnim odnosima. Na liniji te politike nalazi se i zakonska odredba o izgradnji hrvatskih radničkih obiteljskih domova od 29. IV. 1941., kojom je Poglavnik odobrio iznos od 100 milijuna Kuna za izgradnju radničkih domova, koji nakon stano­vitog vremena prelaze u vlastničtvo radnika.

Time, što se stalo na stajalište, da zemlja može biti samo vlastničtvo onoga, tko je obraduje, t. j. seljaka, zauzeto je načelno stajalište protiv latifundija, veleposjeda i protiv zakupa zemlje, smatrajući sasvim izpravno, da samo zdrav i za život sposoban seljački stališ može narodu osigurati sretnu budućnost.

 

f) Uloga seljačtva

Prema točci 12. načela ustaškog pokreta, seljačtvo je temelj i izvor svakog života, pa je kao takvo prvi nosilac svake državne vlasti u hrvat­skoj državi. I kraj toga svi stališi hrvatskoga naroda sačinjavaju jednu narodnu cjelinu, budući da i ostali stališi u hrvatskom narodu, čiji su članovi .pripadnici hrvatske krvi, imaju ne samo svoj korien i porieklo, nego i trajnu obiteljsku vezu sa selom. Tko u Hrvatskoj ne potječe iz seljačke obitelji, veli se dalje, taj u devedeset slučajeva od stotine, nije hrvatskoga ;poriekla ni krvi, već je doseljeni stranac.

Hrvatsko seljačtvo ima biti temelj hrvatske narodne zajednice, ne samo zato, što je ono naš najbrojniji stališ, već u prvom redu zato, što je ono bioložki izvor narodne snage. Da bi se seljački probitci u svim prav­cima što bolje unapriedili, osnovan je 25. studenoga 1941. Hrvatski savez seljaka, kao stališka postrojba hrvatskoga sela. Dne 16. veljače 1942. objavljen je propisnik toga saveza, koji se temelji na ideji o hrvatskom seljačkom domu. Taj savez obuhvaća obvezatno kao svoje članove sve hrvatske seljake, kao i sva družtva, kojima je svrha zastupanje i zaštita probitaka sela (§ 9. propisnika). Seljaci nisu izravno članovi toga saveza, nego tek preko svojih seljačkih domova, kojima je na čelu glavar. Se­ljački domovi jednog sela sačinjavaju hrvatsku seljačku zajednicu toga sela, a sve mjestne seljačke zajednice čine obćinsku seljačku zajednicu,

Ali i seljačtvo, premda mu se u shvaćanju ustaške države daje tako “visok položaj, nema samo prava, nego i dužnosti prema narodnoj zajed­nici. Ta se dužnost u prvom redu sastoji u tome, da se u skladu s državnim zakonima i propisima brine za obskrbu onih dielova naroda, koji se bave drugim poslovima, a ne oru zemlju. Seljačtvo ne može živjeti bez tih dielova naroda, kao što ni oni ne mogu živjeti bez seljačtva. Oni su upu­ćeni jedni na druge, tako da svi stališi naroda stvaraju jednu nedjeljivu narodnu zajednicu.

 

g) Smisao stališke organizacije

Dne 25. XI. 1941. određeno je Poglavnikovom odredbom osnivanje Glavnog saveza staliških i drugih postrojbi, kojemu je na čelu državni savezničar. Ta odredba nadopunjena je kasnijom odredbom od 1. V. 1942;, kojom je prvotna odredba dobila zakonsku moć. Prema spomenutoj zakon­skoj odredbi nalazi se u glavnom savezu 18 saveza, ali je predviđeno, da će se po potrebi osnivati i drugi savezi. Svrha je stališke organizacije narodnoga života, da se »osiguraju Nezavisnoj Državi Hrvatskoj vjerni suradnici u radu na ostvarenju svih njezinih zadataka u skladu s nače­lima hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta i probitcima hrvatskoga naroda i da svom stališu i svojim članovima prema načelu samopomoći omoguće unapređenje njihovih probitaka u svim pravcima, a napose u gospodarskom, stručnom, prosvjetnom, družtvovnom i stahškom. U tu svrhu moraju sve stališke i druge postrojbe surađivati s postrojbama hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta i brinuti se za ćudoredni, narodnostni i obće prosvjetni odgoj svojih članova, te gajiti osjećaj i vjer­nost prema hrvatskoj narodnoj i državnoj zajednici«. Od svih saveza uz već spomenuti Hrvatski savez seljaka, najveća se važnost u družtvovnoj politici podaje Hrvatskom radničkom savezu, Hrvatskom savezu poseb­ničkih namještenika, Hrvatskom savezu obrtnika, Hrvatskom savezu slo­bodnih zvanja i Hrvatskom savezu državnih namještenika. Stališke orga­nizacije osnovane su na načelu, da svatko mora biti član svoje stališke organizacije.

Premda se ideja stališki organizirana naroda provodi i u drugim zemljama, može se ipak reći, da se ustaško shvaćanje stališke organi­zacije ipak od njih u mnogočem razlikuje. To je osobito došlo do izražaja u Hrvatskom savezu seljaka, koji je u cielosti osnovan na zasadama, koje odgovaraju duši i razpoloženju našega naroda, a bitno se razlikuje od sličnih organizacija u drugih naroda. Kako se stališka organizacija još nalazi u izgradnji, to će vjerojatno doživjeti i stanovitih promjena_t ali se u biti ne može mnogo promieniti. U svakom slučaju ne može se reći, da bi stališke organizacije u ustaškoj Hrvatskoj predstavljale začetak »stališke države« u onom doktrinarnom smislu, kako to zastupaju teoretici stališke države, već imaju samo poslužiti narodnoj zajednici, da bi ona svoje ciljeve postigla lakše i svrsishodni je. Stališi nisu kod nas sami sebi svrhom.

 

h) Gospodarstvo u službi naroda

Prema točki 16. ustaških načela industrija, obrt, kućno rukotvorstvo i trgovina imaju biti ruka pomoćnica sveukupnom seljačkom i obćem narod­nom gospodarstvu. Te grane života imaju biti polje častnog rada i vrelo dostojnog života radnika, a ne sredstvo gomilanja narodne imovine u ru­tama kapitalista (glavničara). U tim su riečima sadržana vrlo važna načela za daljni razvitak narodnoga života. Gospodarstvo nema i ne smije služiti nekolicini pojedinaca kao sredstvo njihova obogaćivanja, nego se ima podvrgnuti narodu, omogućiti podmirenje njegovih potreba. Ono ima radnicima omogućiti častan rad i dostojan život. Cjelokupno narodno gospodarstvo ne smije se više dati voditi idejom posebničkog rentabiliteta, nego ima služiti obćim narodnim probitcima. Onaj, tko tako ne radi, već smatra, da njegova trgovina ili njegova tvornica ima služiti njemu samom kao sredstvo zarade, dok ga se oni koji rade mnogo ne tiču, taj se sam u smislu ustaških načela izključuje iz narodne zajednice.

Ustaška ideologija protivna je kapitalističkom izrabljivanju, jer smatra, da samo onaj narod može živjeti u blagostanju, gdje takva izrabljivanja nema i gdje narodni život počiva na radu, kojemu kapital služi, a ne obrat­no. Ona odbacuje ono shvaćanje družtvovne politike, po kojem je njezin cilj u tome da donosi samo toliko mjera u korist radnika, koliko je po­trebno, da se sprieči pobuna i prevrat.

 

i) Prvotnost narodne zajednice

Prema točci 9. ustaških načela »hrvatski narod ima pravo na sreću i blagostanje kao cjelina, a isto takvo pravo ima i svaki pojedini Hrvat kao član te cjeline«. — U tim načelima sadržana je misao narodne zajednice, koja je opetovano i na drugim mjestima naglašena, prema kojoj pojedinac, pripadnik naroda, utoliko zavređuje sreću i blagostanje, ukoliko je član narodne cjeline, u koliko sudjeluje u radu za tu cjelinu i ukoliko svoje dje­lovanje i svoj rad usmjeri prema probitcima narodne zajednice. Ta narodna zajednica uvjetovana je zajedničtvom podrietla i zajedničtvom sudbine.

Ustaško shvaćanje družtva je po svojoj zamisli universalistlčko, a ne individualističko. — Po ustaškim načelima narod predstavlja jednu nedje­ljivu cjelinu, narodnu zajednicu, u kojoj pojedini stališi imaju dužnost su­djelovati u prvom redu na izgradnji cjeline (države), a tek u drugom redu imaju zaštićivati vlastite probitke. A upravo to i jest misao suvremene družtvovne politike, koja u svom nastojanju ne ide sa stajališta pojedinih družtvovnih skupina, nego sa stajališta cjeline. Prava družtvovna politika je ono, što koristi narodnoj zajednici. A ako nešto koristi pojedinoj družtvenoj skupini, a ne koristi cjelini, onda to nije družtvovna politika, nego skupinska politika, koja se sa obćeg stajališta ima odbaciti.

To dakle znači, da misao narodne zajednice (uzp. propisnik »Ustaše«, § 9., al. a i b), koju zastupa hrvatski ustaški oslobodilački pokret, znači ujedno odbacivanje ideologije razredne borbe, koja je pravu sreću naroda vidjela u nesmiljenoj borbi između pojedinih narodnih skupina (uzp. pro­pisnik »Ustaše«, § 8, al. c). Međutim, očito je, da se prava sreća naroda i njegovo blagostanje ne mogu nikako ostvariti u unutarnjoj borbi, koja razara narod kao cjelinu, nego samo u unutarnjoj suradnji i skladnosti.

*

To su glavna načela hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta, koja se tiču družtvovne preobrazbe naše države. U pogledu nekih, kako smo već pokazali, učinilo se dosad mnogo, te su doneseni zakonski propisi, koji su se počeli provoditi u praksi. Međutim, uzprkos tih mjera ne može se reći da bi novi družtvovni poredak bio kod nas već ostvaren. Naprotiv, on se nalazi istom u povojima i treba još mnogo toga učiniti, da bismo se njemu približili. Kapitalistički (glavničarski) gospodarski sustav i previše je dugo bio na vlasti, a da bi se njegove ustanove mogle promieniti od danas na sutra. Činjenica je ipak, da kapitalizam pomalo odlazi sa svjetske pozor­nice i da ga zamienjuje novi gospodarsko-družtvovni sustav. Taj se sustav može nazvati bilo kako mu drago, — u svakom slučaju on nastaje u sva­kom narodu i poprima njegove značajke, odnosno oblikuje se u .duhu pokreta, koji u nekom narodu živi. Pri tom treba imati na umu, da će taj sovi sustav zadržati u sebi i neke oblike kapitalističkog poredka, isto onako, kao što je ovaj sačuvao neke oblike prijašnjih gospodarskih sustava* Ali što je najvažnije, promienit će se i već se mienja duh toga gospodar­skog poredka, prije svega shvaćanje o funkciji gospodarstva i njegovoj ulozi u narodnom životu. Družtvovne promjene ne može se više izbjeći, iako one ne moraju biti krvave, a njihovo trajanje nije Više ni bitno ni od« točno za činjenicu, da se družtvovni poredak novoga vremena zaista stvara. On ne mora i ne može biti savršen, ali će sigurno biti bolji od starog po­redka. U tom je njegova prednost pred starim.

Da se dođe do toga novog poredka, treba kod nas još mnogo toga učiniti, što je ovaj čas utoliko težko, jer se nalazimo u ratnim prilikama, kada je obično vrlo nezgodno doba za provođenje velikih družtvovnih reformi. Neke se družtvovno-političke mjere mogu i danas donieti bez većih potresa, a na neke se mora čekati, dok političke i gospodarske prilike toliko sazriju, da ih se može uvesti u život .No već i ono, što je dosad na družtvovnom polju kod nas učinjeno, pokazuje, da postoji najbolja volja, da se učine takvi družtvovno-politićki zahvati, koji su u korist narodne zajednice, a s time i u korist svih onih, koji predstavljaju objekt nove družtvovne politike.